Tag: Emina Đelilović Kevrić

Trebala je još pokupiti rozi pleteni džemperčić, pletene hlačice i kapicu. Isplela joj majka. Za dijete. Prvo. Mislila je da je nazove Sofija. Mudrost. Kao mudrost. Majka je plela dugo u noć. Djevojčica će sigurno lijepo izledati u tome. Nazvala je taksi. Otići će. Ipak, blizu je to. Samo nekoliko kilometara. Da majka nije nepokretna, došla bi ona. Samo da joj pošalje sms:
Mama stizem.brzo cu. za dvadesetak minuta
Do poroda je ostalo još deset dana. Nije to mnogo. Brzo će da prođe. Dok je njena majka nosila nju u stomaku, dizala je i vešni lonac. I ništa joj nije bilo. Uzet će šta treba i vratiti se. Sjediti u stanu i moliti Boga da sve bude u redu. Čekalo se devet mjeseci. Ali, sada sve izgleda tako blizu. Uzela je bijelu torbu. Iako je jesen, s prozora je vidjela navalu bijelu svjetlosti. Anđeli su se smiješili. Kiša je padala. Ona je vidjela sebe u bijeloj bolnici, na bijelom krevetu. Iznenada njena utroba se raširila. Boljelo je, ali je vrijedilo. Krv je potekla. Suze su same krenule.
Gasi televizor. Novi bombaški napadi u Siriji. Hiljade djece umire. Dječak na stolici sjedi i gleda u prazno. Gleda u nju. Ona nije prazna. Ona je puna života. Njeno dijete već ima svoj krevetić. Ići će u vrtić. U najbolju školu. Bit će neko i nešto. Možda je njenoj djevojčici Sofiji sada najljepše u utrobi. Ne zna kako je mjesto na koje dolazi okrutno. Mirna je ovih dana. Sinoć joj je pričala bajke. Sama se sebi smijala. Nije da ona vjeruje u bajke, ali nije ni da vjeruje. Ipak, ne bi ona htjela da njena djevojčica Sofija bude sponzoruša kao Snjeguljica. Osjetila je i da neće biti. Nije imala nikakve reakcije dok joj je čitala. Možda da joj večeras kad se vrati pročita nešto drugo, nešto ozbiljnije za život. Snjeguljica je sponzoruša, mogla bi joj čitati nešto od Silvije Plath. Tako su je učili na fakultetu. Ne bi ona to ni primjetila, ali šta je tu je. Može se i bez tih bajki živjeti. Ali, ne može ona njoj objasniti pod kojim je ona staklenim zvonom, i jedna i druga. A i kako bi da joj priča o smrti. Šta bi joj rekla? I smrt je postala otrcana. A možda je bolje da voli i čita bajke. Neće završiti kao ona, njena majka. Nije toliko ni teško biti samohrana majka. Obezbjedila se. I majka će joj pomoći od penzije i invalidnine. Život je sranje ako nemaš para. Ali nema veze, ona će imati svoju Sofiju i Bog će njoj dati posebnu nafaku. A možda je vrate na posao. Možda šef shvati kako je ona bila dobar radnik za tih petsto maraka. Sofiju će u vrtić, i vratit će se. Možda da ode na kurs za medicinsku sestru, pa ona i Sofija odu u Njemačku. Dobra je plata. Dobro se plaća pranje guzica.
Ona će ipak reći kako je Sofijin otac divan čovjek. Ali je sada na nebu. Neće reći da ju je ostavio trudnu. Njen otac je heroj. Neka bude tako. Rekao je da će njih dvoje pobjeći i vjenčati se. Imati topli dom i radosnu dječicu. Psa u dvorištu, i prskalicu za zelenu travu. Ona će se odreći svojih petsto maraka i biti uzorna i čedna domaćica. Donosio joj je suvenire s putovanja. Zadržala je samo suvenir iz Venecije, grada ljubavi. Uzeo taksi i iznenada otišao.
