KUĆA CVIJETA
Zalili smo ploču naše kuće
u mojim snovima
bilo mi je to čudno
jer sam rekao da nikad s tobom
neću graditi kuću
zadržat ćemo se na stanu
koji ćemo zvati kućom
sve ostalo bilo bi preopasno
Dok se beton sušio
zalijevali smo ga
kao da je cvijeće
ne smije nam popucati
jer to će biti znak
da nešto ne valja
Čovjek koji nije mogao govoriti
došao nam je javiti
da je ploča popucala
da je smjesa bila loša
da aditivi nisu odradili
da je arhitekt pogriješio
uglavnom svi su bili krivi osim
čovjeka koji nije mogao govoriti
Kao u svakom snu
probudio sam se prije razrješenja
samo da vidim
cvijet tvoje kose
kako proviruje iz pukotine u betonu
***
KUĆNA FATAMORGANA
Moji temelji su u svim kućama koje nisam izgradio. Ja sam kao skela za nepostojeću zgradu na kojoj se reklamira supermarket. Kad hodam, ispod mene mrve se kosti mojih predaka, kojima su crvi davno nahranjeni, i kao da vidim sve te cigle, zidove, krovove kuća u koje su utkani. Kao da mi je jasno zašto pišem neispisivo. Ako kažem da je sve povezano, pogrešno će me se protumačiti, jer kako onda objašnjavam ovu prazninu što stoji umjesto mojih kuća, fasada koje nemaju svoje zidove, krovova bez svojih krovišta… Nikako, kao što ne mogu objasniti ni tračnice koje jasno vidim, a nemam pojma kamo vode.
***
KUĆNI GROB
Kuća je kao grob za žive i mrtve, Tutankamonovo veselje i trik, cirkus, klaonica, plac sa svježim voćem i povrćem, ribarnica. Kuća je prag koji prijeđeš kad zatvoriš vrata za sobom, noseći u rukama mladu, namirnice ili brzojav. Kuća je otvoreni plamen koji guta sve živo, izmrvljeno, umrtvljeno, zamišljeno, izmaštano. Kuća je ponavljajući san, buđenje tik prije nego što ćeš dotaknuti tlo. Ona je zvrk koji se okreće u suprotnom smjeru, lozinka koju nikako ne možeš zapamtiti, obzor koji nikada ne možeš ispuniti. Zato u kući uvijek ima neki štrik. Na njemu se suši mirisno rublje, ili s njega visi neko tijelo. U kući se živi i u kući se umire, ona je prvi i posljednji dah, početak i kraj za žile u njenom mramoru.
***
KUĆNA VATROVODA
Sanjao sam da bacam sjenu kuće. Krov na četiri vode, gospodski, tri kata, visoko prizemlje. Ruke od balkona pružaju se prema granama visokih stabala. Ali noge! U pokretu, lagane kao da ne trebaju temelja, kao da nisu dizajnirane za stajanje. Onda se sve okrenulo i krov moj odjednom je na dvije vode i postao je pramac broda koji siječe valove, plovi prema Otoku. Nikada neću do njega doći, Otoka, znam to već sada u snu, neću se kao Odisej vratiti vječnom ničem. A znam još nešto: moguće je biti i čovjek i kuća i brod. I taman kad sam se počeo zabavljati, osjetio sam palucanje vatre na glavi. Bilo je ozbiljno: gorio mi je krov, a ja, slijepac u ogledalu, tulio sam kao brod u magli koji ne vidi, ali osjeća stijenu u koju će se zabiti, i potonuti. Izgorjeti u vodi, kakav lijepi paradoks.
***
KUĆA ODLAZAKA
Volim te ne volim te
voliš me ne voliš me
zapakirani u binarne opozicije
luckasta dvojina
kotrljamo se terminalom
Dolasci – Odlasci
Vani na peronu
kiša pada po nama
ispire šminku kojom pokrivamo
nemogućnosti
I briše granicu između
mora i neba!
Poslije konduktera koji
najavljuje polazak
prikrast će nam se doslovnost
i mi više nećemo znati
put do kuće
do Vladivostoka
Kad dođemo do kraja
shvatit ćemo da smo ostali
u prvom licu jednine
_________________________________
DAVOR MANDIĆ rođen je u Puli 1976. godine. Radio je kao novinar. Piše poeziju, prozu i drame, vodi radionice kreativnog pisanja.
Dosad je objavio četiri knjige: Mostovi, pjesme, HDP, 2009., Valjalo bi me zamisliti sretnim, priče, Naklada Ljevak, 2014., Đavolja simfonija, roman, Hena com, 2016. te Dva kruga, jedna tuga, pjesme, HDP, 2021.
fotografija autora: Antonio Stipinović
čovjek-časopis 