PAUZA. ZAREZI SU OVDJE SAMO NA TREN.
Netko bi ti trebao reći
da će to sve jednom biti nevažno
i to što živiš u svom ruksaku
samo s jednim džepom
iznutra i izunutra
i to što se tkanina s unutrašnje strane pupka
sabire u gusti čvor između
dva bubrega
dvije posvađane strane
dva limfna čvora
i to što se sladoled jučer ponovno otopio
što ti je val natopio srednje uho
i što te jednom više neće niti biti.
Netko bi ti trebao reći da je osjećati sve
previše, ali da ti to moraš i da je u redu.
Netko bi ti trebao reći:
‘Vidi most, pogledaj kako je stabilno za preći!’,
I netko bi ti trebao reći:
‘Nemoj stajati, tijelu je lakše kada padne vertikalno na površinu i u nju utone, nego kad se horizontalno gura i tali’.
Netko bi mogao i primjetiti taj skok
čestice prašine i stanice mrtve kože skaču s tobom po trampolinu,
zamisli kako je tek njima.
I to bi netko trebao reći.
Netko bi ti trebao reći
‘Hej, pa ti si opruga’.
I onaj dječak na plaži što ti izgleda kao
kopač bazena u pijesku
i tvorac
koji vrijeme između udaraca
vode koristi za utonuće u mel
s rukama prekriženim na potiljku
(a svaki novi val da bi se uspravio
i nastavio kopati)
netko bi ti trebao reći
da je moguće da on u jednom trenutku
jest hedonist,
a u drugom jest mrtvac
jer bazen od pijeska nekada
je limeni akvarij,
a ponekad stakleni lijes.
Ruke prekrižene na potiljku
ili su uživalište
ili pregled liječnika
ili predaja egzekutoru,
ali svakako su tkanina koja kida
peritoneum.
Netko bi ti trebao reći da postoji više
od tri opcije
i da kad sve utihne,
i publika i izvođači i voajeri,
ti još uvijek čuješ
glasnu tišinu,
sjetiš je dječaka koji je u pijesku iskopao izvor,
zakopao smrt,
i kojem je netko trebao reći
‘više ti ništa ne trebam reći, ti sada sve znaš.
***
PAUZA. ZAREZI SU OVDJE BILI SAMO NA TREN.
Oko nas se Zbilja okreće kao metronom
zeru pre-manje melankolije za pisanje
prstohvat previše za življenje
gledanje istini u oči kao zecu
kojem treba prerezati vrat
kao krvi koju treba negdje iscijediti
do kraja da je ne ostane višak
visceralnosti ispod vučjeg krzna
utrobnosti ispod oznojene kože
mekanosti iz koje izvire pupčana vrpca
igre riječi dok negdje ne nestanemo
dok ne stanemo
negdje s ljetom
učahureni
gdje se ide s ljetom
u pijesku se skrivaju bakterije koje jedu meso
u ledu se skrivaju bakterije koje jedu meso
zašto se ne sakriješ negdje
gdje se ide s ljetom
Gdje da idem
kada ode ljeto?
***
GUŠI.
Da bi se sve odvijalo
beskonačan niz puta
prvo se ipak nešto
jednom mora dogoditi.
Jedan produljeni glas
treba barem jedan krik.
Jedno more,
treba barem jedan plankton
uronjen u sol
koja ga grize.
Jedno ljudstvo
treba barem jednog
od nas
da ga predstavlja
u množinama
u kojima se opet
može nestati
kao u kakvoj
predsilvestrovskoj
adventskoj
gužvi.
Ovo je spjev bez
zareza
u njemu za njih nema
vremena
i zato se udah
kao i u ronjenju
uzima samo na početku
i ispušta
na kraju svijeta
kao posmrtni hroptaj.
Sve se može i mora
proživjeti beskonačan niz puta
tako je govorio Zaratustra
ili barem oni koji su ga tako
odlučili shvatiti.
***
CRVE.
