Tag: Đorđe Šćepović

Avaj, o, avaj,
Ljudi se rađaju i umiru,
Poumiraćemo i mi brzo,
Stoga se ponašajmo kao da smo pomrli već.
E. Paund

Stric je čekao kod kapije, kod glavne kapije i glavnog ulaza na groblje. Srijeda je. Bila bi to uobičajena srijeda da baš za ovu srijedu nije zakazano iskopavanje i ponovno ukopavanje Davida, a to nijesam mogao sâm. Propisi nalažu da činu eshumacije prisustvuje i neko stariji iz porodice, kao da ja sâm nijesam dovoljno pouzdan svjedok, kao da je prisustvo strica od bilo kakve koristi.

David po drugi put među crvima, moglo bi se tako reći. U stvari, tako ja volim da kažem. Gospodin Bajčeta za svojim stolom ispisuje i pečatira nalog i poziva svoje grobare, njih četvoricu, poziva ih u pohod na suvu zemlju i razbacane kosti, pomjeriti ploču, ukloniti ostatke drvenog sanduka i kosti uredno složiti u čaršav, izdaje naredbu gospodin Bajčeta, vrhovni grobar glavnog gradskog groblja. S četvoricom mrzovoljnih grobara stric i ja krećemo prema parceli 37. Njih četvorica sve vrijeme gunđaju sebi u bradu, jer, umjesto da u kafani ispijaju kafu i rakiju, ili u svojim jeftinim, buđavim sobama doručkuju jeftinu šunku i hljeb od juče, oni s lopatama i krampovima u rukama idu u iskopavanje i novo sahranjivanje Davida B., umrlog 14. 03. 2004, prije ravno četrnaest godina, a za Davida ih boli ona stvar, jer, oni nijesu poznavali Davida, oni ne znaju ništa o njemu, za njih je on samo još jedan leš, još jedno mrtvo, davno pokopano tijelo koje danas treba iz jedne rake prebaciti u drugu. Za njih je on samo još jedan radni zadatak, jedna stavka više u dnevnom rasporedu i još jedan nalog koji treba izvršiti, jer gospodin Bajčeta ima još gomilu obaveza i mrtvaka koje valja preseliti, ili ukopati po prvi put.  Kako može izgledati moj brat nakon četrnaest godina pod zemljom, što li je od njega ostalo, kako izgleda neko ko je toliko godina hrana crvima!? Dok hodamo prema grobu u glavi premotavam čitav jedan život, cijelu jednu istoriju Davida B. David je osam godina stariji od mene, pa iz razumljivih razloga jedan dio njegove biografije ne mogu sa sigurnošću znati. Prvih desetak godina Davidovog prebivanja na Zemlji upoznao sam posredno, iz kasnijih i čestih  priča mojih roditelja, naših roditelja, a takve priče bi obično pričali neke od mnogih neprospavanih noći, noći koje bi dolazile poslije teškog i uznemirujućeg dana, a takvih dana je bilo mnogo, i previše ako mene pitate. Ono što pouzdano znam, jer, nemam razloga da sumnjam u vjerodostojnost majčinih i očevih kazivanja a u vezi s vremenom kojem nijesam bio nazočan, s vremenom u kojem nijesam učestvovao, jeste da je David od samog časa rođenja pa sve do tog 14. 03. 2004. ispisao jednu sasvim neobičnu, moglo bi se reći jedinstvenu biografiju. Od trenutka kad je prvi put udahnuo vazduh izašavši iz majčine utrobe, do trenutka kad je posljednji put pogledao u plafon sobe i zauvijek sklopio oči, David je patio, toliko da bi mu na patnji pozavidjeli i najveći, najslavniji mučenici upisani u stare crkvene knjige. Njegova patnja nije bila slavna, nije bila glasna, nije bila važna bilo kome osim nama, koji smo joj svjedočili, i skoro pa ravnopravno učestvovali u njoj. Od samog porođaja, koji je trajao cijelih dvanaest sati, i prilikom kojeg je David ne želeći da se ponaša u skladu s procedurom (što je kasnije često činio) pokušao da u svijet izađe s nogama naprijed (valjda želeći da svijetu prvo pokaže onu stvar, pa tek onda glavu), grčevito se držeći za majčinu unutrašnjost, preko meningitisa, iliti zapaljenja mozga koje ga zatiče u petoj godini, a uzrokovano bakterijom u medicini znanom kao hemophilius influence tip B, koja preko krvnih sudova stiže sve do moždanih opni, pa preko prvih izgreda u osnovnoj školi, i onih prvih ozbiljnijih u gimnaziji, ranjavanja u dvadeset petoj, kad mu je jedan metak prošetao stomakom dok se drugi zaglavio u karlici, i sve do 14. 03. 2004. kad je majka uz pomoć komšija polomivši vrata ušla u njegovu zaključanu sobu i zatekla ga na krevetu, nepomičnog, već prilično modrog i hladnog.

