Tag: Dragana Erjavšek

PRIMABALERINA

Lice mu se grčilo dok je posmatrao presjeke sive mase na svijetlećoj podlozi. Strano tijelo je preuzimalo i pritiskalo mali mozak, sad već ugrožavajući i centre za glad i centre za vid. Pacijent odavno nije čuo na jedno uvo i neće ni ovu prognozu čuti, da će, u najboljem slučaju, ako preživi operaciju, zračenjima umrtviti njegovog najvećeg neprijatelja. U najboljem slučaju.
Nije vjerovao u sebe. Nije bio od onih koji izigravaju boga. Male su šanse, rekao je sebi u bradu prije nego je izašao pred nepoznate ljude da naglas izgovori ono što nakon tolikog puta i toliko novaca nijesu željeli da čuju. Sestra je virkala u telefon i nije registrovala tu silinu brige, niti da je tražio karton pacijenta kojeg su poslali kolege iz Podgorice. 
Imao ih je svako malo. Slučajeve koje otpisuju prije vremena pa s kreditnim zaduženjima ili jedva skrpljenim novcem, dolaze kod njega da ih iz sigurne smrti vrati nazad. Zbog pandemije korona virusa skoro cijelu godinu nije operisao nikoga s Balkana. I ovoga bi puta izbjegao pacijenta iz Crne Gore da kolega nije naprasno morao u izolaciju.
Krenuo je prema bolesničkoj sobi.
Gospođa je stajala iznad postelje. Plakalo je njeno izduženo lice nekako iznutra, bez suza i grimase. Bio je to sami nespokoj zaustavljen ispod očiju poput biljega, grč koji neće nestati ma kako se završilo sve ovo što ih je dovelo njemu. Pretpostavio je da je supruga, ali pored pacijenta koji jedva da je držao jedan kapak blago podignutim izgledala je kao da mu je kćerka.
Pozdravio ih je oboje klimanjem glave.
– Doktore, mi ne znamo njemački, a on se gubi, čekamo prevodioca – govorila je žena glasno, kao kroz razglas, odvajajući riječi da bi svakoj dala na značaju.
Nije podizao pogled prema njoj, ali je stavio do znanja da je čuje. Pokušavao je da uhvati reakcije kod pacijenta, a u isto vrijeme tražio pogledom sestru koja je nosila sa sobom karton, i neka ga jeza protresla od poznatosti ne daha, nego gustine vazduha koji je dolazio iza zatvorenih vrata potisnute nelagode.
Pacijent je otvorio jedino funkcionalno oko koje je imao.
– Primabalerina, jesi li to ti?
„Zvončicina pjesma“ je zasvirala u pozadini misli, rodila se iz violine i flaute diskretno poput blagog strujanja vazduha u zagušljivoj prostoriji.
– Primabalerina? – ponovio je pacijent i spustio kapak.
– A i bunca stalno – rekla je gospođa, nikome određeno, dok je gledala u vrata.
Sestra je ušla naglo i predala istoriju bolesti ljekaru, još uvijek prespojenom na zvuk nimalo prijatne varijacije iz baleta „Petar Pan“.
– Ne znam zašto prevodilac kasni – zagrmjela je supruga skoro pa očajnički pokušavajući da komunicira.
– Ne morate vikati, doktor Karlo i ja govorimo hrvatski – smireno je rekla bolničarka pokušavajući da ignoriše duboka izvinjavanja. Objasnila je da je njihov ljekar morao hitno u izolaciju jer je bio u kontaktu sa zaraženim pacijentom. Za to vrijeme je doktoru Karlu Tkalecu pogled bio zamrznut nad imenom pacijenta.
Perčobić, Nikola. Akustični neurom već dva puta operisan. Benigni tumor koji razara. Opet zaglavljen među kostima, zaustavljao je protok krvi sa svih strana. Predugo se čekalo, a srce teško da ima snage za takav zahvat. Dolazak u Hanover je posljednja stanica za čovjeka iz malog i konzervativnog crnogorskog grada. Razumio je zašto su ga otpisali. Jedni zbog nestručnosti, drugi zbog neznanja, treći vjerovatno zbog nedostatka sredstava.
Perčobić. Nikola. Iz tog užasnog grada iz koga je otišao i u koji se nikad više nije vratio. Nije to bilo buncanje, to je bio dobar komad svijesti, iako nekontrolisan. Doktor je izašao iz bolesničkog apartmana ne obećavajući ništa nikome. Njegov težak korak kao da je pronašao način da se produži dovoljno da pobjegne od oboje. Za njim je ostao jecaj, prazan kao utjeha onoga ko nije svemoćan.
Nikola. Kolja. Nervozna bačva testosterona koja se valjala po svemu i svakome, postavljala granice reagovanja i određivala sudbine ljudi kojima nije ni ime znala. Lovac na greške, lovac na lapsuse, na emocije, na slabosti. Muka koja uvijek iz prikrajka uhvati one koji ne umiju da se brane i one koje niko nema namjeru da štiti. Prima–bale–rina, prima–bale–rina, materijalizovao se njegov glas u vremenu sadašnjem, jednako zlonamjeran kao onda kada ga je prvi put čuo.
