Tag: Edit Glavurtić

PRVOMAJSKA (mojoj mami)

Prvi maj, Osmi mart, Dan republike i Nova godina slovili su kao važni praznici, kojima smo se veselili danima unaprijed. Zajedničko im je bilo to, da ako je sam praznički dan pao na četvrtak, petak ili ponedjeljak, obavezno je spojen s vikendom, pa smo tako dobili nekoliko neradnih dana, slobodni i od posla i od škole. Svaki od praznika imao je svoje posebnosti i obilježavao se na drugačiji način. Za Osmi mart žene su, od nastavnica do liječnica i službenica na šalterima, majki, tetaka, susjeda i radnica u tvornicama, redom dobivale cvijeće i male, simbolične darove. U školama su organizirane priredbe, a u poduzećima i raznim ustanovama, na taj se dan više slavilo nego što se radilo. Dan republike, ili  29. Novembar, padao je u vrijeme prvih velikih hladnoća, koje je često pratio snijeg, pa je bio idealan za odlazak na selo u svinjokolju, koja je tih godina bila masovna praksa i dio folklora.

Prvi maj su ljudi koristili za sindikalne izlete, ponekad i za šoping u Trstu, a uobičajenu šprancu prvomajskih običaja činili su izleti na vikendice ili u prirodu, gdje su se ljudi sve do prvog mraka družili uz roštilj, janjetinu s ražnja, kolače i hladno pivo. Ako je bilo lijepo vrijeme i prethodno nisu padale kiše, cijeli se dan mogao provesti u izležavanju na livadi nekog izletišta. Djeca su se slobodno igrala, odrasli su jeli, kartali, netko bi ponio harmoniku pa se i zapjevalo. I mladi su se okupljali na prvomajskim izletima koji su u svojoj scenografiji bili slični izletima starijih, osim što je harmoniku zamijenila gitara. I ovdje je roštilj bio obavezan, pri čemu se uvijek netko napio, a netko posvađao, dok bi se parovi nakon šetnje obližnjim šumarkom ostatku društava priključili  raščupani i zeleni od mlade trave. Tko nije imao društvo za izlet, uvijek mu je preostao Maksimir gdje su se već od jutra okupljali ljudi, i tijekom prijepodneva, šuma je bila prepuna svijeta. Dijelili su crvene karanfile, a Nadica i ja dolazile smo zbog koncerata koji su organizirani na velikoj livadi, a bili su privlačni jer je svake godine svirala neka druga atraktivna rock grupa.

Omiljeni Praznik rada bio je neradan dan svima osim zaposlenima u javnom gradskom saobraćaju, bolnicama, i službama koje su morale dežurati da bi život u gradu nesmetano funkcionirao. Tvornice su na Prvi maj bile zatvorene, dok su u ostale dane u godini radile u dvije, a neke i u tri smjene. U kućama radničkih kvartova Dubrave, Trnja, Trešnjevke i Črnomerca svjetla u prozorima palila su se već oko pola pet ujutro. Vojska montera, ložača, krojačica, kuharica, vozača i radnika u različitim industrijskim postrojenjima budila se i pripremala za posao. Do hala i pogona odvest će ih tramvaji i autobusi koji su u to doba dana bili prepuni, a na stanicama je vladala gužva veća nego u podne.

Kod nas je budilica svakog jutra zvonila u vrijeme kad se još najslađe spava, i kad je, u najvećem dijelu godine, vani još duboki mrak. Baba i ja zvonjavu nismo čule, jer ju je mama istog trena utišavala, zatim na malom električnom kuhalu kuhala kavu, pijuckala je onako vrelu dok se oblačila, i u tišini izlazila iz kuće. Nikad je nisam čula da se žali, borila se za preživljavanje strpljivo i dostojanstveno, s puno optimizma, sretna jer ima posao u suhom, toplom i čistom pogonu. Nakon što smo u jesen 1984. godine preselile u lijepu, svjetlu sobu u Meršićevoj ulici, koja se nalazila u neposrednoj blizini tvornice, mama je mogla spavati pola sata duže i više nije morala trčati na tramvaj. Sad je bilo dovoljno prijeći Zagorsku, mali park, veliku livadu i već je stigla do tvorničke porte. 

U zimu prve godine mog studija i našeg novog života na Trešnjevci, zaglavila sam na jednom tulumu. Bio je radni dan, sredina tjedna, a društvo se okupilo u stanu jednog kipara koji je bio dečko prijateljice s klase. Sati su odmicali, raspoloženje je bilo odlično; uz sendviče, vino,  kolače, gitaru, viceve i umjetničke priče, izgubila sam pojam o vremenu, a kad sam napokon pogledala na sat, pokazalo se da je prekasno. Zadnji tramvaj je otišao, društvo se i dalje zabavljalo i nitko nije ni pomišljao na razlaz. Mi doma još uvijek nismo imale telefon pa se nisam mogla javiti, i nije preostalo nego primijeniti pravilo za krizne situacije: “Ako se negdje zadržiš, ne kreći kući sama. Ako ikako možeš, tamo gdje si, ostani do jutra i čekaj prvi tramvaj“.  

