Tag: Doris Pandžić

„Ne znam“ postao je odgovor na svako moje pitanje. Na svako buđenje ujutro. Na svako večernje polaganje glave na jastuk, prije nego što satima gledam na ekranu snimke koje ću zaboraviti. Kao i cijela moja generacija. Sjedimo. Gledamo. Čekamo. Već smo se navikli na sažalne poglede naših roditelja. Katkad poželim da živimo u zanimljivijem dobu, ali nema više ratova. Ostaje nam samo ova kriza koja naše živote pretvara u nadgrobne spomenike bez natpisa.

Koliko još? Čaša vina. I još jedna. Na kutu tog šanka Roberto i ja ostavili smo puno kovanica za taj surogat za sreću. Planovi. Život će doći sutra, samo da se odlučimo na pravi potez. Nema veze što nisam dobila onaj posao koji sam očekivala, to je ionako za očajnike. Mi možemo bolje od toga, mi imamo viziju. Pogledaj nas, slobodni smo. Mila se vratila iz Njemačke. Rekla je da se tamo puno radi. Ne postoji zemlja budućnosti. Sve je sranje, kamo god da odneseš svoje kofere. U tom koferu i dalje je tvoj život koji nitko ne želi.

Ne znam kako je uspjelo onima prije nas. Pogledaj ih; samodopadni jebivjetri s borama na licu. Jedan od njih, pisac erotskih romana, nedavno mi je pričao o svojim ljubavnicama koje su duplo mlađe od njega. Otkad se „Eco“ zatvorio, svi oni vrijeme provode u istom kafiću kao Roberto i ja. Mi ih nazivamo „mjesnom luđajom“. Slikari, pjesnici, performeri, tko zna što. Znamo da nešto rade, ali nismo vidjeli njihove radove. Možda smo samo preveliki ignoranti. Možda su ti ljudi stvarali povijest.

Roberto kaže da mu je u zadnje vrijeme dosadno na cugama s Aurelijom. Dobila je posao u gradskoj upravi. Stalno putuje, ustaje svako jutro, pazi na političku korektnost svojih rečenica. Šteta. Aurelija je bila najprovokativnija žena koju poznajem. Nagrada za njezin umjetnički rad bio je stalan posao. Već dugo nije napravila ništa značajno. Samo dobiva plaću. Možda je to način da te povijest zaboravi.

Neki novi dječaci ulaze u kafiće i klubove subotom uvečer. Dok pijem svoje vino, odmjeravam crte njihovih lica. Mislim da muškarci prije nisu bili toliko lijepi. U njihovom svijetu nema više bunta, nema više te bezbrižne ružnoće; život prolazi kao savršeno navijen sat koji iskoristi svaki trzaj kazaljki. Ne prilazim tim mladim tijelima. Lakše je ovako. Roberto je obrijao glavu jer više nije bio lijep. O, da, i njih to čeka. Folikuli koji otkazuju poslušnost i naznaka brčića u kutovima lijepih ženskih usta, jednoga dana, kad shvate da se kazaljke okreću u prazninu. Ne, ne, nisam ogorčena, to je život. Treba biti realist. Što sam starija, to mi se više sviđaju stanovi napunjeni derutnim namještajem. Sviđa mi se gradska ružnoća koju vidim s prozora. Ljudi koji mile cestom simulirajući stvarnost. Za nekoliko desetljeća, fotografije grada snimljene danas završit će na kalendarima kao sjećanje da naši potomci vide: tako je to izgledalo tada. Slučajni prolaznici postat će mumificirano sjećanje nekih novih generacija koje će jednako kao i one prošle, gmizati u mjestu misleći da stvaraju neko novo sutra.

Mislim da je Roberto zaljubljen, iako to ne želi prikazati toliko fatalno. Samo kaže: „Ona mi odgovara.“ Njih dvoje nisu ništa definirali. Možda je za ljubav samo dovoljno ne misliti na sutra. Krsto mi se jučer žalio porukom kako je neka djevojčica s kojom provodi noći previše ozbiljno shvatila njegova milovanja. Znam da ju Krsto ne voli. Znam, jer postoji jedna žena koju mi često spomene. „Ali, znaš“, rekao je, „ne mogu ništa dok se ne dovedem u red. Znaš, ona ima sređen život. Ja nemam ništa.“ Krsto ima plan, ima plan već godinama. Shvaćam njegove riječi. Svi znamo da planovi ne uspijevaju, ali bitno ih je imati. Zato i ja bezbrižno noću grlim svoga ljubavnika. Bez definicije, bez plana, znajući da on u mojim očima vidi dio neke svoje budućnosti, ali to ne izgovaramo, pravimo se da nemamo plan, da nam je lijepo ovako kako jest, tako, kao da smo još uvijek djeca, kao da još ima puno vremena za život.

