Tag: Diana Ondelj Maksumić

ZAŠTO NIKAD NISAM NAUČILA PEGLATI

Majka pegla
U pauzama između košulja i kuhinjskih krpa
Srednji prst desne ruke prinese ovlaš jeziku
Pa ga lagano spusti na najvreliji dio pegle koju u zraku drži lijevom
Provjerava toplinu
Ja je gledam omađijana
Već u sljedećem predahu
Priljubljujem svoju malu peglu
Za djevojčice
Uz njenu vrelu
Zatim je uzimam i cijelu prinosim ustima
Provjeravam toplinu
Potom urlam sprženih usana
Pa plač, hladna voda, komšijin med
Smrdljivi Jekoderm
Sljedećih nekoliko dana jedem tečnu hranu na slamku
I šutim
Šutim

***

PET LISTOVA LOVORA U VARIVU OD GRAHA I GERŠLA

Prepoznajem te kuće hiljadama minuta šutnje udaljene od mog pogleda
more koje u njih udara, i vjetar što im kroz kosti od kamena putuje.
Njihov mir u mom je sjećanju zauvijek pohranjen i ušuškan.
Spokojan i sam.
Ne znam hoću li više ikad svojim tijelom uznemiriti njihovu tamnu raskošnu tišinu.
Moje ruke iscrtavaju po zimskom zraku obrise sunčanih škura
i mirta širi krila
dok se odvaja od zemlje
pa sve sa korijenjem i teškim svojim mirisom
i mene podiže sa sobom.
Na balkonu s pogledom u mrak počinjemo pjesmu.
Ona će se ispjevati mnogo poslije,
kada me trajekt ostavi na kopnu,
slanu i nespokojnu,
s ljetom nad glavom i morem pod jezikom.

***

IMA KLJUČEVA KOJI NE OTKLJUČAVAJU VIŠE NIJEDNU KUĆU

Ima ključeva koji ne otključavaju više
Nijednu kuću
Ruševinu
Šutnju raspršenu po uglovima sjećanja

Jedan takav držim u malenoj kutiji pored kreveta
Kutija takođe ima svoj ključ
Majušan i lijepo ukrašen

Ima kuća u koje ne možeš više ući
U njima
Tuđi ljudi žive nepoznate uspomene
Brižljivo prebrisan prag od drugačijih mirisa

Jednu takvu s vremena na vrijeme dodirnem
Stojim na ulici nasuprot
Smiješim se tuđem cvijeću na balkonu
Razgovaram s prozorima zatvorenim za moje poglede

Ima pjesama koje je izlišno pisati ako od njih očekujemo utjehu
I ljudi od kojih je uzaludno očekivati riječ
Ako od njih tražimo iskrenost

S malom kutijom pored kreveta
S majušnim lijepo ukrašenim ključem
S kućama koje se ne žele zaboraviti
Pričam
Najnježnije

***

U KUHINJI, IZA PROZORA ISPRED KOGA MIRIŠE MIRTA

Imaš sitnice
I u njima vješto skrivaš
Škripu škura u jutru nekog odbolovanog dalmatinskog julskotužnog dana

Treba ustati
Na krišku kruha razmazati majčin kiselkasti pekmez od marelica
u kojem se skupilo
sunce zaostalo iz predškolskih dana

Kakao ohlađen u nasljeđenoj šoljici
Čeka

Tvoje su ruke odlučne
Odlučnije od srca koje uvijek misli da bi moglo bolje
Obasjati sve kuhinje malog svijeta
Dovoljno malog da u njega stanu
Sve sitnice
Raznježene zrakom koji miluje
Škure u neko sasvim obično
Promuklo dalmatinsko jutro

A toliko se toga još mora
Ispričati
I suncu i mraku
I zlohranoj djevojčici koja nikako da proguta
Prvi zalogaj

