Kako prihvatiti da ležiš pod hladnom zemljom na Zahir-o-dowleh groblju Bijele puti i crne kose, zatvorenih očiju U vječnom snu o dječaku kojeg ti nisu dozvolili da vidiš Kako prihvatiti kraj tebe pjesnikinjo? „U redu je voljeti ono što ne možemo imati“ „U redu je voljeti ono što ne možemo držati“ U redu je!
Prognani Ali se pretvaramo da smo otišli svojom voljom Šta to znači biti stranac? Šta to znači kada u sebi nosim istinu o tome kako sam bezbroj puta hodala ulicama Beča pokušavajući da sakrijem suze No, tekle su i dalje, postajući imitati radosnica
Klovnovi plaču Ali, jesi li voljena Gelsomina? Sve ima svoju svrhu, pa i ovaj kamen, rekla si Ne, niko ne voli Gelsominu osim tebe koji si došao prekasno koji sjediš u svojoj kuli od straha i zatvaraš oči na hladnom vjetru
Samoća u zagrljaju prašnjavog stana Duhovi smo naših nadanja, odrastanja i razočarenja Naših napuštenih starih roditelja na planini između posvađanih svjetova Pobogu, ubili su dječaka u šumi u kojoj sam provodila djetinjstvo Zašto?
Oduvijek pišem tebi Dok se blistava šuma podiže u nebo i svetlucave sjene pjevaju o tome kako je sve moglo da bude Zora dođe u strahu i spusti se na lice uplakane žene klovna Ne, to nisu nikakve suze radosnice Oboje to znamo
***
PJESMA SA STEPENIŠTA NEGDJE U ALEPU
Davno vrijeme obasjano suncem U tom vremenu djevojčica stoji na stepeništu nedovršene kuće svojih roditelja Glava joj je nakrivljena u stranu, lice spremno na plač Ali suze ne dolaze
Pored nje je starija sestra u plavoj prevelikoj haljini Sa osmjehom punim nade sa princezačkim naklonom prema kameri
Otac je fotograf Mlad je, neustrašiv i vječan Sunce, zaslijepljujuće sunce Kome je potrebno više od toga Kome je potrebno ono što drugi imaju u dalekim zemljama
A sada san Te buđenje uz okrutni zvuk snajpera Padaju bombe moćnika Hodničko ogledalo se lomi od potresa
Jedna sestra odlazi daleko Druga ostaje da na stepeništu sanja i ne dosanja Ni jedna od njih neće pronaći sreću
***
NIKO NE VIDI
Tri je poslije ponoći Bergmanov sat je vuka Sa police pored tv-a iz devedesetih gleda me slika djeda kojeg ne poznajem Ubili ga sa dvadeset i sedam, kažu zbog neke žene Pored je kičasta maketa kule Od kada ga vojnici ne opkoljavaju ovo kao da više i nije grad
Čedo spava na kauču A ja posljednjih dana mislim o pjesnikinji O njenoj lijepoj plavokosoj glavi u rerni Dok sobu ispunjava miris gasa Bila je majka do kraja Vrata iza kojih su se nalazila njena djeca oblijepila je izolir-trakom
U polutmini ispisujem stihove, a ona spava Sada znam šta je tuga Kada ti grudi otvore i srce odnesu bez pitanja u crnu tačku Prije nego je zagrizao u sočnu otrovanu jabuku nada je već napustila mladog profesora Uzeli su mu slobodu i ljubav Uzeli su ljubav! Opkoljen je danima spavao na prljavoj prostirci Sjećao se kako je nekada bilo Kako je majčin dah na vratu mirisao na sok od ruže
Sviće zora Možda za tebe ovaj svijet bude drugačiji malena šapućem joj u mekano uvo Možda crni psi zastanu pred granicama grada A znam da neće Jer nebo plamti i svemu dolazi neumoljivi kraj
DINA MURIĆ rođena 1982. godine u Rožajama (Crna Gora), pjesnikinja je, esejista i filmski producent. Autor je četiri zbirke poezije, „Suza na kamenu“ (1998), „Amarilis“ (2001) i „Slike koje su ubile mit“ (2010), te zbirke narativne poezije „Balkanski Evnuh“ (2017). Zbirka poezije „Slike koje su ubile mit“, nagrađena je nagradom „Risto Ratković“ za mlade pjesnike 2010. godine. Njena poezija je objavljivana u više žurnala i antologija, te prevođena na strane jezike. Producent je dokumentarnih i kratkih filmova. Godine 2019, producirala je kratki film „Sibirski san“ koji je ušao u selekciju Moskovskog filmskog festivala. Živi i radi u Beču, Austrija.