Katkad mi se čini da sam zavoljela taj kaos u kojem je teško izračunati koordinaciju sljedećeg pokreta. Odrekla sam se kontrole, prepustila ljepoti slobodnog pada. Više nemam onaj odlučni, smiješan korak kao da se spremam pokoriti svijet. I osvajači su na kraju uvijek poraženi. Radije tiho klizim, uživajući, promatrajući to vrijeme, ta tijela koja prolaze kraj mene, kao živi film bez redatelja. Ženska odjeća u izlozima pretvorila se u onu koju je nosila moja baka. Dizajneri imaju smisla za humor. Ni na njenom licu nisam nikad našla odgovore. Možda je ta šutnja najmudrija stvar koju mi je ikad prenijela. Izađi na cestu, pogledaj kakvo će biti vrijeme, ne čitaj novine, kupi čokoladu, sjedni na klupu i jedi slatke kockice, jednu po jednu. Jednu po jednu.

Pitam se što je s Julijom. Nije mi se dugo javila. Poslala sam joj poruku. Rekla je da je izbrisala Facebook profil. Ljudi je živciraju. Nikad joj to nisam rekla, ali prije nego što sam je upoznala, mrzila sam je. Nikad nisam bila ni na koga toliko ljubomorna kao na nju. Vodila je život koji sam ja htjela imati. Kako je samo bila uporna u tome! Njeno ime pojavilo bi se uvijek na nekoj listi na kojoj sam ja htjela biti. Dobila je posao na fakultetu, upisala je doktorat, objavila je knjigu. A ja? Nisam bila dovoljno okretna da dobijem te prilike. Mislila sam da sam gubitnik, sve dok je nisam upoznala. Prošlo je otad puno godina. Julia sjedi kod kuće. Više ne radi onaj posao, nije doktorirala, njezine knjige nitko ne čita. Više joj ne zavidim. Ne zavidim njezinoj imovini koja se sastoji samo od napola bombastičnog imena koje svi povezuju s jasnoćom misli tridesetogodišnje intelektualke. Znam da smo iste. Ja na jednom kraju grada cuclam kockice čokolade, a ona na drugom žvače hamburger iz McDonaldsa. Nema razlike između naših života.

Danas će možda opet kiša. Možda su Juliju živcirala sva ona lica koja su joj se pojavljivala svako jutro na zaslonu ekrana kompjutora, nasmiješena lica s novorođenom djecom u rukama, naivno zaljubljena lica, njeni bivši studenti koji su zagazili dalje nego ona. Znam, jer i ja sam to vidjela. Ta ista lica. I znam da moje ne izgleda tako. Mislim da Julia više ne želi izaći iz kuće jer ne želi da drugi vide koliko joj je lice razoreno od čekanja. Sve te bore koje nastaju od trzanja mišića nad nadom, koža opuštena od predugog stajanja i oči crvene od nervoznog treptanja. Najradije bih joj rekla: „Julia, moraš naučiti hodati tiho. Ionako nitko ne čuje tvoj korak, Julia. Bit će lakše. Klizi, Julia, klizi. Učini život glatkim kao staklo ogledala, ali nikad ne gledaj u njega.“

Posljednja kockica topi mi se u ustima. Vjetar tiho šušti kroz krošnje stabala na rubu trga. Proljeće je. Ljudi će se opet žaliti na alergije, kao što se zimi žale na gripu, a ljeti na vrućine. Možda će me danas opet netko pozvati na pogreb svog roditelja. Palim cigaretu. Osjećam prvu kap kiše na prstu desne ruke.

***

DORIS PANDŽIĆ (12.12.1983., Rijeka) objavila je zbirku poezije ‘Iskrivljena ogledala’ 2011. godine. Godine 2013. dobila je nagradu za prozni rukopis „X√X“ na natječaju Matice hrvatske u Osijeku, koji je objavljen 2014. godine, a 2016. godine objavila je zbirku Facebook statusa „See more…“ Bila je urednica časopisa „Re“ i sudjelovala je na festivalima „Sedam dana stvaranja“ u Pazinu i „ARGH“ u Beogradu 2016. godine i na festivalu „Pričigin 2019. godine. Godine 2017. dobitnica je stipendije za poticanje književnog stvaralaštva Grada Rijeke za tekst „Bizarne crtice iz anti-života“. U posljednje vrijeme najviše piše erotske priče i poeziju i moderira u Rijeci književne večeri pod nazivom „KvirPoetRi“. Od 2018. godine članica je neformalne grupe Ri Lit iz Rijeke.

