Tag: Emina Đelilović Kevrić

Zvala se Ruska. Pola žena, pola muško.

̶  Bog te mazno je l’ ona uopće i bila čovjek! Svi se smijemo dok Timur  govori. Smijeh probija vrata pakla. Ne razmišljamo o božanskim vratima. Trebala sam dobro razmisliti čemu sam se smijala.

Neko je rekao da joj noću izbiju rogovi i krila pa da preleti selo. Ujutro ih sakrije ispod dušeka.  Nakon njene smrti nisu pod dušekom pronašli ni rogove ni krila.

–  Kurva je prodala dušu đavolu! –  (Razmišljam zašto ljudi prodaju duše đavolu. Ipak, u mojoj percepciji Faust je genijalan lik. Nikada neću biti Fausta. Bojim se nepotrebnih pitanja.)

***

Zvala se Ruska. Kažu da je ovaj mali grob – njen grob. Sitna žena –  sitan grob. Pomislila sam da ispod leži neko dijete. Drveni kolac narušenog izgleda. Jedva da možemo pročitati kako okomito pišu slova  R i A.

–  Kako znaš da ovdje leži Ruska?

– A šta će joj ime kad svi znamo ko je Ruska! Generacije vjeruju da ona ovdje spava.  

(Ime ne znači ništa, ruža bi mirisala bez obzira kako je zovemo) Ne smiješ tako naivno navoditi citate! Znaš! Naročito ako ti oni padnu na pamet kada rekonstruiraš i pišeš o jednom čedomorstvu. A šta je s vjerovanjem?

– Prije koliko je to bilo?

– Zar je bitno?

– Ubila je svoju dicu! Zadavila ih ko kokoške! To je zvir! To ne zaslužuje ni grob. Heeej, dvoje dice! Bili su lipi ko jabuke! Blizanci! –  ovo su bile Hazimove riječi.

– Ko pamti njenu djecu?

– Niko ne pamti. Svi pričaju.  

Priča je tu samo da bi bila ispričana. Užasno je pomisliti da su svi ovi ljudi dio te priče. Uvučeni, naivni. Ruskin grob odvojen je od ostalih uz samu ogradu. Groblje je zaraslo. Kroz groblje prođe poneka krava. Tu spava vječno Ruska. (Šapućem u sebi.)

– Jebo je svak! Ovo je uklet grob, hajmo! – dodaje Timur, nastavljamo dalje.

***

– Bio je rat.

– Nikom rat nije brat.

– Znaš li koji je rat bio? Zna li neko?

– Gluho bilo, baš ste debili!

– A tebi je, ko biva, žao Ruske?

Šta je žaljenje za drugom osobom? Možda žaljenje za sobom?

***

–  Priča se da je za sve kriv Ruker. On se ko zvijer naklatio na nju kad je išla po vodu. Snalazilo se. Partizanka je bila Ruska. Bila je oličenje dobrote, a onda oličenje zla. Bila je ko pravo muško. Poslije njega naklatilo ih se još deset  –

– Jesu li bili naši ili njihovi?

– Niko to ne zna.

Ko je tada bio naš, a ko njihov?

***

Timur, služi li tvoje viđenje ove situacije pravilnoj rekonstrukciji priče o Ruski? Ipak, to je samo priča. Ne postoji službeni zapis. Nigdje ne piše 1933., 1945., 1993.?  Nema uspomena, ne postoji niko Ruskin.

   – Postoji verzija da je prvo bila partizanka, da su je silovali u tom ratu. Onda je rodila blizance. Ubila ih je kad su imali negdje oko dvije godine. Kako ih je ubila, ne zna se. Pretpostavlja se da ih je zadavila. Gdje su im grobovi, ni to se ne zna. Svi su znali da ih je ubila, četničku gamad, tako ih je Ruska zvala. Mlada je tad bila, ni osamnaest nije imala. Mater bolesna, ćaća pogino u ratu od četničke ruke, brat umro mlad – govorio je Timur zagledan u daljinu.

Ustručavam se postaviti pitanje. Šutim. Moram znati kada da ušutim, kada bi se priča mogla završiti neočekivano.

***

Silovali su je gore pod onim brijegom. Ljudi ne idu gore. Kažu da to misto donosi nesriću. To je Ruskino misto. Silovali su je, jedva je ostala živa. Bilo je ljeto. Njih 11. Zna se samo ime jednoga. Ruker, već si sigurno čula. Kažu da se odmetnuo u četnike. Nikad Ruska nije htjela otići na to misto. Odveli su je ’93-e. Opet su je…

– Šta su je?

–  Pa to, silovali su je.

– Bila je hrabra ta Ruska. Ko pravo muško. Sve je izdržala. A i ime joj je ko u muška –  kaže Suada donoseći mi malo svježeg soka od mente i limuna  – Znala je posli ovog rata sama da ide u šumu i da nasiče drva, natovari na leđa pa uz brdo uznese, ispuši jednu, natovari na tačke pa doveze u svoju baraku, a onda se ljudi sažale pa kupe metar – dva .

***

Jedan pjesnik je napisao:

Četrdeset prva

Dovode Rusku na proplanak smrti

Ali je ne ubiju

Pacovi joj naseljavalju utrobu

Iz nje se rađaju dvije rumene jabuke

Devedeset treća

Ruska opet na proplanku

Presahla, pogurena i ljuta na nebo

Pacovi joj naseljavalju utrobu

Smrt se rodila

–  Namjerno je pjesnik izostavio podatak da je Ruska ubila djecu. Mada, nismo ti rekli da postoji priča da ju je samo jedan silovao, a da je bila u romantičnoj vezi s njim. No, on nije htio priznati djecu. Ona ga je proganjala i na kraju uradila to što je uradila.

– Vjeruješ li, Timure, u to?

– Pa ne baš. Nekako mi je to strašno.

– Šta tačno?

– Da voljeni siluju… U to samo Admir i Zukan vjeruju. Oni kažu  da je bila lijepa i prokleta. Oni su najstariji u selu.

***

Ljeto  je. Smrt dolazi sasvim iznenada. Ne možeš da je shvatiš. A meni valja pisati. Ne znam šta baš da ponudim čitateljima da bi bili uzbuđeni  i ne baš suzdržani prilikom čitanja.  

***

–  Kako se neću nje sićat. Sićam se i matere joj Hajre. Išli smo na vodu zajedno. Bila je jaka Ruska. Ista mater, sitna i jaka. A i voljela se nasilu smijat. Nekad je to ko revanje magarca bilo. Kad se nasmije, svi smo znali da se Ruska smije. A mogla se pobit s bilo kim. Viruj da sa njom nisam tio ići ruku pod ruku. Prebila bi me. A da ti kažem nešt. Voljela je dizat halju. Kod nas ovdje ženska čeljad u onaj vakat morala su duge halje nosit. A ona nije tila. Čim ko iđe, ona suknju gore. Pa ti to ćeri kažem, za tog Rukera, zemlja mu kosti izbacila kad je pošo u četnike. Tribala je da ga ne izaziva. Tribala se sklonit vas su i ostala ženska čeljad. I štaš bilo je vruće, čuli smo svi, derala se gluho bilo, kad je nisu razapeli. Jednog je ozlijedila, bila je puno jaka. Onda su je još više napali. A preživila je i glavu je poginjala kad se vratila i nikom nije rič jednu kazala. A i njoj niko rič nije kazo. Ni rič. Pa rodi kopilad. I prevali sedam sela da dođe do Rukera. I Rukeru na vrata odnesi ih. A on samo mrš mater ti partizansku reko. Eto, pa ih ubi, Bog nju ubio. Nije ih mogla gledat više. Čim je prestala dojiti, odmah ih je ubila. Zadavila ih golim rukama. Nikad ih nismo našli nit je ko pito za njih. Samo smo vidili da ih nejma. Nismo smjeli pitat. Bojali smo se.

– Čega, deda Zukane?

– Ne znam ćeri, svi su govorili šuti, ne pitaj, ne tiče te se, o takvim se smrtima šuti.

***

– A i mater joj je patila. Udala se za konja od čovika. Gazio je ko vreću brašna. Od pogleda njegovog se tresla. Sreća pa umri, bomba ga raspolovi. Bog ga i tamo raspolovi, na onaj svit, amin. I Ruska je patila. Drugi put onako staru su je na isto mjesto odveli. Čuli za tu ženu što je ubila tako mlada djecu, pa da je kazne. Ne znamo ko je tada bio. Ma nije ni bitno. Njemu je to bilo drago. Svi smo mi to vidjeli ali nismo smjeli. Samo su je odveli. Jebali joj mater balijsku, kurvijsku. Preživjela je i to. Neki su je našli na tom brijegu, i bez gasuljenja je ukopali u rupu. Poslije se povampirila pa dolazila tražit nas, žive duše, da nam kaže da nam neće oprostiti.

– Grijeh je to! – rekao je Timur Zukanu.

– A štaš. Bojo se narod i njene i svoje sramote! Deder nek je više nema, tako je najbolje. Samo se sićam da je neki čovik reko da joj se glogov kolac zabode u grob tačno u podne ili u ponoć. I ne mogu ti reći ko to uradi, al neko hrabar jest.

– I je li vas više dozivala?

– Nije, samo se nekad čuje jecaj gore na brdu.

***

– Nemoj se prepasti kada budeš spavala večeras kod nas – rekao je Timur naslonjen na brezu. Tri noći si ovdje, zar ne?

Zar mi je trebao broj tri, pomislila sam. Nisam ništa odgovorila, bila sam zbunjena. Pokušala sam posložiti kockice, shvatiti tu ženu, sudbinu, ove ljude. Čak mi se i Timur učinio kao zao lik, i sve ovo kao jedan ružan san prije početka novog dana.

Zvučiš kao zlokobni pjesnik, rekla sam Timuru.

– Ne boj se, ujutro ćemo očistiti Ruskin grob i zasaditi neko cvijeće. Razmisli koje bismo mogli. Možda dragoljuba. Pun je života.

***

Možda da posadimo hortenziju, razmišljala sam. Ili jorgovan. Ali, sve bi se to hranilo ostacima njenog tijela. To je previše za moj želudac.

***

Kako napreduje priča o čedomorstvu?, tako je glasila viber poruka od glavnog urednika.

Nije bilo nikakvog čedomorstva. Vraćam se sutra, pa se vidimo – odgovorila sam misleći o cvijeću koje donosi spokoj. Bilo mi je žao Ruske i nikako nisam mogla razmišljati o djeci koju je ubila. Možda sam je podsvjesno pokušala opravdati? Ne znam da li je to etično. Odbijam da je predstavim i kao žrtvu i kao zločinca. Možda da šutim i pretvaram se da ona ne postoji. Mogu reći da je to samo priča lokalnog stanovništva koje voli izmišljati priče.

Pretraživala sam na googlu  zločine u II svjetskom ratu u ovom malom mjestu, a potom zločine devedesetih. Pronašla sam sliku koja je podsjećala na grčka božanstva. Uskomešana muška  uniformisana tijela. Žena drži mušku čizmu, između dvije noge viri krvava dojka, isječena bradavica. Jedan je drži za crnu kosu u koju se upleo trag sperme. Drveće je razotkrilo tajne i pustilo Medejinim zmijama da osvoje prostor i vrijeme. Zatvorila sam laptop i rekla da je to samo priča.

  – A čemu priča postoji osim da se ispriča?  – upita me neki glas.

– Zar zločini postoje samo da bi se ponovili? – upitah.

• prvonagrađena priča na na književnom natječaju “Marko Martinović Car” u Vitezu 2025. –

___________________________________________________

EMINA ĐELILOVIĆ-KEVRIĆ (Travnik, 1989), živi u Vitezu. Magistrirala je b/h/s jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zenici.

Objavila je sljedeća djela: zbirku poezije “Ovaj put bez historije” (Dobra knjiga, 2016), zbirku kratkih priča “Izbrisani životi” (Dobra knjiga, 2021), zbirku poezije “Moj sin i ja”  (Planjax, 2021), ilustrovanu bajku za djecu „Tale about the boy Adi and computer“ (Stockholm projekat 2033, 2024), “Kratke priče o pokušajima izbavljenja” (Vrijeme, 2025), Zbirku priča za djecu pod nazivom “Pisac pred sudom i druge bajke” (Off-Set, Tuzla, 2025) Članica je P.E.N. Centra BiH. Dobitnica je nekoliko književnih nagrada.

“Svi sretni psi su sretni ako su njihovi vlasnici sretni.” To kažem ja, pas Leo.
Moje stvarno putovanje, odnosno razumijevanje, sebe, svijeta i njih počelo je onda kad sam osjetio tugu svog vlasnika, gospodina Adama Zahirovića. Gospodin Adam Zahirović, njegova žena Larisa i ja živjeli smo na kraju ulice u jednom malom gradiću, čije ime ne želim sada spomenuti. Adam je postao moj vlasnik kad me je, vraćajući se s posla, ugledao ostavljenog pored kontejnera. Bio sam tada kuče, bio sam izgubljen, ali ne i uplašeniji od ove silne tuge koju sada Adam osjeća. U trenutku kad sam došao u njihovu kuću bio sam savršena terapija za svu brigu kamo ovaj prokleti svijet ide, gospođe Larise, koja je u to vrijeme, kao nezaposlena prosvjetna radnica, vrijeme provodila plačući zbog izginuća nevine djece i žena negdje u svijetu. Sve žene imaju beskonačno tijelo. Drugi ljudi ih razvlače poput tuđih zastava, od obala Nila, do Urala, pa i do nas ovdje. Larisino tijelo bilo je nježno i svilenkasto, sve je na njemu odavalo miru. Nikad nisam razumio šta je to rat, samo sam znao da je to nešto teško i surovo po jednog čovjeka.
– U psećim ratovima nema toliko uništenja, zar ne – upitala me je ničim izazvana, gladeći moju sivu čupavu dlaku. Pomislio sam da jedna tako osjetljiva osoba razumije i mene kao psa. Naši životi bili su nalik na pravolinijsku kretnju u kojoj se protezalo vrijeme i činilo se kao da ćemo nekad osjetiti da se u toj kretnji više njihova ljudska koža ne može širiti, a moje dlake više neće moći dodirnuti nijednu materiju, nego će radije biti u nekom bestežinskom stanju dok jednostavno više ne budu postojale. Adam i Larisa su odlazili na posao: on je radio na recepciji hotela, ona je bila nastavnica historije na povremenom radu. Dešavalo se da bi iznenada prestajala raditi iz nemogućnosti da objektivno pristupi materiji, a onda bi se nakon perioda tugovanja ponovo vraćala u učionice i neko vrijeme ostajala. Ona je smatrala da nije etično stajati kraj spomenika mrtvih ljudi stradalih u nekom od ratova, i da u tom trenutku ne postoji pri ča koju bi ona mogla ispričati, da je svi razumiju, a da istovremeno ne vide suze i očaj na njezinu licu. Čekao sam ih kod kuće, radovao se njihovu dolasku, trčao sam im u susret, oblizivao njihova lica i skakutao iz sve snage, uprkos tome što su se godine skupljale u mom krvotoku. Nisu primjećivali da starim, čini mi se da sam bio tu kao neko ko nije ni u jednom trenutku mogao nestati ili umrijeti. Najdraža mi je bila nedjelja, tada smo išli na planinu, vozili smo se u plavoj vektri koju je Adam kupio nakon spora s bankom u kojoj je podigao kredit za našu kuću. Larisi nikad nije bila jasna Adamova želja i volja da izađe na kraj s birokratijom.
– Šta si ti kao pojedinac pred tom ludom mašinerijom? Ponašaš se kao Don Kihot.
– Neće mene niko praviti budalom – govorio je Adam i tjerao po svome.
Nedjeljom bi Larisa pravila sendviče od puretine i tunjevine, stavljala ih zajedno sa sokovima ili čajevima u rozi ruksak na kojem je visio privjesak nekoliko sitnih, ali spojenih zvjezdica. Ja bih jeo krekere. Mrzio sam jesti krekere, ali sam ih jeo da bi uvijek mislili da sam dobar pas, njihov dobri pas Leo. U trenutku kad sam hvatao krekere u zraku, samo bi me zabljesnule misli poput onih šta ako ti ljudi više ne budu postojali, šta ako im se iznenada nešto loše dogodi i ostanem bez svog sigurnog doma? Uši su mi se tada sljepljivale za kožu, vrijeme bi zastalo i ništa do mene ne bi moglo doprijeti. Zamahnuo bih dlakama lijevo-desno i te bi misli nestale, ali bi se sasvim neočekivano vraćale i izjedale me iznutra. Adam i Larisa nisu željeli imati djecu, Larisa je nakon detaljnih analiza stravičnih zločina koji su počinjeni u povijesti, odlučila da neće roditi, jer ne zna kako bi podnijela činjenicu da njezina djeca gledaju i podnose svakodnevne užase.
– Bolje je što imamo psa. On barem nije svjestan – često je to govorila prijateljima koji bi nas posjećivali.
Svi su govorili da vole jesti Larisina egzotična jela. Meni je sve to izgledalo kao ostaci uginulih sitnih životinjica u zelenoj salati. Sve sam vrijeme njušio da niko od njih nije oduševljen i da je to još jedan na čin da ljudi iskažu svoju zahvalnost, da lažu. Tada bih dolazio do nje. Ona bi me pomilovala po njušci, a ja bih se pitao kako uspijeva podnositi toliku težinu svijeta. Larisa je izbacila i televizor iz kuće. Adam je imao jedan crno-bijeli u podrumu. Ponekad smo nas dvojica odlazili u podrum, kad je Larisa ostajala s učenicima na dopunskoj nastavi ili bi bila na kafi s prijateljicama. Adam bi palio televizor i hvatao neke lokalne programe. Sjedio je i pretvarao se u čovjeka biljku. Uživao je biti čovjek biljka. Mnogo puta sam se pitao šta li misli dok to radi. Nekad sam ostajao ispred vrata na ulazu u podrum.
Adam bi mi rekao: – Ne, Leo, ti ostani tu!
Pitao sam se šta li to radi kad mi ne dopušta da uđem u podrum. Jednom sam njuškom uspio proviriti, Adam je držao ruku u hlačama, buljio u plafon i pravio neke čudne grimase sve dok me nije ugledao. Pobjegao sam i osjetio da sam razočarao Adama. Taj dan, Adam me nije nijednom pomilovao. Kad je Larisa došla, Adam je pripremio lazanje i sve vrijeme pokušavao iskazati koliko mu je ona nedostajala. Na tren mi se učinio sasvim drugačijim čovjekom, ali to sam pripisao svojoj psećoj imaginaciji.