Tako se dogodilo da sam se, mamurna i drhtava od zime i nespavanja, našla na Trgu republike nešto poslije pet sati ujutro. Tramvaja ni na vidiku, a kad je napokon naišla prepuna dvanaestica jedva sam uspjela ući, i na Mažurancu presjesti u autobus za Voltino. On je bio poluprazan, i začas smo prešli tri kratke stanice, a nadomak same kuće, na raskršću Zagorske i Selske, zaustavio se na semaforu, kao što se često događalo. Dok smo u tišini čekali da se upali zeleno, odjednom sam, onako omamljena i teške glave, ugledala kako iz mračnog prolaza Meršićeve, iza drvarnica izranja poznata prilika. Zamotana do nosa, mama je išla na posao. Sva se skupila od zime dok je s obje ruke pridržavala kapu i šal, i brzim koracima prelazila ulicu. U sljedećem trenutku, zamakla je u park, i već je nije bilo.

Kad sam nekoliko minuta kasnije, sasvim rastriježnjena, ušla u toplu sobu, na stoliću me čekala šalica s vrućom mirisnom kavom. Malo sam odspavala, oko devet ležerno odšetala na Akademiju, a poslijepodne, kad se mama vratila s posla, čim je ušla u sobu, utrčala sam joj u zagrljaj.

„Šta je to sad, Seko? Da mi možda danas nije imendan? Ili Osmi mart?“, nasmijala se, pitajući čemu može pripisati nenadani izljev moje hirovite nježnosti.
„Nije ništa, mogu te valjda nekad zagrliti i bez povoda”, progunđala sam.
“Možeš, ali… smrdi ti kosa po cigaretama! Fuj, nisi valjda noćas pušila?”
“Ma nisam, znaš da nisam”, glatko sam slagala, “ali svi drugi jesu, pa zato osjetiš.”
“Čekaj da se presvučem, i stavim ručak da se grije, a ti pričaj kako je bilo.”

I ja sam pričala o ovome i onome; kako Đorđe ima krasan stan baš na samom Trgu, i kako je Maša napravila finu paštetu od tunjevine, kako je veselo i lijepo bilo, i kako smo se Jasna i ja smrzle dok smo na Trgu čekale tramvaj. I kakva je grozna gužva bila, jer sam baš potrefila vrijeme kad svi idu na posao! (“Ah, vi umjetnici, dok drugi idu na posao, vi se vraćate kući”, rekla je kroz smijeh.) Sve sam joj  ispričala, samo nisam rekla da sam vidjela kako do nosa zamotana žuri u Teslu, pazeći da se ne oklizne o ostatke zaleđenog snijega. Nisam to spomenula zato jer bih se rasplakala, a to, naravno, nije dolazilo u obzir. Tako je ta sličica ostala samo moja, a mama ni tad, ni kasnije nije saznala da su me još desetljećima pekle oči uvijek kad bih pomislila na taj prizor, utisnut  poput sudbine koja čovjeka određuju, prizor živ i stvaran u svakoj pojedinosti, sve dok me bude.

U međuvremenu, mame već dugo nema. A nestale su i slike vremena, jutarnji tramvaji voze uobičajeno, i u njima nema gužve. Nema više ni goleme plave vojske sačinjene od  tisuća bezimenih, koji su svakog jutra u cik zore žurili prema Gredelju, Šavriću, Badelu, Chromosu, Prvomajskoj, Nadi Dimić i drugim zagrebačkim tvornicama. Da obuku kute, kombinezone i radna odijela i točno u šest zauzmu svoja mjesta u pogonima u kojima će zaraditi za kruh i školovanje svoje djece, budućih liječnika, inženjera, profesora, umjetnika i intelektualaca, sanjajući za njih neke drugačije živote; bolje, lakše, pravednije i ljepše od onih kojima su sami živjeli.

______________________________________________

EDIT GLAVURTIĆ rođena je 1965. u Splitu, a u Zagrebu, gdje je završila osnovnu školu i Školu primijenjene umjetnosti, Odjel zidnih slikarskih tehnika kod prof. Francine Doleneca, živi od 1970. godine. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, Odsjek za slikarstvo, diplomirala je 1988. godine u klasi prof. Đure Sedera. Dvije godine bila je zaposlena u Zagreb filmu, na odjelu scenografije kao asistent scenografa, i oslikavala pozadine za crtanu seriju „Mali leteći medvjedići“. Od 1990. do 2003. godine živjela je u Beču, gdje se bavila likovnim radom i 1995. na „Schule für Angewandte Kunst“ stekla titulu magistra umjetnosti. Od 2003. godine živi u Zagrebu kao samostalna likovna umjetnica. Ovo je njezina druga knjiga priča.

