Tag: Dženeta Rovčanin

I Zemlju poljubi još jednom, za oproštaj – ‘zbogom’ – onda krene četveronoške za zovom uplašenih zvijeri – ‘ne vičite, dolazim’ – i otplazi bratski u izbezumljeni grad Zoopolis.

(Ranko Marinković, Kiklop)

Na pragovima tih štala, na jugu Crne Gore, u seocetu sa pedesetak kuća, u rano se jutro čuo klepet velikih limenih kanti; to je značilo da je vrijeme za mužu. Stoka bi počela rikati makar sat vremena prije vlasničkih dizanja sa postelje; kravlja bi se vimena obilato napunila mlijekom i tek bi, znali su to seljani, nježnim dodirima vršcima prstiju istisnuli dragocjenu bijelu tečnost na kojoj su stasavali jedri mladići i djevojke. Zapadno bi, u kući Milivojevića, bivao zapaljen prvi fenjer, zatim kod Tomaševića – baba Vida slabo je spavala – a potom i kod Stefanovića. U centralnom seoskom dijelu, na sada već oronuloj kući, fenjer se nikad nije palio, čak ni za Šabat. Rubenovi su na to već bili svikli. Matilda je ionako žmireći mogla napipati svoju kanticu. Čekala bi obično da Milivojevići, Tomaševići i Stefanovići uđu u svoje štale, pa bi tek ona kretala – nesigurnim korakom. Nije se ona plašila; njenu je svijest opkoračila druga briga: sramota zbog omlitavjelih kravljih vimena i poluprazne limene kantice. Gledala bi stalno kako se tuđe prelivaju, kako kvase nenadojenu zemlju tom skoro pa svetom bijelom tečnošću, koja stvara jedre, kako oni i ne mare za time, a njena su usta suvlja od neke bjelosvjetske pustinje… S tim je osjećajem Matilda živjela proteklih mjeseci. Svako bi jutro, kad krene prema štali, molila da danas osjeti miris jomuže, friško zapjenušane, da Garava trzne zadnjim nogama i da rikne, kao što bi nekad kad su joj vimena bivala mesnata i zdrava. Znala je Matilda već tada da čuda ne postoje; opet će ugledati isušene kravlje sise i prazni kravlji pogled, jer se i one pri teškoj gladi ponašaju kao ljudi; tada iza treperavih očnih duplji ne postoji ništa sem onog pomirbenog bijesa koji dugo stanuje u domaćinu, ali se, po pravilu, prećutkuje. Brave na vratima su već u aprilu 1941. otežano zanijemile i sve su kuće bile umirene, kao pred neku kugu koja će poharati svaki živući oblik, ali o tome niko nije govorio. Rubenovi bi uz slabo zasutu ječmenu kafu pričali o živini koja nema ni mekinje da pozobe, a strah se sve dublje čahurio u njihove kičmene moždine. Oči im se već dvije godine ubrzano kreću i njihovi hipokampusi pamte svaki neprirodni pokret. Imali su strašne misli i zbog njih im je u grkljanima ponestajalo daha jer su znali: sada će njihova blagorodna crnogorska zemlja okolo lijeski sve dublje da propada. Ezekijel je dugo ćutao i motao posljednje listiće narezanog duvana. Tek onda kad se smrknu i kad polumrak naseli njihovu dnevnu sobu, učini im se da sve naprasno poče da miriše na petrolej. Kažu da je svjetlo osnovna ljudska potreba, utisnuta i iskonska, izlegnuta već u majčinim utrobama i ako ga uskratiš živom biću, koje zanavijek želi da vidi, ono postaje halucinantno i očajno. Ezekijelove se oči, kao ni nos, nisu više vidjele; polumrak mu je otkrivao samo dva prsta šake i drhtavu bradu. Njoj je bilo jasno da uvlači posljednji dim cigarete. Naposljetku progovori.

