Tag: Darko Cvijetić

Nedjelja, 25. kolovoza 2024.

Veliki Zijah Sokolović učinio mi je veliku čast i pitao me da napišem koje slovo za novo izdanje drame Glumac… je glumac… je glumac. Majstor je predstavu prema svojem tekstu prije koji dan izveo 1648. put…!
I danas se sjećam izvedbe u Prijedoru, možda 1979. ili 1980… u podrumu Omladinskog kluba u ulici Moše Pijade.
Napisao sam dvije crtice:

NABORI ZAVJESE KROZ POVIJEST KAZALIŠTA I i II
/Majstoru, Zijahu, po G. Agambenu/

I)
Kako bude čarolija?

Pa prosto – blaga krv sama krene niz čelo kapljati (Kiš je rekao da je pisati, dodajem i glumac biti – lako, da treba samo sjesti za stol i sačekati da udari krv na čelo), i vidi, neka se persona svemu tome još i smije.
Okreneš se za smijehom, a on već presavijen od bola.
Pa naravno, ništa i nije bilo smiješno.
Da, ali krv ne kaplje.

II)
Jorik ulazi u malo gradsko kazalište jednog provincijskog grada.
Želi gledati Hamleta, i poveo je kraljeva sina da ga zabavi i pouči ponešto o čaroliji.
Dvorana je doista puna, ali dječak i Jorik smještaju se u kupljena sjedišta u sedmom redu.
Diže se zastor, i počinje štorija o mladom kraljeviću. Ali, u trenu kad Hamlet drži u ruci Jorikovu lubanju i sjeća se dvorskog zabavljača, Jorik ne izdrža u gledalištu, potrča na scenu vičući – živ sam, mili moj kneže, živ sam, dođite, zajašite me, igrajmo se opet konjanika…!
U publici muk, predstava je zaustavljena, Jorik je držao vlastitu lubanju zapanjen, a Hamlet sa scene rekao je Hamletu dječaku šokiranom na sjedalu – kad odrastete, Vaše veličanstvo, dekret donesite, da se jednom povjeruje više – s ove strane zavjese nitko nije mrtav. I zovite nas, zovite nas u goste, mladi kneže.

***

Ponedjeljak, 26. kolovoza 2024. Crveni soliter

Svatko je urar svojoj putanji, rekao je Leon. Morate biti dokument iz prvoga reda, poznavatelj konstrukcije. U zagrobini, gdje snijeg tiho pada na svijest, preledeno je za riječi. Iznad jezera kormoran, svjedok plavljenja sela, vraća se gnijezdu.
Svatko je urar svojoj putanji, rekao je Leon.

Kad pomisliš da nema nijedne misli da već nije mišljena. Da nema stiha koji već nije jednom pupao, u nečijem vrtu/knjizi.
“Nema te misli, pametne il’ glupe, o kojoj neki predak već nije promislio” (Gete, Faust II, prijevod B. Živojinović).

Progovorio je već pregorio jednom. A semiotičku tišinu spominje Jakov Druskin, preživjeli prijatelj D. Harmsa, i to kao nestanak bilo kakva značenja, kao “tanatografiju”…
Napišem dakle, strina Gospava teglira paprike za jesen, došiva košulju na stolici sinu Mili, vani je sunčan dan, sve prelijeva zrelinom, pozno ljeto pod Kozarom.
A sve već mišljeno – i strina i tegle i blještavi dan. Urar svojoj putanji, rekao je Leon.

Zanimljivo je kako se rana kršćanska zajednica nije uspjela razviti u punokrvno političko tijelo, nego je bila apsorbirana od Rimskog Carstva, iz čega je izrasla rimokatolička crkva. Zapravo, kompromitacija i asimilizacija Isusovih ideja počinje već zalaskom sunca na Golgoti, već prvom zapisanom rečenicom o dogođenome. Čini se da je spašeni bandit s križa pored Isusova, napravio novi.

Nada svakako ne.
Arendt se nikad nije puštala ni u kakvu misao oslonjenu na nadu. Još 1929. Hannah je shvatila što se zapravo upravo zbiva u Njemačkoj i zbog toga je redom gubila prijatelje.
Poslije rata, u pismu američkom filozofu Glennu G., napisala je –Nada protiv nade Nadežde Mandeljštam jedina je knjiga koju preporučujem svim svojim studentima.
Dakle, žena ruskog pjesnika Osipa Mandeljštama u svojim strašnim memoarima opisuje detalje života pod Staljinovim režimom i borbu za preživljavanje.
Nada. Nada svakako ne.