MIHOLJSKO LJETO, odlomak

Ivana se diskretno ogledala hoće li na palubi ugledati neko poznato lice, no s olakšanjem je odahnula kad nije vidjela nikoga. Nije bila naročito raspoložena za razgovor, ali on se na trajektu teško mogao izbjeći kad biste naletjeli na čovjeka iz istog mjesta. Istina je da je na otoku zadnji put bila prije dvije godine, ali tada je obnavljala kuću, a to je bio posao pri kojem je kontaktirala s mnogim ljudima. Otočani su bili prilično razgovorljiva i znatiželjna sorta jer je u svjetovima zatvorenim poput otočkog svatko svakog poznavao i o svakome sve znao, pa su vrijeme rado kratili razgovorom. Otok je bio mikrosvemir od ostatka svijeta odvojen svojim pričama i ljudima koji su na njemu ostajali i nakon što je sezona završila a ljeto prošlo. Turisti su se vratili u svoje velike gradove i ubrzane živote kakvima su živjeli i prije odmora, a otok se, poput okamenjene, uspavane praživotinje uvukao u sebe slijedeći svoj usporeni ritam kojim je živio kroz ostala tri godišnja doba. Promjena se mogla osjetiti već na trajektu koji je vozio rjeđe jer je putnika izvan sezone bilo malo. 

Bio je prvi dan mjeseca listopada, a u to doba godine Ivana nikad ranije nije boravila na otoku. Već je gotovo i zaboravila vrijeme kad se trajektom vozila redovito, svakog srpnja, putujući prema mirisima i bojama svoje otočke oaze koja ju je svake godine dočekivala poput zagrljaja. Onda je, u jednom trenutku, njena svakodnevica postala bolna, mučna i jako komplicirana i na otok je zaboravila. Zaboravila je i miris slanog vjetra na palubi izmiješan s mirisima broda, kao i radost koja bi je preplavila svaki put dok su se približavali portu gledajući kako se obrisi mjesta izoštravaju. Sad joj se sve to vratilo, tako poznato i drago, dok je stajala na palubi, pohlepno gledajući more, udišući ga i uživajući u slatkoj odvojenosti od obale. Oduvijek je voljela trenutak otisnuća, činilo joj se kao da na kopnu ostavlja teret i gnjavažu svakodnevice i postaje netko drugi dok klizi ususret otoku, uzbudljivom poput obećanja slobode.

Prije nešto više od dvije godine počela je, bez nekog stvarnog povoda, sve češće misliti na malu kuću u kojoj je provela tolika sretna ljeta djetinjstva i rane mladosti, kao i ona nešto kasnija, kad je kao mlada zaljubljena žena ovamo dolazila sa svojim Lovrom. Kuća joj se najprije javljala u snu, nevezano uz neki dnevni događaj, ili bi u nekom filmu vidjela detalj koji je na nju podsjetio: sličan kameni prilaz, pergolu, malenu terasu okrenutu moru. Nije znala kako ni zašto se kuća pojavljuje, ali kao da ju je dozivala, i želja da je ponovo vidi bivala je sve jača. Tako se jedne subote ujutro ukrcala na trajekt, a bio je početak travnja i bila je potpuno nespremna na nevinu proljetnu ljepotu kojom ju je otok dočekao. Učinilo joj se kao da je zakoračila u san kojeg je davno sanjala, pa sve prepoznaje a ipak je nekako drugačije. Putem od trajekta do kuće doživjela je cijeli niz malih mirisnih i vizualnih senzacija uzbuđeno upijajući glasove i vizure, bjelinu kamena i odbljeske svjetlosti.

Sama kuća, godinama zatvorena i prilično zapuštena, predstavljala je iznenađenje i šok. U snovima i uspomenama bila je puna života, zaustavljena u  vremenu u kojem se u njoj pripremala hrana, odzvanjao smijeh a na terasi sušili ručnici s plaže. Uvijek joj se pojavljivala veća nego što je zapravo bila, dok su je u stvarnosti dočekale dvije nevelike prostorije, kuhinja i kupaonica, sve staro, ugaslo i tamno, onako kako su još davno sagradili i uredili njeni roditelji. Godinama je plaćala jednoj ženi iz mjesta da svaki mjesec provjetri i dvaput  godišnje očisti sve prostorije, ali to nije puno koristilo. Kuće u kojima se ne živi kao i one u koje nitko ne navraća gase se i propadaju i nikakvo ih čišćenje od toga ne može spasiti.

Vidjevši da se u tom turobnom prostoru neće moći zadržati, nazvala je ženu koja je čistila da se raspita za apartman u kojem bi mogla boraviti nekoliko dana da o svemu u miru razmisli. Odlučila se na radikalne zahvate koji su bili nužni i hitni, jer je kuću trebalo temeljito obnoviti, da bi se u njoj moglo ljetovati. Unajmila je ljude koji su izbacili sve što se raspadalo, a toga nije bilo malo. Dogovorili su se o popravci krova, zamjeni prozora, obnovi svih podova, te kuhinje i kupaonice, sa zaključnim bojanjem svih zidova. Dva tjedna kasnije, Ivana se morala vratiti u grad na posao, ali je svaki vikend odlazila provjeriti kako radovi napreduju. Ljudima koji su ih izvodili rukovodio je stari prijatelj njenih roditelja, pa je do ljeta sve trebalo bilo gotovo. Za kraj je kupila nešto namještaja: novi krevet, stol, stolice i ormar, i prostor je, onako oskudno namješten, odjednom zasjao i prodisao. Spavaću sobu dala je obojiti u modru boju dubokog morskog dna, čudeći se hrabrosti svog izbora. Nije bila sklona eksperimentima, otkako zna za sebe svi su njeni zidovi uvijek bili bijeli, a poriv za promjenom, koji ju je i samu iznenadio, ispunio ju je dubokim zadovoljstvom nakon što je vidjela rezultate.