Ali bilo je neminovno da će se vratiti sada ili kasnije, kada budem gledala u lice konobarice koja ima oči poput majčinih Kod praga, žućkastog i ispucalog, sve se vratilo Sjećanja i stihija emocija i slika Sporedni ljudi često kažu da ne osjećam A ja volim i voljela sam ih sve Njihove male načine da prevaziđu dan njihovu naivu i sitne težnje da pobijede vrijeme I tebe, voljela sam najviše Posebno onog dana kada te je vrijeme odnijelo daleko u novi i za mene nevidljivi svijet
Knjigu sam napisala, koju nikada nećeš pročitati Posvetila sam je tim danima i vremenu, iako je u realnosti bilo ubogo Ali ko će ljudima dati ugodne zablude, ako ne mi, pjesnici? Pisala sam godinama do iznemoglosti ponekada zaboravljajući na vrijeme i prostor Ispred sebe više nisam vidjela prozor sa prljavim zavjesama već zelenu livadu i tepih od kamilice koja je prekriva razigranog sivog psa i život „Ovaj osjećaj nazvaću ljubav“
Ali sada, ne znam šta osjećam Vidjela sam majku na pragu prije deset godina u ono vrijeme kada je često nosila crvenu haljinu Nisam sigurna da je danas lako pronaći takvo platno koje pada kao svila a ipak to nije „Rat dolazi“, rekla je, guleći krompir na česmi
Tek sada mi postaje jasno Nije bila kao lokalne žene Bila je uzvišenija, ljepša, visočija i glasnija Imala je dar da osjeti događaj prije momenta kada je trebao da nastupi Pogledah njene ruke i zabolje me što su crvene od hladne vode Ponudih da nastavim sa poslom Hladna voda, šta je to pred olujom koja dolazi?
***
LOVAC
Na Sudijinom licu djetinja radost Muškarci hodaju u tihoj koloni, do fabrike tekstila Oko zidina su postavili mamce od velikih komada konjskog mesa Jedan po jedan psi su zarobljeni tankom žicom i privezani za prikolicu kamiona
Oni koji su nemirni su ubijeni na mjestu Ja svoju metu ugledah na obali pored malog vještačkog jezera koje je nastalo kao proizvod fabričke otpadne vode Pas je prethodno dograbio veliki komad mesa koji je odvukao daleko od ostalih ne željeći da dijeli Sada je pio iz jezera, neuspješno pokušavajući da utoli svoju žeđ Dok mu prilazim sa leđa, jato crnih vrana na nebu Čekaju kao gladni lešinari, da pokupe mrve iza pasa Ne želim da gledam u pseće oči dok mu stavljam žicu oko vrata „Lovci u snijegu“, je naziv proslavljene Brueghelove slike Po prvi put sam je vidio u školi, jer je bila ilustracija korice za školsku čitanku Deset pasa, tri lovca, seljaci i ljudi u daljini Lovci su nezadovoljni ulovom, psi su iscrpljeni, mršavi i gladni Ogoljeno drveće, tihi, sivi i nesrećni dan Dim u vazduhu i zaleđeni mlin pred ljudima koji su nesvjesni na ledu koji će možda uskoro i da popusti pod teretom Knjigu sam pronašao na gomili starih papira na tavanu koji su bili pripremljeni za podlaganje vatre Na toj slici stajao je moj grad, odsječenost i bolest u vazduhu
***
OD TOG SIVOG JUTRA
Kao da su kameno lice koje sam mjesecima posmatrala u nepomičnom vapaju sjenke zauvijek odvele u svoj začarani svijet mraka Statue mi liče na likove zarobljenih žena u društvenim kutijama koje su najzad dobile potrebu da svijetu kažu nešto o sebi Na kraju, ipak izaberu uvijek nešto nebitno Sloboda nema svrhu u ruci onoga ko se pretvara da želi
Ustaću, obući odjeću koja ne zahtijeva peglanje bijelu končanu bluzu ispod koje se nazire grudnjak u boji kože i crnu pamučnu suknju koja otkriva noge Tako si me naučila Majko, zašto mi tako često dolaziš u misli u ovom tuđem svijetu koji sam morala da zavolim