Imam prijateljicu.
Vodi profil pokojne majke na Facebooku. Izbjegavaju je mahom svi. “Danas je mama lajkala tvoju pjesmu. Pričat ću s njom da te čita češće”, rekla mi je ispred prodavaonice.
Nada? Svakako ne nada.

A zamisli, u nekoj budućoj predstavi Što na podu spavaš – Senka i Bota na klupi pored Akademije, rujan 2020.
Senka ne zna kako je Senad poginuo.
Bota upoznaje njegovu kćer, Anđelu.
Nada, svakako.

***

Srijeda, 28. kolovoza 2024. Crveni soliter

Ljetu nema kraja. Ovako usijan Crveni soliter dobiva, pored svih ostalih, i značenje crvene užarenosti. Budući pun željeza, beton i cigla se zagriju na tjednima vreline, a željezo u betonu kao da tutnji.
Napokon nalazim svezak u koji sam unosio zanimljivosti s prvih proba Što na podu spavaš, u GDK Gavella u Zagrebu, u svibnju 2022. Moja mi se zbunjenost očituje u konfuznijem rukopisanju, bržem. I snimao sam ponešto telefonom uz rast projekta.

Prvo smo se morali zapravo upoznati, jer radi se o tri države. Aldin Omerović, Maja Izetbegović, Merima Lepić Redzepović i Saša Krmpotić iz Sarajeva, Aleksandra Pleskonjić, Igor Pavlović, Stevan Uzelac i Darko Radojević iz Novog Sada, pa Sven Šestak, Tena Nemet Brankov, Ivan Grčić i Nikola Baće iz Zagreba. Potom, redatelj iz Beograda, Kokan Mladenović, skladateljica originalne glazbe Irena Popović Dragović također, jezični savjetnik doktor Dejan Sredojević iz Novog Sada, scenografija Marijela Hašimbegović iz Sarajeva, kostimi Marita Ćopo iz Zagreba, i moja malenkost, iz Dorasa, u kojem niti jednoga slova o predstavi…

Očito da nisam ni sanjao da ću u rođeni roman ući kao u pidžamu iz djetinjstva. Početak proba su razgovori, naizgled ćaskanja. Intubirali su roman pred mojim očima i nisam više znao što jesam ja napisao, a što počinje živjeti predstavljajući se istim imenom. Recimo, zadatak za probu u srijedu – pronaći, svatko pojedinačno, “mjesta koja su mu duhovita” ili – osmisliti koje poglavlje u romanu nedostaje, odnosno – “završi roman drukčije!”

“Paljanica” je naziv za tradicionalni ukrajinski kruh koji se peče pod pekom i jedan je od simbola ukrajinskog identiteta. Riječ se na početku rata koristila kao “test za otkrivanje ruskih sabotera i infiltratora” (!!?). Naime, Rusi tu riječ teško mogu pravilno izgovoriti, jer u materinskom jeziku jednostavno nemaju sve foneme iz nje. Dakle, novo ukrajinsko oružje dugog dometa – “Paljanica”, “raketni dron s turbomlaznim motorom”. Po kruhu. Ili, zamisli, ne možeš izgovoriti riječ, i obezglave te!

Ilija Čvorović je uspio.
Moskvič je srušio ćevabdžinicu, slika pod ugljem iz podruma, visi na zidu.
Đura cvijet položio pod njom, mirno stojeći.