***

Patnja Adama Zahirovića počinje u petak dvadesetog jula prije dvije ljudske godine, kad je sunce svirepo grijalo sve što je oku vidljivo. Ja sam plazio jezik na terasi naše kuće i gledao kako ptičica Zuzu (tako sam je nazvao, jer mi je Larisa često čitala bajke pred spavanje, u jednoj od njih bila je ptičica imena Zuzu – obično je završavala s poljupcem u moju njušku: – Mili moj kad bi ti išta od ovoga razumio, svijet bi bio ljepše mjesto – znala je često šapatom izustiti) pijucka vodu iz sive zdjelice u svojoj kućici na drvetu. Čekao sam da se Adam vrati. Kad sam ga napokon ugledao, potrčao sam iz sve snage. Osjetio sam blagu vrtoglavicu, ali to me nije omelo u nastojanju da mu pokažem koliko me njegov lik obradovao. Adam je bio visok čovjek, koščatog, pomalo pogurenog tijela. Larisa je bila sitna žena, Adam bi često govorio da je si ćušna poput kapljice na dlanu. Ovaj put, otvorivši vrata na kapiji, bio je savijen do poda poput psa koji nema više kud. Činilo mi se da će se svaki tren prepoloviti na dva dijela, on i njegova sjenka. Adam je, ugledavši me, dodirnuo koljenima travu. Dotrčao sam mu u naručje. Jecao je kao kad psi jecaju pred smrt. Uvlačio je glavu u prsa kao što psi uvlače rep bliže srcu.
– Ona umire Leo, umire. Zajecao je na sav glas, dok i sam, smušen njegovim riječima, nisam uspio išta artikulirati, pa ga ni dodirnuti šapom po licu. Zašto nisam Zuzu, pomislio sam. Zuzu ne primjećuje da već duže vrijeme Larisa jedva ustaje iz kreveta.
– Sve je to od prekomjernog razmišljanja – govorio bi Adam. Ko bi naslutio metastaze na kičmi i onu riječ tumor, koju bi Larisa izgovorila nevoljno, a onda se pomjerila s mjesta, da se isto to njoj ne bi desilo.
– Zar vjeruješ da će te pomjeranje s mjesta zaštiti od sudbine?
– Sudbina, šta je to? Svi imamo samo jednu sudbinu i njezine različite oblike.

***

– Imaš samo trideset godina – govorio je Adam Larisi.
– Pronaći ćemo neko rješenje.
– Nema rješenja – govorila je Larisa okrenuta Suncu. – Umirem.
– Bojiš li se smrti – upitao bi je Adam.
– Ne bojim, svega sam se nagledala. Dosta sam naučila o svijetu i čovjeku. Bojim se da ne umrem živa, zarobljena u životu u kojem ne znam ni kako se zovem. Onda bi počela naglas govoriti o svim ljudskim nedaćama, o traumama rata, o silovanjima, o zatvorima, mučenjima, ubijanju djece, vađenju beba iz utroba majki. Adam bi se pretvarao ponovo u čovjeka biljku i pažljivo bi je slušao kao kad sluša na televiziji šta se to loše dešava na drugom kraju svijeta.
– Vidiš, ovo nije najgore što se moglo desiti – Adam bi je onda zaustavio.
– Bojiš li se ti, Adame, smrti – upitala bi. Adam je na ovo pitanje dugo šutio, a onda je čvrsto držao za ruku i negdje u mislima šaputao da se boji života bez nje. Kako je vrijeme odmicalo, stisak je bio sve mekši, a tragovi njezine boli strujali su njegovim kostima. U početku je plakala, onda je postajala sve tiša. Adam je mrzio Sunce, pitao se zašto se stalno okreće ka njemu kad je može svojim zrakama spržiti. Adam je zamišljao tumor kao okrugle kroz tijelo plutajuće nakupine koje je grizu. Mnogo je volio njezine grudi, bile su sićušne, ali jezgrovite. Sad su nalikovale na modru udubinu u kojoj se rađaju čestice smrti. Čestice smrti polahko bi se širile tijelom. Iz dana u dan, rane su bile stravične. Kroz tanku blijedu kožu vidjelo se crno tlo. To je crni mladež pustio svoje krake, a tako je bio opčaran njime. Imao je toliko posebnosti i bitnosti u njihovom intimnom životu. Sunce bi trebalo da sprži, da sagori modrilo, da u nedostatku života, život u čini dostatnim u njezinim očima. Navlačio bi zastore u njihovoj sobi, da bi zaustavio njezin pogled ka Suncu, da je zadrži koliko god može duže.
To više nije bila soba, to je bilo mučilište u kojem se Adam podsvjesno molio za njihovo spasenje. Zatvarao se u podrum i ridao na sav glas. Ostajao sam ispred vrata, zamišljen i uplašen. Potom sam otrčavao do Larise i razvlačio plave zastore. Sunce bi bljesnulo, a ona bi u daljini vidjela nešto što moje oči nisu vidjele. Razmišljao sam o tome da je bolje da Larisa više ne postoji pa da se barem Adam spasi. Mislio sam da Larisa i ja nemamo tijela, ona čovjekoliko a ja pasoliko, mi bismo negdje drugdje bili sasvim isti. Ne možemo biti slobodni ako imamo tijelo.

***

Adam i ja smo, nakon što se razboljela, samo jednom otišli zajedno u trgovinu da kupimo nov pokrivač za Larisu. Izabrao je rupičasti bejbi rozi. Najmekši koji smo pronašli. Roza je za nju bila boja iluzije.
– Znaš da ne volim ni boje ni pisce koji nam žele reći da na kraju svakog tunela ima svjetlosti, da je svijet u nekim oblicima ipak ružičast!?
Adam bi joj odgovarao da je previše opterećena negativnim licima ovoga svijeta, svim zlima koje je čovjek u stanju učiniti ili svime onim što se nevinom čovjeku, ako takav uopće postoji, može desiti.
– Previše gledaš mračnu stranu svijeta.
– A koja je svijetla strana svijeta? Razmnožavanje? Produbljivanje ljudske agonije, kraja? Očekivane smrti?
– Ja sam tvoja svijetla strana svijeta – poljubio bi je, a ona bi samo skliznula na njegove grudi. Nešto se u meni pitalo je li zaboravio da ona ne voli rozu boju. Po koracima se dalo naslutiti da to više nije isti Adam. U jednom trenutku sam se izgubio u masi. Namirisao sam njezinu krv na njegovim rukama, jod, hipermangan, sterilne gaze i sve ostalo čime ju je njegovao. Stajao je buljeći u svoje ruke. Iz njih su crni i crveni kraci izbijali na površinu. Nevjerovatna je bila njegova koža koja se zbunjujuće stanjila. Lajao sam ispred njega, grebao ga po nogama, pokušao skočiti na njegova ramena, ali on nije bio tu. Jedan čovjek je upitao: – Gospodine, je li to vaš pas? –
Dugo me je gledao prije nego što je odgovorio.
– Jeste, idemo kući Leo –
Vozeći se u vektri gledao sam u izloge okolnih marketa, trgovina, butika. Novembar je mirisao na vlagu i očaj izgubljenih sjenki, kao da smo bili u nekom košmaru. Na vratima zatvorenog i napuštenog kafića Desetka, stajao je plakat za horor film. Na njemu je naslikana žena velikih dojki čije ruke i noge sežu u prostor. Imala je crne oči, duguljasto i mračno lice. Tijelo je bilo tamnozelene boje koja je u pojedinim segmentima prelazila u crnu. Iza nje je bila nepregledna šuma. Pomislio sam da je to Larisa u Adamovim očima. Sve što sam vidio imalo je drugačiju dimenziju. Pitao sam se šta je onda ovo prokleto pseće vrijeme između mene i onoga što trebam da doživim. Ubijala me je neizvjesnost. Prokleto nisam želio da ovako živim. Između njih dvoje, između njihovih smrti. Ljudi često kažu “ovo je pseće vrijeme”. Kad bih barem bio Adam, kad bih mogao imenovati svoju patnju, razumjeti je, naći joj uzrok i smisao. Pokrio sam uši šapama i cvilio. Adam je vozio i ništa od mog jecanja nije čuo.
– Da sam bar ti – rekao je gledajući me u retrovizoru na stražnjem sjedištu.
– Ja sam ti.

***

Bio je petak – dan kad je Larisina duša izašla kroz prozor i nastanila se u bezbrižnim predjelima postojanja. To je divan dan za umiranje, pomislio sam. Dan u kojem se rodilo Sunce, dan u kojem je stvoreno ljudsko. I zaista petak je bio izrazito neobičan za jednu običnu zimu. Sunce se poput gramzive utvare popelo na prozor, pozvalo je da krene i ona je krenula u jednom dahu. Ja sam lajao koliko god sam mogao, iz petnih žila sam vikao: – Stani Larisina dušo, ne želimo da odeš – a onda sam postajao sve tiši kako je i moj gospodin Adam Zahirević postajao tiši. Imali smo sasvim isti lik. Naše cviljenje bilo je pripijeno za pod, oborenih njuški mirisali smo bolno i raspadnuto Larisino tijelo. Trebala je to biti univerzalna bol da smo nas dvojica u nekom smislu mogli biti istost.
To više nije Larisa, to je sad samo materija, govorio sam podu koji je također bio materija, govorio sam bijelim plahtama izgužvanim stiskovima umirućeg bolesnika koje su također bile samo materija, govorio sam ružičastom rupičastom prekrivaču u kojem se nataložilo sve neizrečeno između nas. Govorio sam bilo kome ili bilo čemu što je moglo čuti moj glas. Čak i plastičnim orhidejama koje su bile osuđene na vječno cvjetanje. Sjećam se da je jednom Adam iš čupao plastičnu orhideju iz saksije, a zatim je ugurao u pravu zemlju. Nisam siguran zašto je to uradio. Pa ni to što je nakon nekog vremena odlučio zasaditi košpe avokada u istu saksiju. Larisa nikad nije uočila njegov pokušaj da unese život u ovu sobu. Možda me u konačnici sve te stvari nisu prepoznale, jer to nisam bio ja, nego sad već neko drugi. Da sam im se nekad obratio prije ovoga, možda bi me prepoznale. Ako se i moje postojanje svede na materijalnost, hoćemo li se bolje razumjeti? Nije li možda Larisa napokon odgonetnula ljepotu ljudskog postojanja?

***

Larisin pepeo prosuli smo tri dana kasnije na planini. Sivi ostaci njezina postojanja lagano su prekrili bijeli pokrivač.
– Gdje je ona sada – upitao me je. Nisam znao šta da kažem, i sām sam bio zbunjen. Bojao sam se da ga ne izgubim. Bio je to trenutak kad sam pomislio da će moj gospodin Adam Zahirević namjerno svoje tijelo nagnuti previše preko litice ili će ga neki zalutali vjetar odgurnuti, stoga sam ga povukao za plave skijaške hlače. On me udario i rekao da sam ludi pas i da ne zna koji vrag nije u redu sa mnom. Zacvilio sam. Više nisam bio Leo, bio sam pas. Dugo me je boljela pomisao da on misli da mu želim nešto loše, pomisao da bi me udario ili bi odlučio da me se riješi sasvim iznenada. Pomislio sam da će me ostaviti ovdje samoga i otići nazad u kafanu. Da, Adam je počeo mrziti ku ću u kojoj smo živjeli. Odlazio bi u kafanu kod Pere. Sjedio sam kraj njega i brojao svaku koju popije. Prvi put sam vidio šta je to kafana. Postojale su dvije vrste ljudi koje sam uočavao. Jedni su naizgled šutljivo sjedili i pili, drugi bi se razmahivali tijelima, grlili, padali po podu. Adam je bio prvi tip. Birao je da sjedi sam, nikoga osim mene nije bilo u njegovu društvu. Nakon pete gledao bi me u oči i pričao svoju ljubav prema Larisi. Znao sam svaki detalj njihova života, od toga da je Larisi oduzeo nevinost na maturi, u šipražju, da ju je tu ostavio i da se zbog toga kajao cijeli život, da od zbunjenosti nije znao upotrijebiti neku stvar koja se zove kondom, da je bilo suviše mekano, opipljivo, da ga je bilo stid pa je odlučio pobjeći prije jutra. Da je osjećao da gnječi tijelo mrtve preplašene životinje. Adam kaže da te stvari mirišu na voće i da ih noć brzo uništi, brže nego što se tromi oblaci raziđu po mrtvim nebesima. Adam usljed svoje zbunjenosti nikad nije znao je li dovoljno usrećio Larisu, naročito kad je ostala u drugom stanju i tako se lahko odlučila riješiti djeteta.
– A ja! Jesam li imao pravo izbora? Tu sam noć sanjao đavola. Đavo je rekao da to spriječim.
– Ti si ubica – rekao je đavo. – Kako? – odgovorio sam.
– Izgubit ću je.
– Tako svi kažete. Možeš, ali nećeš – rekao je đavo.
– Jesi li ti đavo? Pogledaj koliki su ti rogovi – upitao me pijan.
Umirao je od smijeha. Pomislio sam da se Adam šali kad od mojih ušiju vidi dva roga. Ko je to stvorenje s rogovima, upitao sam se. Sjedio sam preko puta njega i osjećao sam se kao da sam više čovjek, a manje pas, ponekad da sam i taj đavo. Nakon stanke, Adam bi nastavljao pričati.
– Naša je ljubav vječna – samo tren poslije smijao se na to “vječna ljubav”.
– Mi smo preživjeli sve, ali nismo smrt. Vidiš, ti (razmišljao sam šta zna či to ti ), Leo, žao mi je što sam radio ono u podrumu. Osjećam kao da sam je izdao.
– Možda ona to nikad nije doznala – rekao sam mu.
– Šta ako jeste? Zašto nikad nisam uspio o tome pričati? Znaš, Leo, sad u tome ne vidim nikakvo zadovoljstvo. Mrzim ići kući. Mrzim biti sam. Ne želim u podrum. On je mračan i ima jak stisak.
– Ja sam tu.
– Da, ti si tu – rekao je Adam.

