Tag: Dževad Karahasan

ODLOMAK IZ ROMANA DŽEVADA KARAHASANA “ŠAHRIJAROV PRSTEN”, Bosanska knjiga, Sarajevo, 1994.

proza


– Hoćeš li spavati, da ugasim lampu? – pitao je Bell svoju ženu u neko doba noći. – Bilo bi nam lijepo: ti spavaš, a ja sjedim iznad tebe i čuvam te.
– Kako me misliš čuvati ako nema svjetlosti? – netrpeljivo je odvratila Belitsilim, sjedeći zgrčena pored vrata i gledajući odozdo Bella koji je stajao pored nje. – Ili misliš da ih ti možeš vidjeti i u mraku?
– Koga?
– Žohare, mrave, poplavu kukaca koji ovamo nagrnu kako nestane svjetla. I svi su smeđi, sve je ovdje tamnosmeđe, i mrak je u ovoj kući tamnosmeđe boje. Smeđi žohari, smeđi mravi, smeđe mušice i nekakvi smeđi crvići sa mnogo tankih malih smeđih nogu. Naviru iz poda, zidova, vrata, odasvud. I mi smo smeđi, u nama je već sve to, ne možeš me od toga sačuvati.
– Ipak bih te čuvao, ti si dragocjena mojoj miloj osobi – smiješilo joj se odozgo Bellovo lice obloženo ušima nagnutim prema naprijed. – Mojim nogama i rukama, stomaku i leđima, mojim dugim kosama, svemu mome si ti dragocjena i zato bih te čuvao od svega, pa i od toga što je već u tebi.
– Možda ti možeš u smeđem mraku vidjeti smeđe kukce pa me od njih i odbraniti. Svaka ti čast ako možeš i hvala ti na tome ako uradiš. Ali kako ćeš me odbraniti od pamćenja? Moje ruke i moje lice pamte nožice kako jurcaju po njima, moji su snovi puni brzog promicanja tankih smeđih nožica, moja utroba pamti ukus smeđih kukaca koje sam ne htijući pojela ili udahnula u ovoj kući.
Ova kuća je puna smeđih kukaca i moje pamćenje je svo od smeđih kukaca. Kako me od toga misliš odbraniti?
– Otkud ih toliko?
– Pojavili su se sa siromaštvom, kao i druga prokletstva. Možda ćeš misliti da izmišljam, sigurno ćeš reći da mi se tako samo čini, ali ja sam sigurna, posve sam sigurna da ih do prije godinu dana nije bilo. Bilo ih je, naravno, kao i u svim drugim kućama, ali ih je bilo malo, kasno noću, onda kad ih niko ne vidi i kad ne mogu smetati, kad ne mogu zaposjedati sjećanje i osjećanje ukusa. Ali otkako je siromaštvo došlo, otkako se sve zapustilo, oni nasrću, oni nas opsjedaju, oni te prekrivaju i na nos ti ulaze kako zgasne svjetlo.
Belitsilim je govorila užurbano, ogorčeno i netrpeljivo, kao da je lično Bell kriv za kukce i ostala prokletstva roditeljske joj kuće. On je predložio da ugasi lampu samo zato što je s bolnim bijesom i stidom govorila o bijednoj svjetlosti sezamovog ulja i o tome da negdje u ovom času gori lampa nalivena kamenim uljem, ali da ona nije i možda neće ni biti tamo gdje gori takva lampa, gori i svijetli, obasjava i noć pretvara u dan a kuću u lijepu sanjariju ako si još zidove obojio u bijelo. Samo zato je predložio da ugasi lampu, samo zato što je vidio da je ona mrzi, da joj smeta i da se stidi što je lampa nalivena sezamovim uljem koje žmirka i dimi umjesto da svijetli.

___________________________________________

DŽEVAD KARAHASAN (Duvno, 1953. – Graz, 2023.) školovao se u Duvnu, Sarajevu i Zagrebu. Radio kao dramaturg u Zenici, Salzburgu i Sarajevu. Predavao na sveučilištima u u Sarajevu, Göttingenu, Salzburgu, Berlinu, Grazu, Baselu, Klagenfurtu. Objavio: Istočni divan, Šahrijarov prsten, Sara i Serafina, Noćno vijeće, Sjeme smrti (romani); Kraljevske legende, Kuća za umorne, Izvještaji iz tamnog vilajeta (pripovijetke); O jeziku i strahu, Dnevnik selidbe, Knjiga vrtova, Sjene gradova (eseji); Kralju ipak ne sviđa se gluma, Misionari, Koncert ptica, Gozba (drame). Dobitnik je niza nagrada, između ostalih evropske nagrade za esej Charles Veillon, Herderove nagrade, Nagrade Vilenica, Goetheove medalje. Član ANUBiH i Njemačke akademije za jezik i književnost. Knjige su mu prevedene na petnaest jezika.

ESEJ DŽEVADA KARAHASANA (Duvno, 1953. – Graz, 2023): POUKA O SVRSI

esej

Književnost Vam ne može pomoći da ulovite zeca, da prebacite tonu ćumura s jednog mjesta na drugo ili da bombardirate Bagdad. Književnost Vas ne može naučiti da nekažnjeno utajite porez, da pobijedite na nekom natjecanju ili da postanete model.

