MEĐU LJUBIČICAMA
U Gnojnicama kod tetke bilo drvo – bajam.
Nena sašla niz bašču da sjedne i malo odmori.
Kraj bajama – drača,
u drači ljubičice.
Među ljubičicama
neko ostavio
neeksplodiranu granatu.
Maloprije smo se tuda
igrale žmire.
Zamisli.
***
INDIGO DIJETE
Nastavnica solfeđa Vesna
nije imala plaho živaca za mene.
Nisam bila talentovana naročito –
govorila je.
Često sam plakala, i nisam pratila nastavu.
Jednom me izbacila sa časa
jer sam s Merjem pričala,
Merjem nije izbacila,
mene jeste.
Za Merjem je imala živaca,
za mene, kao što rekoh, nije.
Negdje u trećem razredu
pogledala je neki dokumentarac
i zaključila da sam
indigo dijete.
Nekako sam tad i propjevala.
Otkrio se moj naročit muzički talent
i dobila sam prvu peticu iz solfeđa.
A i babo doktor nešto joj zatrebao.
Ne znam da li to
ima ikakve veze.
***
VLASTITI PROVALNIK
Parkirao je pedesetak metara od kapije,
kraj dalekovoda preskočio ogradu,
rupu gdje je nekad bila garaža.
Iz šuta i paljevine izmiljele
zadivljale ruže.
Mama ga pratila, zabrinuta;
četverogodišnja curica sa zadnjeg sjedišta otvara prozor:
“Babo, jeste li vidjeli ijednog ustašu?”
Ponovo preskače ogradu i rupu,
odvozi se brzo.
Provalnik
u vlastitu kuću.
***
ZLATNA DOLINA
Sarajevo,
13. maj 1998.
Vozimo se u regati,
na zadnjem sjedištu,
debela tetka Sabina,
korpa sa bebom
i ja.
Zgrade rupave kao pletivo lijene domaćice.
Kiša pada,
kroz oblake probadaju snopovi svjetlosti,
obećanje razvedravanja.
One rupe od gelera
svjetlucaju na tom suncu.
Svi se smiju
kada kažem:
“Sestro, vidi kako lijepih zgrada imamo!”
***
DELOŽACIJA
U trešnjama, u holandezi,
uhaladže.
Na makljenu i na stolu ispod
mravi.
U krznu mačka Tigra
buhe.
U parku, na betonskom zidiću
vatrene stjenice,
rokenrol bubamare.
U podstanarima, u korpi s krompirima
žohari.
Oni se ne boje
deložacije.
__________________________________________________________
EMINA KOVAČEVIĆ (Jablanica, 1995) je diplomirana dramaturginja iz Mostara. Piše drame, poeziju, i pozorišnu i filmsku kritiku. Živi i radi u Mostaru. "Pjesme iz Unicef sveske" joj je prva zbirka poezije.
sinoć sam opet sanjala bejrut čitav grad satkan od tvojih riječi i sjećanja posvojila sam ih, sada su jednako moja kao i tvoja jecaj maaloufove trube poznata tema koja postaje ozračje melanholije u duhanskom dimu, otrovnom oreolu iznad naših glava jednom si legao u snijeg i rekao da bi mogao umrijeti slušajući me kako pjevam
guglam – does it ever snow in Beirut?