Čovjek koji zaboravlja svijet
može izgledati poput
fetusa u formalinu
skržljav
se jezik
otapa
u kiselini
stopljeni
pupoljci
odvajaju se u niti
svega što su
propustile kušati
na sondu se kuša
prokušana hrana
mama ptica žvače
bebi ptici
nasilno joj šireći
kljun
čovjek koji zaboravlja svijet
može izgledati poput
fetusa u formalinu
čovjek je
razvojna faza ribljeg organizma
u jednom se trenu
grana iz zgužvanih
hrptenjača
središnje
riblje kosti
treba paziti kad se
jede riba
umotati je u kruh
puno kruha
suši usta
kad se začahuri grlo
iz njega se povraća
gusta zemlja
fetus u formalinu
gomila je zavojitih
rebara
i svijenih kralježaka
koje prekida jedno
tamno
maleno
oko
na hidrocefalusu
od glave
pune tekućine
koja guta odluke
sjećanja o ranom djetinjstvu
željene ljubavi
i ideologiju
hipotonična otopina
je oceanska gutačica
sive tvari
od nje nestaješ
njoj se moliš
čovjek koji zaboravlja svijet
može izgledati poput
fetusa u formalinu
smiješna filmska vrpca
zaustavljena u pomaku
iako fetusu u formalinu
ne trebaju
pelene
kateteri
sonde
braunile
trahealne
kanile
respirator radi
upuh ispuh
upuh
kaže život
život
život
kao da je život sam po sebi
neka vrijednost
vrijedna rata
kad se ratuje
odlazi se mišlju
krajnjeg odlaženja
korak do
koraka od
čovjeka kojeg zaboravlja svijet
jer čovjeka koji zaboravlja svijet
zaboravi i svijet sam
ostavi ga da mrtvuje
u svojoj demenciji
iako diše
i ponekad izgleda živo
poput guštera kojem
morska djeca otkinu rep
pa ga pogurnu štapom
a on zamijeni osunčani trbuh
ribljom škrgom
i nastavi se kretati
goloruko
dok mu se mozak
ne oporavi od izljeva krvi
jer kad se deblo
krene gasiti
leđna je moždina
poput
žarulje na izmaku
ispuh
upuh
ispuh
puh
uh
hroptaj
kažu da može
trajati i satima
plaši druge žive
koji misle da su živi
samo zato što stoje
i čuju svoj miokard
kako aneurizmatski
pulsira u unutrašnjem
uhu
koje pamti
Čovjeka koji zaboravlja svijet.
Kad je moj djed iščeznuo
iz svoje ljušture od tijela
od njega je ostala
samo viskozna slina
i pokoji prst
za vezanje uz dasku kreveta
jer kažu da ne bi bilo dobro
da u bunilu izvadi
prvu i drugu i treću cijev
za njega je bolje tako
kažu
jer on sada ne zna
više ništa
za njega je bolje
je bolje je
za koga
je bolje
jer
jednog je dana
u buktinji žarulje
koja je proradila na čas
rekao piši
uzela sam papir
i zapisala naslov
‘Kako sam doživio vlastitu smrt’.
Sve nakon naslova
bilo je hroptajuće bunilo
od zatvora rata
do rata života
i smrti
no tema je djela
kažu
obično sadržana
već i samom naslovu
ili su nam barem
tako ponavljali u školi.
*
“DEMIURG GUŠI MUHE, CRVE, PAHULJE I VODU samosvojan je i zaokružen pjesnički tekst koji se izdvaja visokom razinom svoje semantičke i sintaktičke promišljenosti, ritmičkom protočnošću, stilskom bravuroznošću te slojevitošću motivsko-tematskog i idejnog sloja. Rukopis je oblikovan u formi poeme, svojevrsnog spjeva sastavljenog od manjih sadržajno-strukturalnih dionica koje vješto povezuju dubinsku uvjetovanost mitološkim pričama i likovima zapadne civilizacije s aktualnim motivima današnjice, ali i s univerzalnim, svevremenskim figurama stradanja, bolesti i smrti. Spjev već u svojim početnim dijelovima uspostavlja interdiskurzivnu poveznicu s antičkom mitologijom, a preko nje i s motivsko-tematskim i jezičnim arealom književne tragedije, i ta će se poveznica na suptilan način provlačiti tijekom cijeloga pjesničkoga teksta. Ključni kodovi koji služe kao žarišne tematske točke pritom su vezani za obilježenost cjelokupnog živog svijeta, a ponajviše onog ljudskog, nasiljem, krvoprolićima, propadanjem, bolešću i smrću, ali i međugeneracijskim vezama koje, kao što svjedoči lirski subjekt (u ženskom rodu) ponekad generiraju i mnogo ljepše i nježnije efekte, poput emocionalne povezanosti, učenja i empatije.” – Andrijana Kos-Lajtman, iz obrazloženja uz dodjelu nagrade Goran za mlade pjesnike 2025.
_____________________________
DOROTEA ŠUŠAK (1996.) diplomirala je Dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Edukantica je realitetne psihoterapije i teorije izbora. Doktorandica je na poslijediplomskom studiju Znanosti o književnosti, teatrologije i dramatologije, filmologije, muzikologije i studija kulture pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Trostruka je laureatkinja nacionalne nagrade Marin Držić za najbolje dramske tekstove. Dobitnica je nagrade Radiofonton za najbolji radio-dramski tekst te je dvostruka laureatkinja nagrade za najbolji dramski tekst Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru. Dobitnica je nagrade za najbolju kratku priču Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci. Potpisuje autorstvo, dramaturgiju i/ili režiju niza kazališnih i drugih umjetničkih projekata na nezavisnoj i institucionalnoj sceni diljem RH i regije. Višegodišnja je aktivistkinja u polju prevencije nasilja, poticanja mentalnog zdravlja te rodne ravnopravnosti. Izvršna je direktorica Centra za ženske studije te ravnateljica Centra za kulturu Trešnjevka. Laureatkinja je nagrade Goran za mlade pjesnike, za rukopis naslova Demiurg guši muhe, crve, pahulje i vodu.
fotografija autorice: Sanjin Kaštelan
čovjek-časopis 