Tag: Eliša Papić

Martin je sjedio na trećem sastanku sa svojim petim psihijatrom, dr. Merićem. Već je odustao. Kokteli antipsihotika, hipnotika, antidepresiva, anksiolitika, antiepileptika. Religija, bio-energija, hipnoza. Bez puno učinka. Svako jutro, već točno petnaest godina, budili bi ga vlastiti vriskovi praćeni stravičnim grčevima u cijelom tijelu, koji bi mu nekad toliko savili udove, da bi imao osjećaj da će mu zglobovi puknuti, kao suho granje. I svako jutro, osjećao bi kako kao da mu netko žlicom struže po mozgu, otimajući ono malo pamćenja što mu je ostalo. Sve pretrage? Uredne. Ni znaka propadanju mozga, bar njegovog fizičkog dijela. Bio je na trećem sastanku sa svojim petim psihijatrom. Obećao mu je da će danas probati nešto što nije nitko do sada. Nešto što bi mu moglo pomoći sjetiti se.
„Asocijacije?“ upita Martin razočarano.
„Ne bilo kakve. Radi se o testiranim pojmovima koji bi u nizu mogli zaobići blokadu koja se formira kod disocijativne amnezije“, Merić započne,“Ja kažem jedan pojam, a ti drugi koji te asocir-
„Ma čekajte, kako su onda testirani pojmovi, ako ni ne znate što ću ja reći?“ Martin ga zaustavi.
„Vjeruj mi. Iz nekog razloga, a još ne znamo točno kojeg, naši ispitanici bi uvijek naveli iste pojmove. Ne želim sad ići predaleko, ali gotovo kao da je cijeli taj niz ugrađen kod svakog, kao neki inherentni programski kod.“
„I vi mislite da će mi to pomoći?“ upita Martin umorno.
„Jel’ nam što drugo preostaje?“ upita ga dr. Merić.
Martin slegne ramenima i pogleda kroz prozor. Pokušao se sjetiti zašto je uopće kod psihijatra. Kad god bi pokušao posegnuti prema prošlosti, osjetio bi struganje kandži po svojom mozgu koje branile bi svojim rezovima da ide dublje. Drugi su mu rekli da je to jer su mu ubijeni roditelji i mlađa sestra, nešto što nije mogao pojmiti, pogotovo jer nije mogao pojmiti ni da je ikad imao roditelje ili mlađu sestru. Bio je Martin koji se ne sjeća i Martin kojeg boli. Martin kojem nitko ne može pomoći. Svaki dan od tada bio mu je nov, kao da se nanovo rađa, kao da se probija kroz bodljikavu žicu u svijet, kao da ga izvlače iz kamena, lomeći mu svaku kost putem. Nakon najgoreg jutra u životu, a svako bi bilo takvo, proveo bi dan prazne glave, znajući samo da mora jesti, piti vodu, otići na toalet. Znao je isto tako da svaki dan mora ić kod nekog doktora zbog svog problema. Toliko se bar sjećao. Jedina svijetla točka? Znao je da jako voli čokoladice i toga bi se nekako sjetio svako jutro kada bi bolovi prestali i napokon bi mogao ustati iz kreveta. Vidio bi tada nekoliko omota na noćnom ormariću i nešto bi mu sinulo u glavi i reklo bi „Njam“. Osjećao bi se tada ponovno kao dijete, kojem nije bitno sjećati se, već samo uživati u bezbroj pretapajućih trenutaka. Ostao mu je samo taj jedan trenutak, taj „njam“, iako nekad, kada bi bilo najgore, pitao se ako to uopće on govori, ili ono drugo, ono što mu proždire sjećanja kao čokoladice i oblizuje se u mračnim zaktucima njegova derutnog uma.
„Moram ti se približiti“, Merić zgrabi stolicu te je postavi nasuprot Martinu. Sjedne, stavi laptop u krilo, otvori ga i pripremi prazan dokument.
„Zapisivat ću svaku riječ ovdje koju izgovorimo ovdje, kad već radimo da imam za komparaciju s prijašnjim, da vidimo obojica poklapanje“, Merić objasni.