***

– Zašto sam odlučio da je Larisa žena moga života? Kako čarobno i zastrašujuće zvuči ovo što sam izgovorio. Odlučio sam da je spasim života. Odlučio sam da je zarobim u svoj svijet da je zaštitim, a onda sam u jednom trenutku pomislio da se gubim u njezinu mraku. A, ko bi mogao naslutiti sve krajeve tog mraka, zar su to one iste široke traperice, teksas jakna, bijela majica ispod koje je izvirivao nakrivljen pupak. Bio je to moj centar svijeta, taj njezin pupak. Iz njega su izlazili putevi, ceste koje smo planirali preći, otići na Madagaskar, živjeti u Irskoj, pobjeći u neki kutak svijeta gdje vlada samo mir, da ona bude sretna, a pogledaj Leo, sreća, šta god ona bila, nje nema – tako je Adam govorio dok ga umor i alkohol nisu savladali u potpunosti. Potom bi zašutio i zaspao za stolom kod Pere.
Pero bi ga iznosio na leđima ispred kafane, tamo bismo ostajali pola dana. Poslije samo mjesec, Adam je bio sasvim drugi čovjek, više nalik na psa, nego na čovjeka. Nisam znao kako da ga spasim osim da slušam priče o njemu i Larisi. S vremenom, priče su se počele ponavljati: Larisin prvi skok u more, kupovina zavjesa, njezina omiljena hrana, njezine dogodovštine s učenicima, naši zajednički izleti na planine, pohađanje kursa za šivenje, art terapija, opsjednutost pravilnim držanjem tijela, savršenim poznavanjem pravopisnih pravila, štikle koje ne prelaze deset centimetara, decentan stil oblačenja i tako ukrug. S vremenom je sve izgledalo kao da Adam govori o nekoj drugoj ženi, stvarnoj Larisi koja će svaki tren ući. Konobar bi često rekao da će pričati dok ne zaboravi. A, šta onda, pitao sam se. Je li zaborav jednak umiranju? A onda je Adam prodao i kuću, rješio se svih Larisinih stvari poklonivši ih humanitarnim organizacijama. Nerijetko bi znao potrčati prema nekoj gospođi i reći:
– To je Larisin šal. Mislio sam da je to besmisleno i naivno! Zar iz svih njezinih stvari ona nije jednostavno nestala!? On bi pomirisao šal i znao je da to više ne pripada njoj. Stajao sam sa strane posmatrajući ga. Više nisam lajao da ga spasim, a on je sve manje pričao. Kad je Adam bio trijezan, odlazili bismo u obližnji park. Ležao je na klupi i buljio u okrugli mjesec koji samo što nije pao s neba. Dizao bi ruke, okretao ih i gledao kroz njih. To više nisu bile ruke. Kad bi od svojih ruku ugledao neko nepoznato stvorenje, ili možda Larisine ruke, vrisnuo bi.
Povikao bi: – Leo! I ja bih došao, preplašen da je to njegov posljednji krik. Onda bi Adam ponovo počeo pričati o Larisi, smirio bi se i ja bih se smirio, zaspao bi i ja bih zaspao. Na svaki njegov trzaj, budio bih se u strahu da ga ne izgubim.

***

Jednu noć sanjao sam da sam došao u čarobnu zemlju pasa. Ko nikada nije čuo za nju, a razumijem i zašto, to je zemlja u obliku labirinta. Mi, psi, prepoznajemo se po mirisima. Rijetko neko od nas ima ime, osim ako nam ga neko od ljudi dadne. Moje je ime, Leo, i ja sada trčim u labirintu. Svjestan sam da negdje na kraju ove svete zemlje ima neka kost od koje moj vlasnik Adam Zahirević neće moći umrijeti. Zaboravljam da sam gladan i ne osvrćem se na ismijavanje dugih sjenki pasa koji osjete zašto sam baš ovamo došao. Na prvom ćošku zatekao sam sjenku jednog duguljastog psa.
– Sjenko nepoznatog psa, šta ti tu radiš – upitao sam.
– Ne znam zašto sam ovdje. Dugo sam ovdje. Ne znam koliko dugo. Mučno je – potom je stavila šapu u usta – povedi me sa sobom.
– Tražim čarobnu kost. Znaš li gdje je čarobna kost?
– Čarobna kost! Ona je na izlazu, ali izlaza nema. Sjenka se okrenula, izdužila i imao sam osjećaj da će me progutati.
– Želim trčati. Ja sam pas koji trči, ali svaki put kad dostignem vrhunac, dođem do nekog zida. Onda se uplašim i vratim u ovaj ćošak. Osjetio sam potrebu da moram pobjeći. Njezin bi me glas mogao progutati. Počeo sam trčati iz sve snage, kakav je ovo grad, pomislio sam, ovdje ne žive čarobni psi za koje neki kažu da su besmrtni, ovdje žive mrtve sjenke. Šta ako sam mrtav ili je i ovo mjesto na kojem smo svi isti. Možda smo samo sjenke? Možda je ovdje i Larisina sjenka. Trčao sam toliko brzo da mi se činilo da ću izaći iz sebe. Sjenka se zaustavila kad sam skrenuo, pa sam opet skrenuo i tako sam unedogled kružio. Bio sam uplašen i usamljen. Zastao sam. Barem sam uspio pobjeći. Ogromno nebo iznad mene bilo je prazno i nedorečeno. Mjesec nije bio okrugao, izgledao je kao sjajna kost. Tako si daleko, pomislio sam. Oborio sam pogled prema zemlji. Moja mi se sjenka smijala.
– Trči, Leo, beskonačno trči, ali nikad nećeš stići. Ne možeš mi pobjeći. Nikad nisi bio slobodan.
To je bila sjenka koju sam vidio na početku labirinta. Ponovo sam počeo trčati, izlazeći iz sebe, iz labirinta, idući nikamo, bez tijela, kuće, bez Adama.

***

Probudio sam se u hrpi sitnih kostiju. Tijelo mi se treslo, da li od zime ili od straha, ne znam. Bila je skoro zora. Njuška mi je bila krvava. Na kraju ulice pored kontejnera neko je bacio nepotrebne kosti. Sve je užasno smrdjelo. Na pamet su mi pali krekeri. Glad me izjedala iznutra. Adam je zaboravio da sam živ, da sam gladan. Gdje je on, pitao sam se hodeći uporedo s Mjesecom. Hoće li preživjeti kad se probudi a mene ne bude bilo kraj njega, kome će pričati o Larisi?
U parku ga nije bilo. Dugo sam ga tražio, mirisao njegove stvari, njegov crni remen nosio sam u zubima. Poslije sam čuo od drugih pasa da je bio jedan čovjek koji je tražio čarobnog psa Lea da bi mu pričao priče. Ali, nije ga našao.

_____________________________________

EMINA ĐELILOVIĆ-KEVRIĆ (Travnik, 1989), živi u Vitezu. Magistrirala je b/h/s jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zenici.
Objavila je sljedeća djela: zbirku poezije “Ovaj put bez historije” (Dobra knjiga, 2016), zbirku kratkih priča “Izbrisani životi” (Dobra knjiga, 2021), zbirku poezije “Moj sin i ja” (Planjax, 2021), ilustrovanu bajku za djecu „Tale about the boy Adi and computer“ (Stockholm projekat 2033, 2024), “Kratke priče o pokušajima izbavljenja” (Vrijeme, 2025), Zbirku priča za djecu pod nazivom “Pisac pred sudom i druge bajke” (Off-Set, Tuzla, 2025).
Članica je P.E.N. Centra BiH.

Svaku noć starica Angelika zaspi na lijevoj strani.  Prozor ostavim odškrinut da bi gost lakše ušao, jer ona tako želi.

Bojiš li se? Upitam ju.

Ne, volim ga.

On je samo duh, kažem Angeliki, a onda pomislim da i duhovi vole dobrodošlicu.  Kada zaspi, zatvorim prozor, poljubim je u čelo i pokrijem je bijelom pamučnom dekom.

Prije nego što zaspim stisne me mračni pisak Schwarzwald planine.

*

Je li došao?

Bio je sav od vode. Blistao je poput mjeseca koji ne može probiti opne šume. Ali se nije smijao. Hoće li ikada biti sretan?

Angelika ne očekuje odgovor dok gledamo kako se sićušna količina sunca poigrava na prozorskom oknu. Uzmem je tiho za mekane vodenaste prste.

 Jednom ću se utopiti, izgovori tiho.

Često nestanem u njenim teškim jutarnjim uzdasima.

Ti si kao proljetna ptičica, šapnem, pitajući se hoće li ikada biti sretna. Za proljeće kao da je kasno. Potom je podignem sa kuhinjske stolice na žutu fotelju i pripremim za dolazak doktora. Obučem joj dugu žutu haljinu s dubokim prorezom na leđima. Pokupim joj kosu u crvenu traku s radošću djetelina. Angelika miriše na četinarsku šumu koja ne poznaje umiranje.

 Opet nisi ništa okusila.  Bit ćeš bolje kad izvuku vodu, pomislim, pa joj dotaknem hladna ramena.

Wo ist mein Meer? Ponavlja dok sat otkucava naša mirna tijela.

*

Draga mama, nadam se da si dobro i zdravo. Tako mi je teško izgovoriti ove riječi za koje i ti i ja znamo da su laž – dobro i zdravo. Ovdje sam već mjesec, iako sam planirala ostati samo par dana. Dobro znaš da me nimalo ne uzbuđuje ovaj prostor. Sasvim je suprotan od onoga čemu težim, npr. neka lijepa pitoma Le Vieux Port u Marseju, mnoštvo lica kroz koja ću prolaziti, tijela s kojima ću se sudarati sasvim slučajno i osjećati da sam živa – ili pak prašina Aleksandrije pomoću koje mogu izmaštati vatru, napraviti svaki oblik, uživati u pijesku prostrte osunčane duše, žutila pod mojim stopalima. Kao i ti volim nemirne prostore slične mom unutarnjem biću. Nikada nisam pomislila da ću odsjesti baš ovdje, u nekom zaseoku podno Shwarzwalda. Ovoliko sređenosti, urednosti ali i konzervativnosti, teško mi je palo.  Oduvijek sam smatrala da su luke centri svijeta, mislim ti me najbolje poznaješ – šuma, ovoliko šume, naprosto  nije za mene. Jednostavno nije. Ove kuće mirišu na drvo, kao da sam udahnuta u ogromnu drvenu utrobu. Osjećam se izgubljeno svaki put kad provirim kroz prozor i pogledam prizore iz ove kućice – nepregledna zelenila, guste šume koje se nadvijaju jedna nad drugom, uređene staze na kojima hvatam dah. Svi govore da je ovdje bajkovito, ali bajke su pune okrutnosti i crvenila. Užasno se bojim ovog mjesta. Kao da je neko uspio pripitomiti prirodu, ukrotiti čitav jedan svijet i staviti ga čovjeku pod noge. Ovdje, zapravo divljine i nema. Šta ako neko uspije ukrotiti i mene, baš ovako?

Drugo, ne znam šta da ti kažem. Uveče puše čudan vjetar, kiše nezamislivo dugo traju, sve to u meni izaziva želju da pobjegnem, da časkom napustim ovo mjesto, kupim kartu u Freudenstadtu i zaputim se ka tebi, iako ne znam da li su te uspjeli prebaciti u drugu bolnicu. Da li ćeš me željeti vidjeti, da li ćeš me prepoznati? Strah me priznati da se bojim postati ti. Pobjegla sam ovamo da otkrijem naše suprotnosti. To što ti patiš od duše, a ja od pluća – čini nas sličnim. Naša bolest je disanje.

***

Ujutro me probudio san o majčinoj utrobi. Razumjela sam – moram što prije pobjeći od trenutnog buđenja. Neko će to nazvati tjeskobom, paničnim strahom, kako god, bijeg među ljude dokazivao mi je da sam živa. Pobjegla sam iz svoje seoske kućice na Marktplatz Freudenstadt. To je najpopularnije mjesto ovdje. Tu ima najviše ljudi. Lutala sam poput sjene dok su dva, tri čovjeka govorila o sloganu grada Freudenstadt-a “Renaissance und Lebensfreude”. „Renesansu i radost života“ na Donjoj tržnici dovodili su u vezu sa žuborom pedeset vodoskoka podno Scwarzwalda. U meni su tiho šuštali uzburkani strahovi. Svako mjesto se činilo kao utroba kita u kojoj moramo pronaći nešto – pokajanje, vjeru, beznađe. Pokušala sam razmišljati o gradu – grad okovan šumom bio je tjeskoban kao i pomisao na tebe. Pojela sam picu u piceriji Da Nino, u divnom vintage ambijentu. Bila je to jedna od najukusnijih koje sam probala, a zatim se zaputila na još jedno prijepodnevno vježanje disanja u crnoj šumi. Nije me nimalo iznenadilo očuđavanje gostiju i konobara, zašto je moja kosa toliko schwarz, zašto mi je koža tako dunkelhäutig. Nemoj da izgovoriš schwarz toliko glasno dok budeš ovo čitala. Oni znaju da nisam njihova, da sam se doselila, ali i da nisam samo još jedan obični posjetitelj. Ovdje svi jednostavno kažu riječ schwarz. Meni je, pak, to mnogo teže.

***

Draga mama,  u tihoj gustoći planinskih prijepodnevnih šetnji,  uspjela sam ostvariti dublju vezu s jednim likom, sasvim slučajno. Mislim da sam mu čak zapamtila ime, prezime, njegovo lice, hod, gestikulaciju. Čak sam uspjela da primjetim da je i ruta na kojoj smo se sreli, bila sasvim drugačija od svih ostalih, od Schwarzwaldhocstrasse, Badische Weinstrasse, Klosterroute Nordsschwarzwald, jer mi ovdje zapažanje prostornih prizora nije naročito išlo od ruke.  Sad mogu reći da ću se vjerovatno i sutra uspeti istom Panoramstrasse, a možda i svaki naredni dan, baš zbog njega. Znam, ne vjeruješ da se radujem nekome u ovim skrivenim gradovima i selima okovanim crnom šumom, posebno ne čovjeku na čijoj majici pišu Liebhaber und Lügner. Ne znam vjerujem li i ja u to dovoljno jako da bi svjetlost mogla prodrijeti u mene. Ne mogu ti opisati želju da napokon zalutam ovom šumom i ovladam praznim hodom. U početku  je to bilo sasvim nemoguće- na svakom koraku bila je uputa, čak i za pse, pa i u najdubljih dijelovima šume. Činilo se nevjerovatnim da osjetim i blago žuljanje kamenja i zemlje pod savršeno uređenim stazama.   Imaju li svi ovdje, ovako uredne živote?

Ti ćeš ostati ovdje. Zauvijek.

Rekao mi je dok sam pokušavala pronaći netaknuti kutak u šumi. Prišao mi je tek onako, možda jer su nam se pogledi sreli dok smo iščitavali znakove kraj puta. To me iznenadilo jer se ovdje ljudi ne obraćaju jedni drugima, osim ako za to nema neke naročite potrebe.

Zašto? Ne budi smiješan. Odgovorila sam mu.

Progutat će te sve što vidiš ovdje, uključujući i mene. Nestat ćeš u ovoj šumi.

Ne budi blesav. Ko si ti, uopšte? Došla sam samo zbog svojih pluća, ali ne bježim od pomisli da nešto i napišem kad već nemam šta da radim. Ostat ću par dana samo.  Kad sam rekla par dana samo posumnjala sam i propala u njegovom pogledu koji je prekrivao Wanderweg Lauterbad, stazu koja je trebala upozoriti na mističnost crne šume. Plavetnilo u njegovim očima nikako se nije slagalo s nedostatkom života kojeg osjećam.

Ovo je bio početak našeg razgovora. U nastavku sam pokušavala sama sebi opravdati zašto sam baš ovdje.  

Došla  sam zbog preporuke doktora, to mora da je jedina istina.

Gore ima više života, nego mraka, nemoj da ti neko tvrdi suprotno, prodisat ćeš, tako mi je rekao dr. Harisson, tako je rekao i tebi kada te uputio u bolnicu za mentalne bolesti. Nikada se nisi vratila. Ponekad sanjam kako si se sasvim prepustila moru. Nemoćna sam, koliko god da su mi ruke dugačke da bih njima mogla da te dohvatim.

