Tag: Elvira Mujčić

 

“Ah, stigli smo!”, reče Candido, uzevši svoj ruksak i ostavivši mi moj. Sišli smo. Izašli smo iz željezničke stanice i krenuli prema autobuskoj. Bilo je pola osam uveče i roza svjetlost presijavala se na zgradama. Nazvala sam Zeliga. Telefon je za živo čudo zvonio. 
“Sestro, nazvao bih te ja za neki minut. Imao sam određenih problema, ali za koji sat stižem u Ljubljanu. Vama je to isto, zar ne?!”, izgovori u jednom dahu. “Pa i nije nam baš isto, to je duži put”, odgovorih. “Ne znam šta da radim, nije bilo drugog načina, trebalo je predugo čekati…”, uzbuđeno je govorio. 
“Okej, okej. Uzećemo autobus do Ljubljane i sačekati te tamo na stanici”, presjekoh dalju priču, pomirena s činjenicom da ništa neće ići kako smo planirali. 
“Zeligo ne dolazi ovdje, već u Ljubljanu”, obavijestila sam Candida. 
“Kakav idiot”, odgovori on. Jedan o drugom imali su slična mišljenja, uvijek na ovakvom fonu. 
“I sad moramo napraviti jedan beskorisni cik-cak od putovanja”, nastavljao je. 
“Znam”, viknuh i produžih korak. 
“Dobar dan, kad je naredni autobus za Ljubljanu?”, upitala sam djevojku, ogromne kose u loknama i krupnih očiju, koja je sjedila iza šaltera biletarnice. 
“Polazi za petnaest minuta…” 
Platila sam karte i jedva pokupila siću koja je zveckala i lijepila se za metalni pult. 
“Jeste li Slovenci?”, čula sam kako pita. 
“Ne, Bosanci”, odgovorio je Candido. 
“Ja sam iz Beograda”, čula sam kako neko govori na našem maternjem jeziku dok sam i dalje prikupljala sitan novac. Okrenula sam se: čovjek od nekih pedesetak godina, prilično zapuštenog izgleda, stisnut u jakni od laganog materijala, bio je naslonjen na uličnu svjetiljku i izazivački nas posmatrao. 
“Imate baš ružan naglasak”, nastavio je zalijepljen za stub svjetiljke.
“Ali pričali smo italijanski”, ubacila sam se u razgovor. On prasnu u smijeh otvorenih usta, a u ustima nije bilo gornjih sjekutića. 
“U pravu si. Nego najčešće putnicima povratnicima, kako bih ih prestrašio, kažem da imaju ružan naglasak. Shvataš?” 
“Baš si ljubazan. Kakva sreća sresti te!”, iznervirano sam odgovorila. 
“Bar se ispušem. Vi možete raditi šta hoćete, možete se vratiti, a ja moram ostati ovdje na granici. Ja sam brodolomac, je li vam jasno?” 
Dobro, bilo nam je jako drago, gospodine brodolomac, ali sada žurimo. Klimnula sam i pokušavala shvatiti odakle polazi naš autobus. On shvati moj pogled i pokaza rukom na peron. 
“Hvala”, odgovorih, stavljajući ruksak na leđa. 
“Imate li italijanski pasoš?”, upita. 
“Ja imam”, odgovorih. 
“Ja nemam”, doda Candido. 
“A koji pasoš imaš?”, upita sa nekim sjajem u očima. 
“Bosanski.” 
“I vrijedi li?” Prekrižio je ruke i sad se činilo da će mu jakna pući oko bicepsa.
“U kom smislu?” 
“U smislu da li možeš izaći iz Italije? Jesi li slobodan?” 
“O bože, ne baš slobodan, ali zajedno s italijanskom boravišnom dozvolom dobiješ koktel slobode.” 
“Ja imam pasoš koji ništa ne vrijedi, istekao je”, izjavio je. 
“Pa valjda je dovoljno da ga obnoviš”, predložila sam mu. 
“Tebi se to čini jednostavno.” 
“Ne, apsolutno, razumijem te, i ja mrzim birokratiju, ali dovoljno je da odeš u konzulat i obnoviće ti ga.” “Samo što taj konzulat ne postoji. Razumiješ?” 
“Možda ne ovdje u Trstu, ali mislim da u Milanu sigurno postoji.” 
“Moj pasoš je istekao, kao što je istekla zemlja iz koje dolazim.” Činilo se kao da recituje neku formulu naučenu napamet: formulu uspjeha, sudeći po samozadovoljnom smiješku koji mu se pojavio na licu. “Srbija postoji, nego šta nego postoji.” 
“Da, Srbija postoji, ali Jugoslavija ne.” 
“Imaš jugoslovenski pasoš?” 
“Bravo, imam jugoslovenski pasoš.” 
“Ih, pa onda ga ne obnavljaš već jako dugo”, rekao je Candido. 
“Trajao je deset godina, a ja i nisam vodio računa o godinama, tražio sam poslove, nastojao preživjeti. Deset godina je puno, čini ti se da nikad neće proći. A prošle su, i ne samo da su prošle godine, nego je prošla i zemlja. Dobio sam nervni slom. Ne, ne samo zato što nije više bilo zemlje, ali možda malo i zbog toga. Ali nervni slom sam imao jer mi je umrla žena…” 
“U ratu?”, upitala sam. 
“Ne, nije u ratu, ali ako nije umrla u ratu, misliš da to manje vrijedi? Što se tiče nas koji dolazimo iz tih krajeva, ako umremo od infarkta, nikoga za to nije briga, ali ako nas ubije snajper, eh, to već ima smisla… Šta da se radi, moja žena je jednostavno umrla od infarkta, ja sam doživio nervni slom, prestao sam raditi i zaboravio sam da prekontrolišem kad mi ističe pasoš. Pokušao sam to objasniti u policiji, baš ovako kako vama objašnjavam, ali odlučili su da me istjeraju iz zemlje. A ja sam ih pitao: ali gdje da idem? Nemam gdje otići. A oni su odgovarali: idi svojoj kući. Ali ja nemam kuću, zar vi mislite da bih tražio dozvolu da ostanem ovdje da negdje imam kuću? Ali ja je nemam. A nemam ni dozvolu da ovdje boravim. I zato moram biti na granici, kretati se kao da nisam ni tu ni tamo… Ne brini, nećete propustiti autobus, vidjećemo ga kako dolazi iza ćoška…” 