„Meni je i dalje čudno da vi mislite da ćete mi asocijacijama vratiti pamćenje“, Martin odgovori kao da mu je mozak intaktan. Realno, po svim učinjenim pretragama i je bio intaktan. No, nije sve u materiji.
„Spreman?“ upita ga Merić. Martin se nagne i skoncentrira. Odigne obrve i spremi se reći „Haj-„
„Plavo“, Merić ispali a Martin ostane zatečen.
„A-a. Nebo“, odgovo-„Oči“ Merić već uskoči.
„A-a….kugla“, Martina malo zaboli glava.
„Sladoled“, Merić nastavi.
„…dijete“, Martin ga poprati, milisekundu brže nego prije.
„Majka“
„K…Kosa“ Martina ponovno zaboli glav-„Brže malo Martine! Crna“
„Noć“, Martin će.
„Ulica“, Merić.
„Šaht“ „Smrad“ „Bolest“, krenu se izmjenjivati.
„Bolnica“ , Merić će.
„Smrt“ „Smrt“- Martin kaže, Merić ponovi pa ubaci „Jesi ih ti ubio?“
„Ne?“ Martin izusti nesigurno prije nego ga stisne u prsima. Dugo nije imao taj osjećaj. Nije znao što bi rekao. Merić je bio zadovoljan. Funkcioniralo je. Momak koji je bio toliko dugo desenzitiziran, apatičan u svojoj boli, sad je reagirao više nego…pa jednostavno reagirao je više.
„Voda“, Merić nastavi.
„M-m-mokro“, Martin zamuca.
„Ručnik“ Merić.
„Hrapavo“ Martin će prije nego Merić uskoči i kaže „Kora“
„Drvo“ -„Šuma“ -„Sjen- „Tama“ „Čudovište“, Merić dovrši njihov niz.
„Čudovište?“ Martin zastane. Nešto mu je strugalo po mozgu,“Doktore nije mi baš najbolj-„
„Kandže“, Merić samo nastavi.
„Krv“, Martin kaže pa mu bljesne pred očima. Dva popodne. Vidi svoje male krvave ruke.
„Ubojstvo“ Merić izusti nakon par sekundi. Htio mu je pokloniti trenutak. Vidio je da mu se vraćaju sjećanja.
„Ubojstvo…“ Martin je u tom trenutku bio na dva mjesta istovremeno. Čas kod Merića, čas u svojoj staroj kući. Sjetio se da je to njegova stara kuća. Prema malim stopalima puzala mu je ljepljiva krv. Podigne glavu, ugledavši i raskomadanu ženu iz koje je puzala.
„Majka?“ Martin izgovori.
„Kosa“ Merić se priključi, gotovo uzbuđeno.
„Crna“, Martin nastavi. „Noć“, Merić uskoči!
„Ne…ne. Bio je dan“, Martin je zurio u svoje ruke razgoračenih očiju.
„Bome, brže nego što sam m-„ dr. Merić gotovo iznenadi samog sebe uspjehom svoje metode.
„Ponedjeljak. Vratio sam se iz škole“, Martin uleti u trans, „Sakrio sam omot od čokoladice u džep da mama ne vidi da sam jeo prije ručka slatkiše. Smrad. Dočekao me je takav smrad. I na …o bože…uf“
Kandže koje bi inače osjećao u mozgu kako komadaju njegovo tkivo sad su bili prsti, dlanovi koji obujmili su mu cijeli mozak iznutra i stiskali ga, zarobivši ga.
„Proguraj. To si sve ti! Ti si blokirao. Ti se možeš osloboditi. Oslobodi se zatvora“ Merić stisne pesnicu i uzvikne.
„Ne, ne. Nešto je drugo tu. Nešto što je bilo i tog dana“, Martin problijedi,“Nije imalo usta…a nekako je…rukama…to se sve lijepilo…masa…sve ih je probavljalo…krckali su…“
„Molim?“ Merić zastane. Krene kopati po njegovim podacima,“Nađeno samo tijelo majke…unakaženo i rastopljeno.“
„Da, tope se…na dodir, isparavanje. Čujem sestru kako vrišti dok se topi…Usisava ih…Samo mama…mama se bori…“
„Martine….što ih usisava?“ upita ga dr. Merić,“Opiši mi“
„Ne…ne smijem…pobjeći će“, Martin se zatrese i krene plakati,“Mama , žao mi je, ne mogu ništa. Mama ne razumijem što govoriš. Bojim se, mama“.
„Gdje će pobjeći?“ dr. Merić je gnjevno tipkao po svojem laptopu.
Njam. Njam. Taj zvuk. Isti glas koji je imao u glavi svaki put kad bi jeo čokoladice. Majka, ili barem ono što je ostalo od nje, a ostala je ruka, zamahne kuhinjskim nožem i ubode zvijer u vrat. Krik.