 Florian Herman tvrdio je sasvim suprotno već pri našem prvom susretu na Wanderweg Lauterbadu. Svi su govorili o Schwarzwaldu kao jezovitom mračnom  planinskom vijencu ali moja to čula teško da su razumijevala. O sebi sam mogla misliti kao o biljci zaštićenoj neprobojnom opnom, i to mi je godilo – biti nešto više od ove priče.

Da li znaš da su ovdje borovnice, kupine još uvijek prisutne, a da se pored njih prolazi kao da nisu tu? Da sam negdje drugo sigurno ne bih prolazila kraj njih, vjerovatno bih ih ubrala, nacrtala smiješak na licu i gledala u ogromnu užarenu loptu iznad čela. Ali, ovdje mi je dopušteno samo da ih gledam dok šetam stazom i hvatam život osuđen na uzdah i izdah.   Samo na trenutke sam imala osjećaj da u Schwarcwaldu hladnoća ima neku jaču težinu koja lebdi u zraku, naročito kada mi je Florian disao za vratom.

Kako ti se čini Schwarzwald? Pomalo nadahnjujuće? Zar ne? – Upitao je dok sam posmatrala kako se sunce trudi prodrijeti kroz masivni crnogorični štit.

Šta ima ovdje nadahnjujuće! To je samo obični planinski vijenac, svaki dan pokušavam ispuniti prazni hod.  Ja ću svakako živjeti na moru. U moru ima više tajni nego na nebu.

Ma daj, koja ti to budala reče, molim te reci mi. Florian mi se naglo približio. Snažni hladni dah mi se uvukao pod kožu. Tajna, hoćeš da ti pokažem tajnu Schwarcwalda? 

*

U hotelu Palmenwald čekala sam ga u sobi broj 135, naslonjena na prozor, u saten plavoj haljini. Dan je bio sasvim proziran poput sna. Plavetnilo se spustilo na popločanu ulicu. Vile rustične gradnje izgledale su sasvim bajkovito. Ovo je prvi put, mama, da o ovim mjestima mislim na ovaj način. Sve je drugačije od mojih snova u kojima padam, spuštam se i tragam za nečim što na prvi mah ne odaje utisak mira. Sigurno se pitaš zašto sam ga pozvala u sobu? Možda da ovjekovječim bajku o sretnoj porodici. Mogla bih zauvijek ostati ovdje s njim, imati djecu, biti vezana za jedno mjesto. Ne učiniti isto što si ti – napustiti gnijezdo. Riječ zauvijek je smiješna i nezanimljiva za nas.

Dok ti ovo pišem, lakše mi je disati. Možda kada Florian uđe u sobu, napokon ću se suočiti sa sobom. Možeš li misliti da je taj naočiti plavokosi Nijemac, psihoterapeut? To mi je otkrio tek treći put kada smo se vidjeli na Wanderweg Lauterbadu.

Mogu ti pomoći da lakše dišeš? Ako želiš, možemo se vidjeti u nekom pitomijem ambijentu?

Ovo je suviše divlje za nas?, pomislila sam. Ima li bilo šta ovdje da podsjeća na divljinu?

Florian Herman je dolazio svaki treći dan u hotelsku sobu. Postalo mi nezamislivo da ne dođe. Govorila sam mu o tebi. Najviše o tebi. Rekao je da te može zamisliti. Nisam imala nijednu tvoju sliku da mu pokažem. Nisam imala naše uspomene. Samo sam te vidjela izmaštanu. Skicirao je tvoj lik u svoju bilježnicu. Pola tebe bilo je mračno, pola se smijalo.  Čas sam te voljela, čas sam te mrzila.

Florian je sasvim suprotan od ostalih ljudi koje sam srela ovdje. Stalno mi je govorio o duhu čarobnjaka koji živi u ovoj šumi. Taj duh može da se dozove. On ga doziva svaku noć i iskreno vjeruje da će doći. Ponekad je izgledalo kao  da govori o sebi, ili je u mojim očima želio biti mističan i čaroban.

Nemoj nikada zaspati zatvorenog prozora. Ko sam ja, nego magija? Govorio je.

Ko si ti, nego moja magija? Zovi me Volkert.

Jesi li ti prolupao? Ili  je to samo još jedna tvoja psihoterapeutska metafora? Zašto se koristiš tim izmišljenim gotičkim likovima? Kako misliš ne zaspati zatvornog prozora, ovdje su noći hladne i svježe? Imala sam milion pitanja upućenih jedinom sagovorniku na Scwarzwaldu. Nerijetko sam samo buljila u njega, a zatim pogledom tražila svjetlost.

Ne, rekao je sasvim ozbiljno, a potom me gledao duboko, toliko duboko da sam osjetila jezu.

Činiš se nestvarnim, prošaputala sam. Možda si ti duh. 

Zatvorila sam oči. Njegove usne ogolile su mistične nabore šume.

Hoćeš li ostati ovdje sa mnom? Imat ćemo skromni dom, djecu.

O, želim mnogo djece, rekla sam, a zatim smo nestali jedno u drugom. Vodeći ljubav s njim zamišljala sam lica napuštene djece, svi su ličili na Floriana i mene. U mraku lik Floriana izgledao je poput sjene koja želi da se useli u krvotok. Disala sam panično i u nevjerici, milujući drsko tijelo koje me posjedovalo. Ne mogu ti opisati kako sam se lako pretvorila u iluziju sretne žene. Moje disanje se kretalo od smrti do paničnog kikota.

Zuvijek si moja, govorio je Florian opojnim glasom vlažne zemlje svaki put kad bismo se vidjeli.

 U naborima kože znala sam da je šuma suviše crna i opasna za sve boje svjetlosti. Opkolila me kao i sve što postoji ovdje.

Kad sam se napokon probudila bez sna o tvojoj strašnoj utrobi, druga strana kreveta bila je nepotpuna. Nije bilo drugog lica maske protjeranog iz raja. Sve moje vrijeme bez jasnih otkucaja s njim, rasprsnulo se iznenadnim odlaskom bez pozdrava.  Dugo sam ga tražila, pitala sam svakog čovjeka kojeg sam srela na Schwarzwaldu za Floriana Hermana. Niko nije čuo za psihoterapeuta Floriana Hermana. Jedan mi je starac rekao da nisam prva žrtva mračnog duha Schwarcwalda. Žrtva? Da li sam bila žrtva?

Preostalo mi je samo da ti ovo napišem, draga mama. Osjećam se izgubljeno uprkos značenjima, putokazima. Danas sam vidjela veliku crnu pticu kako odlazi u provaliju duboko u šumi. Pomislila sam da je to Florian. Htjela sam poletjeti, ali me čudna sila zaustavila da ne padnem. Nešto me duboko poškakiljalo iznutra.

Svako ponekad osjeti određene razmjere rupe, samo pusti pticu da poleti, rekao bi Florian.

Za Florianom sam dugo tragala, išla sam u najdublje krajeve Schwarzwalda, očekujući da ga sretnem. Obišla sam svaki grad koji živi omeđen šumom. Zavoljela sa ovo beskonačno tijelo koje me zarobilo. O njemu želim da pišem. Zašto Scwarzwald shvatiti kao granicu? Ima li smisla bilo koji prostor, ako mu odredimo granice, ubijamo li se tako kradomice? Znaš li da sam odlučila ostati ovdje i naučiti disati? Iz moje dosade je izrastao čitav jedan svijet, labilan kao i u većine; iz tvoje dosade izraslo je ludilo. Kupila sam malu kućicu, ostarjela sam odavno, svaku noć čekam da odem, ali nemam snage. Sve više ličim na tebe, svakim danom sam ti sve bliskija. Pogledaj se ponekad.  Zamisli.

***

Eliza kaže da je Angelika samo starica koja mnogo šuti.

Samo pazi da joj prozor zatvoriš kada zaspi, rekli su da je mnogo puta pokušala da skoči. Upali joj televizor, bit će mirna i poslušna. Ne voli nešto posebno muške njegovatelje, neugodno joj je kad je presvlače.

Moram priznati da je Angelika bila sve suprotno od onoga što je Eliza rekla. O stidu nije bilo riječi. Podigni guzu, nasloni se na mene. Angelika je savršeno sarađivala, podigla bi haljinu, skinula gaće. Čuo bi se prasak u vodu. Ona bi se nasmiješila, oprao bih je, obukao, a potom stavio u kolica.  Odlična si bila, rekao bih joj svaki put. O Angeliki sam najviše znao iz njenih pisama upućenih majci. Nikada o tome nije htjela govoriti. Ponekad bi samo uzviknula iz kreveta: Mama!, ili bi  rekla Sanjala sam mamu… 

Dobro djevojčice, ne boj se. Angeliku sam grlio jače no ijednu bespomoćnu osobu koju sam sreo na Schwarzwaldu. Zavolio sam je tako tihu i skromnu. Često sam se pitao da li je zaista Florian postojao ili je bio samo izmaštan. Zbog čega bi jedna žena ostala ovdje okovana hladnom bajkom?

Neki ljudi umiru od pluća, jer ne mogu dovoljno dobro podnositi život. U tome je tajna, govorila je.

Ponekad bismo razgovarali o meni.

More je daleko odavde, ja dolazim s mora, s Jadranske obale.

Vidiš, nisam nikada razmišljala da posjetim Jadran.

Hoćeš li sa mnom?

Prekasno je. Pričaj mi o Jadranu.

Govorio sam joj kako su lijepa i svježa jadranska jutra. Moje odrastanje u Ljubljevi, malom mjestu kraj Trogira.

Znaš li da mogu preroniti čitav zaljev? Mi nemamo trgovinu u Ljubljevi. Našim putevima samo koze mogu proći. I ja. Neuhranjen i žgoljav.

Gut gemacht MANN! Uzviknula bi. U tom trenutku se činila nesalomljiva.

Ja onda nikada ne bih mogla proći vašim putevima. Puna sam šume.

 Nekada je Angelika mirisala suviše na tugu. Vidjelo se to u njenom sažimanju Shwarzwalda u jednu tačku na kuhinjskom prozorskom oknu. Tada bih je spremio i izveo ispred kuće. Gledali smo  kose nagibe iscrtanog pejzaža. Nikada joj nisam rekao da me ponekad to gledanje umaralo. Ponekad je sve što vidim nalikovalo na crtež mog sedmogodišnjeg sina koji je ostao u Ljubljevi. Pitao sam se šta li radi, da li na trenutke misli o meni kao Angelika o svojoj majci?

Dosta je bilo. Uskoro će kiša pasti, rekla je Angelika. Utopit ću se.

Ne dam da se utopiš, kažem, pa je pomilujem po kosi dok je uvodim u kuću.

***

Doktor za plućne bolesti kaže da je ovo možda zadnji put da će uspjeti izvući vodu iz pluća.

Du bist schon und mutig! Rekao je doktor zadnji put kad nas je posjetio.

Wo ist mein Meer? Ponavljala je Angelika držeći me za ruku. 

Angelika nakon posjete doktora, nije ništa uspjela reći. Čitao sam joj pisma napisana majci, ali ona je samo šutjela.

Uvečer sam zatvorio prozor. Noć je mirisala na beskrajno utapanje. Mračni gost poput bršljena obljubio je Angelikino tijelo. Kada sam napuštao Schwarzwald vidio sam dvije velike crne ptice kako prelijeću nepregledne crnogorične perivoje.

– prvonagrađena priča na natječaju za kratku priču/pripovijetku “Bugojanska vaza” 2023.

___________________________________________________________

EMINA ĐELILOVIĆ KEVRIĆ (Travnik, 1989), živi u Vitezu. Nakon studija b/h/s jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zenici, na istom odsjeku je magistrirala na temu “Konstrukcija pamćenja u južnoslavenskoj interliterarnoj zajednici: reprezentativni modeli logorskog iskustva u književnosti”. Autorica je zbirke poezije “Ovaj put bez historije” (Dobra knjiga, 2016) i zbirke kratkih priča “Izbrisani životi” (Dobra knjiga, 2021). Njena zbirka pjesama “Moj sin i ja” nagrađena je od strane Fondacije za izdavaštvo BiH 2021.g. Dobitnica je nagrada: trećenagrađena je na konkursu Slovo gorčina za najbolju neobjavljenu zbirku poezije (2011), drugonagrađena na konkursu Oslobođenja za najbolju kratku priču (2015), nagrađena je Festivalu dječije umjetnosti BiH za najljepšu bajku (2016). 2022. g. osvojila je drugo mjesto na međunarodnom književnom konkursu „Isnam Taljić“, dobitnica je druge nagrade za najbolju kratku priču književnog konkursa „Zija Dizdarević“ 2022, te je iste godine bila prvonagrađena na međunarodnom književnom konkursu „Nastavi priču“. Na internacionalnom konkursu za najbolju pjesmu stranih autora „Ossi di Seppia“ ( Italija, 2023) osvojila je treće mjesto. Za priču “Kiša” nagrađena je na kineskom književnom festivalu “Zheng Nian Cup” 2023. Trećenagrađena je na konkursu za kratku priču „Čarobna Krajina“ 2023. 2023. godine njena priča „Sva lica ubice“ našla se u užem izboru natječaja za kratku priču „Lapis Histriae“. 2023. osvojila je nagradu za najbolju neobjavljenu priču za djecu na konkursu „Stazama djetinjstva“, te nagradu „Bugojanska vaza“ za najbolju kratku priču.

Ajde mala raširi noge! Ako se okreneš na leđa dat ću ti dvajest! Dobra si ti ko kruh!

Ležim među šumskim šibljem. Oštro trnje na kojem divlje kupine djeluju crno i sablasno grebu me po tijelu. Velike šake koje smrde na zagoreno motorno ulje gule sa mene dugu crnu haljinu. Njegov dah sporadično se prepliće sa lešom nesretne životinje u jarku. Životinja i ja ležimo obeznađene u istom pravcu. Široka ramena i crne dlake s kojih padaju kapljice znoja na moje bijelo tijelo, čine se nesavladivim pod suncem koje prekriva njegov lik. Iz nosa mu strši sparina ljetnjeg dana. Pomišljam da jedva čeka da završi od straha dok vadi ukrućeni ud iz radničkih hlača. Stišćem raspolutane grudvice zemlje. Moje pepeljaste pletenice prostrle su se oko šiblja.

Dat ću ti i trijest, ako treba! Kaže dok me ugriza za dojku. Njegova velika glava izgleda kao da će se rasprsnuti pod sopstvenom težinom. Grebe mi noge znojnim čarapama. Pod jednom nogom osjetim vrelinu crne rudarske čizme. Želim da ga pljunem u facu i nazovem krmkom. Umjesto toga šutim, moj mozak, organ za preživljavanje, želi uzbuđeno da preživi, želi da se vrati kući i istrese govna i smrt iz sebe.

Pokušavam da uhvatim pogled čovjeka koji mi se sada činio sasvim nepoznat.

Samo sam htjela da mi posudiš, prozborim.

Ne sekiraj se, ti si svoje odradila.

Evo i marka, popij kafu, kaže prolazeći rukom kroz zamašćenu kosu, moj školski drug Kezo. Kezo, bilmez, koji se iznenada razvio u nabildanu seljačinu, nikad se nije oženio, niti je imao kučeta i mačeta. Nije trajalo dugo, ali je bilo mučno.

Pozdravi komandanta, dodaje i odlazi. Dugo sam gledala mračnu Kezinu sjenu kako napušta napušteni voćnjak. Nebo je bilo sasvim nepregledno, plavo i prazno.

*

Muž i ja utjerujemo ovce u štalu. Sunce žeže. Ovcama govna strše niz vunu.

Jebem im mater, ko će ih ošištat po ovom kijametu. Nabija kamenje nogama. Jedan kamen okrznu nogu na kojoj je stavljena narukvica.

Je li ugrijaloo, viče Suada, kako ste danas?

I tebi jebem mater, kaže muž u znojava njedra. Nikad bolje nismo bilo, odgovara joj.

