DVA DANA POEZIJE ĐORĐA DESPIĆA (iz zbirke “AUTOHIPNOZA”, Narodna biblioteka “Stefan Prvovenčani”, Kraljevo, 2021.); dan drugi

UDICA

Znaš da je sećanje varljivo
kao korak
po sleđenoj kori jezera
čiji se pucketavi kapilari
tanko granaju uz hod
i prate te u stopu
poput ubrzanog nicanja
nekog ledenog rastinja
čije bi mladice da te dotaknu
i prisno obgrle
kao svoga tvorca

sećanje je varljivo
ali opet si naklonjeniji prošlosti
negoli svom vremenu
pre ti se piše
nostalgična poezija
premda ne znaš unapred
kakvu ćeš uspomenu izvući
i šta će se zakačiti
za udicu tvojih stihova

i poput pecaroša
punog očekivanja
koji na sleđenoj površini
uz termos toplog čaja
kroz rupu pušta mamac
da lagano tone
i čeka da oseti trzaj
iz dubine
tako i ti sada
u tišinu ove beline
spuštaš reč

zima

i evo ga
hvata se ono zlatiborsko
zamrznuto jezero
na čiju si suncem načetu opnu
jednom nasmejan stao
poželevši da se klizaš
kao Bambi
i posle nekoliko koraka
uz zvuk pucanja
propao do pojasa
i nakratko ostao zaglavljen
u procepu
dok su se pred tvojim očima
po ledu širili
tanki kapilari
nalik na vodoravnu puzavicu
koja ide od tebe
a zapravo bi da te povuče
k sebi
s onu stranu providne opne
odakle glas ne dopire
i ostavi priljubljenog uz nju
s dlanovima i pogledom
uperenim ka plavetnilu
i mehurićima vazduha
koji iz tebe
unezvereno izviru
i nestaju neznano kud

znaš da je sećanje varljivo
i ovo nije uspomena
koju si priželjkivao
možda je treba
otkačiti s udice
i vratiti nazad
pod belinu hartije
kao što strpljivi pecaroš
nedoraslu ribu
vraća u vodu
iako zna da njen trzaj
više nikada
neće osetiti

***

PREOSETLJIVOST, IZNENADA

Popodne je sparno i teško
u tebi se tromost
i bezvoljnost
danima razliva
kao mlaka voda
po skrivenim rukavcima močvare
iščekuješ da te nešto dirne
i probudi iz mrtvila
ali čula su i dalje obamrla
a ova šetnja čini se besciljna
besmislena

hodaš ispod drvoreda u cvatu
iako ti opojni miris lipe
po pravilu ne prija
na podlakticu ti sleće
krilati mrav
malo leteće biće
koje dugo nisi video
dobro se sećaš tog iznenađenja
kada si ga kao dete otkrio
u mravinjaku
dok si pratio mrave
kako složno vuku
crnu semenku lubenice
sada se zapetljao u dlačice
sav zabrinut i nespokojan
probija se i traži izlaz

potom se setiš
kako dugo nisi video
svica u sumrak
i njegov nežni žar
za kojim si radosno trčao
i u blago sklopljenoj šaci
pažljivo ga čuvao
i pitao se kako to da te ne pecka
ta divna crvena vatrica
koja kao da je nestala
s tvojim detinjstvom

a onda
tačno ispred tebe
jedna pretovarena pčela
nisko leti i iznova pada
sve teže hvata
novi zalet
po vrelom betonu 
u njoj poriv za uzletom
a upravo spoznaje
tamnu stranu žudnje
za cvetnim prahom

spuštaš se na kolena
i osluškuješ srce
kako joj u grudima
sve slabije bruji
i dalje pamti cvast
i svoju livadu
zagledaš je
prašljivu od polena
(od cvetnog praha si
i u prah ćeš se vratiti)
i još dugo
klečiš nad njom
kao pred nekom svojom
boginjom
u čiji si hram
prvi put ušao

***

TI ČEKAŠ SVOJ RED

U punoj čekaonici
ti čekaš svoj red
našao si i slobodno
mesto na klupi
odavno sviknutoj na bol
koja joj uporno prilazi
i traži saosećanje
sad će da prozivaju
u krilu ti posudica
sa urinom
pažljivo obmotana papirom
svi tako rade
možda je nepristojno
da si vidi venac mehurića
i žuta nijansa
nešto između limun žute
i one svetlosne strele
što ti je juče doletela
s neba
i usekla se
tik iza grudi
možda je već sama boja
tiha dijagnoza

ti čekaš svoj red
poneko dete već plače
odrasli ćute ili kašlju
prozivaju te da platiš
participaciju
i grde što nemaš sitno
na tvom mestu sada
mlada žena belog tena
pritiska vatu
na modroj veni
ruka joj glatka i tanka
kao osetljivost breze
s proleća
osluškuješ zovu li te
u korpi kraj vrata
slutiš filmsku scenu:
smrt berača
u polju pamuka:
beli cvetovi
pogođeni crvenim kapljama
skrećeš pogled u stranu
nešto bi lepše da ugledaš
ali ne uspevaš dalje
od prizora bolničke sobe
u koju si kao mali
sa kesom pomorandži
jednom ušao
i začuo svoje ime
u pauzi jecaja

