ŠEST PJESAMA ĐORĐA KUBURIĆA IZ ZBIRKE “SLIKE I PRILIKE”, Povelja, Kraljevo, 10/2023.

LUDAK

Sve što imah, žrtvovah.
Načinih se mudracem;
tumarajući maglenim stazama
popločanim ciglama od reči
nalazim šarene dragulje,
vidim svoje slike i prilike;
i smešim im se blago
kao kakav iskusni Apolon.

***

KATASTROFA

Osujetilo me buđenje homeopatskim blještanjem.
Imah okršaj, kontrolisanu noćnu moru.
Strahota je posustala
ostala zaglavljena u košnici sna
pričkinjena tesnim vratima
iza kojih je iskočila otkinuta glava
i zapalacala rašljastim jezikom
da me dokuči
da me dotuče.

***

CUM GRANO SALIS
(slika sa jezera Komo)

Sa obližnje hridi posmatram kamenu kuću obujmljenu
bršljanom;
popločanim stepeništem spušta se obnažena žena.
Nešto dalje, uz obalu,
vidljiv je komšijski mol sa privezanim čamcem.
A skroz dalje, iza razbacanog zelenog žbunja, nazire se
brežuljkasto ostrvce sa romaničkom kulom na vrhu.
Najednom, shvatam da me nema, da prizor sa rustičnom
kućom, širokim basamcima i
lepom ženom (koja i dalje stoji na obali), posmatram
odmaknuto: kao kakvu fotografiju,
razglednicu sa rivijere.
Tu sam, a nisam. Van stvarnosti, ukorenjen drugde.
Ali, već sam ovo video. I nije bilo isto.
Nego drugačije (malo drugačije).
A da bi bilo sve onako kako bi trebalo da bude,
valjalo bi, tek,
zamisliti
more
umesto jezera.
Zapravo:
dovoljno bi bilo
osoliti pejzaž.

***

OMONIJA

Mrkla je noć (praskozorje, skoro).
Pustolina (nekoć raskošna) ravnodušno trepće
ilumirana posnim zracima šarene fontane
čiji talasi revnosno spiraju ostatke odrpanog dana
dok čistači kupe upotrebljene špriceve i musave uloške.
Pospali su lupeži i secikese (a bludnice devojčice
krpe himene izležavajući se u svojim ubogim izbama
skrivenim po obližnjim zapišanim sokacima).
I, u hipu svitanja, odjedared,
vižljasti tamnoputi mladić – iskobeljavši se iz
prljavih rita
(u kojima je počinuo podno Akropoljskog muzeja) – izvadi
frulu i zasvira,
pozdravljajući letnji dan, još jedan.
A ja mu mašem uranjajući u utrobu metroa
(odakle upravo hrupa horda galamljivih migranata)
da uđem u voz koji će me prevesti do luke
odakle ću brodom
daleko
duboko
gde duva mladi vetar
a noći su svetle i podatne.

***

SEĆAM SE TE ZIME

Kupio sam ti 1000 ruža
(zapravo, dao mi ih je budzašto drugar cvećar,
da mu ne uvenu u frižideru).
500 crvenih razbacao sam po krevetu (kad si došla).
A 500 belih sakrih u špajz (da te isprate).
Prozrela si moj trik. Ali ostala si.
Ruže sam razbacao po vrtu.
Iz mojih ruku
vejale su
krupne pahulje cveća.
Tu smo se igrali i valjali.
Mladi pohotni vuk sa jedinom preostalom ružom boje
krvi u zubima.
I Flo, moja pametna jednosložna sova.
Sećam se te izbeljene zime
kada je vazduh
postao
praznik cveća.
A taj trenutak izokrenutog obilja
nestao je
ometen u razvoju.