Kad je sve bilo gotovo i posljednji radnik isplaćen, a ona u kući ostala sama, preplavila ju je radost. Duboko u sebi osjetila je da je ovo bila dobra odluka pa se osmjehivala poput Trnoružice koja se napokon probudila, sretna zbog ljeta koje će provesti na otoku. Sezona je već počela, odasvud su do nje dopirali glasovi, plaže su mirisale na mlijeko za sunčanje a riva na brzu hranu iz obližnjih restorana i zalogajnica. Za samo mjesec dana, početkom kolovoza i sama će postati dio te vesele šarene razglednice. Namjeravala je ostati sve do početka rujna, odmarati se u svojoj novoj staroj kući, po cijele dane čitati i kuhati a predvečer odlaziti na kupanje. Dugo u noć sjedit će na terasi, gledajući zvijezde i more i pijuckati crno otočko vino, a posljednjih deset dana odmora doći će joj Barbara, pa će se prije povratka na posao site ispričati. 

A onda se, glave pune očekivanja i slatkih planova na najgrublji način probudila. Jedan je dan u njen frizerski salon ušla gospođa koja nije bila njihova stalna mušterija, ali joj je hitno trebala frizura pošto je njena frizerka morala iznenada otputovati. Bilo je izuzetno vruće, pa je košulja koju je Ivana nosila taj dan bila nešto otvorenija. Nakon što je žena bila počešljana i uređena, obratila joj se riječima: "Smijem li malo bolje pogledati madež koji imate na ramenu, na stražnjoj strani?"
Nakon kratkog promatranja, nastavila je: "Ja sam dermatolog, morate s ovim u bolnicu. Shvatite me ozbiljno, hitno je, nemojte čekati ni dana."
Zatim je zaprepaštenoj Ivani u ruku utisnula posjetnicu, izlazeći iz salona prije nego što se ova snašla da išta suvisloga upita.

Kad je poslije, uz pomoć ogledala i sama proučavala taj madež, učinio joj se bezazlen, no ubrzo se ta bezazlenost pokazala podmuklom. Pretrage su pokazale da je madež  zapravo pečat smrti, i od jednog do drugog dana Ivanin se život potpuno raspao. Jednim udarcem izbačena je iz svoje dobro organizirane svakodnevice i suočena s borbom za život i ostanak u njemu. U početku se, paralizirana šokom, nije snalazila u užasnoj noćnoj mori u kojoj je nestalo sve što je poznavala i na što se oslanjala. Čeznula je za trenutkom u kojem će se probuditi, ali, agonija se nastavljala a to se nije događalo. U pomoć joj je priskočila praktična i trezvena Barbara vodeći je kroz snomoricu dan za danom, korak po korak. Svojim staloženošću i mirnoćom pomogla joj je da pronađe izgubljenu  ravnotežu i aktivira snagu za najtežu borbu koja je ikada bila pred njom.

Usporedo sa snagom, otkrila je i golemi strah. Suočavala se s njim promatrajući se svakodnevno u zrcalu. Virio joj je iz očiju kao nešto grabežljivo i užasno čemu se pojedinih dana prepuštala nemoćna kao pred elementarnom silom, a drugih grcala od užasa i panike. Strah ju je paralizirao tako da je teškom mukom ustajala je iz kreveta, uz najveći napor se odijevala i kretala. Istražujući vlastitu slabost, sjedila je iza spuštenih roleta satima buljeći u jednu točku bez ikakvog osjećaja za vrijeme, prostor i ljude oko sebe. Prethodnih se godina već tu i tamo događalo da korača rubom depresije, i to joj stanje nije bilo nepoznato, no zdrava, s njim se je mogla nositi. Sad je samoća pojačana bolešću pokazala svoje pravo, zastrašujuće ravnodušno lice. 

A bilo je i dana u kojima se u njoj budio neki žilavi prkos pa ju je obuzimala volja za životom i onda bi se našminkala, odjenula omiljenu haljinu i cipele s visokim potpeticama i krenula u grad, da u luci gleda brodove i galebove, a u povratku u omiljenoj slastičarnici pojede sladoled. Sve je bilo konfuzno, izmiješano i zbunjujuće, raspoloženja su se mijenjala od jednog do drugog dana. Nije željela umrijeti sama, nije željela umrijeti tako, po strani i neprimijećena, nije željela umrijeti a da je tako malo doživjela. Nikad ranije nije razmišljala o vremenu podrazumijevajući da će ga biti dovoljno, a sad, kad je postalo upitno, otkrila je koliko je skupocjeno i opterećujuće istovremeno, ali ni uz najbolju volju nije mogla otkriti način kojim bi mu dala smisao. 

