Jedne depresivne noći uputio sam se u šetnju. Ili kako bi to rekle poete krenuo sam da lutam. U jednom trenutku našao sam se ispred bolnice, sa dvorišne strane. Sivu zgradu je obgrlio mrak tako da je izgledala kao čudovišna sjenka. Odjednom su počeli da se pale i gase narandžasti svici. Prizor mi je djelovao previše sablasno pa sam ga izbrisao iz glave i krenuo kući. Tek nekoliko godina kasnije, za jednim stolom na kojem su pivske flaše stajale kao holivudske nagrade, prijatelj mi je pojasnio. To što si vidio; to amputirani pacijenti sa kardio-vaskularnog odjeljenja izlaze istovremeno na terasu
KOST U GRLU
Moji roditelji su se razveli kad mi je bilo 7 godina. Nisam mogao da se pomirim sa činjenicom da su to uradili jer otac nije donio majci baklavu iz Sarajeva. Danima su trajale svađe oko te baklave i u jednom trenutku je puklo. Nije mi dugo trebalo da shvatim da je to bila kap koja je prelila čašu. U ovom trenutku je nebitno kome sam dodijeljen od strane suda i da li sam imao nekih post-traumatskih posljedica. U moru emocija koje su nakon razvoda preplavile moje djetinjstvo ostao je upečatljiv ukus samo jedne. Bila je to mržnja prema ocu, majci, baklavama i jednom gradu.
* * *
htio bih da napišem nešto kao sa zida visi slika ta i ta, na stolu mrtva priroda – plastika voće, poslijeratni sat čije klatno se klati poređenje kao pijani retard, tepih poređenje kao persijski mačori, da ubacim pribor za čaj? skupocjeno posuđe škljoca kao porcelanski zubi, već je pet draga, zvec zvec, dobro zna da on uvijek stavlja dvije kašičice, da dragi, primiče šolju usnama kao engleska kraljica, besmisleno je govoriti o londonskom vremenu, govore, sporo i ravnodušno, kako to priliči starcima, besmisleno je voditi ljubav u tim godinama, vode je pod mračnim kapcima prozora, govore o životu, o onome u šta je sjećanje pretvorilo život, nemam snage, draga, da izgovorim nemam snage, klatno poslijeratnog sata marke te i te klati se kao seksom opijeni starci, tak tak tak, otkucava svoje kapi londonsko nebo puno oblaka stop
***
DUŠAN ĐUROVIĆ rođen je 22.10.1984. u Podgorici. Objavio je zbirke pjesama „Bukovski čujem da si prebio Hemingveja” i „Plagijat”. Dobitnik je prve nagrade za sastav na temu „Podgorice, pišemo ti srcem” u šestom razredu osnovne škole. Član je benda „Antonio Sanchez i Kurvini Sinovi” i jedan je od bivših urednika portala Polucija. Od 2015. godine živi i radi na Islandu.
s ovogodišnjeg natječaja/konkursa Trećeg trga, kategorija “Druga (ili bilo koja sljedeća) knjiga poezije”, uži izbor
DEJVID SE VRAĆA KUĆI
Sinoć sam vidio neobičnu pojavu. Hodao sam ka autobuskoj stanici i primijetio dvije tačke kako nepomično svijetle na večernjem nebu. Zvao sam Isidoru ali ona je rekla da nema pojma o čemu se radi. Boja je bila žuta, kao boja uličnih lampi. U jednom trenutku obije lopte počele su sporo da se kreću, a onda sve brže i brže dok nisu nestale. Zatim sam primijetio još jednu tačku. I ona je stajala nepomično. To sam shvatio jer je bila sa lijeve strane velike crkve. Onda je i ona polako počela da se kreće i ubrzavajući nestala u visinama vasione. Isidora ima teoriju da su bića iz druge galaksije došla po Dejvida Bouvija i odvela ga na planetu sa koje je pao na Zemlju. Ovo poglavlje bi moglo da se zove Bouvi se vraća kući.
***
MOJA BUDALASTA KLEMENTINA
S vremena na vrijeme čini mi se kao da su njeni koraci i škripanje karivolice što je gura šuljavim rukama lijepim.
Nadrkana i divna, moja budalasta Klementina.
Sise su joj visile a bradavice šiljile ka dolje. Nije jebala dva posto moju naklonost. Moja budalasta Klementina.
Napisaću pjesmu o tebi, govorio sam joj. Napisaćeš ti kurac, drala se da je čitave Rose čuju.
Htio sam da joj pričam o životu. O mojoj tašti. Htio sam ali nije htjela da me čuje.
Ne znam gdje je sad. Da li se smuca po Ohridu ili se leši za nekim šankom. Ne znam ni je li napravila zube. Što će mi zubi koji japrak. Kum mi je zubar u Sutomore i sve mi može džabe napravit, ali ja neću. Gledao sam je kako se inati sa samom sobom i očima je molio za zagrljaj.
Zbogom, rekao sam filmski nestvarno. Zdravo, uzvratila je hladno i odsutno. Daj mi adresu da ti pošaljem pjesmu. Mrš u pičku materinu. Nestala je u sutonu tihom, moja budalasta Klementina.