________________________________________

DARKO CVIJETIĆ, pisac.
Rođen 1968. u Ljubiji Rudnik, BiH.
Nagrađivan, prevođen i igran u kazalištima regiona. Živi u Crvenom soliteru i pozorištu. U Prijedoru.
Član je Hrvatskog društva pisaca, Društva pisaca Bosne i Hercegovine i PEN Centra BiH.

fotografija autora: Jelena Janković, Der Spiegel

GLAVA TREĆA (KAPETAN TOPIĆ)

Ne znam. Djecu dali meni. Kako da ratujem s četrdesetak dječaka, čovječe. Takav se rat ne može dobiti i ne može voditi. Pola ih ne zna rukovati puškom. Ima momak iz Dervente, plače dvije noći zaredom. Šta da kažem djetetu? Otkud ja znam što su nas opkolili… Ni meni nitko ništa ne govori. Kao da je kapetan neki faktor u vojsci. I ne znam jesmo li u ratu?
Šta dječacima da kažem? Sinoć tuče snajper, prvo smo mislili da je netko kamenčiće bacao na prozor. Snajper, Isuse moj, snajper.
Čovječe, tuče nas snajper, a vojska mene gleda. Taj mali iz Dervente, musliman, govori mi – “Kapetane, ne pucaju ovo Muslimani, ne pucaju, jel da ne pucaju, gdje bi na nas pucali Muslimani, pa ja sam Musliman, i Edo iz Zvornika, ne pucaju oni…” – i trese se dijete…
Šta da mu kažem, hajde reci ti meni, šta? Pucaju, sine, pucaju, jer Srbi na njih s brda pucaju! Tako da mu kažem? Pa ne znam tko puca, vojska puca, naša vojska – to da mu kažem? Momčići, jedva brčiće imaju…
Zauzmi položaje, vičem, naređujem. “Kakve položaje?” pita momak, Slovenac, iz Maribora. Radio vezom me samo zbunjuju. Nemamo struje sedmi dan, nema vode, hrane ima još kantinska zaliha i gotovo. Neki potpukovnik me radio vezom ubjeđuje da će nam dostaviti hranu. Čovječe, potpuno ludilo. Danas su nas tukli protivavionskim mitraljezom. To je vraško oružje, veliki kalibar, klinci se bacali iza zidova.
A onda ja moram pucati, da oni vide da pucam.
Upucam neku nenu što pretrčava, na trotoaru.
Oduzmem se od užasa. Ali, onda i klinci propucaju, počnu i oni vraćati. Mali Ćerimi, Šiptar, zvižde meci oko njega, a on se okrenuo i zolju im ispali na zgradu preko puta. Na mene se izderao vodnik iz Vranja, mali Borko, viče – “Koji si ti kurac, Hrvat da nam naređuje!” – zveknem mu šamar preko cijelog lica, a on utekao i čisti pištolj kod kuhinje. I, sad ja trebam mirno da spavam, da čekam da me u snu ubije… Ne znam, brate, ništa ne znam.
I baš taj Borko sutradan dobio metak u čelo, pao mi u naručje.
Dijete, čovječe, pa ja sam iz Jajca, s toliko godina nisam znao ni pravila u košarci…
Vodnik iz Vranja, pitomac, plav, nemam gdje ni da ga sahranim.
A ovi s brda samo naređuju. “Ne dati Muslimanima ni pedlja kasarne, oslobodit ćemo vas za koji dan, silazimo tenkovima do Vijećnice prekosutra!”… E, moj jarane, ne ide to tako. Preko pelena da dobiješ rat. Mokre pelene, teške, otežale, sinovi jugoslavenski, Slovenčići, Crnogorčići, Srpčići… Sramota, ne možeš disati od sramote. Zadnje proljeće pred rat. Zabeharava strah od nogu naviše. Pa preko očiju drhtiš pogledom na prvog do sebe.
Ni mene nisu učili pucati u bake.
Neću ja tu nenu zaboraviti. Nikad. Mrtva će me unijeti u grob ona. Spustit će me rukama, onim kojima se pokrila dok je padala kad sam je rafalom presjekao. Svaka čast, kapetane…
Baka te čeka u raju, dok si klincima pokazivao kako ubiti. Pa kad su malog Perića razvaljivali PAM-om, kod kapije. Otkud im PAM, Isuse dragi, pa civili, “beretke”, kao neki mupovci-rezervisti a na djecu krenuli. Ja ću tako Isusu s trnovom krunom i reći za tu nenu.
Ubio sam brate, jer su i oni ubijali djecu.
Babu za dječaka.
Pa nek on gore preračunava svo to meso i starost. Mene je mater krstila, krišom, ali krstila. Nije ona mogla znati da ću ja u ratu s ovoliko djece završiti. Pukovnik mi radio vezom objašnjava da su mu ustaše u onom ratu sve pobili. Pa šta ja imam s tim, u božju mater? Zbog tvojih mrtvih iz onog rata – ja moram bake ubijati u ovom? A kako ću to reći – on viče: “Topiću, ti si lojalan, Hrvat si, brani Jugoslaviju s tom djecom, ima da Jugoslaviju spasite, tu, na Švrakinom brdu, u pola Sarajeva!”
I ja branim Jugoslaviju, branim je. Ne dam da mi je raskomadate, nikada. Ne dam ove dječake nikome.