Vrlo brzo nakon što je dobila dijagnozu, uvjerila se da njen frizerski salon može poslovati i bez nje, što ju je umirilo. Barbara ga je sjajno vodila i na nju se zaista mogla osloniti, kao što se pokazalo bezbroj puta u proteklih desetak godina koliko su zajedno radile. Sve je teklo uhodano i bez poteškoća, a olakšavajuća okolnost bila je što su i druge namještenice godinama radile u istom postavu. Barbara, pouzdana i praktična bila je motor salona, i njena najbolja i jedina prijateljica, koja ju je vozila u bolnicu, jer sama nije bila vozačica, i dolazila po nju nakon što je primila terapiju, pa je vraćala kući i kad se uvjerila da joj je dobro i da ima sve što je potrebno, jurila na posao.

Pokazalo se da ne može računati s podrškom braće i njihovih obitelji, jer oni, obojica politički vrlo aktivni, nikad ni za što nisu imali vremena. Odaniji domovini i karijerama nego sestri, ugrabili su sve privilegije koje ratovi donose spretnima, iako su, u vrijeme dok se ratovalo, i jedan i drugi velike riječi prosipali iz sigurnog zaklona. Sličnom retorikom nastavili su i poslije, dok Ivana u jednom osjetljivom trenutku nije uvidjela svu ispraznost njihova tobožnjeg aktivizma, pa se od njih distancirala. Životi su im se rijetko dodirivali, a kad bi naišla kakva obiteljska svečanost ili okupljanje, obojica su se ponašala kao da su na političkom skupu na kojem moraju nadglasati protivnike i uvjeriti neistomišljenike.  

Kad je nekoliko dana prije prve terapije, u strahu koji ju je posve paralizirao, nazvala mlađeg, Bartola, zamolivši ga da je otprati u bolnicu, zapravo joj nije trebao vozač nego oslonac, netko njen tko će osjetiti delikatnost trenutka, držati je za ruku i reći joj da se ne boji jer će sve biti u redu. Ali, on je na dan njene terapije imao važnu sjednicu, i u Gradskom vijeću nikako nisu mogli bez njega. Stariji, Borna, morao je na put koji se nije mogao odgoditi pa ju je uputio na svoju suprugu koja će prebaciti obavezu u školi u kojoj je radila, da joj se nađe pri ruci. Na to se je Ivana zahvalila i rekla da nije potrebno i da će se snaći  nekako drugačije. Tjedan dana nakon terapije, obojica su nazvali ispričavajući se poslom, postavljajući pitanja kamo to ide ovaj ludi svijet i nudeći pomoć u budućnosti. Jedna je sestra, oni su ovdje za nju. Bude li išta trebala, neka se slobodno javi, oni će već sve urediti. 

O detaljima liječenja nije voljela ni govoriti ni razmišljati. Doživljavala je bolest kao sjenu koja se nadvijala nad njom oduzimajući joj svjetlost i zrak. Uspjeh liječenja bio je neizvjestan, šanse osrednje, ishod upitan. Nakon prvog ciklusa terapija, na prvoj kontroli nalazi nisu bili takvi kakvima su se liječnici nadali, pa je poslije kratkog odmora uslijedio novi iscrpljujući ciklus. Nakon što su i te terapije okončane, njen joj je onkolog rekao: "U ovoj smo rundi napravili što smo mogli, sad je na vašem tijelu. Pođite nekamo gdje se dobro osjećate i gdje će vam biti lijepo, šetajte, dobro jedite, odmarajte. Provedite vrijeme bez stresa, s ljudima koji su vam dragi. "
"Znači li to da su prognoze loše?" pitala je a glas joj je drhtao.
"To znači da se vidimo za tri mjeseca, pa ćemo vidjeti kako ćemo dalje. Puno ovisi o vašem psihičkom stanju, zato se pokušajte opustiti."

Iz ordinacije je izašla glumeći hrabrost, ali je u sebi teturala. Na parkiralištu, u automobilu, u Barbarinom se zagrljaju tresla od jecaja, a kad se malo primirila, prijateljica ju je odvezla kući nagovarajući je da se već sutra ponovo aktivira u udruzi oboljelih od iste bolesti. 
"Isto kao i nakon prve runde liječenja", rekla je. "Pomoglo ti je, sjećaš se?"
"Ma da, pomoglo mi je", odgovorila je Ivana bezvoljno. "Ali umorila sam se i ne znam imam li ovaj put snage. Nekako sam mislila, nadala sam se da ..."
"Nemoj previše misliti", prekinula je prijateljica, "nego se lijepo odmori. Zamrači prostoriju, vruće je danas. Legni u kadu, ili pokušaj drijemati. Ja sad moram u salon, imamo puno posla danas, a sutra ujutro idemo na kavu pa ćemo o svemu razgovarati i isplanirati što i kako dalje."