Martin krikne isto kako bi kriknuo svako jutro.
Grč.
Martin se zgrči kao i stvorenje tog dana.
Oči u oči u oči u oči.
Lice s dva para očiju, položenih jedan preko drugog, kao u optičkoj iluziji, nemoguće anatomije. Nije uspio odrediti broj ruku biću. Nicale su i nestajale poput ruku utopljenika. Zvuk. Grgljanje, povraćanje. Hriptanje.
„Nemoj …nemoj gledati. Tako…tako se sk-“, majka je pokušala objasniti nešto što mora da je sama skrivala, no prekine je boležljivi pipak koji joj probije prsa. Biće pogleda Martina svim svojim očima.
„Tako se skriva! Tako se skriva! Ne! Pobjeći će vani!“ Martin skoči sa stolice i potrči prema zidu. Krene nabijati glavom, “Ubij me! Dok nije izašlo!“
„Smiri se Martine!“, Merić ga primi,“Neće ti se ništa desiti! To je samo sjećanje“
„Ne shvaćaš…“, Martin počne gubiti snagu, “Skriva se u sjećanjima“.
Klone i zgrči se. Dr. Merić čučne uz njegovo tijelo taman kad mu iz usta zapršti gusta pjena. Merić umakne nesvjesno, kao svaka životinja nakon što se susretne s nečim malicioznim, kao prvi ljudi kada su u mraku vidjeli originalno zlo. Pjena prekrila je polovicu prostorije, mjehuri postajali su sve veći, a onda je dr. Merić ugledao i ruku kako izranja iz smjese. Za trenutak, cijelo stvorenje već je isplivalo. Duguljasto i boležljivo, vlažne, ljigave kože, lica s nekoliko pari očiju koji su se preklapali, bez usta. U vratu je i dalje stajao nož kojim ga je ubola Martinova majka. Ruke nicale su iz bića na nekoliko mjesta, pa nestajale, pružale se prema Meriću, pa prema podu, pa prema stropu, kao da traže uporište.
Dr. Merić već je osjetio kako mu gnjili, vlažni prsti bez noktiju gmižu kroz očne duplje, ulaze u usta, naseljavaju se u njegove misli, u njegova sjećanja. Tijelo mu se komešalo i trzalo dok se pokušavao oteti smrti.
Krik.
Čudovište se u bolovima osvrne i ugleda Martina s majčinim nožem. Martin ga tad zarije duboko u jedno od njegovih očiju na što biće zatetura i padne. Martin izvuče nož i zarije ga u drugo oko, dok je biće neuspješno pokušavalo maknuti napadača svim svojim rukama. Nije moglo. Iz Martina kao da je osim čudovišta isplivalo godine i godine boli i nesreće, kao lavina, erupcija. Sjetio se svega. I nije htio dopustiti da se ikome drugome desi što se desilo njemu. Izvuče nož iz bića. Pogleda se sa svojim odrazom u oštrici. U pozadini je osluškivao sve teže disanje bića.
„Žao mi je doktore, znam da ste samo htjeli pomoći“, izusti uputivši tužan pogled prema svom preminulom liječniku. Na njegovu sreću, srce ga je izdalo pa se spasio od prolongiranog mrcvarenja svog tijela od strane ljigavih pipaka izvanzemaljske kreature. Martin se ponovno zagleda u oštricu.
„Htjet ćeš pobjeći opet, zar ne?“ Martin upita ne odvajajući pogled od svog odraza, kao da samom sebi govori. Prvi put prepoznao je slomljenog čovjeka u ogledalu. Izgledao je kao mučenik, oslobođen iz podruma nekog monstruma koji ga je godinama sistematski mučio. Ironično, monstrum je bio zatočen u njemu, vjerojatno bespomoćan koliko i on.
„Mislim da je vrijeme da oboje budemo slobodni“, Martin šapne prije nego si prereže grkljan. Klekne te ubrzo nestane zajedno sa svom svojom boli.
A stvorenje?
U tebi je čitatelju, još od prvog trenutka kad si ga pokušao vizualizirati. Zar se ne sjećaš?