Uhvaćen je zbog krađe bukovih metarica i osuđen na uvjetnu kaznu od pola godine. To znači da nigdje otići neće, da ćemo se stalno viđati, da ćemo disati jedno uz drugo po cijeli dan i noć. To znači da će nam gore biti nego u ratu, jer nećemo moći bljuvati ni humanitarni gulaš. On više neće biti osvajač nepreglednih šumovitih prostranstava, oslobodilac okupiranih gradova, gospodar krvavih rovova, čelični čovjek dubokih pogleda, nego sasvim obični muž. Moj muž ili ono što je život od njega napravio. Noge mi se tresu, iako sunce prži kao da je poželjelo danas dati najjače od sebe. Moj grijeh je mlad poput prvog leta pčele koja se usudila okusiti slast lipe pod kojom smo se sakrili. Strah mi se uvlači u misli – kako da mu objasnim da imam nešto para za koje možemo kupiti hrane, a da me ne otkrije jednim pogledom.

Imaju samo tri, kažem mu, ako ti je mrsko, ja ću. Dajem sve od sebe da budem dobra žena. Donosim makaze. Ovce se ritaju. Jedna skače na mene, udara me u prsa. Udara me u dojku. Padam na vrelu zemlju, rukom prekrivam ugriz. Do guše mi je padanja. Zemlja se čini tako susretljiva prema meni.

Daj meni, kaže, pušeći jednu duhansku. Sunce otkriva poneku sijedu dlaku u mojoj kosi. Gleda me. Osjećam da će iz mene, velikog tmastog oblaka, pokisnuti čitav naš svijet. Ti si kriva za sve, grebe me nešto iznutra i ponavlja monotonom prisutnošću. Čini mi se da vidi nabreklu starost, čini mi se da me sažalijeva. Ne postoji kutak u očima u kojima bi svijet izgledao sigurno u meni.

Jesi li se to ošišala?

Nisam. Samo sam potrgala kosu u žbunju, kaže moj izgubljeni pogled pun strahopoštovanja.

Znaš kad žene umru, da ih prvu noć u kaburu dočekaju zmije. Jesi čula za to?

Klimam glavom. Tu sam priču čula još kao djevojčica. To čitam svaki put kad stanem pred ogledalom i poželim da skratim kosu.

Ako ti padne na pamet da skratiš kosu, i ne bude duža od leđa, zmije će ti ući kroz usta i izaći kroz oči. Jesi čula, ha?

Svašta je ušlo i izašlo kroz mene, kaže moj zakopani jezik.

Kad umrem – ne želim da umrem. Ne želim misliti o smrti. To bi trebalo biti normalno. Ali nije nimalo normalno to što me zemlja želi utjerati u sebe, a sunce što prije razložiti na bezbroj malenih atoma koji će se sami u sebi iznova rasprsnuti.

Šišam ovce. Muž ih drži i njuši me. Ispred mene sunce topi njegovu ljudsku ljušturu, izgleda poput svježe iskopanog mrtvaca. Sasvim je modar i propao. Gade mi se njegove hrapave ruke i crnilo ispod nokata. Njegovi atomi sablasno truju prostor oko nas kroz skupljene obrve, kroz mladež iz kojeg strše dlake različitih veličina. Osjećam miris njegovih nogu na ljetnoj sparini, nogu koje smrde i u čizmama i na zraku. A znam da je još uvijek itekako živ jer kaže da je dobro sve dok smrde jer ukazuju na život.

*

Majko, molim vas, otvorite usta.

Podrhtava joj brada. Kao da želi nešto da kaže. Pomjeram jastuke iza leđa. Pomjeram je naprijed prema sebi. Pogledi nam se susreću. Moj muž nikako ne liči na svoju majku. Njeno okruglasno lice čini se nježnim čak i na izmaku života. Nešto iz nje zvuči kao da je zahvalna. Dajem joj ostatke iskuhane kokošije posoljene vode. Posljednje zaklane kokoške. Kada muž kolje kokoške ne izlazim van jer ne mogu da gledam obezglavljena tijela kako jurišaju dvorištem. On obično viče na sav glas da bi umjesto kokošije trebala letjeti predsjednikova glava. Kad čistim krv po zemlji, zamišljam velike predsjedničke glave utabane u tvrdu zemlju, sa crvenim nabreklim jezicima i očima koje se vrte u krug do beskonačnosti. Svekrva prati pogledom kašiku što udara o stari limeni lončić. Pitam se da li čuje zvuk naših propadanja, ovako nemoćna, misleći da smo njeni spasitelji?

Pokazujem joj fotografije iz albuma, u nadi da će zaboraviti glad. Album sam nedavno pronašla sakriven među njenim stvarima dok sam uređivala sobu prepunu madraca za goste koji nikad neće doći. Dok listam album, najviše gleda svoju fotografiju iz nepoznatog mjesta, uzbuđeno pomiče prstima, potom se lagano smiješka. U bijeloj satenskoj haljini naslonjena na oronuli zid. Iznad nje lete dvije ptice. Svekrva izgleda sretno kao da je na hodočašću ljubavi, kao da se upravo susrela sa savršenstvom života. Teško mi je prihvatiti da ispred sebe vidim istu dušu.

Zamislit ćemo da je ova iz vremena kada si željela bila učiteljica. Kažem s nadom da će razumjeti moju potrebu da sačuvam život u njoj koliko god dugo mogu. Ona klimne glavom. Nečujno uzdahne. Znala sam da je oduvijek patila što nije postala učiteljica. Uma je mogla postati sve da je ikada mogla otići van ove kuće i ovog sela.

Zato je postala jaka žena, kaže muž na to. Za to je kriv moj ćaća. Za svu njenu hrabrost. On je od nje napravio i vola i konja u jednom.

Ponekad se složim s tim, ali zapravo ne razumijem, kao što ne razumijem svoj život. Jesam li hrabra uz ovog čovjeka kraj mene? Ko je on u stvari, zapitam se često. Nekad odgovor zvuči nepoželjno, bivši ratni komandant, heroj, ja sam prva dama heroja, propalog heroja čije ordenje gledam kraj goblena koje je majka napravila u čamotinji ljetnih dana. Heroja koji je još uvijek spreman da pogine za pedeset metara okućnice čije granice ne smije prekoračiti. Heroj ne zna za sirotinju i sramotu.

Iz kutije u kojoj je odložen album vadim neke stare zabilješke, a potom čitam da ubijemo izmrcvaljene ostatke ljetnog dana, za koje važi pravilo – samo da se završi svaki dan koji je započeo. Dok smo još mogle razgovarati rekla mi je da je pisala zabilješke u mladosti kada je maštala da postane učiteljica.

Seoska učiteljica?

Bitne mi škole ovdje. Učiteljica života, otmjena venecijanska dama možda, Karenjina par exellence, ko će znati?

Tako je govorila dok nije počela naglo zaboravljati stvari. Bila je svjesna da zaboravlja pa je sve stvari bitne ostavljala u jednu veliku staru kutiju oblijepljenu srcima. Često sam je viđala kako naslonjena na prozor govori Uvijek ću te voljeti. Uvijek ću te voljeti. Upitala sam muža zašto to govori, zar je moguće da neko voli toliko ukopanog muža.

Ne voli njega, voli nekoga koga nikad nije upoznala. Samo je sanjala. Njezin otac reče da je dobro zalutala i htjela pobjeći u neke gradove izmišljene, daleke, pa joj je on našao zagondžiju i tu priču završio.

Kako to? Ona je baš divna, normalna.

Njemu je zaparalo uši normalna.

Ona nije normalna, ona ti je uvijek bila dijete. Imala vremene za te ženske fore. Ti si prava poslušna žena, kaže mi, pa me ukori crnim udubljenim očima.

Kada je pala na postelju uslijed Parkinsonove i moždanog udara, sve je naglo prestalo. Svaki govor završavao je neprestalnim pomjeranjem usana gore-dolje, izgledala je kao riba na suhom. Kada bi se umorila samo je buljila u jednu molitvenu tačku. U početku je osjećala stid, a onda smo se obje navikle. Sad smo pravi tandem: ona digne guzu, ja je operem, navučem pelenu, obučem joj ružičastu suknju, bijelu bluzu, ona odahne.

Želim da izgledaš poput proljetnog cvijeta koji probija hladnu nesnosnu zemlju, kažem joj a zatim čitam.

Noć je. Kiša udara u raspucalu zemlju. Stojim naslonjena na drveni prozor. Kraj plasta sijena, njegova sjena, neuništiva udarom munje, ulijeće u drvenu štalu. Čujem kako stoka se buni. Nebo se sasvim savilo. Ljudi i djeca šute. Strah od Boga, ili strah od smrti – ko će znati. Ogrčem se tamnom dekom, spremna da se prepustim kiši. Kiša ne boli. Kapljice su nježne i samo žele da se susretnu sa zemljom. Uđu u nju i oplemene je. Trčim do štale. Osjećam dah svog oca iza vrata. Pretvara se u velikog džina, on, cijela naša kuća. Sve će me progutati ako otvorim vrata. Ako ne otvorim, progutat će me želja da napokon osjetim slobodu.

Ako si ti ovo pisala majko, baš teško zvuči.

Smijem se ne razumijevajući stvarnost onoga što čitam. Pomalo zabrinuta jer me strah u ovim pročitanim riječima podsjeti na Kezu. Osjećam jak okus svog bila. Obuze me strah od njegove prisutnosti i proguta u trenu. Brže-bolje sam sve vratila u kutiju, bježeći od pogleda majke koji me pratio po cijeloj sobi. Izgledala je tako oslobođeno i živo! Nikada više upitanosti nije bilo u tom pogledu, kao da me hvatala nevidljivm rukama .

Majko, pitala sam Kezu da mi posudi para da kupim hrane. On je ko mutav navalio na mene, i popustila sam, šta ću.

Ona šuti.

Izlazim iz sobe. Lakše mi je. Rekla sam joj, iako nikad više nećemo biti iste.

*

Grom te jebo, nećeš ti radit nigdje radit. Ne može moja žena radit. Znaš li ti za koga si se udala?

Kaže muž prekrštenih mršavih nogu zagledan u svijet osuđen na stalno pokretanje.

Za vas sve, ja sam uvijek bio gospodin čovjek. Čujem kako šapuće i pljuje otrovni žuti duhanski sadržaj iz usta. Sve je tako divno disalo iza ovih pedeset metara oko kuće, čak i Kezino teško glomazno tijelo. Iznad nas prolazi avion i ostavlja trag, ptice su skrivene u krošnjama lipe, djeca se vraćaju iz škole. Svijet se doima slobodnim. Ja nemam vremena da mislim o svojoj slobodi. Sve vrijeme razmišljam o tome da je majka gladna i da će biti sasvim drugačija kada uđem. Ponekad poželim da niko od nas ne postoji, da nestanemo, a zatim se ponadam da će baš ona razumjeti zašto žudim da se ponovo susretnem s Kezom.

Ali majka nema šta da jede.

Nije tvoja stvar, kome ja govorim ovdje. Idi pripremi lonac.

Taj dan, muž je namamio komšijinu kokoš, a potom sačekao noć i zaklao je na kuhinjskom stolu. Krv je pljuštala na sve strane, obezglavljena kokoš je udara o sve što je stigla. Ja sam povraćala dušu, gladnu utrobu. Povraćala sam na svaki udisaj naših života, svaki zid koji je namjeravao da se uruši na mene. Kidali smo joj perje divljački i gladno, nakon što sam oprala zidove i namještaj u vrućoj vodi i varikini.

Preživjet ćemo mi ovo, rekao je. Nek se samo ne puca, ne znaš ti šta je to.

Nisam ništa odgovorila, nisam vjerovala u sutra.

Dugo sam raskuhavala staru kokoš, i preslagala krpe koje koristim kada dobijem menstruaciju. Okrnjeni lonac sa slikom zubatog sunca mirisao je na svježu rastvorenu krv žena koje su uredno otkuhavale veš i smijale se vlastitim životima. Razmišljala sam o mjestu gdje da ih odložim jer mi više neće trebati. Ujutro sam majki ponovo davala kokošiju vodu na kašiku. Ovaj put je uzela manje i skoro da se nimalo nije nasmijala sve dok nisam ponovo počela čitati zabilješke:

Ne želim da liči na njega. Želim da se u moju utrobu useli sunce. Potom da eksplodira. Njegovom punoglavcu da nestane traga. Lupam se rukama o stomak. A potom plačem. Upravo sam nevinom postojanju nanijela zlo. Nikada nisam mislila o sebi kao o nekome ko može učiniti zlo. Nikada nisam mislila da bi to u meni nešto moglo postati čovjekom, imati njegov lik, duguljasto lice, izbačene zube, osjećaj za niske porive. Ne želim da osudim sebe i ovo na život bez ljubavi. Otac mi samo kaže da se svako može zavoljeti. Ja ne volim sebe. Uvježbavam da oprostim njemu, sebi, ali ne ide. Ništa tako olako ne postaje zaborav. Ja nisam kriva, ali kao da jesam.

Posmatrala sam njen lik. Uma na raskršću svog života. Vitki mali djevojčurak koji je oduvijek podsjećao na neprolaznost djetinjstva očajno želi da se ukrca i spasi. Vjeruje u ljubav i u milost očeva dok zalijeva cvijeće na balkonu koji gleda na autobusno stajalište. Sljedeći će biti njen. Tamo je čeka on, savršenstvo bez premca, potpuno oslobađanje od svega što steže. Ništa je neće zaustaviti, nijedna misao koja je odlučila zauvijek da pada, poput kiša u dalekim gradovima što ih obavijaju. Kada posjeti grad u kojem je on, svakom turistu će pogledati u oči i reći ja sam Uma, neće navesti čija je, reći će da je pobjegla i da se ne kaje. Ovdje će završiti fakultet, postati sve što tamo ne može, ako se nekada i vrati, čekat će je škola u kojoj će djecu učiti da je važno biti svakodnevno slobodan. Činilo se u isti tren da je boli vlastiti život, ali i moj život. Umirale smo podjednako tiho. Pogledala sam kroz prozor. Moj muž smrknut i turoban razmišljao je kako da namami još poneku komšijinu kokoš, a ja sam u daljini čula zvuk Kezinih koraka i nisam razlikovala smrt od života, sitost od gladi.

*

Stavljamo je na pokretnu stolicu za kupanje. Ona ječi. Umivam je po licu. Prelazim spužvom po hrapavoj koži. Vidim njen lik sasvim odan bolu. Dotičem propalu uvalu od njenog stomaka. Ječi jače. Sitna je to žena, manja od križa. Milujem je. Nadam se da osjeća kako mi je žao. Kako nikada nisam željela izdati, nju, naš dom, našeg propalog heroja. Samo sam je željela spasiti gladi, iako se ne usuđujem za taj novac išta kupiti. Ja ga ne želim. On je prljav. Kako će mi oprostiti što njen život završava ovako i što za moj ima barem malo nade. Ili samo mislim tako. Razmotavamo njenu dugu kosu.

E, moja mater će bit spašena, kaže muž.

Gladna je. Pustit ćeš je da umre?

Ne, ona ti je ko dijete. Njoj malo treba. Ali je jaka, pa nije rat, preživjet će.

I šta ti toliko povraćaš, nikog ne koljem. Ajd malo prošetaj i donesi joj voća – kaže muž i odlazi vani sjediti pod lipom. Za sobom ostavlja trag umora uzrokovan više životom nego glađu.

Buljim u njeno tijelo prekriveno cvjetnom dekom. Podsjeća me na cvijeće koje okružuje Kezu i mene dok vodimo ljubav. Odlazimo negdje na more. Trčimo nevino uzbuđeni plažom. Kezo me grli oko struka i obara u vreli pijesak. Cikoćemo se. Lijepo nam je. Niko drugi osim nas ne postoji. Vadim pare iz grudnjaka. Želim da ih počupam.

To je samo obični bilmez Kezo koji ima koju poželi. Kažem majki. On sigurno ne misli sad o meni. Ali zašto ja mislim o njemu? Pitam nju, pitam sebe. Ne želim ove pare, ne želim ništa, ni njega čak. Reci mi zašto sam prazna? Reci mi zašto ne osjećam ništa, ni tvoju ni svoju glad?