GLAVA ČETVRTA (PISMO, SENKA)

Dragi Borise,
nisam ni sama vjerovala da ćeš mi se na prvo viđenje tako dopasti. I ti i tvoj drug Goran ste super momci. Žao mi je što nisam taj dan duže s tobom ostala.
Koliko smo se zapravo puta i vidjeli? Triput? Od tvoje zakletve i roditelja sve dvaput. Nije bilo vremena. Nikada nije bilo vremena. A lijepo ti stoji uniforma, iako te nisam nikad ni vidjela u drukčijoj odjeći. Jednostavno, bio si mi tako vedar i nasmijan, dječački nepočešljanog zvrka na čelu, ispod petokrake.
I moj brat je bio u JNA, i došao je prije nepun mjesec dana, iz Slovenije, iz Postojne.
Kad si mi rekao da gledam nebo svaki dan po minut…
Kako je to lijepo. Nikad to nisam čula. Nikada nisam ni srela nekoga takvog, tko gleda nebo svaki dan jedan minut.
Brat je preksinoć rekao da vi više niste naša vojska! Da je to gotovo! “Kako to misliš, Senade?”, pitala sam ga. “Fino, Senka. To je sad samo srpska vojska.” Eto tako mi je rekao. A ja i ne znam što si ti? Srbin? Ili si Hrvat?
Ti si meni minut, Borise.
A eto, ja te izgubila. Kao kakav sat što je započeo dugo kašnjenje. Čekala sam te kod Akademije. Puno sam minuta čekala. Taj je dan počelo pucati i znala sam da nećeš doći. A čekala sam. Moglo me je i pogoditi. Rekli su mi da je kod vaše kasarne neku nenu ubilo. Ja to ne mogu vjerovati, Borise. A opet sam te čekala. I opet bih te čekala, samo kad bi znala da ćeš doći.
Ti si meni minut. Onaj minut koji nikad ne ide. Stoji i gleda te, kao nebo što stoji i gleda.
Čitaš li ovo pismo? Ne znam. Ili je ostalo u ruci onoga koji je trebao da ti ga baci preko ograde kasarne? Čuješ li, Borise, nemoj pucati na nas. Nemojte. Neće ni ovi naši onda na vas. Meni je brat sad u “Patriotskoj ligi”, tako se zovu. Kako ćete vas dvojica jedan na drugog. A on još jučer bio u vašoj vojsci. Našoj vojsci. Vašoj, jugoslavenskoj. Nemoj pucati, molim te. Ja ću tebe čekati.
Čuješ li me?
Svaki dan. Po minut. Neće nitko znati, ni brat, ni babo, nitko.
Pa ti vidi.
Izračunaj minute.
Neću ja nikome reći da si ti meni tamo. I da na mene pucaš.
Nebo ne puca. Nebo ni ne nišani. Nebo bolan ništa. Čuješ, nebo ništa.
Tvoja Senka