Ja nisam spreman da imam djecu. Izvini.
Svakako će je učiti da vjeruje u ljubav. Ali, ne u ovu njenu. Nego, neku iskrenu, nestvarnu.
Taksi je ispred zgrade. Polako ide niz stepenica. Komšinka se samo nasmiješila. Budalo, zadihat ćeš se, sjedi u kući, rizično je… cijeli će komšiluk brujiti o tome kako je neoprezna. Iako je već kurva. Ali ona zna da nije, samo ne može majci iskvariti. Ipak je to njeno prvo unuče. A ona njeno prvo dijete. A ovo je njeno prvo dijete.
Taksista se iznenadio kada je vidio njen stomak do vrata. Izašao i otvorio vrata. Sama je rekla da ide do majke po džemperčić. On nije na to ništa rekao. Pretpostavljala je da se to pita. Ali se nije pitao. Zamislio je svoju ženu sa njenim stomakom. On je, ipak, voli. Iako ne mogu imati djecu. Iako su probali i vantjelesnu oplodnju i prošli sve bolnice na Balkanu. Ali ako Bog da, jednog dana će imati sina. Ili kćerku. Nema veze. Samo da Bog da da je živo i zdravo. Nije bitno šta. Ali nema ništa. Samo organi. Samo se jede, pije i sere. Kada dođe kući, ona će biti nervozna. I on će. Otići će u kafanu i popiti koju.
Ponekad mu se čini samo da sanja. I da će se jednog dana nešto promijeniti. Možda trudna žena počne da se porađa u njegovom taksiju. Ovo je prva trudnica koju prevozi. Ili prva kojoj je stomak ovako velik. Uzet će dijete i pobjeći. Negdje. Daleko. Daleko od svoga života.
Prvo je počelo da boli u dnu. Crveno svjetlo. Šutnja. Da li da kaže? Možda je samo lažna uzbuna. Dešava se. Trzaj auta oteo joj je jak uzdah. Trebala bi da kaže.
Trebala bih u bolnicu. Porađam se.
Samo to da kaže i već je tamo. Bolnica je blizu. Ali ona nije spremna. Šta se ima biti spreman. To je vrlo jednostavno. To je priroda. Pukne vodenjak i dijete izađe. Budi i ono bude. A ima i carski rez. Ostat će živa. Samo da Safija bude dobro.
On je vozio kao nikad u životu. Kao da se njegovo dijete rađa. Kao da je to njegova žena mlađa za dvadeset godina. Nekada je izgledala tako lijepo i dotjerano. Crna kosa, bijel ten i crvene usne. Svi su gledali u nju. A samo ju je on imao. Sada je opet tu, ista ona njegova razdragana djevojka. Ista ona mladost koja ne može prohujati. Ne boj se, sve će biti u redu. Ja sam tu.
Koliko dugo to nije rekao. Prvih par godina, stalno je ponavljao. A onda je postalo besmisleno. Držao ju je za ruku i smiješio se.
Izvukao iz auta. Ona ga gledala. I kroz bol govorila hvala. Jer da je ostala u stanu, još teže bi bilo. Sada njena Sofija dolazi. A neki je muškarac drži za ruku. Manje boli. Učinilo joj se kao da vidi svog izboranog oca. Ista je bolnica, bljuje jetru. Drugi odjel. Oni stoje ispred. On je na morfiju i umire kao da ga nikada nije bilo. Preselio je, rodio se. Tako kažu. Pio je. Tako to bude. Sudbina.
Svukli su je. Sama je u sobi. Skopčana na žice. Gleda linije svog života na monitoru. To je bilo samo to. Uvijek neke crte koje se ne mogu preći. Doktori šapuću a ona ne čuje. Ni ne želi da čuje. Samo da njena Sofija dođe pa nekada bude šta bude. Bolovi su nepodnošljivi. Mora da ovako izgleda svako novo rađanje. Ovako izgleda kada se pupoljak otvori.