krv umirućeg sunca razliva se u smog zgrade i ulice gube obrise u tom nečistom mrtvilu sa istoka, nešto južno, smrad paljevine
naravno da sanjam bejrut, zaglavljena u sarajevu
pijane djevojke polunage slikaju murale rigotinom po fasadama to je okej fasade su ionako pune rupa od gelera starijih od neshvaćenih umjetnica
izbjeglice iz tuđih ratova na ovim ulicama prodaju papirne maramice u vremenu u kojem hara papirna prehlada papirne maramice za papirne sline i papirne suze pod papirnim okom papirnog mjeseca
naravno da sanjam bejrut, ali ne onaj pravi nego tvoj i moj, posuđen iz tvojih sjećanja veličanstven, vječan i topao lijep uprkos ožiljcima neprekidnih ratova i dok budna hodam tim nepostojećim gradom umalo me udari postojeći tramvaj u vrlo postojećem sarajevu
guglam – are there any trams in Beirut? jedan belgijanac profesor (koji je kao i svi isfrustrirani jarci na koje nabasam imao neku fiksaciju na mene) rekao je da je fotografisao naše sarajevske tramvaje njemu su oni egzotični, kao muzejski eksponati stariji od njega vrhovi njegovih sivih brkova bili su žuti i balavi oči buljave i prošarane popucalim kapilarima na temporalnom mišiću nabrekla arteria temporalis dok me gledao a kada je odlazio ostavio je pozdravljanje sa mnom za kraj sa svima se rukovao samo mene je poljubio u oba obraza kad je prepoznao da sam se sasrala od straha poljubio je i ostale prisutne (i muškadiju i ženke, pa čak i našeg profesora domaćina) i šeprtljavo se odgegao niz štrosmajerovu
a bio je filmadžija i imao je fobiju od debelih žena (u svemu treba naći trun ironije i trun humora, tako treba, da lakše preživimo, rekli su mi)
guglam – are there sexually frustrated sad old men in Beirut?
stanem kraj onog semafora u kulovićevoj opet treperi narančasto i sjetim se kako si me onda baš tu smjelo poljubio i kako si samo pola sata kasnije rekao “bit će rata ja ću poginuti i ti ćeš napisati pjesmu o meni” smijala sam ti se u lice “šta ti znaš o ratovima i ratovanju, bolan ne bio pa ti imaš najmekše ruke na svijetu i tako si sav svilenkast i nježan ti si samo za milovanja toliko si blag, da te potope u šoljicu tople vode ne bih znala jesi li to ti ili čaj od majčine dušice” a ti si bio ozbiljan i natjerao si me natjerao si me da obećam “okej, napisat ću ti takav ep da će se gusle izlizati dok ga odguslam” i još si me malo ljubio da bi me tek tako pustio i napustio “ti ćeš napisati pjesmu o meni”
o čemu? o tebi? evo, pišem ti pjesmu tri godine kasnije ja (za razliku od nekih) održavam obećanja samo nema gusli, ipak imam malo dostojanstva pa ne pravim potpuni cirkus od vlastitih emocija
guglam – do people keep promises in Beirut? ne znam da li si stigao upratiti, ali tvog obećanog rata još nije bilo a zvučao si stvarno ubijeđeno u to kao onda kada si sam otkrio sebi rak na dušiku ili kamen u bubregu (trenutno su to dvije jedine hipohondrične epizode kojih se sjećam a bilo ih je stotine) nije tebi lako sa tom tvojom hipohondrijom ratohondriju od tebe ne moram posuditi nama – rođenim prije nego su se devedesete razdanile to je urođeno stanje, zajedno sa urođenim nostalgijama i urođenim osjećanjem postapokalipse guglam – do babies born in Beirut have an innate fear of war?
sinoć sam sanjala bejrut i sanjala sam tebe za to krivim decembar – mjesec u kojem mi običajno najviše nedostaješ i onaj jedan dan kada sam prelazeći cestu u ulici kulovića osjetila tvoj miris u svojoj lijevoj nozdrvi pa se tu zadržao kao nakupina gnoja i ne popušta me sedmicama bejrut kojeg sam sanjala i ti kojeg sam sanjala ne postojite i ja sam toga vrlo svjesna sve je to ukaljano ili pozlaćeno subjektivnim sentimentalno je i patetično trivijalno u ovoj pjesmi nema mjesta za priznanje vlastite sumanutosti (nakon toliko vremena, ja tebi još uvijek pišem, prezirući se zbog toga) ni za tvoje ideološko sunovraćenje (ono će možda da posluži kao siže za neku komediju karaktera, ili nešto slično)
guglam – does shitty poetry exist in Beirut? I guess it does now.
p.s. više ne pjevam kao nekad, mislim da bi trebalo da znaš tek kad mi je jezik natekao od alkohola imam hrabrosti pustiti glas i nadati se da me negdje daleko čuješ i umireš slušajući kako moje glasne žice trepere od straha da si ti za mene najveće i najtrajnije voljenje i kako me to sve boli više od nadolazeće kataklizme i svih ratova koje ćemo tek doživjeti
januar, 2020.