________________________________________________________________

DIANA ONDELJ MAKSUMIĆ rođena je u Mostaru, 1969. godine.
Završila je Pedagošku akademiju, odsjek bosanski jezik i književnost.
Dobitnica je pjesničke nagrade „Mak Dizdar“ za najbolju prvu neobjavljenu zbirku poezije na književnoj manifestaciji „Slovo Gorčina“ za 1991. godinu. Živjela u Italiji i radila kao glumica u periodu od 1993. do 1997. godine. Dobitnica je Nagrade za najbolju pjesmu na evropskom pjesničkom konkursu „Genovantasette“ u Genovi 1997. godine. Zastupljena je u Antologiji savremene bosanskohercegovačke poezije „Qualcuno dovra dopo tutto“, objavljenoj u Rimu, 1994. godine. Od 1997. godine ponovo živi u Mostaru i radi kao glumica u Pozorištu lutaka Mostar.
Poeziju objavljivala u domaćim i stranim književnim časopisima.
Zbirku poezije „Voda“ objavila 2021. godine, u izdanju Centra za kritičko mišljenja, Mostar.

TAJNA

Ispod zvijezda
Šuti
Moja kuća
I ja
Ispod zvijezda
O njoj
Šutim

Jednom će se i moja kuća
Kući vratiti.

***

POKUŠAJ

Pokušavam disati ravnomjerno
Ne prejesti se vjetra
I sunca

Tek pretpostavljam
Snagu u času običnom
Odsutnom
Tišinu
U ustima nepoznate žene
Što izašla je na balkon svoje kuće
Da se pokaže
Pticama
Gotovo neznatan bol
Određenih sjećanja

Pretpostavljam riječi
Kojim bih htjela odšutjeti
Vlastitu nemoć

***

ZNAK

Vidim te kako hodaš po vodi
Izbezumljen
Utišaj se
Tvoje preglasno srce
Rastjerat će vjetrove
Pomjerit će planine
Pa šta ćemo onda
U ovoj pustinji

***

PUTOKAZ

Drveću
Koje će me prerasti
Postala sam putokaz

Onome što odlazi od mene
Onome što se meni vraća

Kako odbraniti blagost
U nevremenu
Nevješta
Dok odgonetam neku sasvim novu
Hladnoću
O mislima koje su me se odrekle
Šutim

U usamljenim prostorima
Sa davnim sitnicama
Sklapam poznanstva

Opet ću izmisliti
Snijeg
I ti ćeš se nasmiješiti

***

LISTOPAD, TRIDESETIPRVI

I da ništa nemam
I da ništa neću imati
Moj je ovaj trenutak
U kojem razmičem zavjesu
I otvaram prozor
Pa se u sve moje prostire
Neko razbuđeno more
Pa me za vrat milo uhvate
Tanani neki prsti
I roj pčela što su cijelu noć
Umirivale mrak
Naprave veliku krunu oko moje glave
I da ništa nemam
I da ništa neću imati
Moj je ovaj miris slutnje
Da tamo negdje neka žena
Doziva izgubljenu pticu
I nebo šalje glasove
Od kojih raste trava
Moja je buka
I tišina je moja
I mrak što se ponizno
Sklonio svjetlu
I svjetlo koje je svjesno svoje
Kratkotrajne nadmoći
Sve je moje
I da ništa ne znam
I da ništa neću znati
Ovaj trenutak koji sluti
I na zimu
I na proljeće
Zna mene

____________________________________________

DIANA ONDELJ MAKSUMIĆ rođena je u Mostaru, 21. decembra 1969. godine. Završila je Pedagošku akademiju, odsjek bosanski jezik i književnost, na Univerzitetu „Džemal Bijedić“ u Mostaru. Dobitnica je pjesničke nagrade „Mak Dizdar“ za najbolju prvu neobjavljenu zbirku poezije na književnoj manifestaciji “Slovo Gorčina” za 1991. godinu. Živjela u Italiji i radila kao glumica u periodu od 1993. do 1997. godine. Dobitnica je Nagrade za najbolju pjesmu na evropskom pjesničkom konkursu „Genovantasette“ u Genovi 1997. godine. Zastupljena je u Antologiji savremene bosanskohercegovačke poezije „Qualcuno dovra dopo tutto“, objavljenoj u Rimu, 1994. godine. Od 1997. godine ponovo živi u Mostaru i radi kao glumica u Pozorištu lutaka Mostar. Poeziju objavljivala u domaćim, srpskim, hrvatskim i italijanskim književnim časopisima.