___________________________________________________________________________

DARKO CVIJETIĆ rođen je 11. siječnja 1968. godine u mjestu Ljubija Rudnik (BiH).
Piše pjesme i kratke priče, eseje, kazališnu kritiku, režiser je i dramaturg u „Pozorištu Prijedor“.
Pjesme su prepjevavane na francuski, engleski, njemački, slovenski, hebrejski, albanski, mađarski, poljski, makedonski i jidiš. Od 2013. godine uređuje književni blog “Hypomnemata”.
Član P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine i Društva pisaca BiH.
Objavio knjige:
– Noćni Gorbačov, 1990, Beograd/ Pegaz
– Himenica, 1996, Beograd/ Raskršća
– Manifest Mlade Bosne, 2000, Novi Sad/ Prometej
– Passport for Sforland, 2004, Banja Luka/ UK RS
– Masovne razglednice iz Bosne, 2012, Banja Luka/ Besjeda
– Konopci s otiskom vrata, 2013, Mostar/ Centar za kritičku misao
– Mali ekshumatorski eseji, 2015, Banja Luka – Beograd/ Zadužbina Petar Kočić
– Emotikoni u Viberu, 2016. Sarajevo/ Samouprava
– Paraolimpijske himne, 2017. dvojezično, Ljubljana/ Poiesis
– Ježene kožice, 2017. Zenica/ Vrijeme
– Schindlerov lift, 2018. kratki roman, Buybook, Sarajevo – Zagreb
– Snijeg je dobro pazio da ne padne, 2019, VBZ, Zagreb
Zbirka pjesama JEŽENE KOŽICE, Vrijeme, Zenica , 2017. nominirana je za nagradu Europski Pjesnik Slobode, u Gdanjsku, 2020. i prevedena je i objavljena na poljskom jeziku 2019. (prevoditelj Milosz Waligorski)
Režirao u kazalištu od Harwooda do Čehova – preko dvadeset režija u profesionalnim kazalištima BiH. Glumio Borisa Davidoviča Novskog, Rodiona Raskoljnikova, Estragona, Clowa….
Godine 2020. dodijeljena mu je Nagrada Fric za knjigu “Schindlerov lift”.

fotografija autora: Jelena Janković, Der Spiegel

GLAVA DVADESET TREĆA
(MAJA, FRANJO)

I baka Maja (očeva majka) i djed Franjo (majčin otac) umrli su u ljeto 1995. godine, posljednje godine rata.

Baka je, pred smrt, buncala:

dozivala sinove Milu i Đuru, (ubijeni, živi spaljeni, u Jasenovcu, kao dječaci), dozivala i djeda Ostoju (ubijen, živ spaljen, u Jasenovcu u 37. godini života), pominjala kukuruze i neuzoranu njivu pored škole u Bjelajcima, dozivala tetku Anku, pominjala susjedno selo Maglajce, pričala s nekim Stipanom o kući koja gori, svraćala nekakve svatove u kuću, šaptala gdje je sakrila kokošja jaja za večeru, pominjala poimence jagnjad zaklanu 1938., zvala strinu Milju i strinu Gospavu na kavu, dozivala kumu Dušanku (kuma Veje ženu) na slavu Đurđevdan, pričala kako se za đurđevdansko jutro svatko mora umiti u lavoru s vodom punom cvijeća, davala imena šumama oko hrvatskog sela Maglajci, govorila molitve mješajući pravoslavne s katoličkim, galamila na čiču Uroša što nije pokosio livadu, zvala da se obere voćnjak iza kuće, tepala davno zaklanom teletu, tepala davno uginulom psu, mojem ocu Milutinu tepala kao da je beba, ljubila nekom popu Dušanu ruku, pominjala iskipjelu vareniku, zvala na pitu čiču Boška i čiču Dragutina, plakala i govorila imena koje nitko nije mogao razabrati, govorila da su šljive prezrele za rakiju, da bi trebalo krečiti trešnju kod štale, šaptala tetki Anki kao da su u zemunici na Kozari (u zbjegu), psovala krvavo sunce nekim ustašama što idu od Dubice, tražila da joj upale petrolejku, da ne vidi dobro, dozivala prabaku Soku da doplete duge čarape, otkrivala gdje je sakrila komadić sapuna u štali, savjetovala da se napravi obor za ovce, govorila da borovina pucketa dok gori, pričala o crvavim ašlamama i mlakoj vodi u Djeda‑Đorđovom bunaru, pričala kako ne valja što čuje vranu u sumrak, pitala otkuda tragovi zimovke u snijegu, tražila lastavičja gnijezda u sobi, prijetila pticama upetljanim u zavjese na prozorima, govorila čiči Urošu da ne ide u Beč i da ne ostavlja nejake sinove u selu, odvajala komade kruha na stranu – za sutra, pitala otkud toliko perje jastucima, objašnjavala nekome kako da dođe do manastira u Moštanici, tražila da doktor prvo pregleda imaju li djeca vaške, šaptala kako ne može više pješice u voćar, da je daleko, zapovijedala da partizanske spomenice ima da vise u hodniku – sve četiri, govorila kako je čistila osnovnu školu koja se zove “Mirko Cvijetić”, vikala – “Stipane, čuješ li, čuješ li!?”, tiho jecala za nekim pilićima u korpi koji su nestali kad je pala granata, jadala se kako nema čime upaliti svijeće na nečijem grobu, dozivala svoju sestru Milicu pokojnu od 1936., ružila kćerku Anku što riskira noseći poruku partizanima u Jelovac, govorila kako će kosti poginulog brata Pave iskopati i prenijeti u Bjelajce, tukla po jastuku misleći da mlati veš na potoku, nekome objašnjavala da njima u selu ne treba struja, jadala se što mora trampiti kravu za pšenicu, tjerala djeda Ostoju da ispregne konje i prestane pjevati, pitala nekoga koliko ima od Siska do Dubice vozom, nudila bombonima unuke Duška, Milu, Darka, Savana i Botu, savjetovala snajku Lepu da pravi tanju čorbu – da nema za svakoga, pozivala kumu Ružu da pomuze kravu i zatvori kokoši, vikala na nebo da je oguljeno, vikala na noć da je preduga, proklinjala zemlju da je pretvrda, proklinjala snijeg da je prebrz, smijala se nekoj ranoj ljetnoj kiši, radovala se nekom dobrom ljetu i bogatoj berbi, govorila da će kad joj se sinovi obogate kupiti mlin i sama sebi mljeti brašna koliko ona hoće, da će bogate sinove ženiti, da će, kad joj muž dođe iz Jasenovca, sve svece pozvati da joj pređu prag i majku Isusovu, da joj muke svoje ispriča i zagrli je bosonogu i ostavljenu i uplakanu i ničiju i izvrijeđanu, i da će sinove iz Jasenovca u utrobu svoju vratiti, zauvijek.

