Od ‘90. do 2006. nisam bio u Beogradu
a te posljednje zime se sjećam
fotografskim pamćenjem dječaka od devet godina.
Ikone, ikone, ikone
pa zastave, zastave, kokarde.
I slike, puno njegovih i Vukovih slika i plakata.
I McDonaldsa u kojeg me vodio brat
i Dinovog albuma ‘Kreativni nered’ kojeg smo kupili u PGP-u
kao za mene.
I Rambovog ’Hoćemo gusle‘ za njega.
I šablonskog grafita KUD Idijoti
na svakoj autobusnoj stanici ka Novom Beogradu
I toga koliko je grad bio ogroman.
i postajao stran.
Tu je i slika koverte s logom SPS-a na dedinom stolu
i depresivno gostovanje Hajduka kod Rada na kišnoj Banjici
I Metropol koji je jedini izgledao golem i moderan
s kojeg kod prozora da sam ga promatrao.
Da je bilo kao što nije
pa da su splitski fanker i pulski pankeri
bili jači.
’Ne bi nam glava, ne bi nam glava’…
*
Na podnevnom suncu sve osim hlada postaje nebitno
i stvarnost se najbolje podnosi.
Na lokalnom radiju devedesete ne prestaju,
a vrijeme je zamrznuto kao ruševine konzervirane korovom.
Štela je opet na slobodi
i skriva se tek od vreline Mostara.
Velež je bizarno ispao,
u polupraznom gradu veseli su tek turisti u tranzitu
i ljudi pristigli iz dijaspore da održe iluziju.
Sinoć kasno, negdje poslije 3:30
Čovjek izlazi na balkon i očito priča s unukom u Americi
Polako spelujući riječi o tome kako će je učit da pliva u Neretvi
ispod Carinskog mosta.
Ne razmisljajući o tome da unuka jedva poznaje i naš jezik,
a kamoli Neretvu.
Na trafiku dolazi stariji čovjek
i ne čekajući, pomalo sa strahom
dobacuje marku na pult i grabi ’Glas Srpske’
smješten strateški na samom kraju kioska.
Da čovjek može uzeti novine i nestati.
Vrijeme je nakon
i samo traje kao oni.
*
Kad je onomad Džoni Štulić
snimao film o sebi u Sarajevu
nazvavši ga ‘Das ist Johnny’
i pride album ‘Sevdah za Paulu Horvat’
Pa je u Maršalki snimao razgovore s vojnicima
Već je sve znao.
Što slijedi i da je to možda posljednje zbogom.
Sarajevu i zemlji čija je zvijezda bio.
Jer kad je točno godinu dana
nakon tog aprila ’91., album smiksan
I bio spreman za objavljivanje,
U Maršalci su ostali tek unezvjereni regruti
Koji su ginuli ni za šta i uzaludno.
Taman toliko užasno
Koliko je potresan Cvijetićev roman
O toj kasarni u aprilu ’92.
Što na podu spavaš?
Pa kad je kasnije grad sustavno uništavan u opsadi,
a ljudi odlazili jedan za drugim,
Maršal ih je gledao tu na prvoj liniji.
Zarobljen u Augustinčićevoj bronci
I bez svojih divizija
Nemoćan da iskorači.
Nemoćan kao danas
Dok tako skrajnut i zaboravljen
Gleda ravno da ne vidi američku ambasadu
Na mjestu kasarne.
Dok u sebi pjevuši:
“Od Aljaske do Meksika
to je ona druga slika.
Pit…i to je Amerika”.
*
Ne znam kako u Libanonu izvode korner,
Ni kako igraju lopte.
A čisto sumnjam da i oni znaju da tamo negdje
na dalekim obalama Mediterana
Ima jedan grad pun libanonskih cedrova
Sa zgradom Bejrutkom i izblijedjelim grafitima
‘Beirut clan’.
Prelijep grad u kojem se ljudi jednako sunčaju,
Druže, vole i svađaju na otvorenom.
U kojem periodički ratuju,
Čisto da nauče kako život nije samo igra.
Kao da je zabranjeno nikad ne odrasti
I čekati taj jedan korner koji riješava utakmicu
Kad se punom nogom opali u grozd igrača pred golmanom
A lopta se od nečijih leđa odbije gol.
Kao da je zabranjeno čitavog života
Živjeti boemsku igru Bake Sliškovića.
*
Split je oslobođen tog davnog listopada ’44.
I uvijek gledamo te slike s Pjace
I niz tadašnju Tartaljinu
Pa narodne zborove, euforiju pomiješanu s tugom
zbog onih koji se nisu vratili.
A nikad nismo vidjeli sreću onih petorice partizana
Piciginaša, koji su se odmah spustili na Bačvice
Ni ne vidjevši Rivu i mase i zastave.
Vidjeli su samo zlatni deseti misec,
Potpuno praznu plažu, jer svi su doli u gradu,
Izvadili balun koji je prošao Sutjesku,
skinuli vojnu monturu,
Uletili u more i dok su klizali po plićaku
Smijali se osmijehom slobode.
*
Nakon svega, ostale su samo kulise
Scenografija velegrada i minulog doba.
Zavodljivost Vračara u ranu toplu jesen
Grafiti i zastave.
S jednog od zidova smiješi nam se Stjepan Bobek
A stotinjak metara dalje Ratko Mladić
Sve u izvedbi navijača Partizana.
Vrijeme koje je prošlo i vrijeme koje traje.
Malo Zagreba, malo zločina
Sve onako zajedno.
Postmoderna u domaćoj verziji.
I zastave Nesvrstanih zemalja
Veselo šarenilo svijeta koji je minuo
A glumi da je živ.
I Savezna skupština bez saveza
I Rosandićevi konji iz Meštrovićevog Splita.
I Beograd koji vibrira
Dok se stari pas odmara od lutanja
I hvata ranojesenje sunce na Novom groblju
Posve svjestan vremena koje je zauvijek otplovilo.
_________________________________________________
DRAGAN MARKOVINA (Mostar, 1981.) povjesničar je, publicist i pisac. U razdoblju od 2004. do 2014. radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu gdje je stekao titulu doktora znanosti i docenturu iz povijesti. Pisao je za brojne regionalne portale i časopise, a danas je redovni kolumnist zagrebačkog portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja i beogradskog Peščanika. Urednik je i voditelj emisije U kontru sa Draganom Markovinom na televiziji O kanal. Autor je niza znanstvenih članaka i knjiga – Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Povijest poraženih (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018), Jugoslavija u Hrvatskoj (1918.-2018.): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi: kultura sjećanja i zaborava (2019) te Neum, Casablanca (2021).
Dobitnik je Nagrade Mirko Kovač za knjigu Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja i Nagrade Zdravko Grebo za kritički esej. Utemeljitelj je Korčula after Partyja.
čovjek-časopis 