Ogledam se na zaprljanoj površini hodničkog stakla Pritiskam crveno dugme na liftu Koji me odvodi u prizemlje stogodišnje zgrade ili u rupu prepunu čudesa u koju je jednom uskočio Bijeli Zec Uvijek kažem „dobro jutro“ pogurenom Poljaku Čije ruke svakog jutra u šest kupe opalo lišće sa betonskog dvorišta Uvijek kada nagazim posljednji stepenik pomislim na polovinu njegovog lica Koja je toga dana u parku bila ozarena suncem
Umorna sam od žudnje, a ne mogu te dotaći Pitam se o čemu li upravo razmišljaš
Možda upravo misliš da bi me mogao voljeti, a možda: „Hoće li ona izgledati kao ti jednoga dana? Hoće li joj ruke popustiti, oči umrijeti a noge postati umorne?“
Sada mi je jasno Vrijeme će izliječiti rane, a vjetar će donijeti pticu da izliječi sjećanja Makar na neko vrijeme
Prošle su godine od kada sam napisala ove stihove Sada, kada im se ponovo vraćam Poljak je već odavno pronašao mir na Centralnom groblju Niko više ne kupi opalo lišće sa betona Ali posljednji korak na stepeniku i dalje nosi ozareno lice Onoga koji je zauvijek nestao
***
DVOJICA KOJI SE VOLE
Njegov otac je ranije radio u fabrici tekstila Nakon zatvaranja otvorio je mali radnju „Izgleda da uvijek završavamo kao svoji roditelji“, govori mu Deset je sati, žena se ispričava, a on donosi flašu rakije za gosta Oči su mu crvene od unutrašnje boljke koja isplivava na površinu Rakija mu otvara dušu „Kako je tamo, u velikom svijetu? Mora da je lijepo, prije svega za oko Sigurno nema smeća na ulicama kao kod nas I ljudi su dobro obučeni, moderno O čemu razmišljaju, gdje će izaći, koju će predstavu odgledati u teatru?“ Lijepo je, kaže drugi „Volio bih da sam i ja mogao pobjeći tamo, ili bilo gdje prije čitavog zla Prije ratova, prije istine“ Vodopadi suza na licu Jasne crvene linije šaraju obraz poput ožiljaka U snu te noći pronašao ga je prodavac ribe Ovog puta se nalazio na livadi sa brezom ali udaljen od razgranatog stabla nekom snažnom silom koja nije dozvoljavala ni jedan pokret njegovog tijela Ja te znam! Mi dolazimo iz iste kaljuge, istog blata i stida Mi imamo istu sreću u duši Osmjeh mu otkriva red bisernih zuba Šest, izbrojao je šest vratnih pršljenova Na usnama je u snu osjetio njegove i miris šurupa Ovo je Balkan! Ipak ljubav je moja živa u srcu Budi se a grlo mu gori od žeđi Ustaje tiho Zvuk tekuće vode iz česme Nago žensko tijelo pod svjetlošću svitanja Lijeva strana njenog boka i male grudi su izložene pogledu Ljepota, to je gorka sudbina
***
OVA PRIČA NIJE TUŽNA, A NI STRAŠNA
Ovo je priča o ljubavi!
I dželatima sam oprostila zbog nje Jer, šta je jedan život bez ljubavi Čak ni smrt bez nje nema smisla Cvijet koji viri ispod snijega u rano proljeće zla ljepota sunca koja zagrijava kapljicu rose Prelijepa smrt Na kamenom mostu sa polu-oborenom metalnom ogradom Moja odsanjana ljubavi, pogledaj kako su nam uništili sva sjećanja Tužna sam! Neutješna sam zbog toga Toliko očajna da sam se dala u ćutanje
Uništena su još onog momenta kada su most iskaljali blatnjavim čizmama Kaldrma na kojoj smo kredom ucrtavali svoje imena je postala neprepoznatljiva Dječak je skakao sa mosta u igri nadmetanja sa ostalima I tada je maštao o ljubavi, ali ništa se nije dogodilo Slala je stidljive poglede prema meni U realnosti, samo joj je bio potreban neko ko će joj pomoći da razumije poeziju Branka Miljkovića Skok u plave visine Sa rukama djeteta, zamišljeno gleda u daleku tačku Dodir površine vode grudima laste! Prasak!
