ČETIRI PJESME DARKA MITROVIĆA IZ ZBIRKE “NEIZBEŽNA SMRT JEDNOG AVOKADA “, Rende Books, 2024.

SVETLOST U AVGUSTU

lik iz mašte je sedeo na ivici najviše zgrade,
na samom vrhu.
iznad njega je samo nebo.
mračno,
zagonetno,
lepljivo,
kao loš san iz kojeg ne možeš da se probudiš.
izgledao je kao da čeka nešto da se desi,
ali nije…
samo je sedeo,
postojao u mojim pokvarenim mislima.
želeo sam da skoči sa te zgrade,
da ubije zauvek tuđa očekivanja,
ostavi ih razbacane po betonu, kao prazne reči.
pretopla, letnja, vlažna noć se spustila na ceo
grad.
mesec se približavao
kao da želi da sjebe svet,
onako kolosijalan, izranjavan.
u daljini su treperela svetla betonske košnice.
svaki prozor je krio drugačiju priču.
neko se smejao,
neko plakao,
neko gasio,
a neko rađao.
nečije oči sklapale su se,
maštajući o slobodi.
neko je nemo sedeo sam,
preturajući po vremenskim porama,
gde grafiti ispisuju prošlost na koži.
bezimeni lik se divio prizoru ispred sebe.
grad je izgledao prelepo u crnilu noći.
svetlost je izbijala kroz njegove pukotine;
živeo je u tom trenutku.
uživao je u sadašnjosti svog nepostojanja!
povremeno bi se nasmejao,
kao da se setio nečeg,
ili sam ja
želeo,
baš takvog da ga vidim.
ponekad tako izmišljam stvari,
živote,
ljude.
oni nemaju izbora – takve sam ih stvorio.

***

ZVUK PUCANJA

svaka tišina ima svoj zvuk,
poput pucanja kosti ispod kože.
reči koje ne izgovorimo
ne prestaju da postoje,
ostaju da dišu u zidovima,
kao modrice što ne prolaze
i u toj tišini,
nekad nađem mir.

***

3.00

negde oko 3 ujutru krećem da lutam ulicama
u patikama bez čarapa s rukama u džepovima
nema ljudi nema ničeg
mirno je kao u dušama zlikovaca
neki pas izgubljen kao i ja
počinje da me prati
maše repom
kao da pita da li sme
da li je u redu da mi pravi društvo
dao mi je do znanja da nema zle namere
mahnuo sam mu s istom namerom
išao je pored mene jedno vreme
pa ispred
zatim bi zastao i čekao me
video je da sam beznadežan slučaj
pomilovao sam ga
češao se u isto vreme
buve su ga izjedale
izgleda da svakog
nešto jede.

***

NIŠTA OČEKUJEM

kada ništa ne čekaš,
ništa te ne može srušiti.
jutro stiže tiho,
bez pompe, bez fanfara,
samo svetlost što se provlači kroz prozor.
sediš na ivici kreveta,
ne praviš planove,
trljaš oči,
sunce te ne pita,
šamara ti lice,
zna da si sam.
koraci,
jedan po jedan,
u ritmu dima
koji uvlačiš u sebe,
kao da si ih oduvek znao,
ali ih tek sada razumeš.
nema zidova, nema prepreka.
prošao si kroz njih toliko puta
da znaš svaku pukotinu.
sad si sam, ali slobodan.
i kao da konačno ideš tamo gde treba,
bez lažnih osmeha
i noževa što su ti
zabijali u kičmu.
samo ti.
a ti si, po prvi put, dovoljan.
ništa ne poseduješ,
osim tog puta pred sobom.
i to je, nekako, sve.

______________________________________

DARKO MITROVIĆ je pisac, pesnik i kultni radio voditelj iz Beograda, poznat po ogoljenom, direktnom izrazu koji prelazi iz bunta u stih. Posle skoro dve decenije za mikrofonom njegov glas preselio se na papir. Njegova prva zbirka poezije “Neizbežna smrt jednog avokada” (Rende Books) nosi pečat bit-generacije, bunta i kafanske tišine koja vrišti jače od reči.
Piše kao što govori, iz utrobe, ogoljeno, s punk senzibilitetom i društvenom oštricom. Kolumnista je od 2012. godine, a tekstove su mu objavljivali Danas, RYL, Men’s Health, BURO, PC Press, Buka, B92 itd. Član je Međunarodne federacije novinara (IFJ).
Crta stripove za nezavisnu američku izdavačku kuću i veruje da je poezija poslednje mesto gde se još uvek govori istina. U haosu traži mir, u mraku svetlo.