*

Mirišim na svježi matičnjak iz bašte. To sam posljednje pojela. Kezo me spušta na vojničku deku, dlakav i znojan podsjeća na ogromno šumsko deblo koje nema milosti prema svemu što postoji pored njega. Gledam kako se sunce provlači kroz njegovu raštrkanu kosu. Stišćem ga za ramena. Očajno želim da mu kažem da ga volim, jer ga ne mrzim, ali to ne mogu učiniti. Želim da ga zamolim da me odvede iz ovog mjesta, da me iščupa iz ovog tijela. Pitam se da li uopće osjećam ljubav prema bilo kome, bilo čemu? Čini mi se da u ovom trenutku jedino ovaj osjećaj ima smisla. Ubjeđujem sebe da dajem najbolje od svoje duše, da sam najbolja žena kakva mogu biti. Dodirujem rukama stablo jabuke. Jedna jabuka pada na Kezinu glavu, a zatim na moje grudi. Moja duša želi sablasno da izleti iz grudi, kao da je jabuka baš nju udarila. Smijemo se.

U daljini u kojoj se mrsi moja kosa sa divljim cvijećem

Šapućem ti da trenutak kao ovaj nikad nestat neće

Čak, iako te nađem, a ti ne budeš ti

Zavoljet ću te u svemu što si dotaknuo

Samo da bi ukazao na vječiti bijeg.

Citiram majkinu pjesmu pod drvetom jabuke. Kezo kaže da sam luda. To je rekao Umin otac, tačnije napisala je ispod pjesme: svom ocu sam rekla posljednje stihove koje sam napisala za nedjeljnim ručkom. Mislila sam da će shvatiti da sam za nešto više. Rekao je da sam luda, smijao se. I majka mi se smijala.

Kezo ponovi da sam luda, da je to sranje od života. Jeste, ja nisam kao Uma. Dodajem, smijemo se. Lijepo mi je.

Ispred sebe u obrisu drveća naslućujem lik svekrve iz mladosti. U mojim očima ona više nije svekrva majka, nego Uma, ne znam koja mi se jače obraća. Maše mi crvenim prugama ogromnim račvastim tijelom. Potom se nadviruje nad mojim tijelom.

Kurvo! Rospijo! – govore njena skamenjena usta.

Ne možeš voljeti svog dželata!

Ko je moj dželat, pitam ju.

Ustajem kao u bunilu. Kezo mi utrpava pare u gaće.

Ne želim, vičem. Moram kući. Majka je gladna.

Neka, nek ti se nađe, zaslužila si. Evo ti i cigara jedna. Fali ti da te malo smiri.

*

Ne želim te pustiti da umreš. Ljubim je u čelo. Molim te pojedi zalogaj jedan. Dajem joj izgnječenu jabuku koju je pala na Kezu i mene.

Trudna sam. Samo ti znaš da sam trudna. Molim je da mi kaže da sam najgora žena na svijetu, da nikada neću biti kao ona, ali šuti i ne umije da proguta nijedan zalogaj, kao da se bori za vlastitu smrt.

Gladna je, kažem sebi. Umrijet će. Umrijet će Uma, na ovome krevetu. Moj jedini sagovornik. Ruke mi se znoje. Osjećam vlastiti puls. Neka divlja zvijer u meni viče na sav glas da je njen život preći od njegove i moje sramote. Usne joj drhte kao da joj je i pod dekom hladno.

Soba miriše na bol.

*

Ne znam da li spava budna ili me gleda. Voljela bih znati da li kroz njenu glavu išta prolijeće dok se borim sa sobom, sa njom, ili je ona možda samo svedena na materiju, na atome koji su još uvijek zajedno jer ih nešto neobjašnjivo drži na okupu i ne da da unište jedan drugoga.

Pričam joj da smo se Kezo i ja zbližili, ne možemo jedno bez drugo.

Ko bi rekao majko da ja mogu voljeti takvu jednu neobrađenu sirovinu? Sljedeći susret ću mu reći da sam trudna. On će naravno biti najsretniji čovjek na svijetu. Mužu ću reći da ga naprosto više ne volim, odselit ću se kod Keze i sretno živjeti do kraja života. Još samo da to uspijem saopštiti. Od tih riječi osjećam potrebu da zapalim Kezinu cigaru sa željom da tom minijaturnom nedovršenom stvorenju nešto bude, ipak ono komplikuje sve što mi se dešava.

Da, volim ga svojim mislima, volim sve što dotakne, volim možda kao i ti, neku stranu prisutnost. Kažem želeći da bar nešto osjetim dok joj milujem modre hladne noge. Primičem joj usnama voće koje sam donijela. Voljela bih da pogleda na tragove duda na mojim grudima. Ali, ona kao da nije tu, nego na obalama nepoznatih gradova s kojih skok u smrt izgleda kao spasenje.

Čitam joj zabilješke da otjeram smrt koja visi pored nas.

On se zove moj muž. Lice mu je crveno poput rata. Svaku noć pada na mene, ulazi u mene. Ne umijem da dišem. Gadi mi se vlastito tijelo. Posvuda oko sebe vidim potrebu da se na to naviknem. Kažu svi moji, svi njegovi da se moram naviknuti. Ipak je on otac mog djeteta, djeteta za kojeg se bojim da ne bude kao on. On nije htio, jednostavno se desilo. Takvi su muškarci, teško im se obuzdati.

*

Eeeej, kad je Tito bio živ niko stablo nije smio usjeći!

Vidiš one šume gore, pa ispred ovih kuća je bila. Hajd jarane budi frajer pa usjeci, pa ćeš vidjet svog Boga. A gledaj sad pokrali su i Boga i narod, sad svaka šuga sve posjeće pa da u kurvanje, ni kučeta ni mačeta nema.

Ma slušaj ti, ja nosim ovu narukvicu na nozi jer sam morao krasti, ali nikad nisam bio štetočina. Slušam muža kako se opravdava i rukom upućuje na svoje ordenje. Znam da sve u njemu zvoni jer ga niko ne oslovljava sa komandante.

Buljim čas u ordenje, čas u majčin goblen. Kezo me posmatra ispod obrva, ali se ne osvrćem na riječi žudnje koje upućuje dok serviram hranu na sto. Žena, kreposna i vitka, zalijeva cvijeće u saksiji na bunaru. Iznenada padne u bunar. Okupanu, čistu i napokon ženstvenu pronaći je neće niko. Kosti neće smrdjeti.

Kosti majke još se nisu ohladile iako već punih sedam godina leže na krevetu. Krevet je kupljen nov. Krevet će muž zapaliti čim smrt izađe iz kuće i masa živih ljudi, žena i muškaraca napusti ovu kuću. Žene ispod žene koja zalijeva cvijeće, pokrivene cvjetnim maramama, a neke modernim jesenjim šalovima, plaču za njom, da li iskreno ili ne, to ne znam. Poneke svoj žal izražavaju blagim ljuljanjem naprijed-nazad, neke lijevo-desno. U sredini sjedi bula, diže ruke i poziva nas na zajedničku molitvu. U glas vičemo amin, a zatim pijemo kafu i poneka od nas bulji u ćoškove ili paučinu koju sam zaboravila počistiti, jer se nisam pretjerano nadala njenoj smrti, jer je mrtva odavno. Tijelo prekriveno bijelim čaršafom okrenuto prema Kibli bilo je samo u sobi. Žene na gornjem spratu kuće govorile su šapatom, samo bi se začuo poneki muški glas iz prizemlja i zveket kašika koji je odavao da je objed u toku. Za novac koji mi je dao Kezo kupila sam namirnice za objed u čast njene smrti.

Više puta sam ulazila u sobu u kojoj leži Uma, očekujući da će iznenada ustati. Nije se pomjerala, čak ni na miris stajskog đubriva koje je kružilo kućom. I trebalo mi je dugo da uvidim.

Džaba ti sve, nek ti imaš sve, ako neće rat ponovo nas zadesiti hoće našu djecu. Kaže moj muž.

Držim se za stomak i zamišljam kako dijete koje liči na Kezu nosim preko polja bježeći od rata, umjesto da ga ljuljuškam u krilu. Posljednji put sam poljubila Umu. Bila je lijepa i smirena.

Na autobusnom stajalištu nije bilo nikoga. Stavila sam Uminu maramu pronađenu u kutiji i uputila se u nepoznatom pravcu.

______________________________________________

EMINA ĐELILOVIĆ-KEVRIĆ, rođena 8.12.1989. g. u Travniku, živi u Vitezu. Nakon studija b/h/s jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zenici, na istom odsjeku je magistrirala na temu “Konstrukcija pamćenja u južnoslavenskoj interliterarnoj zajednici: reprezentativni modeli logorskog iskustva u književnosti”. Objavljivala je u regionalnim časopisima i internetskim portalima (Strane, Afirmator, Život, Astronaut, Čovjek-Časopis, Vavilonska biblioteka). Autorica je zbirke poezije “Ovaj put bez historije” (Dobra knjiga, 2016) i zbirke kratkih priča “Izbrisani životi” (Dobra knjiga, 2021). Njena zbirka pjesama “Moj sin i ja” nagrađena je od strane Fondacije za izdavaštvo BiH 2021.g.

Čovjek kojeg sam u mašti zvao Jebač bio je moj komšija Rifet, drvosječa neženja deset godina mlađi od moje majke, a koji me opet mogao „roditi“. Jebač Rifet je bio najveća nakaza mog djetinjstva. Čovjek kojeg sam malo manje prezirao od majke, a koji me redovito oslovljavao sa sine Salih. Imao sam osjećaj da smo svi bili Jebačeva djeca. Jebač je bio vlasnik moje majke, vlasnik čitave seoske varoši i vlasnik mog života.

Imao sam osam godina kada je Rifet došao u našu kuću. Imao sam dovoljno života da zapamtim zvuk njegovih koraka, njegov duboki glas – dubok kao smrt. Volio sam da noću maštam da sam superheroj koji će spasiti svog oca od silne ljubavi majke prema Jebaču Rifetu, koji će na kraju svih krajeva spasiti sebe.

Najviše me uznemiravalo brojanje koraka. Pamtim zvuk njegovih gumenih čizama koje su odavale utisak teškog čovjeka, zaljubljenog divljaka koji bi i vjetru polomio zube. Znao sam da od njegove kuće do naše ima tačno četristo trideset osam Rifetovih koraka. Svijet je najviše pulsirao tada, osjećao sam kako zemlja diše, kako se brda lome i kako majka u susjednoj prostoriji kucka nestrpljivo nogama o pod. Kada bi došao, ležao bih šćućuren na krevetu poput fetusa i slušao strast života: s jedne strane majka i Rifet, a s druge strane cvrčci i ostale sitne nemani. S vremenom svi smo bili navikli na isti ritam. Jebač Rifet našu kuću nije posjećivao samo kada je majka imala mjesečnicu, tada je uredno psovala život, bila je beživotna i razdražljiva. Večeri je provodila buljeći u Mjesec u strahu da Rifet ne ode nekoj drugoj ženi.

Majka bi me ispratila na spavanje već u osam nakon što bih pregledao crtić, obukao pidžamu, oprao zube. Otac je sjedio u ćošku sobe, obično je pušio cigaru za cigarom i držao mršave noge presavijene jednu preko druge. Moj otac je bio bršljen koji je stezao cijelo svoje biće. Iz njega bi tek ponekad izletio krik. Onda bi majka pravila čaj, i sipala ocu kapi koje su bile „najbitnije za njegov život“, kako je govorila. Svake sedmice teta Ramiza bi joj pravila pripravak od biljaka od kojih je otac spavao ko zaklan. Mrzio sam Ramizu, ženu koja nikada nikoga nije gledala u oči, a od mojih je bježala kao od vraga.

Ostale žene su majci podrugljivo govorile: jede li ti čo’ek išta, osim što popuši i sveca i oca. Izjede srce sam sebi.

Majka se nije posebno obazirala na tračeve i komentare, samo bi me, ako bih se zatekao u tom trenutku kraj nje, gladila po kosi i govorila: moj mali Salih isti svoj čača. Majka nije znala da bih najsretniji bio kada bi mi došla i rekla da je Rifet moj pravi otac i da napokon živimo u miru i istini.

U očevim očima vidio sam istinu, šutnju i umiranje. Kao da je razumio svaki grijeh na svijetu, kao da je sve vrijeme znao i pristajao na sve. To mi je bilo jasno kada je majka jedno jutro zauvijek otišla kod Rifeta nakon što je odležao godinu dana zatvora zbog sječe šume, a otac nije ništa rekao. Drugi su govorili i sažaljevali ga. On je ćutio i tapšao me po ramenu.

I ovo će jednom proći, svaka lastavica svome jatu leti, rekao je kada je prvu noć zaspao ne popivši čaj, a ja prvu noć uživao u tišini.

Možda je najzad bio i sretan. Za tih godinu dana, dok je Rifet bio u zatvoru, majka je bila nepodnošljiva žena, nepodnošljiva majka. Preplakala je deset godina života u toj godini i često je u očaju govorila: Salih, za sve si ti kriv. Tada bi mali Salih po cijelu noć molio Boga da se Rifet vrati, da majka ne umre od tuge. Istini za volju svi smo bili sretni kada se vratio, osim što nismo računali na to da će ona jednostavno otići, ili kako je narod govorio „preudati se za Rifeta“. Otac je umro nedugo nakon što nas je napustila, a mene je očeva tetka odvela iz mjesta gdje sam odrastao. Poslije toga sam čuo da je Rifeta udario balvan u šumi, te da je smrtno stradao. O majci ništa više nisam znao, niti sam se raspitivao.

***

Ona se zove Maja. Grudi su joj dvije slatke i zrele bundeve. Maja je prefinjena figura iz koje izvire pohota i vrisak divljih zvijeri. Iako elegantno izvijeno na sofi, njeno bijelo tijelo je savršena greška ovog trenutka.

Je li ti udobno? Trebaš li možda piškiti? Pitam ju.

Ne. Zašto kvariti ovaj trenutak nepotrebnim pišanjem. Kaže Maja dok kao prava grešnica prelazi preko napućene bradavice.

Slikaš li ti mene ili samo buljiš?

Maja ruku lagano spušta prema dolje. Oko nas su sve samotne slike šume koje sam opsesivno slikao. Maja ih gleda sa strahopštovanjem.

Baš si neki mračan lik, kaže mi. Nikada nisam mislio da ću biti prinuđen slikati golo žensko tijelo da bih zaradio, jer sam u suštini mrzio sve što je žensko. Duboko sam uživao u tome što Maja pokušava da me osvoji i da mi se približi. Ta žena koja mi je samo jednog dana pokucala na vrata i rekla da bi voljela da je naslikam. Žena koja je napustila svoju kćer jer ju je muž tukao. Na moje pitanje zašto je to učinila odgovorila je da je tako jednostavno moralo biti.

Svi mi volimo živjeti, rekla je jednom.

Iako je bila ranjena, u svojoj sudbini bila je nesalomljiva. Maja je iz mog kraja, žena za koju se govorilo da se udala daleko jer ovdje nije mogla, jer se dobra cura uvijek uda u selo. Kada se majka preudala za Rifeta, naprosto su govorili da je samo kurva.

Nisam još došao do donjih dijelova. Rekoh joj bez imalo uzbuđenja. Moram sakriti od jedne žene misli iza kojih se u stvari krijem. Majo, nikada nisi trebala da je ostaviš i tražiš svoju sreću u nesretnom slikaru.

Voliš li ti žene? Kako možeš tako da me gledaš smireno? Upita me začuđeno.

Majo, izgledaš kao nasukani kit. Rekoh joj povlačeći usnu u ćošak.

Moraš li da zajebeš ovo sve? Ali ono pošteno zajebeš!? Znaš, nastavit ćemo sutra!

Oblači ljutito crne gaćice, crni grudnjak, sivu saten haljinu. Štikle bijele boje. Okreće glavu ka prozoru i lagano zamahuje crnom kosom. Maja je nevjerovatno lijepa. Zamišljam muškarca koji bi tukao tako lijepu ženu. Vjetar sklanja zastore. Na ulici ljudi prolaze jedni kraj drugih. Mravi otkinutih glava. Kurvina posla, kaže jedan sićušni besprijekorni mrav.

Zatvori prozor dok me slikaš. Počela sam da ne volim ove naše susrete. Znaš, mogao bi joj oprostiti ili barem otići vidjeti. Čula sam da je sada u staračkom domu. Možda najzad budeš razumio zašto.