Još uvijek mogu da čujem zvono telefona, i danas jasno čujem majčin glas koji mi govori David je umro… Glas u kojem je u tom trenutku počivao čitav jedan svijet, porušen do temelja, uništen i izobličen do neprepoznavanja.

Jutro je, ili  noć, to sad i nije od neke naročite važnosti za stvari koje su se desile. Majčin poziv i tih nekoliko izgovorenih riječi, tačnije njih tri: David je umro, u meni je uzbunilo sve one strahove koji su godinama spavali, odlažući neminovno. A ta neminovnost visila je nad našim glavama od samog početka njegovog puta. Nijesam bio zatečen viješću, očekivao sam je. I sve što se u međuvremenu desilo, imalo je svoju svrhu, sve što se događalo za njegovih dvadeset i osam godina bilo je unaprijed dato opravdanje jedne smrti. A desila se cijela jedna istorija, istorija jedne porodice, istorija nekoliko ljudi. Neki su istoriju preživjeli, neki nijesu, ali niko od njih iz toga nije naučio ništa. Neodržive su mudrosti  koje nas uvjeravaju da iz istorija moramo učiti, i da učimo. Ne, David je umro s istim neznanjem o sebi s kojim se i rodio. U međuvremenu je samo naučio kako patiti na toliko mnogo načina, i kako osim svog svijeta srušiti i druge, tuđe svjetove. A ja sam u međuvremenu navikao na loše vijesti, one su bile nekako prirodne, one dobre bi me uvijek zatekle, ostavile u čudu.

David je moj brat, moj mrtvi brat. Pokopan na par stotina metara od stana u kojem danas živim.  Ulica 6. aprila, 105 kroz 3, sprat treći. Njegov grob je u mom novom susjedstvu, igrom slučaja danas je u mojoj blizini. Dok je disao, bio je daleko od mene, ili sam ja bio daleko od njega. Ovo drugo je ipak vjerovatnije. Osam godina razlike među nama mogao bih samo pokušati da predstavim kao razlog naših udaljenosti, ali bio bi to jalov pokušaj, jer lagao bih, bila bi to besprizorna laž u koju bi mogli povjerovati samo oni koji nijesu poznavali ni njega, ni mene.

Danas je srijeda. Ja, stric i četvorica radnika pogrebnog preduzeća približavamo se parceli 37. Prilično je vruće za ovo doba godine. Oktobar je najsvirepiji mjesec u godini, ako mi je dozvoljeno da upotrijebim Tomasa, a ne vjerujem da bi on imao nešto protiv. Grobarska četvorka cijelim putem negoduje, gunđa, tiho, kao za sebe, ali dovoljno glasno i razumljivo da se njihovo raspoloženje jasno može odrediti. Tu smo. Parcela 37, neugledna nadgrobna ploča, uklesano ime, godina rođenja i smrti. Kopači počinju s poduhvatom. Što prije iskopaju tijelo, i presele ga na drugo mjesto, prije će se vratiti svojim usranim životima, zidarskim flašama piva, prljavim, krezubim konobaricama, i tiketima za kladionicu koji su posljednja slamka spasa i po njihovom sopstvenom priznanju jedina mogućnost da se jedan usrani život kopača grobova pretvori u nešto drugo, u nešto što nije u potpunosti podređeno smrti. Jedan od njih uzima kramp i sinhronizovanim zamasima počinje da ranjava suvu i tvrdu zemlju. Dok on kopa drugi lopatom izbacuje zemlju iz načete rupe, i tako u krug. Kad se ova dvojica umore, preuzimaju druga dvojica. Kad bi nekako moglo uposliti svu četvoricu istovremeno, kad bi bar moglo da dvojica kopaju, a dvojica lopatom izvlače zemlju, onda bi sve bilo lakše, meni, ne bih morao da slušam njihove odvratne priče u pauzama između smjena, priče o teškom i nedovoljno plaćenom poslu, o neiskorišćenom godišnjem odmoru, o bahatosti nadređenih, o onome što je moglo biti a nije, o kosmosu, o nuklearnoj fizici, o svjetskom pjesništvu, o petoj škotskoj ligi koja bi mogla donijeti novac, i novi život dabome. Kramp je udario u ploču. Olakšanje na licima kopača je očigledno, jer, kraj posla je blizu, kovčeg je odmah tu, ispod ploče. Kad je sva zemlja odstranjena, i ploča oslobođena, dvojica ulaze u raku, a dvojica čekaju iznad, s pripremljenim kanapom za izvlačenje ploče. Nakon nekih pola sata natezanja i masnih psovki izrečenih u odvratne brade, konačno je savladana teška, kamena ploča i izvučena je iz rupe. Kovčeg je bio tu, ali ne onakav kakvog su očekivali. Umjesto trošnih ostataka drvenog sanduka, pod pločom ih je čekao limeni, zavareni sanduk, netaknut, u stanju u kakvom je bio i onog dana kad je položen u zemlju. Taj sam im mali detalj o materijalu prećutao, držeći ih u uvjerenju da će ih dolje čekati hrastovo drvo. Umjesto posla koji bi završili za desetak minuta (uklonili komade istrunulog drveta, u čaršav sakupili Davidove kosti, i s lakoćom ih preselili u drugu grobnicu), sada su morali odložiti svoje brižljivo isplanirane grobarske aktivnosti, i umjesto trulog drveta i kostiju iz rupe izvaditi cijeli kovčeg, a to je značilo još posla, još vremena, i još nezadovoljstva. Kad su nakon pola sata uspjeli iz zemlje izvući limeni kovčeg, jedan od njih koji je bio najbliži staklu na prednjem dijelu kovčega, staklu kroz koje se vidi  glava mrtvaca, zatečeno i uznemireno je pogledao u mene i s pola glasa izustio: Unutra je cio čovjek…

