LJETO
Ljeto je kao roditelj
Uvijek nekako tu
Ponekad preblizu i previše
Ponekad daleko kao Australija i nedostaje kao koža na kostima
A kad sve prođe i odeš da počupaš korov
uvijek misliš kako biste
Da se vrijeme vrati
Ovaj put sve drugačije
***
UMJETNIČKA POSTAVKA
Kako li ćemo izgledati u muzejima
Za pet hiljada godina
Kakve će knjige biti iza stakla
I hoće li svi opet biti golih sisa
Slomljeni bokali i zdjele iz kojih smo jeli
Ljuti za stolom
Stisnutih vilica
Odmah pored uvrnute viljuške iz Ikee i užasnog robot-lustera
koji se otvara
Možda će tad prestati biti muzeja
Možda će nas posrkati pobjesnjela Andromeda
Možda ćemo potonuti polako grcajući
Ne možeš plivati do kraja vremena
I šta će u takvom muzeju biti ljubav kao naša
Ni malo dugme pored kojeg stoji kratki opis i godina
Ljubavnici i dangube, 2022.
Koje i ne pogledaš nego samo prođeš
Baš kao što smo mi prošli pored nas
***
RUDNIK NADE
Česma je sama od sebe preko noći prestala da kapa
I cvijeće poslije pljuska nije više zgrčeno
Beba koja plače se utišala
dala sam joj ime Suzana ali sad moram naći novo
komšija je prestao da renovira svoju garsonjeru veličine
Ermitaža
Konačno sam uspjela da sklopim oči i da ne sanjam našu
bivšu kuću
Nakon toliko dugo vremena
Da li sam to kopajući po dnu najzad udarila na rudnik nade
***
U LUDILU
U ludilu nekad skidaš ukosnice s orhideja
Stavljaš ih na kosu iza uha
Pređeš cijelih 55 kvadrata stotinu puta
Kao da su dine pustinje Gobi
Pobjegneš u bilo šta što će te prihvatiti
pogotovo ono što ne može da progovori
Otključavaš skidaš kaput pereš ruke
Vijesti melju želudac bilo koga ko ih sluša
Prihvataš se spreja s vodom biljke se naginju ka tebi da zahvale
Je li ovo ta kutija iz koje se ne može
Samo da znate
van nje je druga kutija
Kojoj pužeš uz zidove dok se ne sjetiš gravitacije
Sjećaš se praznika sjećaš se slane kose i kako spavaš na ležaljci
Bezbrižnost iščezne čim roditelji prestanu da ti kupuju
futrovane čizme
Sakriješ se iza posla iza gosta iza dosta
Sakriješ se iza svega što bi te primilo
Iza svega što bi te zatupilo
Iza svih koji daju barem minimum
Samo da ne uhvatiš jedan trenutak tišine
Koji će otkriti da si danas zaista loše
To se ne radi ni u ludilu
***
U OVOJ KUĆI TOGA NEMA
Možda vas nekad zagrlim za praznike i rođendan
zašto da vas stiskam nepotrebno
da neko misli da ste slabići
pa vi ste moji sinovi djeco
Volim te
To se govori u američkim filmovima
oni svi redom idu i leže kod psihijatra i govore volim te
bespotrebno
Istroši se to
kao Kupi toalet-papir i Donesi mi vode
Izlizano i nečujno
Volim te
U ovoj kući toga nema
Ni vama ni vašoj majci
Kao da vi ne znate da vas volim
Sve vam plaćam i sve sam vam dao
Zar to nije i previše voljenja
U ovoj kući nema zagrljaja
Pa nisam ni ja vješalica
Treba da vas odgojim a ne da vas tetošim
Kao da ste dva psa bez prednjih nogu
Da li ste čuli da nekome otac govori da ga voli
E pa eto
U ovoj kući nema zagrljaja
Osim kad se odlazi
Osim kad vam tiho šapuću saučešće
A i tad se nasloni na pola ramena
Jer je bespotrebno da se cijelom težinom oslanjaš na nekoga
U ovoj kući nema ničega
__________________________________________________
EMINA ELEZOVIĆ rođena je u Sarajevu, a živi, radi i odmara u Helsinkiju. Uvijek ima goste i uvijek je u potrazi za razlozima za slavlje. Piše usput, na telefonu, na poleđini računa, u sveskama za recepte i tako su nastale obje njena zbirke poezije “Iza vrata” (Imprimatur, 2020.) i “Srce zapušteno kao malinjak” (Imprimatur, 2022.)
Voljela bi da jednog dana pravi sjajne filmove. Da je biljka, bila bi drača (paliurus spina-christi).
čovjek-časopis 