***
KOLAŠINSKA KUGLA NEBESKA
Filip, moj najbolji drug, napravio je pjesmu za koju se može reći da je neobična. U trenutku dok sam slušao pjesmu nisam imao osjećaj da je neobična, samo sam bio siguran da bi neki ljudi mogli da je dožive tako. Svakako mogu da kažem da nikad nisam čuo ništa slično, ali ova misao mi je tek sad došla u glavu, ne u trenutku dok sam se prepuštao muzici. Filip je otišao da prijavi ispit i dobio napad panike čim je ušao u zgradu medicinskog fakulteta. Ipak je odlučio da ode na drugi sprat i popuni prijavu. Tek je kasnije shvatio da je prvi put u petnaestogodišnjem studenstskom životu pogrešno popunio prijavu. Na putu do kuće u glavi je čuo dvije različite melodije. Plašim se za Filipa. Ponekad kažem Isidori da se plašim za Filipa. Ona kaže da je dobro što je konačno počeo da ide kod psihijatra i da uzima terapiju. Naravno da je to dobro, ali Filip je lud. Niko ne zna kako radi njegov mozak. Niko ne zna kako radi bilo čiji mozak, kaže Isidora. Filip Ferdinandi je moj najbolji drug. Poznajemo se od mog rođenja. Postoji jedna fotografija na kojoj smo nas dvojica. Na fotografiji se dva dječaka grle toliko snažno da im lica postaju crvena.
***
KAFU MI DRAGA ISPECI
Na putu do Rejkjavik Roustersa slušao sam Ask Me About My Invisible Enemies. Dok sam radio u Roustersu konobar menadžer me gledao kao kretena zbog toga što ne znam da koristim kasu. Jednom je neka gospođa naručila avokado sendvič. Naravno da sam sjebao stvar. Počela je da se okreće oko sebe i da gura tanjir kao da je na njemu preparirano govno. Ili gavran. Neko mi je rekao da gavrani uvijek lete u paru. Ja uvijek vidim samo jednog. Konobar menadžer me strijeljao pogledom i lično napravio sendvič za baku. Servilno se naklonio i udaljio od stola hodajući unazad. Kad se Rousters ispraznio čekao me razgovor. Krenuo je da mi otvara glavu a ja sam osjećao kako mi pritisak raste nevjerovatnom brzinom. Prekinuo sam ga i rekao da mi je žao. Naglasio sam da spadam u one ljude kojima treba više vremena da zapamte kako se pravi avokado sendvič. Lijepo je opet biti mušterija na ovom mjestu. Pederko od konobara menadžera donio mi je kafu. Častio me vještačkim osmjehom. Klimnuo sam glavom i pokazao mu propale zube. Pitam se da li je ikad izdrkao na mene. Je li ikad zamišljao kako me vodi u magacin i ubija me od kurca, dok džakovi pažljivo probrane kafe ispuštaju egzotične mirise.
***
VAŽNA STVAR
Kupio sam dvije crne hemijske Faber Castell made in Germany. To je od nedavno proizvođač kojem se divim. Međutim, kao da nisu crne već nešto između ljubičaste, sive i plave. Možda nisam dao baš uvjerljiv opis boje koja izlazi iz njih, ali svakako nije crna. Rekao sam Isidori da razmišljam da im napišem mejl. Ništa agresivno, samo da zahtijevam objašnjenje. Objasnio bih da sam nedavno otkrio njihov proizvod i da je za mene jako važno da koristim dobru hemijsku. U osnovnoj školi bio sam jedan od najsporijih đaka kad god bi nešto prepisivali sa table. Mislim da sam bio u drugom razredu kad je učiteljica pozvala moju majku. Majka je utvrdila da ja čitavo vrijeme pokušavam da pišem lijepo, da unosim veliki trud u izgled svakog slova. To me usporava. Objasnila mi je da nema potrebe da se toliko trudim. Samo piši što brže i vodi računa da to ipak bude čitko. Ne protiveći se majkinom savjetu, za dvije nedjelje sam postao jedan od najbržih učenika. To je uticalo na rukopis. Slova koja su ranije tretirana kao umjetnička djela nestala su preko noći. Nisam siguran da li mi je nedostajao krasnopis, kako su ga zvale učiteljice, samo znam da je nestao iz mog života. Od tada pišem brzo i odvratno. Ono što me sada brine jeste boja moje nove hemijske. Vrlo je važno kakvom hemijskom zapisujem misli. Ukoliko to radim jeftinom, rukopis je skoro nemoguće pročitati. Ako koristim dobru hemijsku mogu da pratim tok misli a da rukopis, pored sve odvratnosti, ostane čitljiv. Zbog toga mojoj sreći nije bilo kraja kad sam pronašao firmu Faber Castell. Onda se desilo ovo neprijatno iznenađenje. Boja nije crna. Više je spoj ljubičaste, sive i plave. Ne znam ništa o vašoj firmi, nisam guglao ni pitao bilo koga da li je imao slično iskustvo. Možda samo ova dva modela koja sam baš ja kupio proizvode ovu boju. Možda je čitava serija puštena u prodaju sa greškom. Šta se radi u takvoj situaciji? Znam da njemački proizvođači automobila povlače sve modele kojima nešto fali. Pozivaju vlasnike da vrate svoje ljubimce i preuzmu primjerke bez felera. Da li je to slučaj i sa industrijom hemijskih olovaka u vašoj zemlji? Unaprijed zahvalan, Dušan Đurović pjesnik
DUŠAN ĐUROVIĆ rođen je 22.10.1984. u Podgorici. Objavio je zbirke pjesama „Bukovski čujem da si prebio Hemingveja” i „Plagijat”. Dobitnik je prve nagrade za sastav na temu „Podgorice, pišemo ti srcem” u šestom razredu osnovne škole. Član je benda „Antonio Sanchez i Kurvini Sinovi” i jedan je od bivših urednika portala Polucija. Od 2015. godine živi i radi na Islandu.
čovjek-časopis 