_____________________________________

ELIŠA PAPIĆ rođen je 1992. godine u Beogradu. Osnovnu školu pohađao je u Puli, gdje je završio i jezični smjer Gimnazije Pula. Nakon toga seli u Rijeku, gdje završava Medicinski fakultet te sudjeluje u neuroznanstvenim istraživanjima na Zavodu za fiziologiju i imunologiju Medicinskog fakulteta u Rijeci.
Kantautor, pisac i liječnik. Kao glazbenik, pod imenom Elisha, iza sebe ima nekoliko izdanja (Inner World, 2016; Outer Noise, 2017; Chapters, 2018; Chaos Buddy, 2019; Let me tell you about, 2020; Amy, 2021.) Njegov album “Let me tell you about” 2020. godine ulazi u uži izbor za najbolji album RiRocka.
Nagrađivani je pisac. Do sada je sa svojim kratkim pričama osvojio prve nagrade na nekoliko književnih natječaja, uključujući 7. međunarodni festival “Pavle Popović” (2018.), 7. natječaj za kratku priču Muzeja Anđela (2018.), Festival europske kratke priče (FEKP-2019.) te, najrecentnije, književni konkurs Ulaznica (2023.). Njegove kratke priče u više navrata uvrštene su u zbirku kratkih priča Gradske knjižnice Samobor te zbirku kratkih priča festivala FantaSTikon. 2021. osvaja drugo mjesto na natječaju Metafora. U nekoliko je navrata u širem izboru za nagradu Prozak, uključujući i 2023. godinu.
Iza sebe ima dva romana (Šest žica i stetoskop, 2017; Gad, 2022) te jednu e-zbirku pjesama (Aurora, 2020).
Trenutno radi kao liječnik, specijalizant neurologije u Kliničkom bolničkom centru Rijeka, te stvara novu glazbu, piše prozu i poeziju.

fotografija autora: Ana Lorencin

Selma i Željko odlučili su se nakon godinu dana svoje veze ovjekovječiti svoju beskrajnu ljubav odlaskom u najnoviji ogranak klinike Link, spremno pokazavši da su i oni dio borbe protiv raskalašenog promiskuiteta koji je gotovo uništio sve vrijednosti na kojima je izgrađena ljudska civilizacija. U strahu od povratka prema vremenima lascivnog, nakaznog hippy pokreta prije 100 godina, preko uspona i afirmacije neprirodnog LGBT pokreta prije 50 godina, oni tradicionalniji, koji su se još uvijek sjećali vrijednosti života, ljubavi, obitelji i dobrosusjedskih odnosa, uhvatili su se napokon pravih knjiga, infiltrirali znanost i razvili revolucionarnu metodu ponovnog povezivanja ljudi u svetu zajednicu, gdje bi se uvjetovali jedno na drugo u čistoj, iskrenoj i najprirodnijoj monogamiji. Uz njih su stali i oni manje tradicionalni, koji su promatrali rastuće tenzije u društvu zbog prevelikih seksualnih sloboda, počevši od razvoja novijih devastirajućih spolnih bolesti do povećane stope zločina iz strasti. Došlo je stoga vrijeme, da se parovi spremno obvežu, ne dokumentom niti prstenom, nego tijelima. Selma i Željko bili su jedni od prvih koji su došli kod vizionarskih kirurga klinike Link, spojiti se pupčanom vrpcom. Darovati će u potpunosti život jedan drugome, kao majka djetetu, a primati će nutrijente kao parazit od domaćina. Dobar deal.