David je bio čitav. Njegovo tijelo je bilo sačuvano. Crvi nijesu pojeli mog mrtvog brata. Nakon četrnaest godina, on nije istrulio… U glavi opet premotavam filmove, istorije, biografije, djetinjstvo, mladost, umalo da kažem starost, onu koju nije upoznao. Vrtim događaje, ljude, cijeli njegov život ne bih li našao opravdanje za ovaj prizor. Je li moj brat svetac??? Činio je dobra djela, to znam, ali da je baš svet, ne bih rekao. Kako je onda njegovo tijelo netaknuto!? Ne sjećam se da smo ga balsamovali kad je umro, a ako nije balsamovan i nije svetac, onda… ne znam… Agoniju i euforiju mog razmatranja novonastalog problema, i mog zamišljanja Davida na zidovima bogomolja, u svetim knjigama, u molitvenicima, prekida glas onog istog grobara koji mi je saopštio vijest o cjelovitosti mog mrtvog brata: Vidi, nijesu probušili tada rupu na kovčegu, a to je lim, zavaren… trebali su, zato nije istrulio… Zar je morao to da mi kaže, zar nije mogao da drži svoj pogani jezik za zubima i poštedi me svog glupog zapažanja!? Tako sam bio radostan onih nekoliko minuta, tako sam bio umiren mogućnošću da David ipak nije umro uzalud, da je njegova smrt bila dio neke velike ideje, da je imala svrhu, svrhu koju nijesam mogao da nađem čitavih četrnaest godina…

Četvrtak je, dan nakon srijede, i novog pogreba istog mrtvaka. Poštar je donio pismo. Mala, bijela koverta, pošiljalac – gospodin Bajčeta.

Dragi gospodine Š,

Nadam se da je eshumacija protekla u najboljem redu, iskreno saosjećam sa Vama, znate, nije svejedno dvaput sahraniti nekog. U roku od osam dana dužni ste Pogrebnom preduzeću uplatiti iznos od 178 eura i 50 centi.

S poštovanjem,

M. Bajčeta

___________________________________________________________________________________

ĐORĐE ŠĆEPOVIĆ (Podgorica, 1983) zastupljen je u više zbornika i panorama poezije. Poezija mu je prevođena na engleski, mađarski i slovenački jezik. Jedan je od osnivača i urednika časopisa za književnost i kulturu Script. Objavio knjige poezije Provincije spasa (2004), Molitva za Judu (2004), Par riječi o strahu (2005), Apostol iz bloka A (2006), Triput reci metropola i nahrani ptice slovima (2009), Dok crtah mapu svojih putovanja (2016), Prije objave (2017), Doba (2018) i Glasnici (2020) te zbirku kratkih priča Gozba (2019).