Djed je, pred smrt, buncao:

otkud ovaj rat, i je li i ovaj rat onaj rat, pitao gdje mu je mater Mara, i što se ne odaziva, govorio Karmeli da ne može kontrolirati mokrenje, da je čuo da su doktori našli lijek za rak i da će mu izliječiti najmlađu kćerku, tetku Ernu, prijetio svome ocu da će se baciti u more ako ga prime u Kraljevu Jugoslavensku mornaricu, tepao baki Hani i pjevušio joj – “kraj kapele svete Ane”, pričao kako će trenirati nogometaše Hajduka i odvesti ih u Sarajevo, na Grbavicu, smijao se što mu je otac krojač sašio prevelike hlače, tražio da ujak Hrvoje nauči neku vježbu na konju s hvataljkama, prijetio nekom šegrtu da s njim neće više popeti se u lokomotivu – da su željezničari gospoda, a ne ljenjivi pizduni, tražio da njegovom unuku Darku u kinu puštaju vestern s indijancima, obećavao da će kupiti sinu Anti bicikl, i Antinoj curi Marici, prijetio nekom milicioneru što ga je prijavio jer je rekao da je Tito Hrvat, molio za nježniji ubod pri infuziji, dozivao brata Andriju, koji je nestao s Wermachtom u Rusiji, birao kačkete za unuke na Baščaršiji, nosio bocu vina bakinoj sestri Ceciliji u Banja Luku, ćaskao s velečasnim iz Bugojna pred krštenje bratića Mate, odobravao baki Hani da pravi košer juhu njezinoj sestri Amaliji i bratu Ottu, sjećao se nekakve ikone s verglom, koju je nesmotreno dao crkvi u Ljubiji nakon smrti bake Hane, ujaku Viktoru objašnjavao kako da loptu titra bar stotinu puta, obećavao nekome da će naučiti plivati, zapjevao dalmatinske pjesme i davao riječ da će na jidišu pričati uspavanke do proljeća, žalio se na snijeg kod Travnika, objašnjavao kako je vozeći brzi vlak udario jelena između Zagreba i Zaboka, pozivao na pureće pečenje za Božić neku Stojanku Bujak, i njezinog muža Branka, opisivao šinjel u Jugoslavenskim željeznicama, kleo se da su željezničari nosili bijele rukavice, pozivao na partiju bele nekog Majstorovića i Kerića iz Donje Ljubije, kleo se da osjeti miris pružnih pragova u sobi i tražio od matere Karmele da ih iznese, pitao u kojoj je vojsci unuk Bota, i pobjeđuje li ta vojska u ovom ratu, svađao se s radijskim glasom spikera, plakao od bolova, tražio da mu donesu kisika, da ne može disati u kabini lokomotive, zvao da igraju domine nekog oficira Udbe, smijao se jer je čuo da će mu kćerka Irena roditi unuka, zezao sina Viktora da pita mater otkud mu židovski nos, pričao da je kupio štucne i kopačke nerođenom unuku, kleo se da ima pod jastukom člansku kartu FK Željezničar iz Sarajeva, dozivao pokojnu kćerku Ernu, pričao kako je unuku Darku išao u posjet u JNA u Zagreb, i kako su išli tražiti Dragu Plečka u Samobor, da im kaže kako spasiti od raka Ernu, opisivao Višegrad i Rijeku i skretnicu kod Zavidovića, tražio od zeta Ljubana da mu priča kakav je grad Mali Zvornik, preko Drine, zvao nekog Stekića da mu otvori prodavaonicu iako je nedjelja, vikao “Ljubija”, kao da vlakom ulazi u stanicu pa javlja putnicima, tražio od nekog Šefika Ćoralića, da igra stolni tenis za reprezentaciju sreza Ljubija na Radničkim sportskim igrama u Banovićima, dokazivao nekome da je bio korner, i da ga je dosudio “plavima”, molio Gospu da mu podari treći infarkt i svrši sve ovo, molio Gospu da mu pokaže gdje mu stoji tata, a gdje mu je nestala mama, molio Gospu da mu oprosti što se smijao Hani dok je molila, molio Gospu da spasi unuka Botu, zarobljenog u Sarajevu.