Ivana je poslijepodne provela iza spuštenih roleta, ležeći na bijelom kožnom trosjedu u svojoj velikoj dnevnoj sobi. Glavom su joj se rojile misli od kojih nije mogla uhvatiti ni jednu jedinu. Što je liječnik mislio kad joj je rekao da provede vrijeme s ljudima koji su koji dragi? Vjerojatno to da više nema puno vremena. A opet, nije imala nikog osim Barbare koga bi željela dnevno viđati, a nju je već ionako preopteretila svojim životom. Jesu li ovo njeni posljednji mjeseci? Nije imala snage za nove terapije, a opet, nije željela ni umrijeti, nikako nije bila spremna za to. Tko je uopće ikada za to spreman? 

Napetih živaca pokušala je s molitvama, pa s vježbama disanja, ali sve je djelovalo kratko, a onda bi je ponovo preplavile kaotične misli. Njen unutarnji svijet je poput razbijenog zrcala odražavao stotine odraza istovremeno, a nijedan nije bio pravi. Pogled joj se više puta zaustavljao na plavoj Lipovčevoj slici kojom se počastila prije osam godina, kad je slavila četrdeseti rođendan. Prizor je djelovao tako umirujuće, prikazivao je mornara i njegovu punačku dragu zagrljene na koloni. U pozadini se vidjelo more, nebo i brod za koji se nije moglo pouzdano reći odlazi li iz luke ili se u nju vraća. Slika puna vedrine i svjetlosti  na optimističan je način govorila o nečem prastarom i neizrecivom - trenutku zagrljaja pod ljetnim nebom. Prizor je na Ivanu djelovao dvojako, ponekad joj se zagrljaj činio kao susret a ponekad kao rastanak, već prema raspoloženju, no svaki put slika ju je uvlačila u svoju modrinu, ispunjala nadom  i mogla ju je promatrati satima.

U jednom trenutku, po sjenama u sobi opazila je da se vani spustila večer pa se trgla, ustala s trosjeda, popila čašu hladne vode a zatim birala Barbarin broj.
"Odgodimo sutrašnju kavu, Barbi. Idem na otok prijepodnevnim trajektom. Ne brini ništa, samo pazi na salon, i radi sve što i inače radiš."
"Kako si to tako naglo odlučila?" pitala je prijateljica.
"Znaš što mi je rekao liječnik, moram se oporaviti, a na otoku ću imati mir, i bit će mi lakše. Osim toga, lijepo je vrijeme, a kažu da je listopad na otocima divan."
"Jesi li sigurna da ćeš moći sama?"
"Sigurna sam. Kad sam prije dvije godine obnovila kuću, razboljela sam se i završila u bolnici umjesto na odmoru. E, sad je vrijeme da to nadoknadim."
"Ali, kako ću do tebe?" 
"Postoje telefoni, znaš. Čut ćemo se svaki dan."
"Dobro. Za salon se ne brini. A za drugo, ako išta zatrebaš, istog trena sjedam na trajekt ... ili ću ti poslati trajektom, samo reci ..."
"Znam, znam", prekinula ju je Ivana dok su je u očima peckale suze, "ako nešto zatrebam ionako nemam nikog drugog koga bih mogla zvati. Prema tome, možeš biti mirna, neću se suzdržavati", nasmijala se.
"Čuvaj mi se i dobro se odmori. Ja ovdje branim položaje."

Nakon što su se pozdravile popila je tabletu za spavanje, i noć provela omamljena snom punim čudnih prizora, a jutro je ispunila pakovanjem stvari u dvije velike torbe, jer je na otoku namjeravala ostati barem mjesec dan. Tako se nenadano i sasvim neplanirano našla na trajektu koji se u međuvremenu već uvelike približavao portu, pa je automatski krenula za putnicima koji su krenuli prema izlazu pripremajući se za iskrcaj. Nije joj se žurilo, još sinoć je obećala sebi da na otoku neće gledati na sat, i da će postupati prema trenutnim porivima, bili oni besmisleni ili ne. Potpuno sama bila je slobodna od svega, nije morala ništa, pa ni glumiti optimizam pred Barbarom. Mogla je sjediti na suncu i ići na plivanje, ili popiti bočicu tableta za spavanje, ako izgubi hrabrost i osjeti da je preumorna i da joj je dosta. Više ništa neću odgađati, obećala je sebi, uzet ću sve što mogu dobiti i sve što mi bude trebalo, što god to bilo. 

U tim je mislima zakoračila na čvrsto tlo pristaništa ogledajući se za nekim tko bi joj pomogao prenijeti prtljagu do lokalnog taksija. Čovjeka koji je vozio nije poznavala otprije, i nakon što mu je izdiktirala adresu, na njegovo je pitanje neodređeno odgovorila da ide u svoju kuću za odmor, i ne zna koliko će dugo ostati. Sad, nakon što je sezona prošla, mjesto je bilo prazno i vrlo su brzo stigli na odredište. Vozač joj je pomogao donijeti stvari do vrata, a ona je poštujući važnost trenutka, pričekala da se automobil udalji, pa je polako, u tišini otključala kuću.