***

BILI KID JE BIO DRIPAC
(NOTHING BUT THE BLUES)

Robert Džonson je sreo đavola na raskrsnici.
Madi Voters je umro u snu.
Blajnd Lemon Džeferson je popio otrovanu kafu.
Soni Boj Vilijamson (Prvi) opljačkan je, pa ubijen.
Soni Boj Vilijamson (Drugi) zapalio je hotelsku sobu
kuvajući zeca u mašini za kafu.
Haulin Vulf je bosih nogu pretrčao 85 milja.
Bibi King je (kao dečak) pevao u gospel horu.
Bo Didli je svirao kockastu gitaru.
Badi Gaj je voleo tufne.
Elmor Džejms je bio crveni petlić.
Bili Kid je bio dripac.

_____________________________________________

ĐORĐE KUBURIĆ, Bačko Petrovo Selo, 1958.

UVEK IMA NEKA KUTIJA

Uvek ima neka kutija
gde odlažeš vlažne snove,
prljave maramice,
ključeve tajnih soba
i ulaznice za kupleraje.

Nakupilo se toga
i hoće da iskoči
pa kvari kutiju
i napada poklopac.

Ipak
Postojana je ona
i čvrsta.
Trajaće
sve dok ima u nju
šta da se meće.

Uvek ima kutija
na čijem dnu
dremaju
mrzovoljne žene
i čekaju
da ih ubiješ.

ĐORĐE KUBURIĆ (Bačko Petrovo Selo, 1958.), iz novog rukopisa

DVIJE PJESME ĐORĐA KUBURIĆA

HIDRA

Preveslao sam
do ostrva
prošao kroz špalire
šarenih mačaka i osedlanih magaraca
pentrao se stepenicama uklesanim u stene
osenčene blagim mirisom olijandera
te stigao do tvoje kuće
pre toga
sa terase Jarčevog bara
posmatrao sam luku
i osluškivao crkvena zvona
što čula su se odasvud
poput hora zrikavaca
pred kućom sam zatekao
osamljene tvoje rukotvorine
a u kući
kroz prozor sa rešetkama
video zaustavljeni vapaj
i skrhanu lepotu

***

SAGRADIĆE ŠAJKU
                                                  (Voji Despotovu, za rođendan)

Upravo je pala metafizička kiša
i poškropila naše prljave snove, te egzaltirane jahače apokalipse.
Kontaminirani smo naslagama masne sintakse, a Mediteran bruji.
Od mene će klonirati sedam ili sedam stotina ničega,
sagradiće šajku sa čije će romboidne palube
svakodnevno uzletati hiljade papirnih aviončića,
nosača svetlosnih poruka i bluzerskih seansi.
Sasvim je izvesno da ovo veče nikada neće svanuti,
i da Vučji Mesec revnosno zapišava  prozuklo nebo
koje se nijedne Bogojavljenjske noći neće otvoriti.

***

ĐORĐE KUBURIĆ rođen je 1958. godine u Bačkom Petrovom Selu. Završio je studije jugoslovenske i svetske književnosti na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Izdao je devet zbirki pesama, bavio se književnom, pozorišnom, filmskom i rok kritikom. Poslednjih deset godina organizuje i vodi jedinstvene književne večeri u Bačkom Dušanovu tokom kojih je ugostio oko sto pisaca.

fotografija autora: Branko Askovic

PET PJESAMA ĐORĐA KUBURIĆA IZ ZBIRKE “KLEPSIDRA”, Kulturni centar Novog Sada, 2020.

PESMA
 
Žmurim.
Ne pišem je,
ne sanjam je.
Samo je žmurim.
Snatreća je, krhka i lomna .
Hoću da sačuvam je takvom..
Da odnegujem je.
Nek bude sama i slobodna.
Da nadleti mutno nebo
i uzleti do plavetnog azura.
Izvan svakog zla.
 
***
 
PAUK
 
Raste na motici.
Prede do Sunca.
Stvorio je Mesec i zvezde.
Rado se prerušava u pticu.
Budući jutarnjim demijurgom
pije rosu.
Grešan je i kažnjen.
Iako lovac,
lako ga je uloviti.
Gonetajući
umrežio je svet.
Bdi nad usnulim telom.
Taj vaseljenski pesnik
nema krila
a leti.
 