“I nema načina da ponovo dobiješ pasoš? Ne jugoslovenski, nego možda srpski… Znaš, i ja sam rođena kao Jugoslovenka, ali onda sam postala Bosanka, razumijem da ti to nije bilo lijepo, ali nekada se moraš zadovoljiti datim stvarima…” 
“Naravno da ima načina, zbog toga sam ovdje”, odgovorio je klimajući. Shvatila sam da nije jakna toliko mala koliko je on ogroman. Candido i ja smo ga pogledom ohrabrivali da nastavi, ali u tom trenutku se činilo da je odlučio sačuvati tu tajnu za sebe. Shvatila sam da mogu preživjeti i ako ne saznam do kraja biro kratsko putešestvije čovjeka iz Srbije naslonjenog na uličnu lampu na autobuskoj stanici u Trstu, i opet posegnuh za ruksakom. Ali on je imao potrebu za publikom. “Trenutno čekam mog prijatelja Srećka. Ne, ne, nisam mu ja dao to ime zbog uroka…” Candido me pogledao jer nije ništa razumio. 
“Srećko znači kad neko ima sreće”, objasnila sam mu. 
“Srećko nije samo moj prijatelj, on je mnogo više, bio je moj agent. Išli smo skupa u srednju školu, ali odlučio sam da je prekinem, pa sam završio kopajući zemlju za svog oca. I tako, sa svojim seljačkim mišićima, jednog dana sam ponovo sreo Srećka, a on mi predloži da postanem bokser. Nije to baš bio neki moj san, ali uvijek sam znao s pesnicama. Pristao sam, bar sam tako stao u kraj noćima provedenim na selu. A pošto sam bio dobar, s vremenom su se borbe iz gimnastičkih sala premjestile u sportske hale: u Novom Sadu, u Šapcu i jednom čak i u Zagrebu. Srećko mi je donosio sreću – na kraju svi počnemo ličiti na ime koje nosimo – i ja sam skoro uvijek pobjeđivao. A i kad nisam… Sjećate se Draže? E pa, s njim sam ostao na nogama… Kako ne znate ko je Draža? Ne znate ništa o boksu vas dvoje! Ali onda je izbio rat i nasilje više nije bila predstava koju je trebalo gledati. Ići bacati granate ili ubijati ljude nije bio moj san. Dezertirao sam. Rat nije bio ni Srećkova stvar, cijeli život je birao komotnije načine da opstane na svijetu, tako da se posvetio švercu. I zato ga čekam: on zna s granicama i sad mi treba donijeti moj lažni rodni list. Razumijete?” 
“Ali zašto lažni?”, pitala sam već očajna. Od početka ga nisam baš najbolje pratila, ali sad već nisam ništa razumjela. 
“Zato što je otišao u opštinu pretvarajući se da sam ja, potpisao sve u moje ime i dobio rodni list. Sad je s tim rodnim listom konačno jasno da sam Srbin i da mogu dobiti srpski pasoš. Jes! Samo još da mi donese taj papir. Ima nekih poslova u Italiji pa je rekao da mu odgovara da prođe kroz Trst. Velika je sreća imati Srećka kao agenta, jer on svoje nikad ne napušta.” 
“Dolazi li večerašnjim autobusom?”, upita zainteresovano Candido. 
“Da, trebao bi stići večeras. Prilično sam siguran da večeras dolazi. Već danima dolazim da ga sačekam, ali večeras je ta noć, osjećam… Vidi, vidi, šta sam vam rekao? Evo i vašeg autobusa koji dolazi iza ćoška. Trčite! Trčite prije nego vam pobjegne!” 
Trčeći stigosmo na autobus i bacismo se na dva slobodna sjedišta. Gledala sam kroz prozor tražeći našeg boksera. Nismo se predstavili, shvatih: znali smo ime njegovog agenta, ali ne i njegovo. Zanimalo me je da li je na kraju i on postao sličan imenu koje nosi. Trebalo ga je to pitati, ali čim sam ustala, autobus krenu i ja padoh ponovo na sjedište. Svjetiljka na koju je bio naslonjen se upalila, a on kao da je zauzeo borilački gard. Kao u ringu, osvijetljen reflektorom, zadavao je lagane udarce, kao da želi vidjeti reakciju nekog nevidljivog protivnika.

________________________________________________________________

ELVIRA MUJČIĆ rođena je 1980. godine sasvim slučajno u Loznici u Srbiji, dok je njena majka putovala kući u Srebrenicu. Odrasla je u Srebrenici do izbijanja rata 1992. godine, kada se njena porodica počela seliti iz jednog mjesta u drugo, dok se nisu nastanili u Italiji. Živi u Rimu. Diplomirala na Fakultetu za Strane jezike i književnosti. Mentorica je prevođenja za mlade prevodioce za evropski projekat CELA. Na talijanski jezik je prevela brojna djela autora iz Bosne, Srbije i Hrvatske; među kojima su Slavenka Drakulić, Robert Perišić, Vladimir Tasić, Faruk Šehić, Semezdin Mehmedinović.

s talijanskog prevela Jasenka Kratović