***

Bio sam na pijaci. Kupio sam joj borovnice. Najviše ih je voljela. Voljela ih je čak i onda kada je branje i prodaja borovnica bio jedini način da preživimo. Sjećam se crnokose vedre žene koja je osvajala brda, prelijetala preko potoka, koja se kikotala u boli i strasti. Za njom sam trčkarao i ja, njen sin Salih, zbunjeno dijete kojem je ona bila jedini pokretač. Zamišljao sam kakvu ću ženu da zateknem, pitao sam se hoće li prepoznati iste crte lica koje dijelimo. Plakao sam u autu ispred staračkog doma. Da, bilo mi je lakše plakati. Iskren da budem nisam znao zbog čega plačem, zbog sebe, zbog nje, zbog mnoštva sjećanja koja mi ne daju mira. Ali mi je bilo lakše dok sam naricao. Jesam li stvarno volio svoju majku ako ovoliko plačem? Dan je previše oblačan. Tmurno je i muči me pritisak, kao da neko sjedi na mojoj glavi. Pitao sam se da li ću moći preživjeti ako je vidim ili ako je ne vidim, hoće li susret s njom izmiriti naše svjetove? Šta će se uopće promijeniti da ta žena nestane, da je nema? A potom sam iznenada puknuo glavom o volan. Sirena se oglasila, kiša je počela da pada. Ljetna kiša od koje se ne umire, a koja osvježava krvotok. Istrčao sam iz auta i sakrio se ispred ulaza u starački dom.

***

Zar gospođa Kreho, ima sina ili nekoga od rodbine? Upitala me bolničarka začuđeno kada sam pokušao objasniti ko je moja majka u stvari.

Da, ja sam njen sin. Rekoh joj. Salih Kreho. I najzad shvatih da joj je prezime ostalo naše. Možda je to posljednje što smo dijelili ona i ja.

Drugi sprat, soba broj 24. Ne znam da li znate, ali Vaša majka ima Alchajmera i nažalost teže epileptičke napade, pa se nemojte iznenaditi ako Vas ne prepozna.

Iskren da budem, nekako mi je bilo laknulo. Da me ta žena, koju sam u isto vrijeme sažaljevao i mrzio uopće ne prepozna laknulo mi je. Bilo je mnogo lakše hodati hodnicima s tom istinom, uopće se ne obazirući na to da je ona bolesna, kao da ništa nije dopiralo do mene.

Jednostavno sam otvorio vrata, s manje ustručavanja nego kada je dječak Salih otvarao vrata njene sobe. U njenoj sobi oduvijek je mirisao samo šumski Rifetov vonj. Majka je uvijek mirisala na rosu.

U sobi broj 24 nije nikoga bilo. Ušao sam. Soba je bila bezlična i prazna. Nije bilo ničega što sluti na život. Nikakvih obilježlja, fotografija ili bilo kakvih tragova života osim dugog rozog džempera prebačenog preko stolice koja je stavljena direktno kraj prozora. Na njemu se osjećala istrošenost. Sjeo sam na stolicu i buljio kroz prozor. Borovnice sam ostavio na uredno posložen krevet. Tek sam sada primjetio da se preko puta doma nalazi škola. Pogled iz ove sobe direktno je na školsko igralište. Uzimam džemper i pokušavam ga pomirisati. Miriše rosa isto kao i onda. O džemper su se saplela sva ona hladna jutra kada smo ona i ja ustajali prije sunca i osvajali brda. Da je Maja tu, ona bi rekla da će oprost promijeniti svijet.

Ne diraj moj džemper! Povikala je.

Ustao sam držeći ga u rukama.

Napokon si se vratio! Uzviknula je. Pokleknuo sam. Gledao sam njen koštunjavi lik. Visoko čelo, one ljutite oči kojima ništa nije bilo sveto. Da, to je bila ona.

Rifete, Rifete… Prišla mi je i milovala mi lice.

Osjećao sam snažnu ukočenost tijela. Prvi put sam svoje stanje mogao usporediti sa smrću.

Da ti ispričam svoj san. Sanjam sinoć došao si na svom bijelom konju. Čekala sam te dugo kraj ovog prozora. Tvoj konj ima osam nogu. Pitala sam te gdje si kupio baš takvog? Je li ti ona budala od Šemse napokon prodala poštenog konja. Spasi me ove kuće. Boli ova kuća cijeli život. Mene si spasio, a tebe su neke zvjeri raščupale na kraju. Pričala mi je pritiščući obraze poput tijesta. Došao si Rifete… došao si.

Da, došao sam.. Poljubio sam je u čelo.

Moram sada ići, nekako izustih.

Opet su te kaznili zbog drva jel? Upita me sažaljivo.

Da, moram ići. Istrčao sam. Čuo sam kako plače iz sveg glasa. Nikada brže nisam koračao, čak ni kada smo bježali od grmljavine u šumi. Sve što sam je htio pitati, kako si, kako si mogla, zašto si me napustila, mrzim te, volim te… sve je nestalo u trenu kada me oslovila sa Rifete. Sve je otišlo k vragu u pustu nedorečenost.

***

Jesi li išao? Ne javljaš se cijeli dan. Hoću li doći danas da me slikaš? Napisala mi je Maja poruku. Cijeli ostatak dana i noći proveo sam zatvoren u sobi. Plakao sam kao mali Salih. Ovaj put samo je naporna tišina odzvanjala oko mene.

Jesam. Moram biti sam. Odgovorio sam. U dubini sebe znao sam da me Maja poznaje ogoljenog do srži. Bojao sam se žena kao što su Maja i moja majka. Bojao sam se da će svakog časa moći nestati i posljednja misao o njima.

Nisam se mogao riješiti majčinog lika. Odlučio sam da je sutra opet posjetim. Ovog puta sjedila je ogrnuta džemperom. Vidio sam da nije jela borovnice koje sam joj donio. Samo ih je vratila na isto mjesto gdje sam ih ostavio. Sok od borovnica je počeo da curi kroz kesu. Nisam imao straha da li će me prepoznati.

Okrenula se i rekla idemo.

Gdje idemo? Upitao sam.

Idemo u šumu. Ustala je. Vidio sam da je bila upišana. Mokraća je curila niz njene noge.

Poslije ćeš me presvući, rekla je.

Hodali smo hodnicima kao dva zarobljena duha prošlosti. Stavila je rozu mašnu u sijedu kosu, njome je pokupila gornji dio kose. Imao sam osjećaj kao da vodim pod ruku malu djevojčicu. U tom trenutku bila mi je neobično draga. Stiskao sam je čvrsto kao da će se naša zajednička stvarnost raspršiti u milion iluzija.

Došli smo u jednu veliku prostoriju, nalikovala je na kreativnu radionicu za ljude koji očekuju da će sljedeći poziv biti poziv smrti. Osjećao sam potrebu da pobjegnem iz tog mjesta. Sve je mirisalo na to da će se svakog časa desiti nešto loše – prestat ćemo da postojimo neobjašnjivom silom.

Ovo je moja šuma, rekla je sjedajući za svoj radni sto. Sto je bio oblijepljen crtežima šuma. Svuda okolo bili su okačeni crteži. Doimalo se kao da ih ista ruka slika. Sjeo sam nasuprot nje i držao je za ruke. Bilo mi je jasno od koga sam naslijedio talenat za slikanje. Iz ladice izvukla je set boja.

Ti samo sjedi tako i budi lijep kao uvijek. Počela je da slika. Ruke su joj drhtale. Uživao sam posmatrajući pokrete njenih ruku. Vene su joj izbijale na površinu, poput zaboravljenih uzdisaja divljih rijeka. U jednom je trenutku je pogriješila. Imala je onaj isti oštri pogled, i govorila isto što i nekada: jebem ti svoj život, opet sam pogriješila.

Ne brini, sve je u redu. Rekao sam i uzeo je za ruke. Nisam znao da voliš slikati?

Nikada mi nisu dali da slikam. Moram spavati. Dođi sutra da završimo.

Hodaj sporije sine, rekla je dok smo se vraćali u sobu. Nisam se usudio pitati da li me stvarno prepoznaje. Bilo me strah da će reći još jednom „sine“. Odveo sam je u wc-e. Skinuo mokru odjeću. Još uvijek me držala za ruke. Ja bih da ti se ispovijedim, rekla je tiho.

Ali nećeš umrijeti, da li te muči neki grijeh? Upitao sam žudeći da bar nešto izusti o tome.

Svi ćemo umrijeti. Ali ja ništa nisam skrivila. Samo sam voljela. Pogledala me oštro kao da je očekavala da ću potvrditi najvažniju istinu njenog života.

Dobra si. Nisi ništa kriva. Sve je u redu. Nemoj da se brineš previše. Poljubio sam ruke nevine djevojčice. Umio sam joj lice, počešljao kosu. Skini mi šnalu, boli me glava od nje. Dodala je sasvim tiho.

Hvala ti. Rekla je liježući u krevet.

Molim te nemoj me zvati previše glasno kada bude vrijeme za večeru.

Neću. Nasmijao sam se slatko sluteći da je moj lik zamijenila s likom nekog bolničara.

Bio sam napokon radosni dječak koji je žurio da stigne svoju majku u šumi, prvi put znajući da se iza bukovog drveta ne krije Rifet. Nisam želio da budem sam, imao sam potrebu za ljudskom riječju i toplinom.

***

Maja me dočekala na ulaznim vratima.

Zašto si me zvao? Nastavljamo portret danas, možda?

Ti si lijepa. Rekao sam prvi put jednoj ženi. A u njenim očima sam vidio da me žali. Za nju sam bio samo napušteno dijete kojem treba majka. Da nije bilo toga nezaustavljivo bih ušao u nju, zvjerski ali smisleno.

Poželio sam da slikam, rekao sam umjesto toga.

Sutra idem da majka završi moj portret. Rekao sam završavajući Majin portret. Tek sam sada vidio kako ima lijepe i njegovane ruke. Majčine su oduvijek bile suviše hrapave.

I ona je slikarka kao ti? Nisi mi to rekao?

Nisam znao. Ne pamtim da je ikada išta naslikala.

Pa krasno. Drago mi je zbog tebe, zbog vas. Rekla je ženski, saosjećajno.

Sviđa li ti se portret?

Završio si, gola je dotrčala do mene.

Majo, izgledaš kao nestašna srna u šumi. Nasmiješila se. Gledali smo se u tišini.

Mogu li doći sutra, iako si završio portret? Upitala je stidljivo. Učinila mi se sasvim nevinom.

Da, dođi opet sutra.

***

Cijelu noć sam razmišljao o majci, Maji, sebi. Jedva sam čekao da se svane da odem do staračkog doma da je ponovo vidim. Tu malu nevinu staricu, to nepomireno biće koje samotno nestaje.

Moj golf je trzao kao sve verzije majčine smrti koje su mi bez dozvole navirale u mislima. Tek sam shvatio u kakvom je lošem stanju. Tek sam sada shvatio koliko mi teško pada spoznaja da može svaki čas zauvijek zaspati u svojoj šumi, ali i kako je neki djelić mene zadovoljan što svaka priča ima kraj.

Zatekao sam je u šumi. Buljila je u crteže oko sebe.

Doručak mi se nije svidio. Rekla je oštrim pogledom. Rekla sam ti da ne podnosim maslac.

Nisam znao da ne voliš maslac. Rekao sam jednoj sasvim drugoj ženi, neki drugi ja.

Ovo nije moj sto. Pogledaj samo bruku ovih ružnih crteža, ne želim to da gledam. Premjestite me na neko drugo mjesto Damire.

Uzeo sam je za ruku i počeo vodati po radionici. Pretpostavljao sam da je Damir bolničar. Ovo je moje mjesto. Sjela je na prag izlaznih vrata. Vrata su vodila na terasu. S vana su dopirali dječiji glasovi.

Hajmo vani na terasu, rekao sam.

Volim sjediti na pragu.

Čučnuo sam i dotaknuo joj ramena. Šutili smo. Mazila mi je ruke. Imali smo lijepu i duboku šutnju. Bilo mi je žao. Pitao sam se kuda je iscurio sav sočni sok života iz mršavog koštunjavog tijela. Pitao sam se kuda su nestala sva njena sjećanja, gdje li odlazi ona, moja majka?

Vrijeme je za Vaš lijek. Rekao je mladi bolničar na čijoj akreditaciji je pisalo Damir.

Vodi me u sobu sine, rekla je Damiru. Uzela ga je pod mišku. Gledao sam kako lagano odlazi poput zore.

Otišao sam do njene šume i uzeo nedovršeni portet dječaka Saliha.

***

EMINA ĐELILOVIĆ-KEVRIĆ, rođena 8.12.1989. g. u Travniku, živi u Vitezu. Nakon studija b/h/s jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zenici, na istom odsjeku je magistrirala na temu: “Konstrukcija pamćenja u južnoslavenskoj interliterarnoj zajednici: reprezentativni modeli logorskog iskustva u književnosti” Trećenagrađena je na konkursu “Slovo Gorčina” Mak Dizdar 2011. g. za prvu neobjavljenu zbirku. Dobitnica je nagrade Oslobođenja za kratku priču 2015., nagrade FEDI za najbolju neobjavljenu bajku 2016. Objavljivala je u regionalnim časopisima i internetskim portalima (Strane, Afirmator, Život, Astronaut, Čovjek-Časopis, Vavilonska biblioteka). Autorica je zbirke poezije “Ovaj put bez historije” (Dobra knjiga, 2016) i zbirke kratkih priča “Izbrisani životi” (Dobra knjiga, 2021). U pripremi je njena nova zbirka pjesama “Moj sin i ja”, koja je nagrađena od strane Fondacije za izdavaštvo BiH 2021.g.

Otkako sam bio kod svoga komšije Rame u zatvoru, ne osjećam se baš najbolje. Pročulo se da je bolestan. Već dvije sedmice pričaju kako je obolio. Ovdje, kada kažu da si obolio, to znači da više nisi živ. Nisam znao šta mu je, pa sam se uputio do zatvora da ga posjetim. Ramo je osuđen na šest godina zatvora zbog krađe šume. Ovo je već druga godina kako je na robiji. Priča se da su ga uhvatili u šumi, i to na panju. Tako se objašnjavao najgori slučaj: svi sijeku na jednom mjestu i koga uhvate pripišu da je ukrao sva debla. On, naravno, ima mogućnost da navede sve one koji su učestvovali u sječi, ali bi ga to koštalo života.

Tako su Rami, uzevši u obzir sve prijave koje je imao, pripisali svu štetu nastalu na jednom šumskom odjelu. Šteta, ostala mu žena i troje djece: Rusmir, Rusmira i Hata. Ženu zovu Maca. Ne voli baš da kuha, tako svijet kaže. Ovdje se živi od šumskih plodova. Šuma se siječe stalno, osim u slučaju velikih kišnih i sniježnih padavina. Borovnice ovdje zvane vrisinje, beru se do kraja juna. Kupinu je najisplativije brati. Sječom šume pojavilo se trnje. Ljudi se tješe da je Bog dao nafaku i u trnju. Poslije njih idu gljive, najčešće vrganji. Šumarija iskopa velike rupe na putu koji se zove Mliništa. Jednom smo izbrojali 16 rupa velikih kao Ramina kuća.

Ovdje ljudi ne voze golfa dvojku, nego neregistirirane džipove i vojna vozila zvana pincevi. Prije rupa zatekli smo dva velika stuba. Ja sam pomislio da je to Sfinga. Ništa me nije pitala, a i ja nisam imao šta da kažem. Opet će rupe zatrpati, a šumarija će ih iskopati. I tako godinama.

Nisam baš dugo pričao sa Ramom. Mlad je čovjek, a nema nijednog zuba. Pitao sam ga šta ga boli. Rekao je dole. Što je pokrao šume, potrošio je u kurve. Ja sam mu pokušavao reći da to ne čini, rekao je da se samo jednom živi. U životu nisam imao nijednu kurvu. Pitao me kako je Maca, kako su djeca. Rekao sam da su dobro. Maca vodi kravu svako jutro na ispašu. Rusmir joj pomaže. Ramin otac Meho, pješke je otišao u Zenicu. U devedesetim godinama, jeo je bijeli luk i mlijeko i kosio travu. Bio je i u novinama, ne znam kojim. I Maca je bila u novinama, prebila je svoju svekrvu, jedva su je spasili. Znao sam da će Ramo izdržati sve u zatvoru.