„Znaš, Višnja, dugo sam razmišljao… Ja bih da odemo odavde. Prije no što išta rečeš, śeti se da imamo ovo đete. Brinem se kako će Matilda ako…“ I ućuti.

Tog su se trena Ezekijel i Višnja netremice i nijemo gledali. Višnjine su oči – kada je čula šta Ezekijel govori – bile užagrene, ucrnjene i đavolje bijesne. Zjenice su sada, činilo mu se, bile čudno stiješnjene ostatkom očne duplje, ali znao je da to neće dugo da traje; u njenim se ustima skupiše rečenice ko istom obrano grožđe i izusti odrješito šta joj je posljednjih dana stajalo na duši.

„Prestani! Ne želim ja niđe sa svoga ognjišta. Vođe sam se rodila; vođe sam se orodila. Ućuti! Mene ne interesuje ništa; šta ko radi – sebi radi. Znam da smo viđeli šta smo viđeli, ali mi nismo nikom žalā učinjeli. Nas se to ne tiče“, reče tiše predjenuvši pulover na lijevu stranu.

„Tiče nas se, Višnja. Avram im nije nikakvoga žalā učinjeo i đe je? Oko su mu kolcem izvadili. Mi nemamo ništa. Oni imaju. Gladna nam je stoka, a gladni smo i mi. Stomaci su nam se u čvor zavezali, kukala nam majka. Biće nam još gore, evo, dajem ko kokoš glavu na panj“, artikulira joj Ezekijel okorjelu stvarnost.

„Zaimaće se. Neka je zdravo glava“, odgovori britko.

„Ma neka je zdravo glava, a nek nam i kapavice iz očiju izvade, je li tako?“, upita je ironično. Višnja mu uputi samo prezrivi pogled.

Kad je Matilda ušla u sobu, taj se razgovor odmah prekinuo. Ona sjede pored svoje majke i poče da joj miluje ogrubjele ruke. Taj bi prizor svakome izvana ličio na umiranje nasuvo jer se – sem ubrzanog disanja – ništa drugo nije moglo da čuje. Aprilski je vazduh tih dana bio oštar, pogotovo noću, a njihovi su prozori krhki i s posljednjom naloženom vatrom nisu mogli da izdrže ni do ranog smrknuća; hladnoća bi im se već oko šest sati zarezivala oko prstā. Višnja i Matilda istovremeno odlučiše da prostru postelje i svi legoše.

***

Aleksandar Sekulić se tog jutra brzo pozdravio sa svojom majkom i povrh svoje uniforme, tik pred kućnim vratima, zadjenuo redenike. Nakon deset koraka niz selo, shvatio je da ga te nove crne kožne čizme žuljaju na krajevima stopala, ali je odlučio istrpjeti. Danas će uspješno izvršiti naredbu: skinuće brzo tri jevrejske glave s ramena i putem mu ta misao izmami neočekivan osmijeh. U susjednom su se selu već začuli prvi pucnji i njegove uši opaziše da je to sjeverozapadno. Krenu južno. Na ulazu u selo primijeti drhate unezvijerenih žena koje su trčale preko blatnjavih sokaka i sve postade pusto za tili čas; samo su se još poneke kokoške gegale, ali i to brzo usahnu iz njegovog vidokruga. Pokuca na Milivojevićeva vrata i domaćin mu brzo otvori vrata; bilo je jasno da ga je čekao.

„Kako je, domaćine? Neću da te zadržavam. Samo me uputi ka Rubenovim“, izgovori mladi oficir.

„Lijevo. Kad vidiš rastinje – na mjestu si. Viđećeš nekog od njih pred kućom. Izvini što te pitam ovako, ali šta ćete s njima? Ezekijel je potih ali čovječan i ne bih volio da mu…“, oprezno izgovori Milivojević.

„Domaćine, ne treba da turaš nos đe mu nije mjesto, razumiješ li?“, reče oficir i okrenu se nazad.