I svijet je bio nepodnošljivo bolan prije nego što je stvoren. Bože, Bože… je li ovako mora da boli…. Poslije smrti samo se zaspi, nema ništa.
Kada se probudila, osjetila je kako je plafon bolničke sobe suviše blizu. Guši je. Kao da je došla do kraja. Opipala je rukama stomak. Ali je bio prazan. Samo je osjećala jaku bol. Kao da je blizu vatre ili potopa. Ništa to nije bitno. Samo da vidi svoju Sofiju. Da je nasloni na svoje grudi, pa neka svijet ide k vragu. Ali niko ne dolazi. Sestre je gledaju, ali ona je nemoćna bilo šta da kaže. Dovedite mi moj mali život… odzvanjalo je u svakom njenom djeliću.
On je sjedio u čekaonici ne usuđujući se da uđe. Iščekivao je nepoznatog muškarca. Vidio je negdašnjeg sebe, kako juri stepenicama, sasvim otvorenih očiju i znojnih ruku, pitajući se: gdje je moja žena, gdje je moje dijete?
Sati su prolazili, ali on nije došao. Možda je na putu, možda mu nije stigla javiti.
Toliko je bio radostan zbog te nepoznate žene, zbog sebe. Ne zna da li je gore što nikada nisu mogli da imaju djecu, ili da ovo dožive. Da njoj izvade mrtvo dijete iz stomaka. Pitao je za dijete. Stavili su ga u vreću i odnijeli u poseban odijel. Zamrznuli su ga. Sada je trebalo reći toj nepoznatoj ženi da joj je dijete mrtvo, da je već tri dana kao bezvoljna masa pluta u njoj. A ona mu je pričala priče. Zvono se srušilo. I više ništa nije postojalo osim organa. Ni zvono, ni bilo koji glas. Dugo minute traju. I njega nešto probada. Trebao bi ući i reći jedno
žao mi je… u pičku materinu život je takav. Rodila si mrtvo dijete. Ali, gledaj mlada si. Možeš opet imati djece. Nemoj plakati. Moja žena i ja nemamo već 20 godina djecu. Možda i više. Pa se uvijek nadamo. Lažem, ja se ne nadam
Bolje da i od njega čuje nego od doktora. On joj može pružiti nadu. On može zvučati toplije od njih. On joj je držao iskreno ruku. Oni su je rezali. I izvadili to sad zaleđeno stvorenje iz nje. Nepoznata žena je još uvijek topla, vrela. Kroz nju još uvijek struji život.
Bilo je kasno. Mogao je da ublaži istinu. Ali nije bol. Samo je čuo njen jecaj. Samo je čuo Sofija, Sofija, Sofija… a onda je prestalo. Muk je vladao holom. Već je pala noć. Misli i riječi su utihnule.
Ona je zurila u plafon i nije mislila ni o čemu. Nije osjećala ništa. Nije željela ništa. Kao onaj dan kad ju je ostavio. Opet je bila prazna. Puna praznine. On je stajao ispred sobe zureći u njen lik. Sada mu se činila tako lijepa u svojoj beživotnosti. Zamišljao je jednu scenu iznova i iznova. Ulazi, zagrli je i kaže kako je sve u redu, kako će imati drugu djecu.
Pa Bog je milostiv. Ali, ovo je moralo da bude ovako. Jebiga, to je sudbina. S vremenom se sve prihvata. I manje boli.
Ujutro su je sestre podigle s kreveta. Ona je željela da sahrani svoju Sofiju. Bit će to mala dženaza. Tek da je dostojno isprati. Samo da se makne iz ove sobe. Sve zbog Sofije. Samo da javi svojoj majci da je dobro, da se ne brine. Majci je i srce slabo. Samo da se sjeti gdje je ostavila mobitel.
