Idućeg jutra probudio sam se uznemiren.
Sanjao sam da je pao Mjesec, pao je dok sam pokušavao da ga fotografišem.
U plamenu je pao, zacrvenio se i, onako, kao da je malo u sebi pukao, kao čovjek, i onda je narandžast kliznuo s neba; čekao sam udar na Zemlju, da nas sve poubija, ali on je kliznuo negdje drugo, taman kao da ima gdje drugo da padne.
Onda sam se probudio; probudio sam se, mislim, jer sam bio ljut što nije pao na sve nas i što smo se uopšte probudili.
Znam kako bi taj momenat pada Mjeseca na Zemlju izgledao nama koji ga vidimo dok se približava, ali nisam mogao da pretpostavim kako bi bilo onima sa druge strane planete.
Sve to mi je, zatim, dosadilo i postalo besmisleno. Prestao sam da razmišljam.
Izašao sam iz kuće. To radim odmah čim se probudim.
Porodične kuće izjutra izgledaju prijeteće, zidovi se nakon dugog sna zbijaju i sve izgleda manje, krov samo što se ne sruši, vazduh je potrošen u snovima ukućana, treba odmah otići i ostaviti sobama prostora da se oporave od nepodnošljivo dugog prisustva ljudi.
Uostalom, taj jutarnji izlazak iz kuće predstavlja svojevrsno rađanje čovjeka. Izmišljao sam tako razloge za svaki svoj postupak.
Izašao sam, dakle, sa izgovorom da je to rađanje.
Do kafića u kome sam radio kao konobar postoji jednostavan put, jedna ulica bez skretanja, ali ja sam, kao i svakog jutra od povratka iz bolnice, išao u suprotnom pravcu, prema maloj šumi od pedesetak stabala kestena, prošao bih kroz taj mir, ispod krošnji, pa u sporedne ulice i ponovo bih izašao na glavnu, i tako stigao na krajnje odredište, u taj kafić, čuvenu Jazbinu.
Sjeo sam i naručio kafu.
Na mobilnom telefonu vidio sam poruku od Helene.
To stvorenje već nekoliko mjeseci daje sve od sebe da istraži mogućnosti nabavljanja vještačke šake za moju desnu ruku. Slala mi je tekstove i slike o bioničkim rukama i šakama, a ja sam bio uporan da ne želim nikakvu bioničku šaku.
A onda sam otišao i dalje – insistirao sam da želim botaničku ruku. Postao sam nesnošljiv sa tom idejom; znao sam da je suluda, nemoguća, glupa i djetinjasta, ali zbog toga mi se još više svidjela.
„Želim grane umjesto prstiju“, govorio sam Heleni. „Da li si svjesna, draga medicinska sestro, kakav bih tada konobar bio? Hej!“ A ona se smijala i nervirala u isto vrijeme. Bio sam previše neozbiljan, prije svega prema njoj.
Sa Helenom sam se prvi put nakon povratka iz Beograda u Hercegovinu čuo u neobičnoj okolnosti.
Bio sam na groblju kad me prvi put nazvala. Otac i ja smo sahranjivali šaku.
„Hoćeš li ti izgovoriti neku molitvu, ili posljednji pozdrav, nešto? Mislim da nije red da ja govorim bilo kakvo amatersko opelo“, rekao sam tog dana ocu.
Nije slušao šta govorim, samo je skočio u grobnicu našu praznu, dostojanstveno da spusti moju pokojnu šaku.
Mogao je, bez ikakve sumnje, samo da je ubaci, ali očevi naši drže do takvih stvari kao što su smrti bližnjih, pa makar to bila i samo nečija šaka, valja joj se pokloniti i poštu joj odati.
U tom trenutku zazvonio mi je telefon. Zvala je Helena.
„U toku je sahrana“, počeo sam da govorim odmah čim sam pritisnuo dugme da se javim, ona nije stigla ni da me pozdravi. Nastavio sam: „I nije baš mnogo ljudi došlo, tačnije, samo otac i ja smo tu, i pomislio sam, sad, kad vidjeh da ti zoveš, kako nešto nedostaje: svakoj poštenoj sahrani je potrebna žena, a ti si, uz to, i nekako povezana sa pokojnicom, pa sam pomislio da bi možda voljela da prisustvuješ, makar bežično, i ako želiš, reci neku posljednju riječ za šaku, otac i ja smo bez teksta, ili smo samo suviše ponosni da kažemo neku oproštajnu misao.“
Otac je gledao u mene kao da nisam normalan.
„Jebi se!“, rekla je Helena i prekinula vezu.
Otac je uskoro navukao tešku kamenu ploču i ja nisam osjetio ništa prema svojoj šaci koja je ostala ispod nje.