***

Matilda je bila u hodniku i vrata su bila otvorena; kad je ugledala mladog oficira, iz ruku joj ispadoše mokre krpe i ni koraka nije mogla. Usta joj se skameniše i poprimiše poluotvoreni izgled. Tog je trenutka sve bilo razračunato između njih i kad su tiho krenuli niz selo u koloni, Matilda bi prečesto, iako spuštene glave, periferno gledala u prozore svojih komšija i bilo joj je žao što nije mogla da razabere šta su oni u tom času govorili jedni drugima… Nakon njihovog odlaska, znala je ta krhka djevojka, ova će se aprilska hladnoća, u smrknuće, brže da puni prostorijama, a mrak je i sve se još više čini nejasnim: i lopata u njenoj ruci, i suva zemlja crnogorska, i kopanje do svanuća… Poluduboke je jame, bez ijednog kamička, iskopala svojim roditeljima i kad je na tlo spustila lopatu, oficir joj potom naredi da ih zadavi svojom bluzom. Oklijevala je da se skine i da ugleda bjelinu svojih mišica, ali se njegov glas sve više nadvijao nad njenom glavom, kao tamna sjenka, i posluša ga naposljetku. I sve plačući. Prvo je odabrala oca. „…jer svaka dobra kćerka prvo odabere oca“ – mislila je. Stiskala mu je grlo iz sve snage, zamišljajući da čupa repu iz korijena: „Repa se uhvati čvrsto za listove i potrebna su tri jaka trzaja.“ Ezekijelove su se očne jabučice brzo okrenule na gore i smrt je nastupila časkom. Višnja je tiho ridala i nije ni pogledala omlitavjelo tijelo pored sebe. Kad je Matildina ruka dotače – ona se naprasno naježi. Kćer ju je milovala po vratu i pod prstima je osjećala svaki prevoj. „Bože, kako je majci vlažna koža. I brzo diše“, pomisli. Nakon majčine smrti i roditeljskog nalijeganja u jame, u Matildinoj se glavi stalno, u svakom trenutku, javljala jeka, kao hropci što naseljavaju svako groblje u potmulim časovima – kad više nema posjetilaca. Noge joj od neke boli klecnuše i pade ničice; avaz joj se prolamao kroz sve crnogorske vrleti i miješao se sa Sekulićevim gromoglasnim smijehom.

„Ne plači. Tebe nema ko da udavi, djevojčice“, reče joj oficir podrugljivo. „Nisi mi ni rekla kako se zoveš“, doda. Šutjela je uporno; plač joj je polako jenjavao i njeni su udasi postajali dublji. Naposljetku su i iščezli. Čekao je oficir još nekoliko trenutaka da dobije odgovor i kad je postao svjestan da je konačno postao kukavički bog smrti, odlučio je da pođe. I prosto je otišao. Nekad poslije svanuća, zaspavši, zauvijek je otišla i Matilda.

„Zovem se Matilda. Matilda Ruben“, govori ona nakon osamdeset ljeta.

***

DŽENETA ROVČANIN rođena je u Sarajevu 1994. godine. Završila je studij bosanskog, hrvatskog, srpskog jezika i književnosti naroda Bosne i Hercegovine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Njena prva objavljena pjesma jeste u međunarodnoj pjesničkoj zbirci „More na dlanu – tijelo od soli“. Zatim je uslijedila pjesnička zbirka mladih autora „Poezijom mijenjam svijet“, a potom „Perom ispisujem dušu 3“ – zajednička zbirka mladih autora iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine u okrilju „Kulture snova“ – Udruge za promicanje kulture iz Zagreba. Njena je priča „Čiko Zav“ drugonagrađena na „Biber 2“ konkursu i prevedena je na engleski, albanski, makedonski, srpski, hrvatski i crnogorski jezik. Neke od njenih priča objavljene su i u Časopisu za književnost – „Čovjek-časopis“. Živi u Sarajevu i radi kao lektorica.

