Prvi put se dogodilo u Ulici Koševo. Bio je kraj aprila, noć je izronila iz višednevne kiše, vlaga se uvukla u sve mirise, vonj je bio težak, zaustavljao se u nozdrvama i dugo valjao niz grlo; tih se dana čulo mnogo kašlja, ljudi su se kretali bezvoljno i nervozno, nalikovali su neobičnom plemenu koje živi u memljivim zemunicama sagrađenim u prastaroj močvari.
Jedva da su prošle dvije godine od velikih poplava, strepili su od kiše, sjećanje na kataklizmu iz 2014. bilo je živo, malo ko se usuđivao pogledati u nebo. Naviknuti na nepravdu, za loše dane krivili su meteorologe, vremenska prognoza danima se vrtjela u udarnim vijestima. Uživao sam lutati noću kroz taj grad sluđen strahom od vode, krstario sam kroz vlagu i sumaglicu kao da prevaljujem neke predjele iz snova, kao uklet, zalazio u ulice u koje nikad ranije nisam kročio. Htio sam da moje izlizane i poderane cipele pregaze svaki pedalj grada koji strahuje od vodene stihije, noću sam se penjao na krovove napuštenih zgrada, mnoge su već duže od dvije decenije stajale opustjele, oprljene topovskom paljbom u minuloj agresiji, čekale su da se riješe imovinsko-pravni odnosi i da budu srušene. Stojeći na tim kosturima, u noćima bez mjeseca, s nekom čudnom energijom u krvotoku, osjećao sam kako Saturn, Veliki zlobnik nakinđuren prstenjem, povlači konce kojima su ušivene naše sudbine. Visoko iznad mene, nad neprobojnim talogom oblaka, u fluorescentnom sjaju treperila su sazviježđa Vodenjaka i Jaraca. Ispod je ležao bijesan grad na amfetaminima.
Te aprilske večeri, umoran i izgladnio od cjelodnevnog lutanja, spuštao sam se pustom Ulicom Koševo, kada je pred mene izronio čovjek u crnoj kabanici. Nikada prije nisam primijetio dućan iz kojeg je izašao. Izgledao je kao biće iz minulih vremena, bakalin opisan u pričama iz prošlog i pretprošlog stoljeća, nosio je pusteni šešir široka oboda, dugo je poslovao oko brave, gvožđe je ciknulo i glasno škljocnulo, bakalin je ispustio otegnut uzdah, kao da zahvaljuje samom vragu što je protekao još jedan dan, i uputio se uz ulicu prema starim jevrejskim palačama. Glavu je držao pognutu, kao da put vodi u zemlju, kao da je smjer pod đonovima, i već sam mislio da ćemo se sudariti, a onda sam ga nekako izbjegao. Za trenutak sam imao utisak da je prošao kroz mene. Neka prozirnost vukla se za tom pojavom, kao da je ulica izranjala iz prošlosti za svakim njegovim korakom, na kraju je nestao u mraku starom više od sto godina. Poigravanje s nervima pripisao sam umoru, gladi i samoći, koja me svakim danom činila sve više neurotičnim i bolno osjetljivim. Požurio sam niz ulicu s nadom da ću negdje pronaći jeftin obrok.
Kada sam nekoliko dana kasnije prošao koševskom, na mjestu dućana nalazio se neugledan restoran brze hrane, skromno namješten, mastan i prazan. Riješio sam svratiti i potražiti topao sendvič. Par za šankom doimao se bezvoljno, mogli su biti supružnici, mogli su biti i suvlasnici, on je pržio filete, ona tostirala hljeb i premazivala ga topljenim sirom i majonezom, sve su činili lijeno i nespretno, kao da rutinom posla tek trebaju ovladati. S razgovorom nije išlo. Spomenuo sam, kao usput, dućan koji je tu nekad bio. Naravno, nisu se sjećali. Sendvič nije bio toliko neukusan koliko je izgledao nejestivo. Jeo sam sporo, dugo žvakao zalogaje, nadajući se da će se tako razvući i vrijeme od jedne do druge gladi. Nisam razmišljao o priviđenju od prije nekoliko noći, po glavi su mi se motali stihovi:
Šta ja to tražim u ovim sobama oblijepljenim vizijama novca? Koliko bih mogao da zaradim kad bih skratio kosu? Kad bih stavio nove đonove na cipele, okupao svoje tijelo što zaudara na masturbiranje i znoj, na slojeve i slojeve izmeta sasušene u biroima za zapošljavanje…
Od početka godine bio sam bez posla i trošio posljednje ostatke ušteđevine. Dao sam otkaz na mjesto loše plaćenog novinara crne hronike u redakciji u kojoj sam proveo dvije godine. Usamljen, bez ambicija, s nervima u rasulu, danima sam tumarao gradom kao da nešto tražim ili kao da očekujem da ću nekoga sresti.