Mladi Karlo, onaj od prije 37 godina, bio je kao vreća za udaranje na centralnom gradskom trgu, jedini dječak u pokušaju baletske škole, Petar Pan koliko i Zvončica, nježan i osjetljiv. Rasplakao bi se na ulici u bilo kom trenutku. Plakao je na ulici dok je ispljuvavao sadržaj svoje vilice, zaboravljajući da li je grč od bolova ili su bolovi od grča. Neshvaćen, ali shvaćen, naivan iznad svega. Družio se s djevojčicama jer su njihove igre bile maštovitije, njima je za igru bio potreban i kostim, potrebni su im bili rekviziti i muzika, kreirale su svijet po svojoj mjeri dok su imitirale odrasle, njihove svađe nijesu bile nasilne i njihovi su dijalozi bili tako odrasli. S njima je učio da sanja, da pleše i da glumi.
Prima–bale–rina, prima–bale–rina, vikali su za njim i drugi kad god bi ga vidjeli kako se kikoće s drugaricama na povratku iz improvizovane baletske škole gospođe Marije Makarenko.
Pacijenta su pripremali dok je muzika Bendžamina Britna kroz Karlovu podsvijest skupljala komadiće sjećanja zgaženih teškom čizmom nekada zdravog i jakog Kolje Perčobića. Sanjao je mladi Karlo velike scene, grandiozne mjuzikle, sanjao je da svoju urođenu stidljivost prepusti izmaštanim likovima iz čuvenih baletskih predstava, da bude Zigfrid u Labudovom jezeru, da se sakrije pod plaštom talenta koji nikada nije uspio da pokaže. Sanjao onda, nedosanjao.
Pod njegovim rukama, prepušten u potpunosti, ležao je čovjek koji je zgazio jednom davno njegovu potencijalnu karijeru samo tri dana pred prijemni ispit na Akademiji, u trenutku kad je znao da je nadohvat slobode da cijelog sebe pokloni kao nježno spakovanu besmrtnost umjetnosti za koju je trpio. Britn je sve jače svirao u njegovoj glavi dodvoravajući se mržnji, gladeći osvetu po musavoj bradi i želja da upravo sada, u slabosti odluči da li će prgavac koji ga je preusmjerio na medicinu ikada više otvoriti to jedno oko koje mu je ostalo. Kao što je on, siledžija iz Prvoborca, jednom odlučio da Karlo zadovoljava sredovječnog profesora muzičkog kad ostane poslije časova na dodatne lekcije iz istorije muzike i da mu zato treba polomiti noge u koljenima. Osveta nikad nije bila tako hladna i nikada se nije toliko sama ponudila na operacionom stolu čuvene njemačke klinike kao na blještavoj tacni iz babine kolekcije s vjenčanja.
Nakon osmočasovne borbe sa samim sobom, nije želio ni da pokuša da spere sa sebe zle misli. Njegova je slabost postala hrabrost koje nije bio svjestan. Ušao je u stan i sudario se s izrežiranom polutamom toliko poznatom da joj se radovao poput razmaženog psa.
Herman je sjedio kraj prozora, dajući mu znak da je kasna večera skoro pa gotova. Naslonio se na njega okupan znojem, pomalo smrdljiv i potpuno hladan.
– Hey, ich wette es ist nicht so schlimm [Hej, kladim se da nije toliko loše.] – rekao je nježno, poput pravog zaštitnika. Poljubio ga je u čelo, a zatim u usta, vjerujući da ne postoji ništa na svijetu što njih dvojica ne mogu zajedno riješiti.
– Ich hätte ihn heute fast umgebracht [Danas sam zamalo ubio čovjeka.] – priznao je. Htio je da mu ispriča sve u dahu, da ispovijedi cijelu svoju prošlost, onu od prije Medicinskog fakulteta na Sveučilištu u Zagrebu, da se rastereti poput čovjeka koji je odbacio klavir sa svojih leđa, i klavirovu majku i njenog pijanog muža penzionisanog klavira pomorca. Herman je uspio da ga zaustavi.
– Du hast ihn nicht umgebracht, das ist das Wichtigste. Geh dich erst mal duschen, dann reden wir. [Nijesi ga ubio. To je važno. Istuširaj se, pa ćemo večerati, a onda ćemo razgovarati.]
Karlo Tkalec je ustao kao po naređenju i pogledao u voljenog čovjeka, prvi put bez okova neispričane prošlosti i uvjeren da je cijeli njegov život bio put do ove i ovakve spoznaje, do ove i ovakve bliskosti. I nije mu bilo žao. Zakopao je Petra Pana. Zakopao je i Zvončicu s njim.
Iz kupatila je kroz cviljenje protoka mlake vode čuo prve taktove Debisijeve „Violinske sonate“ i zaplakao od olakšanja.

