Jednog dana će umrijeti
sva mahovina
koju već nekoliko godina uzgajam
među prstima
i kad završim s vrtlarenjem
doći ću mirna i čista da spavam.
Sanjat ću nas sve naizmjenično
kako šetamo
svoje šarene oči, sluđene i sjajne,
obučeni svi jednako
– goli u crnom – u cipelama
koje su nas dobro poslužile
(mašala, evo već peta godina
jesam
u prodavnici prekoputa.
Na rate. Džaba.)
Slučajno sam došla
i ne znam zašto sam ovdje,
rekla sam u zavodu za zdravstveno
osiguranje –
gdje sam došla produžiti bolovanje
zauvijek –
dvjema gospođama u bijelom
čija kosa miriše
na baby puder i subrinu
i koje izgledaju kao da razumiju
zašto sam u gornjem dijelu pidžame
(četiri
marke
zaboravila skinuti nema veze.)
Uvijek iza uha čuvam neku šalu
u koju spremno uskočim
kao da namjerno želim u njoj da živim.
Ima šala koje mi pristaju
kao rukavica.
Ima onih od kojih se može umrijeti.
Vidjela sam ti šok u očima
vidjela sam kako ti je oko zaigralo
u strahu
od moje veličanstvene
od moje tragične odluke
da se smijem sebi do smrti
ili makar do ručka.
Vidjela sam cijelu jednu četu
bijelih kesa na zelene i crvene tačke
kako iz trgovačkih centara iznose
još vruće okote gotovih ručaka
iza tvoje glave.
Dvije i po godine se sjajno držim.
Dvije i po godine sam čak sretnija
nego što sam bila
dok sam život pila
s gomilom onog divnog straha
koji krasi sve snove
koje sanjaš utrobom a ne glavom
i dok sam gubila dah od prevedrog neba
u nekom slanom julskom danu.
Vidjela sam iza tvoje glave
kako dok mi se ispovijedaš
u pločnik se zabadaju tanka koplja
proljetnoga snijega.
I ne gledam te a znam
da ti se smjenjuju na licu sva doba dana
i kako ti se u onom trećem dobu
otkidaju oči.
Pridruži se ekipi
koju svaku noć sanjam
naizmjenično
kako svoje otkinute oči
šetaju dok se ne ugase.
Već dvije i po godine
se izvrsno držim
za pertle gospoda boga
(na Drveniji ima lik
prodaje svih boja ovdje nema
ne držimo mi to).
I pričam jednu te istu priču
svaki put kad me pitate kako sam
hvala vam
što mi to ne govorite
hvala vam.
(dobar je laminat ne fali mu ništa
ne da mi se oko parketa).
Doći će dan
kad će se moj nikadpostojeći vrt
sređivati sam
kad prozori od poda do stropa
kad gramofon kad ploče
i zidne police
kad trenirka i patike za trčanje
kad ugrađeni plakari
kad doručak mirisan
i u najmanje tri boje
kad dan lagan kao dječji dah
i noć meka kao vata
kad ću mirna i čista leći da spavam
i neću sanjati više ništa.
Već dvije i po godine
odlično se držim.
Još jedna i po.
DIJALA HASANBEGOVIĆ (Sarajevo), iz zbirke pjesama “NEĆE BITI DJECE ZA RAT”, Vrijeme, Zenica, 2017.
čovjek-časopis 