Dugo je ležao na postelji. Mrcvarile su ga sve te muhe po tabanima, penjale su se do plećki i ugnježđivale bi se ispod ušnih resica. – Džemo moja, ovdje je, ubij je, dina ti i imana. Ubij je, majku joj kurvinsku. Kvasila mu je suhonjava usta poderanim djelićem čaršafa, a njemu bi se smučili ti mirisi – mirisi prosute varenike, neispranog znoja, stajskog đubriva koje bi se uporno utiskivalo u izbrazdane šake i duž čitave kože… Kada je izdahnuo, nad kruševskim se brdom uznemirilo jato golupki i znala je da odsad oko nje, a i u njoj, stanuje nemir.

Troje sirotinjskih usta skičalo je nad svojim mrtvim ocem. Ona nije. Ujutro je pozvala prijepoljske medreslije i ogasuliše ga nabrzinu, pa je potom pozvala Huseina – hodžu s Đurovog brda i na kraju je zadužila Šerifa i Bešira da ga svojim ručicama spuste u jamu porodičnog groblja prekosutra. Kad su sedmerica hodža proučila hatmu u rovčanskoj kući i kad se zemljom pokrio tabut, Džema je postala glavuša. Umjesto konja uprezala bi sebe, redala bi bale sijena svojim otežalim rukama, a bile su joj ko nadojene blatom, sila ih je, moja Džemo – vikali bi, muzla bi po četrdeset ovaca besprijekorno, mlijeko bi bilo čisto ko snijeg, glavušino mlijeko, ljudi!, a kad je poženila braću – ona bi se sklanjala ukraj, da ne smeta ili da nešto doturi svojim ostarjelim a izbrazdanim šakama.

Kad je nadživjela onu trojicu sirotinjske braće, osta opet glavuša u bratićevoj kući. Krenuvši u Sarajevo, Džema skupi u jutenu vreću svoje nasljedstvo: par skrpljenih dimija i šalova, obu par svojih opanaka i sjede u autobus, gledajući iza sebe zelene ravnice – činile su joj se ko kostrijeti – i zavijene ovnovske rogove. U samrtnome hropcu mome bi djedu pokušavala nešto kazati, ali bi joj dah bio ko isprekidana kaseta, a on je i godinama nakon pokušavao odgonetnuti kazano… Mada, znam šta mu je govorila: Laže mi babo, Kadrija. Ovdje uopće nema muha.

____________________________________________________________________________

DŽENETA ROVČANIN rođena je u Sarajevu 1994. godine. Nakon završetka gimnazije upisuje studij bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na kojem je trenutno apsolventica. Njena prva objavljena pjesma jeste u međunarodnoj pjesničkoj zbirci „More na dlanu – tijelo od soli“, a slijedi pjesnička zbirka deset mladih autora „Poezijom mijenjam svijet“, potom „Perom ispisujem dušu 3“ – zajednička zbirka mladih autora iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine u okrilju „Kulture snova“ – udruge za promicanje kulture iz Zagreba. Njena priča „Čiko Zav“ drugonagrađena je na „Biber 2“ konkursu, prevedena je na albanski, makedonski, srpski, hrvatski i crnogorski jezik i objavljena je u istoimenoj zbirci.