ti čekaš svoj red
u glavi još odzvanja
promuklo dozivanje s kreveta
stapa se sa sestrinom
prozivkom
zavrćeš levi rukav
zagledaš plavkaste žile
u kojima se odigrava
neka drama
koju si sam režirao
s nepoznatim akterima
i neizvesnim raspletom
ne gledaj iglu
od koje ti je otac
redovno padao u nesvest
od njega si nasledio ovu
nelagodu
okreni glavu
sad će ubod
evo ga
tiho peče
krv otiče
u ukošenu epruvetu
i puni je kao voda brod
u potonuću
iza koga ostaju samo
zapenušana površina
i vertikalna
spiralna struja
što vuče
na samo dno
kojoj si sada umakao
ali znaš
i osećaš kako se kovitlac
sve više primiče
sa iglom ili bez nje

pritisni cvet pamuka
na crvenu kap
nežno

ti čekaš svoj red

***

ĐORĐE DESPIĆ (1968, Užice) doktorirao je na Odseku za srpsku književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, gde i radi kao vanredni profesor.
Objavljene knjige kritika, eseja i naučnih studija:
Aksiološki izazovi (2000)
Spiralni tragovi – kritike i eseji o srpskom pesništvu (2005)
Poreklo pesme – potencijal intertekstualnosti u poeziji Miodraga Pavlovića (2008)
Preživeti u tekstu – kritike i eseji o srpskoj prozi  (2011)
Tumač i pesma – esejistika Miodraga Pavlovića (2021)

Objavljene zbirke poezije:
Pesme i drugi ožiljci (2018. nagrada ,,Miloš Crnjanski“)
Autohipnoza (2021)

DVA DANA POEZIJE ĐORĐA DESPIĆA (iz zbirke “AUTOHIPNOZA”, Narodna biblioteka “Stefan Prvovenčani”, Kraljevo, 2021.); dan prvi

JEDNA NEUSNIMLJENA FOTOGRAFIJA

Majci

Mogla je to biti
divna fotografija
sećaš se
ti najlepša
laka i vedra
kao svila dok leprša oko vrata
ja najsrećniji dečak
jer mi je ruka najzad
u tvojoj ruci

na beogradskoj smo železničkoj stanici
puno je užurbanih putnika
oko nas radosni pozdravi i teška opraštanja
propinjanja na prste i nervozni pogledi
golubovi koji čekaju odbačene sendviče
sa razglasa monotoni glas obaveštava
o kašnjenju vozova
kompozicije pristižu i odlaze
utovaruje se i istovaruje
iza vagona sa susednog perona
dopire pijana pesma praćena harmonikom

prilazi nam čovek
spreda mu visi fotoaparat
izlaže nam svoj predlog
dok ubrzano priča
i živahno gestikulira
aparat mu poskakuje na grudima
i lupka ga u ritmu
nestrpljenja i želje
nudi nam povoljno fotografisanje
uspomenu iz Beograda
poslaće nam poštom
potom nas namešta na peronu
obaveštava šta će se sve videti
na snimku
naš voz koji upravo ulazi na peron
sat koji pored saksije na stubu
pokazuje poklopljene kazaljke
to je lepa simbolika kaže
tu je i kondukter koji maše svojom palicom
i duva u pištaljku
savršen ambijent smo dobili
i čini mu se
da smo imali sreće
i da je tik iznad nas
neka ptica svetlih krila
ulepšala kadar

majka mu plaća i ostavlja adresu
zatim odlazimo
uzbuđeni i pomalo setni
kao neku lepu svečanost da napuštamo
danima ćemo iščekivati pošiljku
da vidimo tu svetlu pticu
uhvaćenu u letu
a onda
uskraćeni za uspomenu
polako odustajemo
i puštamo da snimak
iščezne u nama

a mogla je to biti divna fotografija

***

KAD KAŽEM SAD

Ocu

Tvoje telo
više nije važno
ne zateži kožu
u grču
kao kafanski svirač žicu
na violini
dok žutim noktom
podešava ton
opusti se
tako
oseti kako te talas
nekakve lakoće
preplavljuje
kao kada ugledaš
odraz svoga lica
u kapi vode
koja se otiskuje
s vrha lista
u slobodan pad
diši diši
ravnomerno
misli su nepotrebne
oslobodi ih se
utoni u opuštenost
dvostruko dublje
tako
sada ću te odvesti
u tvoju istoriju
na izvorište
bola i straha
iz čijih dubina
nikako da izroniš
a daha ti opasno
ponestaje

