Tag: Dubravka Bogutovac

MOJ DEČKO VOLI UDALJENOST

 

Mi smo inače susjedi.

Ali otkad je izbio ovaj rat, ja sam u izbjeglištvu.

Od tada naša ljubav cvjeta.

Moj dečko voli udaljenost.

Smišlja literarne asocijacije kako bi me zaveo.

Citira mi A Be Šimića.

A ni ne zna da sam podsjeća na Crnjanskog.

Zanosan je moj dečko otkad nismo susjedi.

Što sam dalje, to sam mu draža.

Priželjkuje da ovaj rat nikada ne završi.

 

***

 

MOJ DEČKO ODGOVARA NA PISMA

 

Moj dečko odgovara na pisma

sutradan.

Uhvati se za logičke pogreške u njima

i komentira ih.

Sve drugo prešućuje.

Njemu je neobično važno

što ja inzistiram da me se oslovljava sa Gospođice.

Vidi u tome svojevrsni feministički problem.

Preskače redove i redove

nježnosti,

bujice osjećaja,

ignorira toplinu koju mu šaljem

i pita me:

Kako to misliš,

Gospođice?

 

***

 

MOJ DEČKO NIJE RAVNODUŠAN

 

Teško je ostati ravnodušan nakon tolikih riječi,

kaže moj dečko.

Morao bih biti sociopat da mi ne budeš draga,

dodaje.

To je njegov način da mi kaže

nešto lijepo.

Ali prekriži me,

dodaje za svaki slučaj,

da ne bi bilo zablude.

On uporno zaboravlja

da je zabluda

najljepši dio.

 

_______________________________________________________________________________

 

DUBRAVKA BOGUTOVAC (1981) trenutno je u izbjeglištvu u Srijemu, a neki tvrde i u Slavoniji. U vezi je na daljinu sa srpskom književnosti i geštaltom, a za potrebe poezije i s dečkom.

 

 

MOJ DEČKO IMA DISKRETNU DJEVOJKU

 

Moj dečko ima diskretnu djevojku.

Ona nije ja.

Ne znam tko je ona.

Ni ona ne zna tko sam ja.

Ona za mene ne zna, ja za nju znam.

Ili barem mislim da ona za mene ne zna.

Moj dečko živi vrlo organizirano,

što se na prvi pogled ne bi činilo.

On dolazi kod mene u pravilnim razmacima,

kao drumski razbojnik s adresarom

i planerom.

Dolazi bez puno riječi.

Ljubi me gladno već na pragu,

prije toga se nasmiješi

iz čega zaključujem

da mu je drago što me vidi.

Pokazuje mi osmijehom da se poznajemo.

Ja ne znam tko je on,

jer mi nikada o sebi nije rekao ništa

osim da će otići od mene prvom prilikom.

Neprestano me zastrašuje pričama o odlasku,

jer su mu neobično važne.

Nešto sam načula o njegovim pretpovijesnim traumama

pa mu djelomično odbijam na nesreću.

Ipak, velik dio toga

čista je okrutnost

koja je za mene

neophodni sastojak

svake ljubavi.

 

***

 

MOJ DEČKO MENE OSTAVLJA

 

Moj dečko mene ostavlja nježno i strastveno.

Točnije, nikada nije bio nježniji

nego kad me je

ostavljao.

– pitao me je.

– rekao je sav uzbuđen.

Ništa ga ne uzbuđuje kao rastanci,

prekidi, najave prekida,

priče o kraju.

On me je ostavljao

toliko predano, strastveno i divno

da mi je došlo da uživam

zbog njega.

 

***

 

MOJ DEČKO MISLI DA SAM KOMUNIST

 

Šalje mi tekst kojim se potvrđuje

da ljevičarski film nije dovoljno i dosljedno ljevičarski.

Njemu je stalo do takvih stvari

i ima prijatelje istomišljenike u tome.

On nema pojma da su mene iznjedrile ustaše,

da je komunizam u mojem djetinjstvu značio

isto što i Sotona,

da sam ja izrod vlastite obitelji

jer se bavim Srbima, recimo.

(ne spominjem da se družim s pederima.)

Ništa to moj dečko ne zna.

On ne postavlja pitanja,

njega ne zanimaju stvari u vezi mene,

ni gdje sam rođena,

ni kako sam odrastala,

ni što volim,

ni što me muči,

ni tko me je sve napustio,

ni je li mi živ ćaća.

Drumski razbojnik ne postavlja pitanja.

On uzima ono što hoće,

on je slijep, gluh

i tako često glup.

Neobaviješten je

kao narod.

 

______________________________________________________________________________

 

DUBRAVKA BOGUTOVAC (1981) predaje srpsku književnost zagrebačkim studentima. Pjesme piše obično kad ima kakvog posla s muškarcima. Piše znanstvene članke i narodnjake. Radi kao geštalt psihoterapeutkinja. Pandemiju provodi na ladanju čitajući.