Mama nemoj se brinuti.ja sam dobro.nemoj se brinuti.molim te.jos sam u bonici.mama docu kuci.ljubim te puno
Ne može to tako. Vi ste rodili mrtvo dijete. Ono je umrlo u Vama. Tijelo ostaje kod nas. Na njeg se ne gleda kao da je ikad živjelo. Nije proplakalo.
Zagledala se u lik bolničarke, koja je već ovo izgovorila bezbroj puta.
Nije proplakalo. Nije proplakalo. Nije proplakalo. – odzvanjalo je njenim izmučenim tijelom. Bolničarka je držeći je za ramena osjetila suze na svojim rukama.
Jebem vam sve, ja hoću da vidim svoje dijete!
To što je čučalo u njoj više nije moglo biti unutra. Derala se. Htjela je da je svi čuju. Njoj, koju je ostavio kreten kojeg je voljela, koja je skupljala krpice za svoju kćer Sofiju, podnosila što je svi zovu kurvom, kažu da to što je nosila u svom stomaku, nikad nije bilo živo! U pičku materinu, nikad nije bilo živo!
Jesam li to kamenje nosila!
Takav je zakon, gospođo.
Jebem ti zakon! Daj mi da vidim svoje dijete! Pas vam mater! Bog udahne dušu četrdeseti dan! Zove se Sofija! Razumiješ! Sofija se zove!
Digla je pesnicu da udari bolničarku. Mjesto lica jedne žene koja je hladokrvno navikla na ovaj posao, vidjela je veliku vučicu koja joj grize utrobu.
Ne brinite se, sve će proći
Neće, ništa ne prolazi. Sve to ostaje, sve ostaje!!!
Osjetila je kako ga još voli. A on je ne drži umjesto bolničarke. Zamislila je njegovo lice i vidjela kako pije tonik na plaži. S nekom drugom. S nekom ljepšom. S nekom koja neće još djecu. S nekom koja zna da uživa u životu. Sve to ona nije mogla. I nije bila tamo. Bila je ovdje. Sama. Potpuno sama.
Ona joj je kao iskusna bolničarka pokušavala objasniti, ali sve je bilo besmisleno. Ispred nje je bila histerična i ranjena žena. Svezali su je i vratili u krevet. Oči su bile uprte ponovo u plafon. Imala je viziju. Sofija miriše. Tek ju je okupala. Igra se. Okolo je sve bijelo. Neograničeno. Sve sluti na apsolutnu čistinu.
Mama, mama, dođi…
On je zamišljao kako se tijelom njene kćerke igraju studenti medicine. Na policama hladnjače poredana su neproplakana tijela. Niko ih nikada nije ugledao osim doktora i studenata medicine. Oni se smiju. Uveče će ti isti studenti popiti piće ili ispušiti nargilu u baru, pričajući kakav je osjećaj prvi put držati dječije srce u rukama. Valvula, cuspis, nephro, intestimun crassum, cardia….
Vidio je veliku najlonsku vrećicu. Skalpel. Bijeli mantil. I svi su bili sretniji od žene koja je pričala bajke tom stvorenju kojem vade organe. Pušio je cigaretu za cigaretom. Negdje na parkingu. Ne usuđujući se da ode. Ne usuđujući da završi s posljednjom cigaretom.
Ona je vidjela kako Sofiju anđeli nose. Smiješila se. Bila na granici razuma. Učinilo joj se da joj se Bog smije. Učinilo joj se da samo sanja. Ona koja nije imala kontrolu nad svojim tijelom. Ona koja nije imala kontrolu nad svojim životom. Nad sudbinom. Spustila je pogled prema dolje. Iz njenih grudi curilo je mlijeko. U kateter se slijevala mokraća. Suze su bile slanog okusa. Okus pokvašenih venecijskih obala.