***
PILLOW TALK, on
Ne razumiješ šta ti zapravo hoću reći Kada kažem da želim da te konzumiram: Doslovno želim da te unesem u sebe Da pojedem tvoj mozak Tvoje ruke, obraze i usta Tvoje riječi Da sve to u sebe strpam, progutam Da te provarim i upijem u ćelije Pa da onda konačno Postanem kompletan
Kada prelazimo mostove nasumičnim odabirom Šetajući ovim sjebanim gradom Rijeka je pod nama ledena, A ti si topla i živodajna I ležerno pričaš o smrti Dok nam žile žudnjom kucaju u isprepletenim prstima
Ako umrem prije tebe Kažeš da ću visiti nad glavom svi tvojih budućih ljubavnika Besramno ćeš me eksploatisati u svojoj poeziji Kažeš, a ne vjeruješ u to, Bol za mojom izgubljenom mladosti bit će tvoja karta u bolji svijet, na Novi Zeland, možda čak…
Ako umreš prije mene Kažem ti da ću vjerovatno – pecati.
I ti se smiješ I ja se smijem I smijemo se Dok ne zašutimo
Naša bliskost je tvrda čahura U njoj žemo razviti krila Stopljeni u jedno Ulijepljeni sluzavom supstancom bitka Ne sumnjam
Ali i dalje ponekad imam potrebu Da te u jednom zalogaju progutam
*
PILLOW TALK, ona
Šutimo u bašti slastičarne “Kod Amira” Mlitavi i pokisli
Jedino smo čvrsti i istrajni U držanju za ruke
juni, 2021
***
MIRNA GOSPOĐA MIRNA IZGUBILA JE SVOJ MIR
Raspolućenje posljednjeg atoma snage Pretvorilo je staloženu i mirnu gospođu Mirnu U neukrotivu goropadnicu tragičkih razmjera
Svi oni leksilijumi propisani za svakodnevne neuroze Hiljade sati slatkih turskih melodrama Više ne mogu da otupe njen organ za razmišljanje
Iza staklastih okna neumorno rade parne mašine Hrđavi gorostasi iz palih režima Ne može da spava gospođa Mirna U kotlovnici trauma temperatura je davno Dosegla, pretegla kritičnu tačku ključanja
Prijetimo eksplozijom – Više ni mekane ručice unučice Une Ne mogu da ohlade vrelo čelo Kaže, krajem osamdesetih je počelo I od tada nikako da stane
Šište i škripe nepodmazane preslice smisla U hipnotičkom praćenju loptica na bjelosvjetskom turniru Ping-pong politikanstva U ozračju dramatičnih džinglova informativnih emisija I cviljenju Šindlerove violine na prilog o sirotinji Tu je negdje nekada staložena i mirna gospođa Mirna Izgubila svoj mir
Zato sada svi strahujemo od erupcije supervulkana koji čuči u toj sitnoj ženi bistrih očiju I prodavači u trafikama I revizori u trolejbusima I šalteruše u Elektroprivredi Svi osjetimo šta se sprema, Malo nas je strah, ali smo i radoznali
Nedjelja je uspavana obilnim ručkom, naduta od dokolice Napeto komšije ćure kroz prozore iz nebodera, Eno je, nosi smeće do kontejnera za reciklažu Sad bi nekada trebalo konačno da pukne, Svako malo Sad nekad
maj, 2021.
***
EMINA KOVAČEVIĆ rođena je u Jablanici, odrasla je u Mostaru, a školovanje završila u Sarajevu. Apsolventica je na odsjeku za dramaturgiju Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu. Bavi se dramom, dramaturgijom, radiodramom i poezijom. Dobitnica je stipendije “Fondacije Karim Zaimović” za akademsku 2019/2020. godinu. Na ovogodišnjem, 50. izdanju Slova Gorčina njen rukopis poezije “Skice iz Unicef sveske” odabran je među tri nagrađena.
čovjek-časopis 