_________________________________________

DRAGANA ERJAVŠEK, crnogorska književnica, književna kritičarka i prevoditeljka, rođena u je u Baru 1980. godine. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. 
Objavila je dvije zbirke poezije („Horizontala preko bola“ iz 1996. i „Vertikala bola“ iz 1998. godine), roman „Otvorena knjiga“ (2008) i zbirku književnih prikaza „Nova crnogorska književnost“ (2023), kao i prevode monografije „Bar, grad feniks“ Maksima Lutovca i knjige „Ženska mistika“ Beti Fridan. Zbirka priča „Ispod glasa“ objavljena je prošle sedmice u izdanju Fokalizatora.
Poeziju i prozu objavljuje u brojnim domaćim i regionalnim časopisima, a književne prikaze je objavljivala u dnevnom listu „Pobjeda“ gdje je radila kao novinarka. Uredila je nekoliko desetina knjiga objavljenih u Crnoj Gori i Srbiji. Prevođena je na engleski i njemački jezik.
Dobitnica je treće nagrade na konkursu za najbolju kvir priču u organizaciji NVO „Queer Montenegro“ 2021. i prve nagrade na regionalnom konkursu za priču inspirisanu Bihorom „Zavičajne staze“ 2022. godine.
Kao rezidentkinja Nacionalnog centra za pisanje (National centre for writing) u Uneskovom gradu kulture, Noriču (Engleska) je u maju 2023. u okviru programa Kreativne Evrope prevodila knjigu „Unexausted time“ nagrađivane britanske pjesnikinje Emili Beri.
Bila je selektorka je književnog programa 37. Barskog ljetopisa.
Zapošljena je u Matici crnogorskoj.

U prvom činu smo bili musava i neukrotiva djeca. Đavli, etiketirani od najranijih sjećanja, do mjere da smo se navikli na tu riječ kao na nešto milo i toplo što se svija oko svačijih nogu i čarapa za višekratnu upotrebu kad nas zima potjera oko šporeta.

