Bile smo Bile smo četiri. K. je skupljala stripove i nabijala balun po igralištu. Plava, skandinavski hladna, spretna i snažna. S. je bila mimoza poput mene, majstorica crtanja po traperu i gatanja metodom mačjeg mijauka. M. je bila najljepša, s lješnjak očima i samim peticama. Prva koja je bojila kosu u crveno i nosila prozirne bluze. Prva koja se poljubila s tipom kojeg su zvali Tava i onda onim drugim kojeg su zvali Struja. K. i M. imale su pse, ja uličnu mačku. Tigricu s David Bowie očima koja se voljela množiti više nego Boga vidjeti. Zato ga je jadna i vidjela. Omacila se u nečijem podrumu i s mačićima završila u vreći koja je završila u moru. Zvala sam je Pustolovko. Prvi put kada smo se srele, ona je otrčala od svoje hrane i skočila mi u krilo. Nikome se nije dala u krilo, samo meni. Neko je vrijeme ta privilegija bila prihvatljiva zamjena za prijateljstvo. Onda su došle njih tri pa smo bile četiri. Naše djetinjstvo pamtim u bojama i teksturama. Horor filmove petkom guta gusta narančasta nijansa bundeve. Provaljivanja u uklete kuće pastelno su plava. Košarka na igralištu nedjeljom zeleno-siva. Druženja kod K. oštri su potezi olovke. Prisjećanje plaže zrnato je poput pijeska. *** Male priče našeg djetinjstva progutala je velika priča koja se dogodila našoj zemlji. Već smo bile žive u doba rata, ali ga zapravo nismo doživjele. U naše je kuće rat stizao s vijestima na televiziji i razgovorima naših roditelja, na rat su nas podsjećali poklon-paketi s odjećom i igračkama koje su velike zemlje slale nama, maloj djeci u malim zemljama. Male zemlje poznate su samo po svojim gubicima, jedino su veliko što male zemlje imaju tragedije. Tko je to rekao? Kada bi uz poklon-paket stiglo i pismo od nekog prekooceanskog vršnjaka, mi smo se okupljale i rugale njihovu neznanju. Imate li telefon i televizor u boji, znate li za Dextera i Johnnyja Brava, Toma i Jerryja i Flintstonse, pitali su u tim pismima na engleskom. Mi smo se pitale što su im to sve rekli o nama i kako našu zemlju zamišljaju djeca koja ne znaju gdje se ona nalazi. Možda su mislili da njihova pisma, umjesto kroz prostor putuju kroz vrijeme, a mi smo samo pleme zaglavljeno u prošlosti kao u klopci, bez telefona i televizora u boji. Tamo smo i danas, ratujemo u raspravama, živimo u svađi oko sjećanja na to jedino što nam se dogodilo. Postali smo Ono Jedino Po Čemu Nas Poznaju Oni Koji Nas Ne Poznaju. Ključno po čemu se međusobno raspoznajemo i mi sami. Da nema te tragedije, što bi od nas ostalo? Velikim zemljama koje zaborave na svoje male ljude prijeti da i same postanu male. Danas nam o tome nešto više mogu reći prekooceanski vršnjaci u svojim pismima na engleskom. U međuvremenu, nitko ne zna ništa o njih tri i kako smo postale četiri. _________________________________________________________________________________ "Mirovanje Dunje Matić naglašeno je urban rukopis, a optikom pa i tematikom savršeno bi funkcionirao u Barceloni ili Kopenhagenu. Ipak, taj fino uslojen roman koji zavodi mekim intimizmom pseudodnevničkih zapisa izrazito je lokalno i situacijski obojen, ukotvljen ne samo u riječki postindustrijski ambijent, nego i u specifičan trenutak, pa tako predstavlja književni otisak i jednog globalnog iskliznuća. Uzbuđenje riječkih kulturnjaka zbog zadaće prijestolnice kulture pomračit će te 2020. pandemijsko zatvaranje što se pak preklapa s fazom čahurenja mlade D. gdje njene zdravstvene neprilike kao da su refleksija intenzivnog procesa samotumačenja. Pitanje je kako bi sve to prošlo da nema čvrstog emotivnog sidrišta, tog nepovredivog „mjesta za dvoje“ koje ovu knjigu čini ultimativnom ljubavnom pričom, snovitom i rokerskom u isti mah. Smion feminilni roman, aktualan, no izvan struje i sumnjivih hajpova, Mirovanje Dunje Matić koleba se između saturiranih slika događajnog obilja i monokromnosti samotnjačke melankolije, između prividne krhkosti i zdrave drskosti, između dokumentarnog samoizlaganja i poetske igre. Roman je to, naposljetku, koji hipnotizira suptilnim titranjem, čiji je forte u fragmentu, u fluidnosti, u atmosferi, u tom gotovo neobjašnjivom, a tako samosvojnom, skoro pa organskom ritmu pripovijedanja." - VBZ DUNJA MATIĆ (Split, 1988.) objavila je romane Troslojne posteljine (Studio TiM, Rijeka, 2017.) i Sinestezije (Vertia, Rijeka, 2019.). Članica je neformalne književne skupine Ri Lit. Živi i radi u Rijeci.
čovjek-časopis 