***
 
SEĆANJE JE RASKOŠNO
 
Potopilo je Panonsko more
Svu našu zemlju
Ostadoše atoli koji ismisliše gradove
Nedovršene i nepokretne
Nastanjene senkama vitkih mladih žena
Panonija se batrga u sopstvenom glibu
A Venecija smrdi na ustajalu vodu
Sećanje je raskošno
I suprostavljeno svetu što tone.
 
***
 
HUK
 
Ni barokna raskoš muzike na Temzi
ni dim nad površinom Ženevskog jezera
niti uzburkana stamenost vodenice na Flosi
a ni mehurići vode zatomljeni u zlatu jantara
nisu dostatni
da nadjačaju
blaženi huk vodopada
obrušujućeg a vitkog
skrivenog u šumi kojom jednom hodah.
 
***
 
VERGL
 
Njegov kotrljajući metež proizvodio je prijatnu kakofoniju na Damu u Amsterdamu.
Sred Varaždina grotesktni čiča sa cilindrom i trodnevnom bradom kurblom je zavrteo bečki valcer.
Pamtim vašar u Čantaviru po mladom livrejisanom majmunu koji je, nasađen na Majstorovo rame, uz kez, zahvalno primao novčiće u plehani lončić.
Jednonogi verglaš iz Provanse, pre stotinu godina, svirao je neku setnu melodiju okružen žonglerima, pelivanima i secikesama
Na Festivalu uličnih svirača u Novom Sadu jedan živopisni Slovenac dva sata manično je vrteo ručicu vergla pred Zmajevim spomenikom.
Mnoštvo đirondašica u Materi verglaju simfoniju pred kamenim crkvama.
Trgovima baskijskih sela konji kasajući okreću zurrunbiloe kao što bi okretali dolap.
 
Srodan je psu. Njegova jednolična, monotona melodija nalik je lavežu.. Udruženi, tvorili bi osobenu, nadrealnu magiju.
 
________________________________________________________________
 
ĐORĐE KUBURIĆ rođen je 1958. u Bačkom Petrovom Selu. Diplomirao na novosadskom Filozofskom fakultetu (odsek za jugoslovenske književnosti i svetsku književnost). Piše poeziju. Bavio se rok, filmskom, pozorišnom i književnom kritikom. Objavi, tu-i-tamo, poneki prikaz ili esej. Živi u Subotici.
 
“Đorđe Kuburić je prema mišljenju kritike pesnik koji na osoben način povezuje urbano iskustvo kulture sa svetom prirode kao naličjem iracionalnih stanja i duševnih poniranja. Između tela i jezika tako se uspostavlja nevidljiva, ali bolna spona, pa ono funkcioniše kao svojevrsni „živi pergament‟ koje prolazi kroz proces jezičkog tetoviranja (Sloterdijk). Bez obzira na konkretne citate, bili oni iz sfere rok muzike, psihoanalize ili filma, ili ironijskih pastiša V. Despotova i V. Rešina Tucića, a u ovoj zbirci R. Petrovića, J.Aćina, V. Blejka, Biblije, antičke mitologije, D. Linča, A. Dedića, itd. Kuburićeva pesma nosi znak autentičnog glasa, koji određene kontekste prilagođava vlastitom doživljaju sebe, sveta i pisanja, i stoga se artikuliše kao svedočanstvo lične poetske mitologije. Tu i jeste teškoća prilikom pokušaja svrstavanja Kuburića u određene poetičke tokove srpske poezije počev od osamdesetih godina prošlog veka. Pounutrašnjeni lirski glas svakako je čujan, ali u ovoj poetici postoje i kritički verizam i neoavangardni bunt, kao i palimpsestno prizivanje različitih kulturoloških i poetskih iskustava u tekst pesme, a to je, opet, tipično postmodernistički postupak.” – iz recenzije Bojane Stojanović Pantović