“Otkud, dido, znaš da je Bota zarobljen u Sarajevu?!” zapanjeno ga upitao tata.

“Rekao mi kapetan Topić!” odgovorio djed Franjo, već hropćući.

______________________________________________________________________

DARKO CVIJETIĆ rođen je 11. siječnja 1968. godine u mjestu Ljubija Rudnik (BiH).
Piše pjesme i kratke priče, eseje, kazališnu kritiku, režiser je i dramaturg u „Pozorištu Prijedor“.
Pjesme su prepjevavane na francuski, engleski, njemački, slovenski, hebrejski, albanski, mađarski, poljski, makedonski i jidiš. Od 2013. godine uređuje književni blog “Hypomnemata”.
Član P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine i Društva pisaca BiH.
Objavio knjige:
– Noćni Gorbačov, 1990, Beograd/ Pegaz
– Himenica, 1996, Beograd/ Raskršća
– Manifest Mlade Bosne, 2000, Novi Sad/ Prometej
– Passport for Sforland, 2004, Banja Luka/ UK RS
– Masovne razglednice iz Bosne, 2012, Banja Luka/ Besjeda
– Konopci s otiskom vrata, 2013, Mostar/ Centar za kritičku misao
– Mali ekshumatorski eseji, 2015, Banja Luka – Beograd/ Zadužbina Petar Kočić
– Emotikoni u Viberu, 2016. Sarajevo/ Samouprava
– Paraolimpijske himne, 2017. dvojezično, Ljubljana/ Poiesis
– Ježene kožice, 2017. Zenica/ Vrijeme
– Schindlerov lift, 2018. kratki roman, Buybook, Sarajevo – Zagreb
– Snijeg je dobro pazio da ne padne, 2019, VBZ, Zagreb
Zbirka pjesama JEŽENE KOŽICE, Vrijeme, Zenica , 2017. nominirana je za nagradu Europski Pjesnik Slobode, u Gdanjsku, 2020. i prevedena je i objavljena na poljskom jeziku 2019. (prevoditelj Milosz Waligorski)
Režirao u kazalištu od Harwooda do Čehova – preko dvadeset režija u profesionalnim kazalištima BiH. Glumio Borisa Davidoviča Novskog, Rodiona Raskoljnikova, Estragona, Clowa….
Godine 2020. dodijeljena mu je Nagrada Fric za knjigu “Schindlerov lift”.