GROBAR

Bivanje umjetnikom vrlo je relativan pojam. Koliko god se to uzvišenim prikazivalo u filmovima, pojam „umjetnik“ u praksi većinom označava individuu donekle prljavih noktiju i nesigurne financijske situacije, nastanjenu u neurednom prostoru punom platna, boja, alata, papira ili neobjašnjivih predmeta koji samo njemu služe nečemu. U očima društva, ova individua pomalo je nedefinirana jedinka, čije se zvanje izgovara najčešće popraćeno česticom „ma“, uzvikom „aha…“ ili značajnom gestom odmahivanja rukom.
Tako i mene najčešće doživljavaju moje kolege neumjetnici s posla. Kao vanjskom suradniku Gradskog groblja, dodijeljen mi je jedan mali kut u klesariji, u kojoj sam ja, usput rečeno, jedina osoba koja kleše. Svi drugi kamen režu i u njega strojno urezuju slova. Sa slušalicama na ušima, puna kamene prašine, stigmatizirana umjetnicom, stojim kraj stalka u svom kutu i klešem reljefe, anđele, krila, fontane i ostale oblike koje naručitelji žele. Trenutno izrađujem malog, debelog anđela čije genitalije je naručiteljica izričito zabranila, dapače, čak i bradavice, pa sam odlučila da ću kip prikazati obučen u kratku tuniku.
Godine i godine narudžba čednih anđela u meni su izazvale tihu frustraciju i bunt, što je rezultiralo prekovremenim radom tijekom kojeg u svom kutu skidam naručene kipove sa stalka i zamjenjujem ih svojim projektima: modificiranim kopijama narudžbi oslobođenim patetike i čednosti. Prvo sam započela s edicijom svojih nadgrobnih ploča (prva od njih bila je ploča s reljefom koji izgleda kao dječji crtež čovjeka, a ispod njega piše „Ovdje leži ni po čemu važan čovjek“), a onda sam krenula na zahtjevniji projekt – anđela s monstruoznom erekcijom. Na njemu radim posljednja tri mjeseca, svaki dan po dva sata. Jedan dio naručitelja želi da anđele nakon izrade obojim zlatnom bojom. Svog anđela odlučila sam ostaviti sirovog, bez boje.
Kolege nikad ne prilaze kutu u kojem su moji radovi. Nikad još nitko nije pokazao interes, osim jednog zaposlenika koji ne radi u klesariji – Grobara. Grobaru nitko ne zna ime, osim onih u računovodstvu. Kao što i njegov nadimak sugerira, on je bio zadužen za kopanje raka, ali kružile su priče da taj naziv nije „zaradio“ na poslu. Prema narodno-kolegijalnoj predaji, Grobar je još kao tinejdžer ubio vlastitu majku i zakopao je u vrt iza kuće. Nakon tjedan dana, policija, koju je poslala zabrinuta susjeda, našla ga je kako hladnokrvno jede čips pred televizorom. Navodno je proveo deset godina u zatvorima za maloljetnike i zatvorenim odjelima psihijatrije.
Grobar svake večeri nakon posla prolazi kroz klesariju, zastaje na dva metra od mog stalka i promatra me. Svaki dan, pomalo ritualno. To njegovo promatranje uvijek traje otprilike pet minuta, tijekom kojih ja njemu kimnem, a on samo trepne. Nikad nismo prozborili niti riječ. Baš kao što moji kolege klesari nikad nisu vidjeli niti jedan rad iz mog popodnevnog projekta, tako ni Grobar nikad nije vidio niti jednog mog jutarnjeg zlatnog anđela. Gledajući krajičkom oka njegovu siluetu, znajući da zuri u moje kipove svojim konjuktivitičnim bjeloočnicama, pitala sam se je li ubio majku, zašto ju je ubio, što misli o mojim projektima i mašta li o tome da me zadavi, smjesti u jednu od iskopanih raka i na nju postavi umjesto nadgrobne ploče mog anđela s erekcijom. Grobar i ja u popodnevnim satima uvijek smo sami u klesariji. Možda je perfekcionist. Možda čeka da završim kip kako bi me ubio.