____________________________________________________________________

EMINA ĐELILOVIĆ-KEVRIĆ rođena je 8.12.1989. godine u Travniku, živi u Vitezu. Nakon osnovnog studija u Zenici, na istom fakultetu je i magistrirala na temu “Konstrukcija pamćenja u južnoslavenskoj literarnoj zajednici: reprezentativni modeli logorskog iskustva u književnosti”. Dobitnica je nagrade Mak Dizdar za neobjavljenu zbirku poezije, nagrade Oslobođenja za kratku priču, nagrade Festivala dječije književnosti za najbolju bajku. Autorica je zbirke poezije “Ovaj put bez historije” (Dobra knjiga, 2016). Objavljivala je poeziju i tekstove u mnogobrojnim bh. i regionalnim časopisima.

Prvi put kad sam mislio da sam ulovio zlatnu ribicu, imao sam zapaljenu drinu sarajevsku u ruci. Išao sam u ribolov kao student ranih osamdesetih. Toliko sam vukao ribicu, ribetinu iz rijeke da sam noćima nakon toga, u snu, trzao i rukama i nogama. Borba između te ribetine i mene trajala je punih petnaest minuta. Ja bih da je zovem ribetinom, ali Marija je oduvijek sa odvažnošću ribu zvala ribicom, kao neko nježno biće koje pluta u vodi te nema pravo na činjenje grijeha. Marijin svijet nije bio svijet šuge kao moj, pa je ribica bila i zlatna. Ona nikada nije prestala vjerovati da baš u toj vodi ima zlatna ribica. Ali, ja nisam ulovio ribetinu. Bila je to velika kesa smeća, zakačena između dvije drvene ruke. Poslije sam Mariji prepričavao i ona kaže da se to samo idiotima može desiti. Srećom uspio sam ispušiti drinu do kraja, uz svo trzanje i psovke. U mojim snovima je sve bilo drugačije. Veliki morski pas me ganjao, gutao i izbacivao na obalu. I tako skoro svaku noć. Komšinka Hasna mi je na moje snove odgovorila da me neki džini ganjaju u snu, te da se iskreno obratim Bogu, umjesto što držim kurvu u kući, jer možda je nesretnica na mene kakvu kletvu prizvala.

Marija i ja smo živjeli od tristo pedeset maraka mjesečno. Bilo je riječi o određenoj vrsti socijalne skrbi koju sam dobio sredivši papire da sam lud. Dakle, moje zakonsko ludilo omogućilo mi je jedinu vrstu preživljavanja. Kad sam bio na komisijskom pregledu, da se kvalitetno obrazlože i procijene moje ratne posljedice, neurotično ponašanje, zapušten izgled i asocijalnost, nisam se nešto naročito ni trudio da uvjerim komisiju da sam lud. Došao sam sa komšinkom Hasnom, starijom gospođom koja se posebno trudila da mi pomogne iako nisam pomoć tražio. Naravno, to je trajalo samo dok nisam upoznao Mariju. Hasna se poslije toga naglo udaljila od mene. Prizor je izgledao ovako: sjedim na stolici, oko mene liječnici i Hasna. Pitaju kako se zovem. A ja ustanem i kažem:

Ja sam oficir Dragoljub. Mene su jebali u ratu. Oprostite, silovali. Od tada, da prostite, nikako ne mogu.

Onda sam počeo da svlačim hlače i da vadim, znate šta. Dama liječnica je okrenula glavu, a uvrijeđeni gospodin liječnik odmah rekao da sam lud i da me vode. Bio sam na nekakvom probnom testiranju u bolnicu za psihički oboljele.

Nakon tri mjeseca rekli su da nisam opasan za okolinu, ali da se sam o sebi ne mogu brinuti. Hasna je bila moj staratelj. Smatrala je da je to veliki sevap i nikada nije uzela nijedan dinar. Mislila je da lažem i dobro glumim, ali nikada nije znala koliko je tu bilo istine. Često bi govorila da bih mogao kakvu ženu sebi naći. Ali joj nisam mogao reći da ja to ne mogu. Hasna me jedno vrijeme zavodila na svaki mogući način, ja sam se pravio slijep. Poslije su me sve žene iz komšiluka, gledale sa podozrenjem. Mnoge su ogovarale Hasnu kako gluho bilo može biti s jednim vlahom. Hasna je pričala kako joj se dopadam, ali da ne volim žene. Sve te priče su nestale kad je Marija došla u moju kuću, da sam impotentan i da je Hasna kurva.