Scenografija: blago rečeno skromna. Nešto što bih danas nazvao kaučem, iako je bilo neudobno i za kosti meke poput memorijske pjene, stajalo je u najboljem ćošku. Kredenac drečavo zelene boje, pun posuđa koje se čuvalo za nekoga ko nikad došao nije, bar ne dok sam živio u maloj kući podno planine, bio je naslonjen na pregradne daske na suprotnoj strani. Šareni tepisi po kojima smo gazili bosi, čisti kao posteljina u koju bi se zavukli svo troje, bili su hladniji od svih zidova. Pod jednim od njih sam sahranio pauka. Danas ta uspomena ponekad sahrani mene. Uz treći zid, odmah do vrata stajao je šporet na drva. Nešto kao korito sa provučenim baštenskim crijevom tačno ispod najizrazitije ubuđale fleke koju je majka zvala Šiško jezero, sto za ručavanje i frižider bili su sav inventar. Kako nijesam ulazio u tuđe kuće, nijesam osjećao nelagodu koju skromnost, a još više siromaštvo, mogu da proizvedu.  

Sve mi je u toj kući bilo pod prstima osim ostave. Zabranjeni špajz u kome su bile poređane tegle, vreće i kace sa sirom. Onim najboljim, koji nikad vidio nijesam u gomili na stolu, kao da je prizivao đavla koga još nisam u sebi zamrzio, da proviri u tamu najbogatije prostorije u kući. To su bile moje prve velike batine, ali su bile vrijedne svega. Mastan oko usta, plakao sam pomalo na silu, samo da bih zaustavio naninu natikaču što se zalijetala visoko iz vazduha. Ono što je bilo ostavljeno za goste je prvi put bilo opipljivo. Opipljivije od gostiju, da budem pošten. I bilo je ukusno toliko da i danas mogu na svakoj osjetljivoj tački jezika da istopim davno pojedeni grumen žućkastog slanog sira.  

Na dan kad smo odlazili nana je plakala, zaboravivši sve ono što nas je proizvodilo u đavle. Sestre su plakale s njom. Majka se pozdravljala kao da ćemo već sjutra biti u svojim krevetima. Ispred kuće je čekao blatnjavi karavan sa natpisom TAXI, naš cijeli život je stao u tri torbe od kojih će se jedna pocijepati na aerodromu, ali to nije ta priča. Nana je, dobacila je majka u prolazu, plakala jer se cijela kaca sira pokvarila čekajući važnog gosta koji će ga pojesti. Je li tu bilo ironije – ja ni danas ne bih prepoznao.

U drugom činu smo u zemlji u kojoj razumijem samo tetku, njenu djecu i Šekija koji nam popravlja osigurače, u zemlji bez pozdrava i bez zagledanja u iznošene cipele sa čičkom u kojima sam putovao.

Tada to nisam znao, ali majka je bila nesrećna u selu koje smo napustili i vjerovala je da ćemo jednog dana i mi, njena djeca, jednako patiti za dinamikom života, čistim poslovima, putevima i kupatilom u kući. Smučili su joj se lavori, kante sa vodom, korita i pepeo. U početku od ljubavi prema mom ocu nije vidjela taj teži dio života. Ali od trenutka kad je umro ona je tražila izlaz. Za sve nas, ne samo za sebe.

Znao sam da će život u tuđini biti drugačiji, posebno zato što Alma, Azra i ja više nijesmo bili sami, i nije više bilo šume oko nas. Nedostajala mi je širina, miris negaženog, miris koji se kroz godišnja doba mijenjao. Do vremena kad sam to shvatio, u kući tetke Dunje na tri sprata, s njenom djecom sam odrastao i više nisam bio siguran da li sva ta hrana na stolu i sve te gomile sira imaju ikakvog smisla kad dvije udovice, moja mati i njena sestra, nikad nijesu kući, kad im je djecu podizao sistem, kad je vrijeme postalo luksuz, a svega drugog je bilo taman toliko da ne fali. Majka je do kasnih sati služila vizbadenske pokeraše, naše zemljake koji nijesu zaboravljali da im je neko ostao doma, ali nijesu ni mogli ništa sa svim onim što su znali. Zorom je čistila tuđe ulaze i parkinge, a nas su čekale ceduljice sa natpisima gdje je doručak, gdje je ručak, džeparac i čiji je red da iznese smeće.

