Moje srce je od azbesta. I prija mi da budem kriv. Jer krivci mijenjaju svijet nabolje.
– Gdje se pali svjetlo u kupatilu? – pitala je napeta ko treger.
Za životnu komociju važan je svaki detalj. Prekidač u kupatilu trebalo bi biti na prikladnom mjestu kako bi ga svi mogli lako i brzo pronaći.
– Na ulazu pored vrata. Sa vanjske strane.
Zbunjena je. Ovo mjesto čini joj se besmisleno ko prekidač za hodnik u stanu pored zvona na sigurnosnim vratima koja imaju bravu sa zaključavanjem u tri smjera.
– Izvana?
– Da.
– Kupatilo je zasebna prostorija. Prekidač treba biti unutra. – reče pomirljivo.
Meni se vraćaju stotine događaja kad sam završavao u nepoznatim prostorijama bez prozorskih otvora, tražeći prekidač.
– Kod nas građevinski radnici ne razlikuju kupatilo od ostave. Pomoćna prostorija. – smijem se.
Odlazi bez riječi. Pružam ruku prema telefonu ko trzaj koljena nakon udarca doktora s refleksnim čekićem na tetivu ispod koljena.
– Buraz, sjećaš li se kako smo roditeljima gasili svjetlo u kupatilu? Preklinjali su nas da upalimo.
Njegov smijeh je izlomljen i kasni.
– Sad bi završili kod nekog dječjeg terapeuta. – odgovara.
– Voli te brat. Puno. – spuštam glas.
Ona se vratila iz kupatila.
– Dopisivala sam se Brižit.
– Opet sa Brižit. – strogim glasom primjećujem.
Pravi se da nije čula. Preko moje opaske prelazi ko pegla preko nabora na odjeći.
– Režije su skupe. Zašto da palim svjetlo, ako nisam u toaletu? Ovako ga uključim par sekundi poslije.
Pobjedonosno podiže bradu. Njen vrat se istanji ispod snažne i koščate vilice. Lijepo izgleda kad je zadovoljna.
– Koliko puta prosječan Amerikanac ode u toalet za vrijeme života? – pita teško skrivajući zadovoljstvo.
Moje nepoštovanje udobnosti ne doživljava ko otpor prema drugačijem.
– Ako je prekidač izvana… možeš vidjeti da li je neko u toaletu. Praktično, zar ne? – ne predajem se.
Dopala joj se moja neukusna šala. Smrtno ozbiljan dodajem:
– Vodovodne cijevi i višak vlage… treba voditi računa… Postavljanjem uređaja izvan kupaonice smanjuje se mogućnost strujnog udara.
Iako sam ovo pročitao na internetu, jednostavna tehnička činjenica nju podsjeti da je u stvari danas prvi put u svom životu imala poteškoću da pronađe prekidač. Napokon se nasmijala. Srdačno. Ima njegovane zube. I crven jezik, bez bijelih naslaga gljivica na njemu. Ima oči. I to kakve oči…
Ustajem. Lako pronalazim prekidač na ulazu u kupatilu. Odjednom oko mene zavlada potpuna tama u prostoriji bez prozorskih otvora. Mogu da čujem. Ali ne mogu da vidim. Postepeno gubim spoznaju prostora. Osim vlastitog koraka nemam drugu mjeru za prostor.
– Alo!!! – povikao sam ljutito.
Svjetlo se upalilo nakon nekoliko trenutaka. Sa druge strane vrata čuo sam kikotanje žene. Nije me ostavila predugo da u tami preklinjem za njenu milost.
___________________________________________________
ELDIN EMINOVIĆ rođen je u Derventi. Objavio je romane ‘Muzej’ (Beograd, 2004), ‘Hodnik’ (Beograd 2005) , ‘Mersiha iz Nijmegen’ (Sarajevo, Zagreb, 2011) i ‘Šund, propaganda i literarna prostitucija’ (Beograd, 2018), te jednu knjigu moderne proze ‘U zemlji zakašnjelih sjena’ (Beograd, 2005). Objavljivao je tekstove na mnogim portalima. Zastupljen je u književnim zbornicima ‘Dobro jutro’ (Lukavac, 2001), ‘Balkansko pero’ (Sarajevo, 2009) i antologiji ‘Domovina – podijeljena sjećanja’ (Berlin, 2015).
Živi u Holandiji.
čovjek-časopis 