kad kažem sad
bićeš dečak od dvanaest godina
u svom rodnom gradu

kad kažem sad
ruka će ti otežati
od omanjeg kofera

kad kažem sad
vratićeš se u vreme
rastanka

sad

letnji je dan
bistar
kao onaj zlatiborski potok
u kojem si prvi put
ugledao raka
i dugo zazirao
od njegovih klešta
ideš kroz drvored
na čijem kraju je kapija
sportskog igrališta
zašto ubrzano dišeš
pokušaj da se smiriš
to je bilo davno
tako
polako
produžavaš dalje
na kapiji vidiš
oca
kako te čeka ispred
u hladu drveta
ne stoji u mestu
vidiš da je uzbuđen
oh kako je uzbuđen
spuštaš glavu
usporavaš hod
i gledaš u pločnik
po kom koračaš
i sve teže noge
šta to vidiš dole
šta tek danas vidiš
dole
vidiš dečjom rukom
nevešto iscrtano
nedovršeno izbledelo
srce
i pored njega odbačenu kredu
koju ćeš podići
i čvrsto stiskati u maloj
pesnici
i izmrvljenu doneti
u novi sad

polako
diši polako
gde si sad
sad si ispred oca
u senci
i jakom mirisu lipe
u središtu rastanka
krik ne možeš više
da odlažeš
pusti ga
nek odjekne
njegovo telo već podrhtava
u bolu
kao u nekom šamanskom
plesu
grlite se
u glasnom plaču
stopljeni
a cepate se
šta si mu to učinio
oh šta si mu to
učinio

polako
polako diši
smiri se
ne grči se
nek telo odustane
od zagrljaja
opusti ga
neka čula zaborave
silinu očevog glasa
neka sve ostane
daleko iza tebe
i jauk
i trzanje
i težak cvat lipe

kad kažem sad
oprostićeš sebi
i iz tog dana
zauvek iskoračiti

kad kažem sad
izronićeš na površinu
i doći do daha

kad kažem sad
pokupićeš u sebi
izmrvljenu kredu
i dovršiti
oblik s pločnika
koji ti tako dugo

nedostaje

kad kažem sad

***

PESMA, TKANJE

Nani

Bio je to omanji stan
na trećem spratu
sećaš se
zidovi su bili drugačiji
nekim plavim reljefnim cvetnim
šarama iscrtani
krevet zastorom odvojen u polusobičak
od ostatka sobe
odvojeni snovi od stola za ručavanje
pri dnu mali toalet bez kade
dugo si se pitao gde ti se nana
onako čista i besprekorno uredna
kupa
stančić je bez svoje terase
na međuspratovima zajednički balkoni
bez saksija sa cvećem
bez rasprava među komšinicama
da li muškatle ili dan i noć

šta još pamtiš
pamtiš pesmu Svilen konac
kako dopire iz starinskog radio-aparata
iz kojeg si voleo da slušaš
one nerazumljive zvuke
pri okretanju točkića
i traženju stanice
ta skala budila je u tebi posebnu nežnost
i čežnju
koju si osećao prema tim
obećavajućim nazivima
nepoznatih gradova
što prigušeno svetle
u drvenoj kutiji
kao što u tebi povremeno
zasvetli uspomena
i na tren te zgreje spokojem
detinjeg doba

na zidovima nekoliko uramljenih
starih porodičnih fotografija
svečana i ozbiljna lica koja nisi poznavao
i tvoj deda u uniformi
tvoj junak koji je pobedio
logor u Nirnbergu
ali koji nije dočekao da te metne na krilo
na podu pirotski ćilim
nana ti je bila nastavnica tkanja
sitna žica vezak tanak
mistične šare
i crvena boja koja dominira
protiv uroka
njemu da zahvališ što si preživeo
udar struje
udar koji ti je spržio
domali prst leve ruke
kad si posegnuo za odbeglim
klikerom
upetljanim u kabel od stabilizatora
za crno-beli televizor
niz čiji se ekran diskretno spuštao
ćošak naninog miljea
isheklan nekim lepim povodom

i ti isto tkaš
ovo sećanje
na nanu
na njene cvetne kućne haljine
i tihi skromni stan
u koji i dan-danas zaneseno zađeš
i izvlačiš niti poput pelcera
za svoj ručni rad

i tkaš
stih po stih
svoje pesničke šare

protiv uroka

***

ĐORĐE DESPIĆ (1968, Užice) doktorirao je na Odseku za srpsku književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, gde i radi kao vanredni profesor.
Objavljene knjige kritika, eseja i naučnih studija:
Aksiološki izazovi (2000)
Spiralni tragovi – kritike i eseji o srpskom pesništvu (2005)
Poreklo pesme – potencijal intertekstualnosti u poeziji Miodraga Pavlovića (2008)
Preživeti u tekstu – kritike i eseji o srpskoj prozi  (2011)
Tumač i pesma – esejistika Miodraga Pavlovića (2021)

Objavljene zbirke poezije:
Pesme i drugi ožiljci (2018. nagrada ,,Miloš Crnjanski“)
Autohipnoza (2021)