U maju su konačno nastupili sunčani dani. Bilo je toplo i ugodno predvečerje kad se na Atmejdanu pojaviše dva čovjeka u poodmaklim godinama, jedan krupniji, očito domaći, u starom bosanskom odijelu, hodao je sporo i nekako nevoljko, a drugi uz njega u neobičnoj odjeći, azijatskih crta lica, koračao je dostojanstveno, iako kratkim korakom, kao da želi sakriti nešto o svojim nogama. Pomislio sam da se radi o nekoj atrakciji za turiste, neke turističke agencije nudile su historijske rute, a glumci iz sarajevskih pozorišta maskirali su se u Franza Ferdinanda, Gavrila Principa, Gazi Husrev-bega, Hasana Kaimiju, Behku i Ljucu i druge znamenite likove, i igrali u gradskim legendama. Ona dvojica su, nogu pred nogu, gazili preko trave, a pratila ih je skupina jednako neobično odjevena. Pomislio sam da su i turisti uključeni u performans, pa sam odlučio da ih pratim, jer ništa pametnije ni zanimljivije nisam imao raditi. Na mahale se, rumen kao jabukov cvijet, stao navlačiti suton, kad se ova nesvakidašnja povorka uputi sokacima. Iako sam bezbroj puta prošao uskim uličicama, sad mi se učiniše nepoznate, kaldrma pod nogama kao da nije bila jučerašnja, mirisalo je drugačije, a i fenjeri, crven, blijed i žut, zamijenili su električne svjetiljke. Sokak je bio pun mladića obučenih u odijela, takozvana tradicionalna, s fesićima na glavama, stajali su pod strehama i šaputali u prozore. Sitniji čovjek naglo zastade i poče nezadovoljno siktati na uho onom krupnijem, a ovom se lice zgrči kao od neke neugodnosti, pa se poče umiljavati riječima, sve rukama crtajući krugove u zraku. Primakao sam se da bolje čujem, uvjeren da se radi o predstavi, ali ni riječ od onoga što su govorili nisam mogao razabrati. Tek mi se učinilo da čovjek azijatskog lica ponavlja baka, baka, a jezik na kojem su govorili mogao je biti turski, kao i turkmenski, kazaški, kirgiski, uzbečki, ujgurski, tatarski… Nakon dvadesetak opisanih krugova onaj manji nezadovoljno klimnu, kao da se mora složiti s onim što ne misli, pa nogu pred nogu nastaviše uz sokak – onaj krupniji korakom koji kao i da hoće i neće naprijed, a manji svejednako kao da nešto krije u nogama. Za njima se uputi i gomila turista, a meni je već bilo dosadilo da pratim povorku o kojoj ništa ne znam. Zato sam odlučio prići jednom od mladića što šapuću pod prozorima. Kad sam se primakao, učini mi se da je neka prilika umakla sa prozora, a šaptač, koji i nije bio mladić, nego sredovječan čovjek, sa čuđenjem se zagleda u mene. Nepovjerljivo me slušao, kao da razgovara sa strancem, a kad je otvorio usta, sa jezika mu spadoše arhaične riječi, kakve se danas mogu samo pročitati, odavno ih niko nije tako izgovorio. Jedva sam razumio da su to prošli vezir Topal Osman-paša i Mujabaša Bešić, a za njima vezirovi seizi. Govorio je nešto i o tome kako vezir momcima daje pare da se žene, ali sam malo šta od toga razumio, a nije me ni zanimalo, jer sam i dalje bio uvjeren da se radilo o historijskoj šetnji za turiste. Neko se zaista potrudio da sve bude autentično. Sutradan nije bilo nikakva traga od Topal-paše i Mujabaše, a i sokaci su opet bili ovi današnji, a ne oni iz stare Turske carevine. I opet je padala kiša.