Mariju sam sreo jedne kišne večeri. Čučala je kraj drveta u prljavo bijeloj odjeći. Plakala je. Prišao sam joj i rekao da može poći sa mnom. Ustala je i rekla da mora piškiti. To mi se svidjelo. I ja sam morao da piškim. Učinili smo to kraj istog drveta, nasmiješeni smo gledali jedno u drugo. Na putu do moje kuće nismo ništa rekli. Sve me to podsjećalo na srednjoškolske dane, kada sam se učio ljubavi. No, čim je ušla u kuću koja je zaudarala ustajalom hranom i odjećom, Marija je histerično rekla da je imala muža i troje djece i da ih je ostavila, pobjegla je sa ljubavnikom. Sada ju je i ljubavnik ostavio. Rekao sam da je u redu biti ostavljen i da slobodno može ostati kod mene. Rekla je da je mogu imati, ako želim. Skinuo sam se go i stao ispred nje. Marija je imala istrošeno lice i oči boje buđavog kruha. Imala je izdužene brkove i mladež na desnom obrazu iz kojeg su stršile crne dlake. Raširila je noge. Počeo sam da plačem. Ječim. Nešto me posvuda boljelo. Pao sam na koljena. Zario glavu među njene noge i plakao. Dodirnula mi je glavu rukama i poljubila je, kao da ljubi dijete pred spavanje. Od tada joj pripadam. Mariju nikada nisam uspio prevariti ni u čemu, uvijek je bila korak ispred mene. Nismo to nikad učinili. Ja nisam mogao.

Rijetko je izlazila iz kuće. Nekada je išla u park i spuštala se niz tobogan.

Uvijek je nosila prljavo bijelu odjeću. Jednom sam se nasmrt prepao kada je nije bilo dva dana. Nisam išao da je tražim, samo sam čekao. Onda je došla. Legla na zeleni kauč i zaspala. Legla u velikim ribarskim čizmama. Spavala je cijeli dan. Poslije mi je rekla da je išla loviti zlatnu ribicu.

Odmah sam sutra otišao i kupio akvarij sa ribicom boje zlata. Marija se uopće nije obradovala. Sjela je kraj akvarija i počela da priča sasvim nepovezane stvari. Onda se okrenula, nazvala me idiotom i kako uopće mogu ovako da je prevarim. Kao da je ona tolika budala da povjeruje u to, da je baš tom akvariju zlatna ribica.

Pokušao sam nešto da kažem ribici ali ona je samo šutjela i šutjela. Marija je otrčala u sobu i plakala. Akvarij sam prvo odnio Hasni, opet mi je bilo žao ribice, iako mi je palo na pamet da razbijem akvarij i ribicu. Hasna me samo mrko pogledala i rekla da njoj od mene i te kurve ništa ne treba. Otišao sam do rijeke i pustio je. To je jedina sloboda koju sam joj mogao pružiti.

Od te noći stalno sam sanjao isti san. Mirno more, sjedimo Marija i ja. Ona poviče da je vidjela zlatnu ribicu. Učini mi se da je i ja vidim. Zatrčim se, zaplivam, kad tamo ogromni morski pas. On me proguta, sažvače i izbaci na obalu. Marijin odvratni smijeh odjekuje sa svih strana. Poslije toga se probudim sav obliven znojem.

Kad smo se Marija i ja pomirili, nakon dva dana, otišli smo loviti zlatnu ribicu u toj istoj rijeci. Čudio sam se Marijinoj ubjeđenosti da baš tu ima zlatna ribica. Čak sam i ja, koji više ni u šta nije vjerovao, počeo vjerovati da tu ima zlatna ribica.

Marija je bila stidljiva. Izdužene sjenke drveća ulijevale su strah. Pored nas je plutala mrtva osa. Mariji je niz bradu curila glad.