Modernija varijacija CRISPR tehnologije korištena je kako bi im se imunološki i genetski profili u potpunosti mogli podnositi. Rez u razini pupka i holosintetizirana cijev duljine metra presvučena kožom, precizno određenog hibridnog DNA profila kako bi se izbjegla reakcija odbacivanja, umetnuta je u njihova tijela i otvorena kao stari šmrk u vrtu da izmjenjuje i miješa njihovu krv, smještajući ih u međusobno ovisni odnos, čiji bi prekid uvjetovao smrt obje strane. Sama operacija trajala je mizernih trideset minuta. Kao jedni od prvih, uvjetovali su se na mjesečne kontrole kod djelatnika klinike Link, radi praćenja stanja implantirane cijevi kao i psihološkog savjetovanja. No, Selma i Željko znali su da se nemaju što brinuti, budući da je njihova ljubav bila čista, iskrena i budući da su znali da su jedno drugome srodna duša kroz sve prošle živote, čak i kada su bili bogomoljke, a Željko je ostao obezglavljen.

Prva kontrola pokazala je očekivano stabilno stanje pupkovine. Željko i Selma cvali su. Pričali su psihologu o tome koliko je jednostavnije raditi sada stvari zajedno, budući da ih fizički nisu mogli razdvojiti, ni radi posla, ni radi zamornih druženja sa prijateljima koji se još nisu linkali , a pogotovo ni radi druženja s ne daj Bože samcima, koji su još uvijek skeptično gledali sa strane i fantazirali o odvratnim susretima na jednu noć. Budili su se ujutro u isto vrijeme, prali zube u isto vrijeme, a jutarnje kenjanje izvodili su majstorski na metar razdvojenim wc školjkama, pa čak i bez pregrade, budući da su njihova tijela sad funkcionirala kao jedno i sram je bio posljednje što ih je moglo zadesiti. Sve aktivnosti su sada mogli zajednički dogovarati, pomažući se Linkovom aplikacijom koja im je služila kao organizator vremena, kao i pristup društvenoj mreži, gdje su mogli dijeliti sve svoje zajedničke trenutke sa poklonicima prave, istinske ljubavi. Tako su mogli stavljati slike svih svojih eksperimenata u kuhinji, počevši od sjemenki koje su kroz tri dana uzgajali u tanjuru zemlje kako bi ih pomiješali s nekim egzotičnim tipom mlijeka. Brojali su kalorije, zajedno su vježbali i znojili zajednički znoj mirisa miješanog urina. Na svojim dotadašnjim poslovima dobili su masne otpremnine, te im je Link otvorio Linktube kanal na koji su mogli postavljati različite interaktivne videe sa svojim mišljenjima o političkim temama, recenzijama glazbe i filmova, kao i reakcijama na kratke clipove od po 10 sekundi te zarađivati od sponzorstva svih velikih kompanija poput Nikea, Disneya i Applea. A seks? Magičan, intenzivan. Uistinu su mogli osjećati kako im pripada tijelo onog drugog u krevetu te su primijetili da gotovo mogu fizički osjetiti užitak svoje bolje polovice. Psiholog je zadovoljno stavio kvačicu, potpisao se na formular i lupio pečat te im rekao da se mogu vidjeti za dva mjeseca zbog nevjerojatno dobrih i obećavajućih rezultata. Selma i Željko neće se pojaviti.