Književnost ne donosi moć, ne štiti od jakih zvukova i nije upotrebljiva na sudu, ne uklanja bol iz ruke i ne popravlja auto. Kratko rečeno, književnost je potpuno beskorisna i neupotrebljiva.

Ali zašto onda postoji, i to tako uporno? Ipak je književnost jedna od najstarijih ljudskih djelatnosti, stara koliko i čovjek sam. Otkako postoji, čovjek uzima hranu, vodi ljubav i pripovijeda. Sve ostalo je došlo kasnije, kao dopuna ovim esencijalnim djelatnostima bez kojih čovjek ne bi bio ono što jeste. Književnost nije egzistencijalna, ali jeste esencijalna potreba i osobina čovjekova, valjda je zato ona uvijek nervirala one koji ljudsko biće i život nastoje svesti na puko postojanje. Kako objasniti činjenicu da tako uporno postoji nešto tako potpuno beskorisno? Vjerovatno time da ono donosi nešto bitnije od puke koristi, naprimjer znanja bez kojih bi život bio nepodnošljiv. Korist donosi praktično mišljenje, doksa, za koje je, kaže Platon, potrebna najniža sposobnost ljudske duše, a književnost donosi znanja o smislu, razlogu, svrsi, književnost nas otvara prema duhu i osposobljava za slobodu. Književnost nam pomaže da razumijemo sebe same i druge ljude, da primijetimo i poštujemo prekrasnu složenost svijeta i života. Književnost nas uči kako dolazi do stvarnog razumijevanja, uči nas da je ono moguće jedino kad se dvije osobe objave jedna drugoj, dakle moguće je jedino među subjektima. S objektom se ne možete razumjeti, njime možete jedino ovladati. Zato se književnost ne obraća onima koji su spremni druge ljude vidjeti kao objekt, zato je između književnosti i moći tako malo ljubavi i zato čitalac nije i ne može biti konzument, on je uvijek subjekt. Razumijevate se samo s drugim subjektom, onda kad Vam se on objavi, dakle otkrije. Zato je svijet književnosti svijet samih subjekata, svijet čistog života.

Književnost Vam ne može pomoći da ovladate svijetom ili makar samim sobom, ali Vam sigurno pomaže da shvatite i zavolite neizmjernu složenost kako svijeta tako i jednako neizmjernu složenost ljudskog bića i života. Ne može Vam književnost pomoći da bombardirate i okupirate Bagdad, ali Vas može dovesti do temeljnog pitanja svakog ljudskog poduhvata: što ću ja u Bagdadu? Književnost Vam ne može pomoći da pobijedite na bilo kojem natjecanju, ali Vas može dovesti do pitanja šta Vam ta pobjeda znači. I može nešto još mnogo važnije, što može jedino ona: podsjetiti Vas da nekad poraz može biti bolji od pobjede, čak i korisniji od nje. Ne vodi Vas književnost, doduše, do uspjeha, ali Vas uči da neuspjeh koji ste uistinu pojmili može biti bolji i korisniji od uspjeha koji Vas je stigao izvana. Ne uklanja književnost bol iz ruke, ali podsjeća koliko je lijepo, dobro i važno imati ruku sposobnu da osjeća bol, jer je bol neotuđiva osobina života. I tako dalje, i tako dalje.

Književnost je najviša forma saznanja zato što ona jasno pokazuje da je manje važno doći do cilja, a neizmjerno važno taj cilj vidjeti iz svih perspektiva, pojmiti ga i odgonetnuti zašto bi trebalo do njega doći. I kamen dođe do cilja ako je dobro bačen, ne može ostvarenje namjere i dolazak do cilja biti razlog ljudskog djelovanja, odnosno svrha dostojna čovjeka. „Prepustimo puki dolazak do cilja bačenome kamenju”, govori nam književnost, „i vratimo se svojoj ljudskoj prirodi, vratimo se pitanjima dostojnim te prirode”. Cilj ne opravdava sredstva, on proističe iz njih i sadržan je u njihovim osobinama. I na to nas književnost podsjeća, danas, nažalost, još samo ona.

Eto, zato književnost postoji, tako dugo i tako uporno. Ona, Bogu hvala, nije korisna, ali ima svrhu. Je li ta svrha odbrana nas, ljudi, od sudbine koju nam je scijentizam namijenio i već gotovo nametnuo – da budemo slobodni od bola, efikasni i precizni, kao dobro bačen kamen? Je li ta svrha u tome da od naše gluposti brani bol i slabost, osjetljivost i druga blaga kojima nas je dragi Bog obdario, a mi ih se nastojimo osloboditi jer nas usporavaju na putu do cilja? Je li svrha književnosti u tome da nas podsjeća kako je onaj što je pogodio cilj promašio sve ostalo, pa je tako ipak na gubitku? Ne znam, vjerovatno sve to i još mnogo toga što mi se još nije otkrilo. I zato ne recimo da književnost nema svrhu i razlog, recimo samo da ona ne donosi korist koju bi naše doba prepoznalo. Zato ona i jeste nezamjenjiva i neizrecivo važna.

– Govor sa otvaranja 54. Sarajevskih dana poezije, oktobar 2015. –

preuzeto iz časopisa za književnost i kulturu “Život”, 1-2/2016