Pitao me da li posjećujem Macu. Rekao sam mu da joj moja žena nekad ode na kafu i pita treba li pomoć. Mislim da mi nije povjerovao. A govorio sam istinu. Maca je mene posjetila jednom. Krečio sam zidove dnevnog boravka. Žena mi radi, a i sve prethodne godine ona je krečila. Da plaćamo, ne isplati se, 300 maraka bi nas koštao ovaj sprat kuće. Kada sam krenuo da krečim, narod me počeo zezati, a i ja sam se zezao. Govorio sam da povoljno krečim mladama. I tako sam jedan dan zatekao Macu u kući. Imala je veliki ispupčeni stomak. Čuo sam da je bila noseća pet mjeseci i da je dijete otišlo od nje, jer je previše stezala kaiš. Rekla mi je da bi ona samo okrečila zidove. Plafon ne bi nikad čistila. Ja sam samo rekao da se plafon prvo mora okrečiti. Toliko je trajao naš razgovor. Pojavio se Rusmir i rekao da se mala Hata prevrnula iz bešike.

Dok sam bio sa Ramom, rekao mi je da kažem Maci da mu napravi burek i da nikako ne dolazi bez njega, da dođe brzo. Rekao mi je da će se od ove bolesti raspasti za pet godina. Nasmijao se, ali sam vidio da se iza tog osmijeha kriju strah i nevjerica. Na putu prema kući svratio sam do Mace. Ona je stajala kraj sudopera u debelim priglavcima. Vrištala je na djecu i bilo mi je nekako žao. Možda je nekad i moja žena tako izgledala.

Prošli put kada je Ramo dolazio kući za vikend, otišao je u šumu, usjekao deset metara drva i prodao ih za petsto maraka. Macu je vidio tek kad se vratio iz kafane. Poslije su mu u zatvoru javili da je trudna. On je rekao da je planirao otići do Travnika, ali je zaglavio u Turbetu. Prenio sam joj poruku. Rekao sam da Rami napravi sutra burek i da ode u zatvor. Ona me samo hladno pogledala i tiho izustila “pička mu materina… neka mu mama rahmetli napravi burek”. Zatvorio sam vrata i požurio kući. Na izlasku sam spotaknuo o razbacana drva ispred kuće i umalo nisam nos slomio.

Žena i ja imamo naizgled skladan brak. Žena često govori kako su nam svi zavidni. Kuća nam je lijepo uređena: što imamo ona je kupila na robni kredit. Zadnje što smo kupili bila je plazma tv. To je mojoj ženi posebno drago. Imamo dvoje djece. Djecu sam hranio idući u šumu. Imao sam konja i konjska kola. Poslije rata, ostao sam bez posla. Radio sam kao čuvar u lokalnoj firmi. Bio je to ugodan posao. Ležalo se i čitalo. Poslije se nisam uspio zaposliti. Radio sam svašta, najčešće na pilanama i na građevini. Onda sam počeo raditi što i svi. Ići u šumu.

Kada sam vidio da sve moje komšije odlaze u zatvor, prestao sam. Jednom sam bio na suđenju. Taj dan je bila Aliji Izetbegoviću dženaza. Kiša je padala, a ja nisam imao kišobran. Šumar me zapisao jer sam ukrao metar drva. Bilo je to kada sam kćerci morao platiti mjesečnu kartu za školu. Oslobodili su me iz sažaljenja. Rekao sam da imam dvoje djece i da su gladna. Nije to bilo daleko od istine. Ne mogu da lažem, od šume sam uspio prehraniti porodicu i napraviti štalu. Kuću sam naslijedio od oca. Žena je u međuvremenu počela da radi i bilo nam je lakše. I sad je slična situacija, ona radi, a ja sam na dnevnicama.

Sjedio sam zavaljen u fotelji. Na koljenima hlače su mi bile izlizane. Od nervoze sam se trljao po tijelu. Moja žena stajala je kraj sudopera. Imala je poprilično razvijen gornji dio tijela, s obzirom da je osam sati dnevno bacala komade daske na mašinu za obradu drveta. Donji dio tijela je već duže vrijeme postao mlohav. Doduše, za ženu od 45 godina izgleda dovoljno dobro. U posljednje vrijeme izgubila je dosta na težini. I već se počela žaliti na gubitak apetita. Noge su joj ranije bile zategnute, u vrijeme kada je išla u šumu. Posebno dok je trajala sezona borovnica. Ustajalo se jako rano, prije sunca, do pet se već bilo u šumi. Mnogo je hodala, i tako ubijala tugu. Sada je naučila voziti, pa se nema vremena misliti o beznađu. To bi je koštalo života. Ponekad sam mislio da se nikada neće vratiti. S vremenom je nestalo straha, a i lako bih je pronašao dolje u zgradi. Moja prva ljubav zvala se Miranda. Upoznao sam je na utovaru eksploziva u voz za Beograd, osamdeset i neke. Odmah sam se zaljubio. Njene oči podsjećale su me na kravlje. Čim me pogledala shvatio sam da je to žena mojih snova. Miranda je utovarala više od muškaraca. Moja me žena podsjetila na nju. Kada bolje pogledam, jako su slične. Obe su se pretvorile u mutante. Miranda se uvijek žalila kako mi je posao suviše lagan. Čamljenje u kabini i čitanje. Krađa i upada nismo imali. Tako je radila i moja žena. Govorila je kako se dovoljno ne brinem. Ja, pak to nisam mogao shvatiti. Miranda i ja nikada nismo vodili ljubav, ona je vidjela da ja to ne mogu. Zaprosio sam je, iako sam znao da je suludo. Niko na to ne bi pristao, osim moje žene koja je govorila kako mogu, samo da mislim da ne mogu. Miranda je jednostavno nestala, osmjehnula se i otišla vozom za Beograd.

– Šta ima kod Rame? – upitala me sasvim bezlično kao da joj nije nimalo stalo.
– Ništa posebno. – odgovorio sam.
– Šta mu je, šta ga boli?
– Dole ga boli.
– Gdje dole?
Pokazao sam na svoj cilindar iz kojeg samo vjetar puše i mokraća zapljuskuje. Nije ga vidjela možda ni deset puta otkad smo zajedno. Samo onda kada se ona pravila da treba ostati trudna. Govorila mi je kako sam pravi maher: – Ti to jednom i odmah upali!
– Je li ozbiljno to dole – oči su joj počele primati osjećaj žaljenja.
– Kaže da će se raspasti za pet godina – rekao sam njušeći onaj njen ženski očaj.
– Kako misliš raspast će se! – uzviknula je.
– Fino, raspast će se, ko što se svi raspadamo – pomalo sam se i nasmijao.
– Ne može se tek tako raspast, pa kakva je to bolest!?
– Teška…
Nisam se usudio reći da je spolno prenosiva, bilo mi je žao.
– Pa… kako nema lijeka?
– Nema, nisu još našli, kažu krv napadne i razara…
– Pa… ne može to tako.
– Je li ti ga žao? – znao sam da bi više voljela da se to meni desilo, a ne njemu
– Žao mi je svakoga, de mi reci kako se zarazio od tako teške bolesti?
– Preko nekih kurvi – rekao sam i počeo se smijati.
Riječ kurva bila je jaka. A ja sam je još jače izgovorio. Poslije je odvaznjalo u meni: kurva, kurvaa, kurvooo, kurvoooo…sve tiše i bolnije.
– Kako kurve, Ramo se ne kurva.
– Svi znaju da se kurva, pa i sam kaže da se kurva
– Meni nije rek’o, ja to ne znam.
– Što bi tebi rek’o. Ha! Što tebi? – pitao sam je, ali u sebi, zamišljajući kako je hvatam za vrat. Nije je boljelo. Samo se cikotala. Cikotala se mojoj bijedi.
Ubrzo je otišla. Rekla je da je boli glava i da mora prileći. Iz sobe je dopirao tihi jecaj.
Razmišljao sam o njenim rukama. Hrapave i teške brisale su suze sa već izboranog lica. Njene ruke su se lagano dodirnule s mojima, nekada davno ispred srednje škole. Zavolio sam njene kravlje oči i znao sam je gledati satima još dok je kao dijete u mom zagrljaju pokušavala otkriti sve tajne svoje ženstvenosti. Imala je crnu valovitu kosu ispod koje je pokušala sakriti onu mladost koja je jedina iskrena. Ispod stidljivog lica skrivala se lavina želja i planova u život. Ja to nikada nisam imao. Ne da sam bio previše racionalan, nego nisam osjećao nikakva velika uzbuđenja u životu. Kada nam se rađala kćer, mislio sam da se napijem. Ali nisam. Sjedio sam kod kuće i čekao kada će se sve završiti, jer nisam neko ko voli preveliku žurbu niti ushićenja. Ponekad mi se dešavalo da sam se osjećao krivcem zbog toga što moja žena nije bila zadovoljena. Nekad sam osjećao silnu navalu ljubavi i neopisive dragosti kad je vidim. I sada bih rado ušao u sobu i zagrlio je. Rekao bih da će sve biti u redu. Možda se Ramo izliječi i oni opet budu zajedno. Ali nisam mogao da lažem. Znao sam da je vjerovatno i ona zaražena. U jednom trenutku to je stvaralo sujetu u meni, zadovoljstvo, a u drugom mi je bilo žao. Znao sam da se viđa sa njim. Ali sam šutio, jer sam bio kriv.

Kada je Ramo otišao u zatvor, u mojoj kući se sve promijenilo. Ona se promijenila. Nije više bila luckasta, razigrana žena koja je stizala sve da uradi, i da stoji osam sati na poslu i da pospremi kuću. Bila je to sasvim druga, tmurna i dosadna. Žena od koje si krao osmijeh. To me isprva boljelo. Dok se vraćala iz šume, mirisala je na znoj i na Ramu. Znao sam to, svaki put. I ona je znala, ali smo šutjeli. I u toj šutnji smo se pobratimili. Ja o ljubavi nisam ništa znao, osim o onoj koju je ona osjećala prema Rami. Bio sam prazan. Prazniji od bolesnog Rame. I ta me praznina ubijala. Isprva sam bio mnogo ljubomoran. Razmišljao sam da ih ubijem. Zamišljao sam scenu u kojoj on obara drvo, a ona se divi njegovim mišićima. On ostavlja motorku, ona sa sebe skida laganu bijelu košulju umazanu borovnicama. Usne su joj mokre i ljubičaste. On požudno skače na nju i daje joj sve što ja nisam mogao. Njena čvrsta noga na njegovim leđima. Krv mi je ključala kao u razjarenog bika. Samo sam u tim trenucima doživljavao vrhunce svoje strasti. Došao bih, vrisnuo i ubio ih. Kao pse. Ali sam znao da to ne mogu učiniti. Nisam mogao da budem uzrok njihove nesreće, nisam mogao da prekinem slast koju su dijelili.
Dok je kasnila s posla, lupao sam glavom o zid. Pokušao sam se i ubiti. Ali ni to nisam mogao. Jednu noć sam spremio tablete, čitavu kutiju i zaključao se u kupatilo. Djeca su me zvala i izašao sam. Sin je ličio na Ramu. Imao je istu facu, oči koje su lutale nekontrolisano i zube koji su bili genetska anomalija. Nisam volio to dijete. Mislio sam da je to još jedan Ramo u nizu. Radovao sam se njegovom dolasku samo dok nisam saznao da je muško. Prema djevojčici bih bio milostivniji.

Ujutro sam ustao kada i moja žena. Popili smo zajedno kafu. Ispušili smo kutiju cigara. Šutjeli smo. Nismo se ni pogledali. Rekla mi je: Vidimo se, kasnit ću, danas ću svratit majci.

Znao sam da laže. Vjerovatno će otići ljekaru. I bio sam u pravu. Kada se vratila bila je shrvana. Toliko da nije mogla glumiti. Pitao sam šta joj je. Uputila mi je samo jedno ništa i pogledala smrtonosno, kao što je i bolest koju je nosila. Bilo mi je žao. Otišao sam u sobu. Pokušao sam plakati, ali nisam mogao. Htio sam da odem i da joj kažem da se ne brine. Ni to nisam mogao. Pomisao da je nema žalostila me.

Sin me zovnuo i rekao da je Maca napravila burek. Pitala je da li bih ga mogao odnijeti u zatvor. Htio sam do zovnem ženu. A ipak, sam se htio samo obračunati s njim. Možda posljednji put. Možda opet neću uspjeti. Sve vrijeme sam mu htio reći da znam, ali me bilo strah da ću izgubiti ono što ionako ne posjedujem. Kada sam čuo da je bolestan, pomalo sam se i obradovao. Odlučio sam, otići ću i odnijeti mu burek. S Macom sam se samo pozdravio. Ruke su joj bile mastne. Pogledala me sasvim podozrivo. I ja sam nju. Znali smo oboje. I više ništa nismo imali reći. Jedva sam čekao kada ću doći. Imao sam osjećaj da me vrijeme pritišće. Mislio sam na nju. Zagađenu rijeku. Otrovanu dušu. Otrovano srce. I mene koji sam samo šutio. Pola je htjelo osvetu, naslađivalo se, pola je mrzilo samog sebe.

U sobi za posjetu dočekala me žena. Bila je to bolničarka. Imao sam osjećaj da me uhode Macine bezlične oči i masne ruke. Za tren sam zamislio kako me dodiruju njene ruke. Imao sam osjećaj da ću povratii vlastitu dušu.. Tražio sam pogledom Ramu. Tražio sam one proste oči nepripitomljene. Tražio sam one oči koje se nisu vezale ni za šta. Tražio sam one oči kojima bi bilo draže ugledati burek, nego čovjeka. Ali, nije ga bilo. Žohar se penjao uz zid. Vrata su zaškriptala. Pored mene su dovezli tijelo. Podsjetilo me na šumski brežuljak. Bilo je to on, Ramo. Ukočen kao bukva koju je usjekao posljednji put. Jutros se objesio. Gledao sam u Ramu, u bolničarku, u žohara, u burek.

– Jeste li mu vi rod? – upitala me bolničarka.
– Jesam. – nekako sam izgovorio. U tom trenutku bio mi je rod.
– Možete li se pobrinuti za njega?
– Mogu.. mogu

Vraćajući se kući, nisam mislio ni o čemu. Pratio me Ramin leš i burek kojeg nije uspio pojesti. Burek kod Rame. Zamislio sam malu buregdžnicu. Maca bi pravila bureke, a Ramo i moja žena bi uživali iza zavjesa. Na staklu sam vidio njegov lik. Smijao se grohotom. Kao i onaj žohar, otuđen od svakodnevnice. Ramin smijeh se miješao sa muzikom na radiju. “I will always love you… ” negdje podmuklo, negdje iza granica.

Ne znam kome prije da kažem: Maci, ili svojoj ženi. Pomislio sam na svoju djecu koja nikada nisu upoznala Ramu, o njegovoj bosoj i neupućenoj djeci. Govorio sam im da oni ne zaslužuju život koji ima Ramo i njegova porodica.

Maca je dovodila kravu sa ispaše. Žurila je. Zvali su iz zatvora. Svirnuo sam joj iz auta. Iz daljine sam vidio kako nešto psuje. Bježao sam. Ženu sam zatekao dignutih nogu uz zid.
– Je li mrtav?
– Jest…
– Znala sam, jučer me nazvao i rekao da će se ubiti.
– Ne brini, ja ću platiti dženazu.
– Hvala ti.

________________________________________________________________________

EMINA ĐELILOVIĆ-KEVRIĆ rođena je 8.12.1989. godine u Travniku, živi u Vitezu. Nakon osnovnog studija u Zenici, na istom fakultetu je i magistrirala na temu “Konstrukcija pamćenja u južnoslavenskoj literarnoj zajednici: reprezentativni modeli logorskog iskustva u književnosti”. Dobitnica je nagrade Mak Dizdar za neobjavljenu zbirku poezije, nagrade Oslobođenja za kratku priču, nagrade Festivala dječije književnosti za najbolju bajku. Autorica je zbirke poezije “Ovaj put bez historije” (Dobra knjiga, 2016). Objavljivala je poeziju i tekstove u mnogobrojnim bh. i regionalnim časopisima.