Nane bih se sjetio samo kad su se mijenjala godišnja doba ili kad bi mi iz uskih i mračnih hodnika podsvijesti izletjela zaboravljena psovka ili kletva. Njenog gosta koji nikad dolazio nije pretvorio sam u anegdotu kojoj bih se smijao kad ostanem sam sa sobom. Još tada sam znao da ću ga staviti u priču. Nije to bio ni glavni brkajlija u selu koji svima cijepa drva, iako mu je nana činila blagi naklon kad god ga put nanese. Nije bio ni Puco poštar, iako je svraćao samo jednom mjesečno da donese pisma i penziju koju je nana zvala crkavica. Nije bila ni Stana Mustafina, nanina jedina prijateljica, kojoj je sve moglo bit, osim onoga iz ostave.

Nikad nisam prestao da se pitam ko je taj kome čuva najbolji sir, sitno nasjeckane salate, orahe i suvo meso, brašnjave, smežurane smokve i cijeđenu drenjinu, kafu upakovanu u metalnu kutiju sa zlatnim natpisom. Ali užurbanost života i majčino odsustvo potrebe da se, od onog trenutka kad je sredila ostatak svog života, vraća u zemlju iz koje je potekla, odaljili su me od velikih i romantičnih uspomena u kojima bi ta osoba imala bar neke crte lica ili obrise neviđene dobrote. 

U trećem činu sam, gurnut nostalgijom takvom silinom da sam već u kostima naslućivao da ako sad ne odem, nikad više nanu vidjeti neću živu, vratio se pod staru planinu, u prvi snijeg koji još nije bio siguran da li da se zadržava ili da okopni, i našao sam je na vratima kao da me čekala, iako nijesam javio da dolazim.

Plašio sam se povratka, nije da nijesam. Navikao na korumpirano vrijeme, ubrzana disanja, hladna klimanja glavom, izgubio sam iz vida da sam jednom, ne ni toliko davno, bio dječak. Negdje na začelju svjesnosti, sjećanja na zagrljaje i mirise budila bi se asocijativno. Kao da sam djetinjstvo poznavao iz prepričavanja, ne iz neposrednosti.

Sada je na starom zelenom kredencu stajala mikrotalasna, kuhinja je bila obnovljena, a moderna i udobna ugaona garnitura je u potpunosti promijenila opis prostorije. Tepih je bio isti i u izmaglici sjećanja nazirao sam tri figure prostrte po njemu kako čavrljaju rasterećeno i ne znaju da van podplaninskog sela postoji bilo što, osim možda nekog zlog vuka, tuđe nane i Karakondžule kome smo svi crtali različite rogove. 

Nana je odložila štake.

– Isti si otac, kaže i glas joj se zaguši kod posljednjeg slova, pa kao da zacokta od nataložene tuge što je godinama postala noseći zid stare kuće. Nije željela da umre samo da bi što duže patila.

– Mora da si umoran, sažaljivo je šapnula.

A nisam bio. 

Ona nije razumjela taj koncept. Od Vizbadena do našeg sela se ne pješaci ni koraka, nano, htio sam, a nisam rekao. Nije se tako putovalo u njeno vrijeme. Bila je jednom do Berana na operaciji, sina je rodila u kući, a kćer uz potok. Kćer koju nijesam upoznao. Sina kojeg njegovo dvoje od troje djece nije upoznalo. 