Nekoliko dana kasnije, pred pljuskom sam pobjegao u haustor u Ulici Zelenih beretki. Nije me iznenadilo to što sam unutra zatekao još jednog bjegunca od potopa, ne znam je li taj dio zgrade bio napušten, u svakom slučaju vrata su uvijek bila otvorena, a stepenice su vodile sve do krovne terase, gdje se ljeti mogla provesti cijela noć. Mjesto nije bilo nepoznato, tu su se zavlačili tinejdžeri i mladi ljubavni parovi, ponekad i neki narkoman, svi koji su tu zalazili bili su naviknuti da sreću druge ljude. Čovjeka koji je bio unutra, međutim, moj nagli ulazak kao da je uplašio, povukao se dublje u sjenu, a kad sam uključio svjetlo, gotovo da je vrisnuo. Nosio je crn kožni mantil, presjekao me prijekornim, ispitivačkim pogledom, oči su mu bile crvene, pomućene kao da danima nije spavao, bio je mlad, dvadesetak godina, ali je nosio smiješne brkove, kakve su nosili glumci iz 40-ih. Ruku je ispod mantila držao na pojasu:
– Možete li isključiti svjetlo – upitao je.
Glas mu je, kao i cijela pojava, bio komičan, ostavljao je dojam filmske imitacije; ironično sam se nasmijao prije nego što sam napomenuo da će se svjetlo samo isključiti.
– Zašto ste došli ovdje – pitao je strogo, kao da nam o mom odgovoru ovise životi.
– Sklonio sam se od kiše.
– Zašto baš ovdje – nastavio je kao da mu mogu reći nešto važno.
– Slučajno, prolazio sam ovuda kad je zapljuštalo.
Prije nego što se svjetlo ugasilo zapiljio se u mene; u tim mutnim, zakrvavljenim očima bljesnulo je nešto neurotično, trepnuo je kao da ima tikove; ostali smo u mraku.
– Lozinka – tražio je iz tame svojim teatralnim glasom.
– Kakva lozinka – trudio sam se da moje riječi zvuče neozbiljno.
– Znaš li lozinku – iz tame je tiho zarežalo.
– Vazduh trepti kao da nebo gori – rekao sam i nasmijao se.
Primijetio sam da je izvukao ruku ispod mantila i čuo sam kad je nešto škljocnulo. Naredio mi je da budem miran i da polako uključim svjetlo. Neka bude; u njegovoj ruci ukaza se pištolj, prastar komad gvožđa, Mauser C96 nervozno je podrhtavao.
– Vaše isprave – zapovijedio je s tom skalamerijom uperenom u moj stomak.
Polako sam izvadio novčanik i pružio mu ličnu kartu. Nevjerica s kojom je blenuo u dokument iskrivila je njegovo lice u grotesknu masku, činilo se kao da želi protrljati oči i uvjeriti se da je budan.
– Šta je ovo? Ko vam je izdao ove dokumente?
– Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo – rekao sam hladno, unoseći u riječi ironiju koja je očitovala ponos.
Moja smirenost kao da ga je uplašila, na trenutak se činilo da će povući obarač, a onda se ugasilo svjetlo. Silueta se naglo pomjerila i čovjek je izjurio na kišu, vidio sam kako se kreće u sjeni pod mutnom uličnom rasvjetom, lice je pokušavao zaštititi kožnim mantilom, u desnoj ruci pištolj je bio spreman da zapuca svaki čas. Sijevnulo je nekoliko munja, kao da na nebu neko pokušava spojiti dva komada gvožđa, a onda je jako udario grom. Vratio sam se u haustor i popeo na posljednji sprat, sačekao sam da prestane padati i izašao na krov. Nisam pokušavao objasniti šta se dogodilo, moja psihoza već se bila produbila, više se nisam trudio razlikovati realne događaje od obmana koje su kreirala moja osjetila. Uživao sam u čudima koja su za mene, u sumanutoj kooperaciji, proizvodili čula i um.
________________________________________________
EDIN SALČINOVIĆ, novinar i pisac. Bio je dugogodišnji urednik kulture u dnevnom listu Oslobođenje. Učestvovao u pokretanju knjiženog časopisa (sic!) i otvorene medijske platforme Naratorium. Tekstove objavljivao u magazinu Dani, kulturno-propagandnom kompletu Beton, portalima e-novine i XXZ. Autor je romana „Bespotreban čovjek“.
čovjek-časopis 