Samo trebaš cunjati, šuljati se noću gradom s nosom kao kamerom. Biti bos i gol i nitko kao svaka životinja, kao svaki asfalt, bez imena i povijesti. Vidi, Crnatkova, taj miris šankova i pjesništva prošle države, ranjivosti golemih stabala i tutnjećih vlakova s osvijetljenim imenima lica tako ukoso, pažljivo upisanih u matične knjige. Rudeš, miris jeftine kave prije noćne smjene u Plivi, miris pivskih čepova od zadnjih popijenih piva pred dućanom, vonj skupljanja masne lamperije u predsobljima kad se ugasi grijanje. Pantovčak, Nazorova, miris lijepljenja za bolju prošlost tog tisućunožnog bršljana, vrisak razjapljenog staračkog zubala u čaši, nevini oval bijela zida ostao iza uokvirenog goblena, psihosomatski osip crne plijesni u kutovima, u svađi prolivene bočice Chanela 5. Jordanovačka raskršća, tajni isusovački vrtovi, bolnička plućna krila, miris juhe od zimzelenih iglica ratia, erosa, tanatosa. Miris manije maksimirskih čimpanzi, krokodilove anemije, slonova histeričnog slijepila za planet Zapada, sve od ropstva popišana krzna, krzna povijesti svih zaključanih živina, miris lavove otvorene gubice iza rešetaka. Miris rigotine i ljiljana na Kvatriću. Miris strahom oznojena pazuha majke Novog Zagreba, one Mirjane iz Končara čiji se sin skida s horsa već treći put u njenom krevetu u njenoj spavaćici. Miris starog kabela TV-a s utakmicom. Miris nevoljenih kurvinih dvjesto života kod Kolodvora i glatke plastike s ruba nove torbe njenog sina prvašića. U golemoj retorti noći krčkaju mnogi mirisi. Cigara kicoša, jako vino. U skupim restoranima miris mljackavih, guščjom mašću podmazanih političkih analiza. Crna mast kreme za cipele, a dalje, iza ugla, gorki mentol bijedne kolonjske vode, moljac spaljen na goloj žarulji, vonj bolničkoga klora na urgentnom centru na Svetom Duhu. Smrti i mladunče, ti siromaštvo, makni se! Smrdiš na sve ljude koji su htjeli i trebali mirisati na život, a nisu! Neon, miris neona je miris grandiozne, narcističke noći u gradovima čija svjetlost uporno i drsko zaklanja zvijezde. Rim, Tokio, New York, Sao Paulo, Mexico City, Manila znoje histeričan neon. Timbuktu i Đakovo nisu tu. Miris romantične genijalnosti i priča s rubova usta, novina. Još se vije miris tek poslužene piletine a la king u otmjenom restoranu Delmonico's na Manhattanu, u koji bi davnih godina za večeru sjedao Tesla. Točno u 8.10 p.m., s obaveznih osamnaest salveta uz tanjur. Miris misli kojima nijedno tijelo ništa ne može. Ili neugasivi miris čelika noćnoga Orient Expressa na stanici u Vinkovcima. Miris svake nove putne karte sprečava da blijede ispovijedi prvih noćnih putnika. Rijetko je, doduše, ali u kišnoj noći jak je miris gromom pogođenog, spaljenog tijela - ujedno miris brzine svjetlosti i brzine mraka. Da, noć ima stotinu mirisa, a najnježniji je već spomenuti tugaljiv miris noćnog leptira oprljenog svjetiljkom. Na sekundu on je buktinja apsolutne živo-smrtne svjetlosti. Najslađi je miris ispražnjene kinodvorane, miris majčine spavaćice, noćne trave i miris načete gorke čokolade ostavljene na stolu sestri, kad se svjetlo ugasi. Na periferijama brašnasto topli miris ruku pekara koji mijesi trbuh kruha. Miris kuverti, pečata i paketa noćne dežurne pošte u Branimirovoj. Suhi miris policijske uniforme kod Kolodvora. Miris jeftine šminke tinejdžerica u noćnim tramvajima. Najtužniji onaj razgaženih cipela bolničkog tehničara koji izlazi iz hitne pomoći. Ponekad noć odustane od svih šarenih i čak ljupkih mirisnih ambicija, pa miriše samo na staru mokraću i proliven benzin. Znoj, crveni ulošci u WC-u. Proliveno pivo s komadićima mozga na asfaltu pred noćnim klubom. Ili popišano, izgaženo zgarište livade nakon koncerta i vatrometa. Samo ga smetlari i vrane znaju. Ljeti se pokraj čeličnih ograda trokatnica osjeti onaj tamni, čipkasto-lutkast miris lijepe, usamljene žene. U samotnih žena utroba je glatka, reljefna i krhka kao goblen. Sve osjeća, prima. Nakon kavijara na otvorenju izložbe lijepe žene tješe se čokoladnim keksima u krevetu, dok dolje u njima reži čopor praha lajuće okoline. Neke moje prijateljice namjerno propuštaju prilike. Naćule uši u tami, kao one oči Jamesa Stewarta u filmu Prozor u dvorište. Drugih očiju nema u blizini. Po našim brdima razasuti su samo bjegunci iz ratova i teleskopi. ____________________________________________________ DORTA JAGIĆ (1974.) piše poeziju, kratke priče, putopise, eseje i pjesme za djecu. Dosad je objavila pjesničke knjige Plahta preko glave, 1999., Tamagochi mi je umro na rukama, 2001., Đavo i usidjelica, 2003., Kvadratura duge, 2007., Kauč na trgu, 2011., Kafkin nož, 2015. te knjige proze Kičma, 2009.; S tetovažom nisi sam, 2011., leksikon Mali rječnik biblijskih žena, 2013., putopise Prolazi i pukotine, 2015., knjigu eseja Veće od kuće, 2018., slikovnice Inženjer leta na kraju svijeta, 2020. i Tri putnika u zemlju Nut, 2020. Njezine pjesničke knjige te pojedini ciklusi prevođeni su na brojne strane jezike; i uvrštena je u domaće i strane antologije pjesništva. Uz nagradu Goran za mlade pjesnike, 1999., dodijeljena joj je međunarodna nagrada The European Poet of Freedom Award u Poljskoj, 2014., za knjigu Kauč na trgu. Dobitnica je i Goranova vijenca 2017. za cjelokupni pjesnički opus i dostignuća u hrvatskoj književnosti, te nagrade Hrvatskog P.E.N. centra „Višnja Machiedo” za knjigu eseja Veće od kuće, 2019. Dugi niz godina vodi radionice pisanja poezije te prevodi poeziju i prozu s njemačkog i engleskoga jezika. Živi kao slobodna umjetnica u Zagrebu.
čovjek-časopis 