Sve je krenulo tjedan i pol kasnije, kada su skupa izašli i kada se Selma napila zbog Željkovog bjesomučnog udaranja po votkama. Dok se Selma koprcala po svojoj bljuvotini u odjeljku ženskog toaleta gubeći svijest, Željko je u alkoholnom naletu inspiracije odlučio da nije loša ideja popišati se po Selminoj glavi dok ona povraća. Isto tako, zaključio je da je odlična ideja postaviti snimku zabavne večeri odmah na njihov Linktube i noteLink profil. Podijeljena reakcija njihovih fanova nije mogla ni približno dati pravi odraz Selminog bijesa i sramote koju je osjećala sljedeće jutro dok je i dalje povraćala za vrijeme zajedničke defekacije te bila primorana mirisati Željkova alkoholom natopljene izlučevine. Nedjeljna svađa potrajala je kratko, budući da nisu imali luksuz dramatično napuštati sobu te su bili primorani pomiriti se i nastaviti dalje. Barem dok Selmu nije sustigla nasilna menstruacija koja ju je gurkala stalno odlaziti mijenjati uloške. Željko se osjećao anemično dok je slušao Selmino žaljenje i jadikovke koje su pokušale prikriti agresivne, repetitivne menstrualne grčeve koje je u konačnici i sam počeo osjećati u svojim testisima. Večer je prošla u strašnoj napetosti, dok je Željko razmišljao kako je prije u ovakvim trenucima uvijek masturbirao, znajući da bi ga sada dočekala teška osuda njegove bolje polovice za stimuliranje njihovih bolnih genitalija. Zaspali su nekako, svatko okrenut na svoju stranu, dok je Željko prdio po Selmi, a ona povlačila pupčanu vrpcu kako bi ga čas okrenula na leđa i utišala smrdljive duhove, čas opet gurala u stranu kako bi prestao hrkati.

Ponedjeljak ujutro bio je grozan koliko može biti. Željko se probudio prije Selme, i dalje mamuran, te se podigao iz kreveta i zaputio prema kuhinji po nešto slatko. Selmu je probudio pod. Svađa se nastavila. Nije mogla razumjeti zašto je toliko neobziran i ne pada mu na pamet probuditi je kad se i on ustane. Razmišljala je na glas o tome da mora biti da je on više ne voli jer se više nisu u stanju probuditi zajedno. Željko joj je rekao da su to njeni ženski hormoni i da ga ne može prevariti, budući da može i sam osjetiti promjene raspoloženja zbog njihove dijeljene cirkulacije kroz pupčanu vrpcu. Dok ju je vukao po podu tjelesnim konopom prema kuhinji, vikala mu je da je odvratno muško đubre. On joj je odvratio da će sad baš namjerno pojesti što više odvratnih slatkiša kako bi se udebljala kao krava koja je. Selma se osovi na noge i odvali mu šamar. Zatišje. Željko je šokirano stajao pred svojom djevojkom. Rasplače se. Bili su to ti osjetljivi dani. Selma se također rasplače. Izljube se, izgrle, odrade pomirbeni jutarnji seks na kuhinjskom podu, stimulirajući istovremeno pupčanu vrpcu i svoja tijela, naravno uz prisutnost mjesečnice. Nakon toga isteroriziraju frižider. Jutarnje kenjanje protekne bez konflikta. Snime kratki zapis za Linktube, lažno komičnim tonom dotičući se anegdote od subotnje večeri u nadi da će vratiti fanove koje su odbili. Pripreme proteinski shake i spreme se za vježbanje. Dok su držeći se za ruke zajedno radili čučnjeve, Željko primijeti koliko je Selma odlakavila. Učini mu se da vide kratke, crnkaste brčiće na njenom nenašminkanom licu. Upita je kad se zadnji put obrijala.