Ponijelo me nešto čemu nijesam znao ime da raširim ruke prema njoj. Odviknuta od zagrljaja izmakla se tek toliko da nije sasvim uz mene, a onda stajala tako kao žalosna vrba, drhtala i odglumila da joj je svejedno, da sam mogao i da ne dođem u naše selo. Na pomisao da je selo naše sam se malo postidio, pa sam pokušao da prizovem bar nešto od onoga što sam na prazan pogled i ohladnjelo srce prisvojio. Ovo nije već odavno bilo moje, a opet, ništa drugo nisam imao što sam osjećao više svojim.

– Zaboravio sam koliko je lijepo, propustio sam kroz zube nesvjesno. 

Iz neprijatne tišine zamrle bliskosti sam se otrgao naglo i pošao prema autu da izvadim poklone koje je majka spakovala, poklone koje sam kupio usput na majčin savjet, poklone koje sam sam birao. 

– Nijesi to trebao donosit, rekla je. 

– Majka je poslala. 

– Kako je kučka? 

Nasmijao sam se. 

Nije joj oprostila što nas je odvela, iako je razumjela. Mlada udovica zarobljena u selu bez žive duše za druženje, bez posla, bez prihoda, s troje djece koja će jednog dana htjeti drugačije, više. Morala je da ode tamo gdje je imala bar nadu. Pa makar to bilo čišćenje parkinga i hodnika u zgradama većim od svega što smo do tada vidjeli.

– Da se bar preudala, da se ne muči, dodala je. 

Dok sam gledao slike po zidu, na kojima sam prepoznao jedino svoje stare cipele koje su me odvele nesvjesnog u zemlju bez razumljivog jezika, nana je slagala po stolu hranu. Perifernim vidom sam uhvatio kako se nižu suvo meso, sir, orasi, drenova voda, rakija, domaći hljeb, smznuta jagnjetina, zaleđeni kolači, tegle pune ukiseljenog povrća.

– Ne može biti da nijesi gladan, rekla je. 

Došao je. Njen gost je došao. Oboje smo mu se obradovali.

– prvonagrađena priča na konkursu Festivala priče “Zavičajne staze” 2022, iz zbornika “BIHORSKI MEMENTO”, NVO Centar za kulturu Bihor, Petnjica, 2023. –

_____________________________________________

DRAGANA ERJAVŠEK je rođena u Baru 1980. godine. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Novinarka je i književna kritičarka u crnogorskom dnevnom listu Pobjeda. Objavila je devedesetih dvije zbirke poezije (“Horizontala preko bola” i “Vertikala bola”) i roman “Otvorena knjiga” 2008. godine. Poeziju, prozu i eseje objavljuje u književnim časopisima. Na konkursu “Queer Montenegro 2021” osvojila je treću nagradu za priču “Primabalerina”, a na konkursu “Zavičajne staze 2022” u Petnjici prvu nagradu za priču “Gost”. Živi u Nikšiću, radi u Podgorici, piše u vozu.