Bilo je kasno poslijepodne, i nebom se razlijevao zlatni sjaj sunca koje je izgubilo svoju ljetnu snagu i jarost. Osim galebova i jednog udaljenog brodskog motora ništa se drugo nije čulo. Dok je širom otvarala prozore i na terasu iznosila jastučiće, osjetila se nekako svečano, kao glumica koja priprema scenografiju za svoju posljednju predstavu, u kojoj je svaki pokret važan i ima značenje rituala. Već nakon pola sata prostor je oživio kao da netko u njemu stalno boravi, a ona se začudila radosti koju je osjetila, jednako snažnoj kao što je bila ona koja ju je obuzimala u djetinjstvu i mladosti, svaki put kad bi došla ovamo. Sjedila je na terasi sve dok sunce nije nestalo u moru, a zatim je pojela krušku misleći kako će se ujutro u mjestu opskrbiti hranom i nekim potrebnim sitnicama. Zatim je provjerila je li se voda u bojleru ugrijala, pa se je istuširala i presvukla odlučivši da prozor plave sobe ostane širom otvoren. Uvlačeći se u krevet kao u školjku prepustila se omamljujućem mirisu mediteranske noći i prostorije u kojoj predugo nitko nije boravio.

***

Spavala je duboko opijena slanim zrakom, a pred jutro je zahladilo pa se čvršće omotala pokrivačem. Kad je otvorila oči, plava je soba bila puna svjetla i prvih nekoliko trenutaka učinilo joj se kao da lebdi. Nakon što se sasvim razbudila i shvatila gdje se nalazi, ustala je i prihvatila se posla. Izvadila je sve stvari iz kofera i rasporedila ih u ormare, vlažnom krpom prebrisala podove i namještaj, stavila narančasti stolnjak na stol na terasi, uključila hladnjak. Zatim se starim biciklom uputila u kupovinu namirnica i novina, a namjeravala je navratiti i do mjesne knjižnice. 

Kuća se nalazila podalje, u pojasu sličnih kuća za odmor, sagrađenih prije više desetljeća i odvojenih od mjesta borovom šumom. U njenim je sjećanjima šuma bila puno veća, no u međuvremenu su se u nju utisnule kuće kojih ranije ovdje nije bilo i koje su oduzele mjesto borovima. Da bi stigla do rive i dućana, trebalo je hodati pola sata, ali biciklom je tu razdaljinu prevalila začas. Sad, kad je ljeto prošlo, njena je uličica bila pusta, a gotovo sve kuće prazne i napuštene, zatvorenih škura i opustjelih terasa. U jednoj, sasvim blizu njene, nekoga je ipak bilo, vidjela je to po ručnicima koji su se sušili na konopu. Naznaka blizine drugih ljudskih bića bila je ugodna, iako nije namjeravala razvijati dobrosusjedske odnose. Svoje je kave oduvijek najradije ispijala sama. Kuće s šarenim ručnicima sjećala se otprije po stablu limuna koje joj se sviđalo toliko da je i sama željela isto, no njeno se, nažalost, nakon nekog vremena osušilo. Ovdje je nekad ljetovala jedna obitelj s djevojčicom, ali to je bilo davno, kad su još ona i Lovro ovdje provodili svako ljeta. Gdje je ta djevojčica danas, pitala se. U međuvremenu je odrasla, kuća je možda prodana, limun se razgranao u stablo koje je terasi davalo lijep hlad, a Ivana je razmišljala o vremenu koje je prolazilo utiskujući svoje tragove u ljude i mjesta, i samo mu se more odupiralo.

Ispruženo poput mačke na suncu, nekadašnje ribarsko a sad turističko mjesto bilo je poluprazno. Ostali su domaći i nešto vikendaša turista pa je bilo otvoreno tek nekoliko trgovina, kiosk za novine i tri kafića. Tišina u kojoj je čula odjeke svojih koraka bila joj je nepoznata, ali je djelovala blagotvorno i umirujuće. Odluka da dođe ovamo bila je dobra, mislila je dok se na rivi i u uskim kalama prisjećala gdje se što nalazi. Kupovinu je obavila brzo, opskrbivši se kruhom, mlijekom i voćem, navratila je u knjižnicu i odabrala nekoliko knjiga i na kraju se odvezla do kafića kojeg je otkrila još kad je prije dvije godine boravila na otoku. Nalazio se na pola puta između mjesta i njene kuće, a zvao se Sidro, i na njenu radost, bio je otvoren. Odmah se u njega zaljubila jer je bio nepretenciozan i starinski, bez kroma, stakla i mramora, a najvažnije od svega, u njemu nije bilo glasne muzike nego je svirao radio. Sjela je na malu terasu, za isti stol za kojim je sjedila i ranije, a vlasnica, zgodna brineta njenih godina ili nešto mlađa, donijela joj je kavu, ljubazno je pozdravila i udaljila se ne započinjući razgovor.