Ulovio sam ribu već nakon pola sata lova. Bila je to obična riječna ribica koja me gledala svojim mlitavim očima i podrhtavala u mojim rukama.

U sebi sam psovao: dee progovori, pas ti mater!; ali sam znao da je to samo obična ribica i ništa više. Odnio sam je Mariji i sa smijehom rekao: Evo, izvoli..

Marija je rekla da to nije zlatna ribica. Pitao sam je kako zna da nije. Možda je to baš ta zlatna ribica. Rekla je da zlatna ribica može pričati i ispuniti tri želje. Pitala me šta bih tražio od zlatne ribice. Rekao sam da ne znam šta bih tražio. U sebi sam mislio kako bih volio da Marija bude sretna, ali to nisam rekao. Znao sam šta bi Marija željela, ali samo sam mogao da šutim. Nisam je pitao ništa o tome, mislio sam da malo manje boli ako se ne priča, mada mi je poslije bilo žao. Ona je svojoj djeci pričala o ribici koja govori. Ova moja je bila nijema. Pojeli smo je, kraj vatre. Isprva ona nije htjela, ali je poslije pristala, je kod kuće nismo ništa imali da jedemo.

Jesam nesretan, ali barem ništa ne očekujem. Ali, ne znam šta da radim u životu. Svakakve misli su mi prolazile kroz glavu.

Ja ništa ne očekujem od tebe – tako sam govorio Mariji svaki dan.
Ne očekujem ništa od tebe Marija. Ne očekujem ništa, ništa, ništa….

Marija je samo šutjela i znao sam da nije očekivala da je spasim. Nisam mogao da joj vratim ni ljubavnika, ni djecu, ni muža. Nisam mogao da vratim vrijeme. A nisam mogao ni svoje zaustaviti.

Hasna mi je jednom posudila veliko nedovršeno mekano ćebe u kojem sam umotavao Mariju. Kraj vatre umotana u ćebe Marija je izgledala ofucano i istrošeno, ponekad i nestvarno. Izmaštano. Marija je nalikovala na one likove koji su zaustavljali sudbine i vrijeme. Ja, to nikada nisam mogao. Nisam mogao zaustaviti ništa u svom životu. I ne znam ko je krivac za sve.

Dugo smo sjedili kraj rijeke. Gledao sam u Mariju, u rijeku, u noć, u mjesec i nisam ništa osjećao. U daljini kao da sam čuo crkvena zvona. Zrakom je prolazila pogrebna povorka. Rijeka je bila tamna i strašna. Izgledali smo kao osuđenici na smrt. Vidio sam kako rijekom plutaju mrtva tijela i naglo me obuzela jeza. Marija je ustala i povikala: Eno je! Eno zlatne ribice!

Zatrčala se i nestala u vrtlogu mrtvih riba. Potrčao sam i zastao. Otvorio oči. Ispred mene je zasjala jaka svjetlost. Mariju je je progutala velika riba. Iz dubine čuo sam njenu molitvu. Bila je spašena. Poštovao sam njenu slobodu. To je sve što je željela. Uzeo sam ćebe i otišao kući. Nisam plakao, niti se smijao. Sve je bilo pusto i ravno.

________________________________________________________________________

EMINA ĐELILOVIĆ-KEVRIĆ rođena je 8.12.1989. godine u Travniku, živi u Vitezu. Nakon osnovnog studija u Zenici, na istom fakultetu je i magistrirala na temu “Konstrukcija pamćenja u južnoslavenskoj literarnoj zajednici: reprezentativni modeli logorskog iskustva u književnosti”. Dobitnica je nagrade Mak Dizdar za neobjavljenu zbirku poezije, nagrade Oslobođenja za kratku priču, nagrade Festivala dječije književnosti za najbolju bajku. Autorica je zbirke poezije “Ovaj put bez historije” (Dobra knjiga, 2016). Objavljivala je poeziju i tekstove u mnogobrojnim bh. i regionalnim časopisima.

fotografija autorice: Sanjin Kevrić