HAMZA

Mome Hamdiji – tetku i vječitoj inspiraciji

Miholjsko ljeto je na izmaku. Tek se poneke krnje sunčeve zrake razapinju na obroncima Morina. Zrak je prohladan i fijuci šibaju svačije obraze, pogotovo onima koji jašu. Niz Ljutu i pšenica i natruhli kukuruzi. Hamza zategnu povodac i zaustavi dorata. Kao pacovi kad ti prokidaju stropove, tako se danas prokida i ljućanska tišina: osluhnu jednim uhom i jasno čuje udaranje ašova u zavaljene stjenčuge skoro opustjelih bašta i kuršumski zračni kovitlaj. Miris zapečenih i rastočenih paprika za ajvara, tek obranih šljiva i krušaka pune mu požudne nozdrve, a dimne zavjese s vidika ispred mu se pružaju pred bistrim očima. Na samar je natovario njene haljine u platnene vreće i oprezno ih skida. Još ih ne otvara. Iz tabakere vadi cigaru i pripaljuje šibicom. U Ljutoj je trava u pečatima; miris joj ni nakon rijetke kiše ne isparava, ali uvijek ti se učini da ti se njeno bljedilo preslikava i na opancima, pa ti koraci bivaju beživotni i na trenutak poželiš da joj se utkaš u te kratke stabljike i da veneš s njom – sporo i s teškom mukom. Pogleda lijevo-desno i približi se onim platnenim vrećama kao da prilazi kolopletu svih svojih djetinjih sjećanja koji će hitro ispariti, kao da će ih zrak časkom pojesti ili kao da će ih vjetar nanijeti pred svačija vrata samo ne pred njegova, a on stoga vreće polako dira. Haljinke joj se od krvi sasušile i sve mu ruka žuri da ih nasilu razdvaja, ali se konci kidaju. Pamti onaj prvi zakrpljeni šav, eto tu, kod pećne lugare, i pucketanje suhih bukovih drva, i teškom mukom donesenih patrljaka, i svoje krvave naramke i zaguljenu kožu duže od sedmicu dana. Zna da mu odsad sjećanje truhne, raspršava se kao pepelna kula i miri se s tim ovog časa. Sad bi spriječio svu njenu bol, bio bi nasilu jak, samo nek se ne muči, nek se ne desi ni jauk jer je nehotice načinio nagli pokret… ne bi joj sad bile ni mokre oči u kojima joj se sravnavaju svi orkani bola, ali istrpi – vidio je da se svladala – jer je evlad gleda. Od bijesa mu se sada stiskaju čeljusti, a očne jabučice mu nagriza kolut suza koje začas nakapaše nadlanice. Plam je zasuo onaj najveći krvavi trag njene spavaćice, a on je čekao obujmljenih nogu da je najveći žar zahvati, da je proždrljivo sagori, da se zemlja nahrani… Krenuo je prema kući, u sumrak. Po blatnjavom ljućanskom putu još samo poneka kopita cjelivaju. Utihnuo je danjski žamor. Fenjeri su palčevima ugašeni. U kući Ibrage Tarahije fenjer još uvijek neumorno gori. Dok se približava i veže onog nesretnog konja u staju, čuje i krhotine stakla. Izuva čizme polako, guli ih dlanovima s izranjavanih peta i pokušava neprimjetno leći u krevet i čekati da svane.

„Majku ti Božiju, đe si dosad?“, zagalami Ibraga odmah s vrata.
„Brrrzo ssse sssmrrrklo“, odgovori, a pogled mu zakovan za pod.
„Sutra da si skov’o tabut da ne bi narod prič’o kakvog sam ja jolpaza u ovoj kući zadojio“, doda Ibraga.

Kad bi neko iz prikrajka po prvi put posmatrao Hamzu Tarahiju, na očne zjenice bi mu se prvo privikao njegov čakarasti razjapljeni pogled koji uvijek i u mjestu žuri. Hamzine ruke su ruke nejači – slabašni i tromi spletovi krvnih žila. Bljedunjav i onizak mladić, s godinama tek stasalim, prerano je odvojen od majčine posteljice i naprasno otkinut od svog kamena temeljca. Ujutro je Hamza spremao tabut za svoju majku. Dženaza je sutra, poslije ikindije, a majku će mu danas gasuliti bule. Dok ukiva i posljednji ekser, naumpade mu da stavi ćebe preko sirovih dasaka, ali mu se misao brzo pokori; na Onaj svijet ideš bez džepova i bez vještačke topline, ogoljen.