Povremeno bi se otvoreno zabuljila u mene bez suzdržavanja i usiljene pristojnosti. Tada bih je pitala o čemu razmišlja.
– Ne pokrivaš bubrege. Kao kad si mala bila. Gola leđa su smrt za ženu. Spora smrt.
Ili:
– Eurokrem nije hrana. Moraš ponekad nešto zeleno. Znaš, vlakna su…
Izvirale su njene zaostale pridike pune ljubavi koja ne pravi granicu između nesnosne gnjavaže i brige koja se rodi prije nego dijete. Bar tako kažu.
– Ti si kriva za sve – kažem i znam da neće ona biti ta koja plače. Odjednom je na krevetu, mazi mi kosu, povlači mi potkošulju preko leđa, ali ne osjećam njen dodir, ne registrujem miris, sad je već pomalo i blijeda poput odraza u mutnom jezeru želje da je zagrlim. I glas joj se gubi. Sve mislim kako je to zato što me tjeraju da živim pod konstantnim svijetlom. I ti neki ljekovi koje pijem, od njih mi se dosta razvodnjava stolica i vrti mi se u glavi.
– Jesam li ja zla? – pitam je nakon što rukavom osušim obraze, ignorišući svrab navučen od deterdženata kojim peru posteljinu i koji se kroz pidžamu uvukao pod moju kožu.
– Kako možeš biti zla kad sam te ja vaspitavala?
– To nije odgovor – negodujem kao derište.
– Razmažena si, nesposobna, zavisila si od mene previše i to je sve moja greška – kritikuje me s pola glasa, ali sjećam je se i kad je bila glasnija.
– Jesi li zato tu?
– Otići ću kad me pustiš – slegne ramenima, dune u šiške i okrene se u stranu kao da u sobi ima nečeg osim tog jednog kreveta na kome ležim i jedne stolice na kojoj sjedi.
– Nisam još spremna. Ne mogu ovdje sama da podnesem dan.
– Spavaj, mila – prošaptala je kao da sam već na pola puta do nevidjela.
Znam da neću zaspati, iako je izmaglila onako kako sjećanja postaju daleka. Neću zaspati kao što nisam spavala danima.
Slika stana koji gori, bebe koja se guši u plaču, muža koji se zalijeće na mene, vatrogasaca i policije kako uzmuvani dovikuju jedan drugom nešto, bolničarke koja se preznojava nad novorođenčetom i majke koja sjedi u fotelji kao da se ništa ne događa… Te su slike toliko jake i ti su glasovi toliko intenzivni da razbude sve ono što je umrlo u meni odavno. Stare ljubavi, prvu adresu, tatin broj telefona na prošlom poslu, onog čovjeka koji na Vranjini uz ulicu prodaje ošamućene šarane a koji je umro prije nego Majkl Džekson.
– Kako ostavljaš bebu samu i šporet upaljen i mlijeko na šporetu? – pitao je.
– Nisam je ostavila samu, majka je bila tu – ljutito sam odgovarala čekajući da neko vikne da je sve to samo igrokaz ili nešto slično.
– O čemu pričaš, pobogu?
– Majka… – nastavila sam ali me je prekinuo.
– Majke nema, Barbara!
– Ali tu je, kako… – okrenula sam se.
Nasmijana mati u fotelji posmatrala je očajnike koji su zamalo ostali bez svog prvorođenog. Njega slomljenog, mene izgubljenu u vremenu. Utopljena je u fotelju i sitnija nego ikad. Ali bez odraza na staklenom, sad već nagarenom stolu, bez odraza u srebrnkastoj Metalac šerpi, majka u fotelji, ali bez odraza u ogledalu koje je bilo pozadina za stari sat i filadendron i drvo života.
– Pripazi mlijeko, moram da trknem do apoteke – rekla sam.
– Ne mogu ti ja paziti mlijeko, Barbara. Ponašaj se kao da nisam tu.
– Ali tu si. Beba spava, samo skloni mlijeko kad prokuva – ubjeđivala sam je dok sam vezivala pertle na pragu između dnevne i hodnika.
– Barbara, mene nema ovdje – bila je uporna.
– Vidim te. Odmah se vraćam – doviknula sam iz hodnika i zalupila vratima.
Vatrogasci su izlazili, jedan po jedan. Smrdjelo je još uvijek na spaljenu plastiku i tkaninu. Drago je razgovarao sa bolničarima i povremeno gledao u mene nervozno klimajući glavom, a zatim kroz mene, s dozom straha i nevjerice.
U ćoškovima misli zveckaju majčine perle, hladno je i tišina i mrak se sudaraju pod mojim trepavicama.

_________________________________________________________________________________________

DRAGANA ERJAVŠEK, novinarka dnevnog lista Pobjeda i književna teoretičarka. Objavila u mladosti dvije zbirke poezije i jedan roman. Nagrađena na Konkursu za najbolju kvir priču 2021. godine, a nedavno je na regionalnom Konkursu Zavičajne staze osvojila prvu nagradu.
Živi u Nikšiću, radi u Podgorici, stvara u vozu.