Bilo je vrijeme da se javi Barbari, jer je znala da ona očekuje njen poziv. Izvijestile su jedna drugu o stanju na terenu, kako su se voljele šaliti, potvrdile da je sve u redu, i da svaka sa svoje strane pametnog telefona svoj komadić svijeta drži u ravnoteži. U Barbarinom glasu osjetila se nota brige, dobro prikrivene šalom koja je oduvijek bila njen način komunikacije sa svijetom. Za razliku od povučene i tihe Ivane, vesela i brbljava Barbara bila je idealna frizerka koju su mušterije obožavale, tim više jer je uz humor i vic sjajno baratala škarama i četkama. Vremenom je, onako energična i odlučna postala zaštitni znak salona dok je Ivana, premda vlasnica, ostajala u pozadini, zahvalna što ima prijateljicu koja joj to omogućava.

Ispijajući posljednje gutljaje već hladne kave, opazila je da se malobrojni koji su prolazili pored kafića pozdravljaju poimence. Dok je plaćala, raspitala se kod vlasnice gdje može nabaviti svježu ribu.
"U mjestu je mala ribarnica, ali nije otvorena svaki dan. A gdje ste odsjeli?"
Ivana joj je rekla.
"E, onda imate susjeda koji skoro svakog jutra ide u ribolov. Danilo se zove, prijatelji smo i često uzimamo ribu od njega. Prepoznat ćete kuću po velikom stablu limuna."
"Hvala vam puno."
"Ako vam nešto zatreba, slobodno se javite. Ja sam Mirela, suprug i ja cijelu smo godinu ovdje."

Vrativši se kući, Ivana je ispekla omlet, odrezala krišku kruha, napravila salatu i sve iznijela na terasu. Zaboravila je kupiti novine, a za knjigu joj je nedostajalo  koncentracije. Zato je posegnula za ilustriranim časopisom koji je stajao pored vrata na vrhu omanjeg snopa novina i magazina spremnih za kontejner, i zaboravljenih još onog naprasno prekinutog ljeta. Pošto se nikad nije oslobodila navike da čita uz jelo, časopis je listala uz ručak. Nimalo je nije smetalo što su unutra vijesti stare dvije godine, pažnju joj je privukao bogato ilustrirani intervju s nekim slikarom, koji se protezao ne nekoliko stranica, a čovjek je po nečemu podsjećao na njenog Lovru. Bio je privlačan muškarac koji je činio skladan par s ženom koje je stajala pored njega. Oboje su bili lijepi, svatko na svoj način, i zračili su nekim dostojanstvom i zadovoljstvom koje nisu mogle umanjiti ni njihove zrele godine. Slikar se proslavio slikanjem nekakvih spirala, što ju je nasmijalo jer je i sama često, za vrijeme telefonskih razgovora, po rubovima notesa ili novina iscrtavala slične znakove. Čudna mi čuda i velike umjetnosti, pomislila je ravnodušno. Ali, mora da je divno imati nekoga s kim možeš opušteno starjeti,  nakon što, kao ovo dvoje, zajedno proživite život nerazdvojni u svemu što on donese, dan za danom, godinu za godinom.

Slične priče o poznatima i uspješnima zaboravljala je čim bi odložila časopis, ali ova je u njoj pokrenula nešto što je cijelog poslijepodneva nije ostavljalo na miru. Možda je to bilo zbog sličnosti slikara i Lovre, ili su oživjeli duhovi kuće, ili su je osamljenost i tišina mjesta vratili temama o kojima godinama nije razmišljala. Velika praznina urasla u samo središte njenog života širila se, a ona ju je povremeno opipavala ispitujući boli li je, ili je čini ljutom, tužnom ili ravnodušnom. Jednostavno, nije znala kako se osjeća, zapela je na tom čudnom, kontaminiranom prostoru, i dok je vrijeme prolazilo praznina se širila.

_____________________________________________________

EDIT GLAVURTIĆ rođena 1965. u Splitu, a u Zagrebu, gdje je završila osnovnu školu i Školu primijenjene umjetnosti, Odjel zidnih slikarskih tehnika, kod prof. Francine Doleneca, živi od 1970. godine.
Na Akademiji likovnih  umjetnosti u Zagrebu, Odsjek za slikarstvo, diplomirala je 1988. godine u klasi prof. Đure Sedera. Dvije godine bila je zaposlena u Zagreb filmu, na odjelu scenografije kao asistent scenografa, i oslikava pozadine za crtanu seriju „Mali leteći medvjedići“. Od 1990. do 2003. godine živjela je u Beču, gdje se bavila likovnim radom i 1995. na „Universität für Angewandte Kunst“ stekla titulu magistra umjetnosti.
Od 2003. godine živi u Zagrebu i radi kao samostalna likovna umjetnica.
Ovo je njena prva knjiga priča.