„Eto“, rekao je otac gledajući u mene. „Probaj tu drugu da zadržiš na sebi malo duže.“
„Hej, nisam ja kriv! Reci to Demijanu!“
„Taj konj nije ni za šta kriv, konju.“
„Nisam ni ja, i ja sam samo životinja!“
Tako je prošao naš razgovor na sahrani.
Pokupili smo se odatle; groblje nije neprijatno mjesto, ali svakako da nije bilo prijatno stajati pored rupetina u kojima ćemo, jednom, zauvijek, svi završiti.
Kasnije me otac pitao zašto sam uopšte rekao da mi pošalju šaku, to niko normalan ne radi. Nabrajao mi je sve ljude koje je znao a koji su izgubili ili ruku ili nogu, niko ih nije, kaže, sahranjivao, osim nas. Nisam imao odgovor na njegovo pitanje.
Uostalom, oni su krivi, zašto su mi uopšte ponudili da biram?
„Jesi li našao nešto?“, prekinuo je moje razmišljanje Vanjski.
On je konobar u Jazbini već šest godina, radili smo zajedno tri.
Pita me jesam li uspio da nađem neki posao.
„Ništa još. Gledao sam nešto na par mjesta…“, rekao sam. Bez nekog posebnog razloga lagao sam; nigdje nisam pitao, ništa nisam tražio, čak ni pomislio nisam da se raspitam, ili da makar razmislim koji posao bih sada mogao da radim. Promijenio sam temu.
„Ko je bila ona djevojka sinoć?“, pitao sam.
„Koja?“
„Stajala je pored mene pet minuta. Nisi je vidio?“
„Nisam. Pa radio sam, ne mogu sve da vidim.“
„Mislio sam da žene ipak vidiš i dok radiš.“
„Kakva je bila?“
„Navija za Mančester. Znaš li neku koja navija za Junajted?“
Vanjski se zamislio.
„Ne znam nijednu koja voli fudbal uopšte“, rekao je.
On je bio zaluđen tom igrom, igrao je fudbal na lokalnim turnirima i u svim ostalim prilikama, a nadimak je dobio zato što je uvijek pogađao vanjsku stativu.
Počeli smo zatim priču o Mančesteru i sezoni koja je u toku. Nisam bio raspoložan za tu priču, ali sa Vanjskim nisam mogao da je izbjegnem.
Posljednjih mjeseci ni o čemu nisam mogao da razgovaram, nijedna tema me nije zanimala, u glavi je sve bilo kao nakvašeno i često bih mislio da zapravo ludim.
Ako čovjek može da onjuši svoj mozak, onda mi se upravo to događa.
Vanjski je radio i pričao. Došao bi do mene i rekao jednu rečenicu, i onda otišao da usluži ili naplati.
„Stari je mogao još koju godinu da vodi tim“, kaže i ode.
„Zašto nije ostao dok osposobe nekoga da ga zamijeni?“, pitao bi i nastavio da radi.
Ja nisam razmišljao ni o čemu. Padao sam kroz svoje misli, privezan za teška i nejasna osjećanja, tonuo sam sve dublje, bio sam majmun koji pada sa drveta, beskrajno visokog stabla, padao sam kroz grane velikom brzinom i ni za jednu nisam mogao da se uhvatim, samo sam padao, padao i bio šiban po licu svakom granom koja mi promakne.
A promicale su sve.
Ali disao sam. Samo to.
Disao.
Nakon izlaska iz bolnice tonuo sam svaki dan, sve dublje propadao u nešto što bi moglo da se zove beznađe. Nije mi to bilo toliko nepoznato polje, okopavao sam ga i ranije, ali ovaj put osjećao sam se kao šraf bez glave koji će propasti u neko sasvim novo crnilo, bez mogućnosti da se ikada izvuče. Osjećaj da nemam čime da se zadržim bio je mnogo više poražavajući od samog propadanja.
Možda me jedino još omča može zaustaviti u ovom padu?
______________________________________________________________
DRAŠKO SIKIMIĆ rođen je u Ljubinju (Hercegovina) 1984. godine. 2016. objavio je svoju prvu pjesničku zbirku, pod naslovom “Smotuljci”. Ubrzo je publika dočekala i “Ogrebotine”, a potom i “Moje kosti ujedaju”. “Čvor na omči” njegov je prvi roman.
Za sebe kaže kako često misli da je vuk, pa izbjegava ljude. Ne voli računanje vremena i rijetko priča. Smatrao bi se boljim čovjekom kada bi saznao da ga je neka ptica pogledala. Osjeća se važnim kada se pas lutalica zaustavi pored njega. Nada se da su životinje srećnije zbog pogleda koje im upućujemo.
čovjek-časopis 