***

MIŠKO

Miško je bio ultimativni intelektualni pijanac od trenutka kad sam ga upoznala. Upisao je fakultet kasno, s 25 godina. On je studirao književnost, a ja likovnu umjetnost, ali upoznali smo se na zajedničkim predavanjima. Sve kolegice na predavanjima zalijepile su se za njega jer su mislile da će izgledati kao intelektualke ako ih netko vidi s njim. Njihovo oduševljenje naglo je splasnulo kad su shvatile da ne mogu podnijeti smrad alkoholnih para koje se svakodnevno šire iz njegovog tijela. U predavaonici je uvijek red klupa oko njega bio slobodan i ja sam na našim malobrojnim zajedničkim predavanjima zadovoljno sjedala kraj njega, kao u sigurno sklonište od kolegica i njihovih dosadnih priča. Nesklonost kolegica si je osigurao i time što je jednoj od njih, koja je tijekom studija dva puta rodila, na njezino pitanje „Zar ti ne voliš djecu?“ elegantno odgovorio: „Ja najvjerojatnije neću imati djecu jer namjeravam biti alkoholičar.“ Nakon toga ga više nitko nije pozdravljao.
Predavanja o školskoj didaktici shvaćao je vrlo humoristično. Jednom nam je nadobudna mlada profesorica zadala da smislimo neku problematičnu školsku situaciju i ponudimo svoje rješenje. Ovo je bila Miškova nastavna situacija:
„Petar je iskopao oko Florijanu i ubacio ga Evelini u pernicu. Evelina je oko, mislivši da je špekula, posudila Milkici. Milkica je oko zgnječila u džepu, pa joj je mama dala zabranu igranja s crncem iz susjedstva. Sutradan, Milkica je Evelini vratila novu špekulu, a Evelinu je nastavnica kaznila jer je tako nesmotreno postupila s Florijanovim okom. Petar se slatko nasmijao Florijanu, a Florijan mu je namignuo.“
Nakon završenog studija, otišao je raditi u neko selo kao profesor za minijaturnu novčanu naknadu, kako bi sakupio godinu dana staža i položio nastavnički ispit. Predavao je napaljenim pubertetlijama u školi kojoj je prijetilo zatvaranje zbog premalog broja učenika. Bio je jedini profesor koji nije bio stariji od šezdeset godina. Živio je s lokalnim starcem koji ga je opskrbljivao rakijom i brao je gljive u šumi. Nakon godine dana, javio mi se mejlom koji je započeo pitanjem o ljubavnom životu („da l’ se sretno udaješ, za još jednu presretnu rastavu čak i doslovnu, ako se ona sprovodi sjekirom za meso i kosti)?“), pitao za savjet oko ispita, a mejl dovršio rečenicom: „Inače, kao što vidiš, još uvijek negiram vlastitu uzaludnost, umjesto da jednostavno poludim.“
Ispit nije položio. Komisija ga je toliko izmaltretirala zahtjevima o formalnom izgledu tekstualne pripreme za ocjenski sat, da je on odlučio reći im kako se uopće ne namjerava pojaviti na ispitu i da zauvijek odustaje „od cijele te situacije“, što je komisiju, kojoj se to nikad prije ni sa kojim kandidatom nije dogodilo, naprosto zgrozilo.
Nakon toga se više nikome od nas nije dugo javio pa sam pretpostavila da se napokon usrećio ludilom.

***

DORIS PANDŽIĆ (12.12.1983., Rijeka) objavila je zbirku poezije ‘Iskrivljena ogledala’ 2011. godine. Godine 2013. dobila je nagradu za prozni rukopis „X√X“ na natječaju Matice hrvatske u Osijeku, koji je objavljen 2014. godine, a 2016. godine objavila je zbirku Facebook statusa „See more…“ Bila je urednica časopisa „Re“ i sudjelovala je na festivalima „Sedam dana stvaranja“ u Pazinu i „ARGH“ u Beogradu 2016. godine i na festivalu „Pričigin 2019. godine. Godine 2017. dobitnica je stipendije za poticanje književnog stvaralaštva Grada Rijeke za tekst „Bizarne crtice iz anti-života“. U posljednje vrijeme najviše piše erotske priče i poeziju i moderira u Rijeci književne večeri pod nazivom „KvirPoetRi“. Od 2018. godine članica je neformalne grupe Ri Lit iz Rijeke.

fotografija autorice: Kristina Barišić

zbirku “Bizarne crtice iz anti-života” možete besplatno preuzeti na https://www.smashwords.com/books/view/1096320