Utorak ujutro bio je grozan koliko može biti. Željko se probudi na podu, opipa modricu na oku od jučer te povuče pupkovinu prilikom podizanja kako bi kaznio svoju partnericu što ga je šutnula iz kreveta. Krene je nesvjesnu povlačiti po podu prema wc-u, skine gaće i probudi je mirisom svojih govana. Ona se pogubljeno podigne, pogleda ga nekoliko sekundi te ga brže bolje lupi šakom u testise. Zgrče se oboje u boli. Za ručkom nisu razgovarali jedno s drugim, okrenuvši si leđa. Selma je razmišljala koliko mrzi svog čovjeka. Nije joj bilo jasno kako im je uspjelo toliko upropastiti tu čistu ljubav koju su dijelili. Htjela mu je reći da joj je žao, ali ga nije mogla smisliti. Nije ni znala više zašto. Svaka njegova riječ bila je provokacija, a njegovo lice je bilo tu samo kako bi ga mogla lupati. Osjeti da joj se vagina steže i vlaži. Začuje pljackanje iza svojih leđa. Željko je masturbirao. Selmi je bilo dosta. Uhvati svoj kraj pupkovine i ovije ga oko Željkova vrata te ga krene gušiti. Ovaj nije prestajao masturbirati, već je počeo ispuštati grgljave zvukove užitka autoerotične asfiksije. Ni ubiti ga nije mogla. Samo bi učinila ono što želi. Pusti pupkovinu te teškom mukom krene povlačiti bezumnog zombija spuštenih hlača zajedno s njom prema ladici u kojoj je znala da je čeka najgore rješenje. Izvuče mesarski nož koji su neki dan koristili, ne za meso, već za pripremanje afričke šljive u umaku od jada i bijede. Prereže pupčanu vrpcu taman dok je Željko ejakulirao. Sruče se oboje u bazen svojih tjelesnih izlučevina.

Godinu dana kasnije Selma i Željko sreli su se na nekoj divljoj zabavi koja se održavala u čast ContraLinka, inicijative koju je pokrenuo swingerski par koji se redovito seksao na plažama, squattao po različitim stanovima u više različitih gradova, položivši kamasutru, yogu i loše životne izbore s najboljim ocjenama. Srdačno se zagrle te se upuste u razgovor koji se vodi među starim prijateljima. Željko udari par votki sa Selmom te se razdvoje. Razmijene par nostalgičnih pogleda preko prostorije dok su znatiželjnim partijanerima pokazivali istovremeno svoje ožiljke, ironičnog oblika, znatiželjnim partijanerima. Slova C i U.

***

ELIŠA PAPIĆ rođen je 1992. godine u Beogradu. Osnovnu školu pohađao je u Puli, gdje je završio i jezični smjer Gimnazije Pula. Nakon toga seli u Rijeku, gdje završava Medicinski fakultet. Kantautor je, pisac te liječnik. Dobar dio fakulteta provodi kao član benda Elm Street Escape gdje je tekstopisac, gitarist i producent elektronskog dijela njihove glazbe. U to vrijeme objavljuje i svoj prvi roman „Šest žica i Stetoskop“ (Naklada Bošković 2017.) i postepeno započinje samostalno raditi svoju autorsku glazbu pod imenom Elisha, pod kojim kroz godine izdaje 4 albuma. 2020. njegov album “Let me tell you about” koji ulazi u uži izbor za najbolji album RiRocka 2020.

Kao pisac nagrađivan je i prepoznat na više književnih natječaja i festivala (Muzej Anđela, Fantastikon, Prozak, Metafora i dr.). Njegova priča “Da je bar sve to rock’n’roll” proglašena je najboljom kratkom pričom na 7. natječaju za kratku priču Muzeja Anđela 2018. godine. 2019. sa svojom pričom “Pogreb za dvoje” pobjeđuje na Festivalu europske kratke price ( FEKP ).

2020. godine objavljuje svoju prvu e-zbirku pjesama “Aurora”. U sklopu promocije zbirke pokreće projekt “50 za Auroru”, unutar kojeg poeziju iz zbirke čitaju pisci, pjesnici, glazbenici, glumci, umjetnici, urednici, profesori, liječnici, studenti i mnogi drugi.

2021. godine objavljuje svoj drugi roman “Gad”, u digitalnom izdanju, a čije je tiskano izdanje predviđeno za 2022. godinu.

Trenutno radi kao liječnik specijalizant neurologije u Kliničkom bolničkom centru Rijeka te stvara novu glazbu, piše prozu i poeziju kada mu to dopuste dušmani koji obitavaju u njegovoj glavi.