Majko, rekla si mi „čovjek si!“
Kako si to samo poricala u noći kada su me odvodili Poricala si to čak i za starijeg brata Jedino kada su oca odvodili zanijemelo si ćutala bez sjaja u oku, bez riječi i argumenta Kako ću ti to oprostiti? Zašto se nisi postavila između vojnika i njega zašto ga ni jednom nisi pogledala u oči zašto ni jednom nisi zatražila od njih da ga ne odvedu? Za nama si vriskala toliko glasno, da je čitav kraj odlijegao No ne plači, sada je sve to prošlost I sve se sublimiralo u taj jedan momenat udarca, mraka i pada u vodu Oni su zaspali, jedini sam se ja iz nekog razloga probudio Možda jer sam jedini koji je u trenutku kada je metal dodirnuo moje tjeme Patio što nikada nisam volio
DINA MURIĆ rođena je 1982. godine u Rožajama (Crna Gora). Objavila je četiri zbirke poezije: „Suza na kamenu“ (1998), „Amarilis“ (2001) i „Slike koje su ubile mit“ (2010), te zbirke narativne poezije „Balkanski Evnuh“ (2017). Zbirka poezije „Slike koje su ubile mit“, nagrađena je nagradom „Risto Ratković“ za mlade pjesnike 2010. godine. Njena poezija je objavljivana u više žurnala i antologija, te prevođena na strane jezike. Pored književnosti, bavi se filmom i ekonomijom. Živi i radi u Beču, Austrija.
Kada je mlad, provincijski dječak je opsjednut daljinom. U noćima dok čeka zvijezdu padalicu, na krovu garaže svoga oca sanja kako je postao Ahil ili Aleksandar, jer je to jedini način da razumije okrutnost snova.
Sa petnaestom upoznaje pravu bol, jer je njen izbor pao na crnokosog sa razvijenim plećima. Ali godine će proći, on će vidjeti redove ljudi koji su živi napadnuti voćnim crvima kao napukle trešnje. Tražiće posao u zadimljenom bečkom jazz baru u kome će ga bujne grudi konobarice posjetiti na priču o ljubavnicima u gradskom parku.
Dječak, sada čovjek sa kosom koju češlja na gore probudiće se iz sna. Samoća će mu razdvojiti grudi na dvoje i ofarbati plavu površinu oko zjenice u crno. Noćima slaće pitanje ka istim onim zvijezdama čiju sadržinu naslućujemo. Ali uzalud, svakim danom, svaka riječ ga podsjeća na umrla prijateljstva, na djevojke koje su odveć majke i žene okrutnih biznismena sa glavama delfina.
Kada ga godine umore, dječak izgubi svoj glas i ostatak života provodi pokušavajući da ga pronađe. Ja mu držim ruku u noći dok drhti pod ledenim pokrivačem, dok pokušava uklopiti ključ u bravu sa svojim drhtavim nesigurnim prstima, dok ne izgubi i posljednju suzu u svom lijepom Ahilovom oku ja mu pomažem.
DINA MURIĆ, iz zbirke pjesama “SLIKE KOJE SU UBILE MIT”, 2010.
DINA MURIĆ je književnica iz Crne Gore, laureatkinja nagrade Risto Ratković za mlade pjesnike 2010. godine. Pjesnikinja je, esejistica i filmska producentica. Rođena je 1982. godine u Rožajama. Autorica je četiri zbirke poezije, „Suza na kamenu“ – 1998, „Amarilis“ – 2001, i „Slike koje su ubile mit“ – 2010, te zbirke narativne poezije „Balkanski Evnuh“ – 2017 godine. Njena poezija je objavljivana u više žurnala i antologija, te prevođena na strane jezike. Pored književnosti, bavi se filmom. Živi i radi u Beču, Austrija.
čovjek-časopis 