Na dženazi se skupilo svijeta. Svi prilaze Ibragi, izgovaraju mu saučešće, njemu, dželatu od čije je ruke stradala, a u prikrajku stoji Hamza. Na njega se niko i ne obazire, niko mu ne prilazi, niko ga ne blagosilja, niko s njim i ne suosjeća. Odmalena bi Hamza trčao u krugove gdje su okupljena ljućanska djeca, da se poigra, ali platnena lopta do kraja Hamzinog vremena osta neukaljana blatom rodnog mu sela. Kad bi u ljućanskim krugovima dobio riječ, trudio bi se da što manje zamuckuje, ali zalud; ne bi uspijevao dovršiti ni rečenicu, a već bi odnekud prasnuo gromki smijeh. Svim njegovim vršnjacima je uveliko iznikla brada, samo je Hamzino lice nježno i golobrado. Ta priprosta svjetina ga je odbacila, mučila i ranjavala jezikom i on u narodu ostade Hamza Muco. Hamza Muco bi navečer, kad se ugase svi seoski fenjeri i kad stoka opazi da čobani spavaju, hodao po selu i zatvarao tuđe kokošinjce, utjerivao pomahnitala stada nazad u torove, zatvarao vrata pčelinjih košnica ili poturao pod konjske glave čistu vodu. Onim iznemoćalim, koji su na pragovima grobnih jama, bi okopavao bašte, ali oni mu nikad ne bi zapamtili ni lice, ni soj, ni rod, niti bi ga ikad spominjali.

Kad je Safetu Pijuku planula kuća krajem te godine, a vatra prijetila da sažme čitavo selo, Hamza Muco, onim svojim blijedim koštunjavim rukama, suzbi plam da ne pređe na Ramizovu staju. Stade tada ispred svih seljana kao čelni vojskovođa, zgasnu stihiju i spasi siromašne usjeve, mršavu stoku i kuće. Klicala je tada svjetina pred Hamzom, blagosiljala mu ime, a do nove godine u Ljutoj je iščezao Muco. Taj bi mladić i dalje gledao samo preda se, ne progovorivši ništa, vječito čekajući noć da opet pritvara tuđa vrata.

***

Od Hamzinog jala prošlo je skoro četiri decenije. Stoji na ruševinama svoje nekadašnje kuće. Ni on ni njegova sjećanja danas ne mucaju; danas su tako razgovijetna, penju mu se uz noge, uz ruke, ulaze i izlaze iz cipela, kaputa i glave i štipaju ga za grlo. Pod cipelama mu zgarište iz kojeg vihori miris neveselog mu djetinjstva. Pred čakarastim očima uvijek mu i neprestano bljeska majčin lik.

Hamza ni u sebi ne progovori ništa. Ošinu sve mrtvim pogledom, upivši posljednji put očima svaki ugao Ljute i kad shvati da mu taj bol više ne udara po plećima i ne odvaljuje mu one već srasle terete, bez glasa se oprosti s palankom koja mu je razbijala melodiju i ne bi mu žao što u njoj nikad nije zasvirao.

______________________________________________________________________

DŽENETA ROVČANIN rođena je u Sarajevu 1994. godine. Nakon završetka gimnazije upisuje studij bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na kojem je trenutno apsolventica. Njena prva objavljena pjesma jeste u međunarodnoj pjesničkoj zbirci „More na dlanu – tijelo od soli“, a slijedi pjesnička zbirka deset mladih autora „Poezijom mijenjam svijet“, potom „Perom ispisujem dušu 3“ – zajednička zbirka mladih autora iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine u okrilju „Kulture snova“ – udruge za promicanje kulture iz Zagreba. Njena priča „Čiko Zav“ drugonagrađena je na „Biber 2“ konkursu, prevedena je na albanski, makedonski, srpski, hrvatski i crnogorski jezik i objavljena je u istoimenoj zbirci.