Ne šuruj sa sumnjivim neznancima Niti ti poznatim ološem Ne ulazi u vražja posla Zbog mene nikako i nikada Sa maskarom budi umjerena Mada ne znam točno koliko je to Valjda da se mogu ogledati u tebi Ne plači Ne pati Ne gubi sebe Jer ja i u onoj drugoj sobi Onog drugog stana Poslan daleko od doma Želim ostati dobar I tako hrabar i sam Izići na kraj sa zadnjim poglavljem A kad poslažem sve stranice I spremim ih tako okupljene I sklopljene Na predviđeno im mjesto police Možeš doći Doletjeti Ovdje Gdje te samo pamtim iz davnina Sklopiti krila I sve dok smo još spremni takvi Jedno za drugo se ulagati Skroz i na neviđeno I biti za kraj ove slatke zbrke Hodajući Spremni skupa preći Ovu nam zadnju golemu vodu
***
NA RUBU KREVETA
Noćas sjedim na rubu kreveta I mislim Kako bi možda bilo dobro Čitati se unazad Promijeniti koju riječ Rasprodati se Samom sebi Možda jer gledam tuđa posla Možda jer je teška večer Možda jer sam znojan I previše bez onog mene Gledajući ga Gdje nekoć davno oko kuće na otoku bere mentu
________________________________
DARKO ALFIREVIĆ je vizualni umjetnik, jazz basist, pisac i pjesnik, rođen u Splitu 1964. godine. Diplomirao na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i specijalizirao patologiju.
Nekad kad sanjam svog umrlog oca On leži Nag i hladan I bez osmijeha I bez riječi
Nekad sanjam puno beživotnih ljudskih tijela Sva ista Blijeda Sivosmeđa Drvenasta suha zvuka Kratkih odrješitih mekih tonova Tvore zavodljive harmonije
A svi kao da znaju da sam tu I svi imaju za mene neke svoje melodije i priče I svaki kao da me pita za svoje ime A ja bih nešto rekao Ali san mi ne da Jer tako to zna biti kad sanjaš
I u tim snovima nekad mi se čini da što više leže i komuniciraju svojom umrlošću Sve su ko bliži jedni drugima I svi kao da na poslijetku postaju pješčana plaža More Brdo Raspucala suha zemlja
I ispod svega toga kao da sam okružen šutnjom mi mojih mrtvih predaka I ispod i iznad svega toga U tom mom snu Sa svima njima I znanim I neznanim Ja bivam jedan jedini Od svih smrti ovoga svijeta.
***
PLEŠU GRADOVI
Plešu gradovi Lagano se miču Lagano se njišu Lagano se vrte
I sve to sa svojim Statuama Bistama Reljefima
I sve to sa svim svojim Trgovima Parkovima Alejama Svečanim pročeljima
I sa svim tim uskulptorenim Skulptorima Pjesnicima Vođama Svecima Pronalazačima endema Znanim i Neznanim junacima
Svima tako mirnima U svojim svečanim vremenima U svojim važnim trenucima U svojim vječnostima U svojim konačnostima
I usred svega toga plešući grad ih uzima za svoje plesne partnere Onako ukrućeno dostojanstvene Preozbiljne Sramežljive plesače Prepune straha da ne puknu u tom plesu Da se na rasprsnu Da ne padnu Da se ne zaborave
A ja gledam onog svetog Jurja na konju i zmajem pod njim Gledam ga sa onim dignutim mačem Ko žudnjom da mahne Ja ga gledam Ja čekam Miran Miran Miran A grad Pleše Pleše Pleše
***
I POPADAT ĆE LJUDI
za mog Hrvoja
Jednog dana ću biti tako lijep I dobar I pun ljubavi I prema prijateljicama I prema prijateljima I prema onima koji to nisu I prema susjedima u zgradi I prema susjedima iz kvarta I prema svima iz mog dućana prekoputa I prema mojim frizerkama I prema svima mojim iz bolnice mi I ljekarne
I prema svima iz mog grada I svih gradova I svih priznatih i nepriznatih zemalja ovoga svijeta
I svim onima iz drugih hipotetičkih dalekih svemirskih i filmskih i stvarnih svjetova
Biti ću toliko i lijep I drag I dobar I pun ljubavi prema svem živom svijetu
I da će svi ti moji dragi I oni koji to nisu I sva ta ovozemaljska i izvanzemaljska bića živa popadati I po stepeništima I po haustorima I po ulicama I po travnjacima I po i pod palubama brodova Svi oni će i zaspati po i pod svim tim krevetima Pod svim tim uhladovinama ispod krošnji Pod svim tim olucima za kiša
I po proslavama rađanja I posljednjim ispraćajima
I po I pod I na
I svi ti I sve to
Sve da bi usred svega toga ostalo samo nas dvoje i naša ljubav I nitko i ništa tu među nama I nitko i ništa od svih tih i svega toga Tih i Toga što bi se moglo ispriječiti među nama
Pa me ti pitaš onako među nama A da gdje je ljubav A ja ti stojim i ni sam ne znam Jel baš stoji ono da je Bog ljubav Jer ja nisam Bog I jel baš važi da je Bog svugdje Jer ja nisam Bog Jer ja sam samo tu gdje jesam I od svega toga Niti išta više Niti išta manje
_______________________________________
DARKO ALFIREVIĆ je vizualni umjetnik, jazz basist, pisac i pjesnik, rođen u Splitu 1964. godine. Diplomirao na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i specijalizirao patologiju.
Ja sam izašao u visokim cipelama U žuto jutro Žuta prazna cesta Žuta mačka
Žuto a zeleno polje Žuta a zelena šuma Žuta a crveno bijela staza Žuta a bijela duga i jaka kamena ploča
Žuto mi tijelo Žuto duboko plavozeleno more Žuta pjena
Toplo je žuto Volim žuto Vrijeme mi je žuto Povratak kući je žut
Kuća mi je žuta Kuća plavih ljudi Ja sam žut a plav
Ja sam plav od blještavog sunca Ja sam plav (kažu od ljubavi) Ja ću plav opet spavati Ja ću se plav opet buditi
Ja ću se buditi u žutome Ja ću opet gledati žuto nebo Ja ću opet slušati žute pjesme Ja ću se opet sjećati žuto
Ja sam sam od sebe plav
***
KAPANJE
Dok se budimo u zamorenim zorama Cijevi kapaju cijevi kapaju cijevi kapaju Timarene hrapave crne gumice Preglođane glatke bijele keramike
I kapa i kapa i kapa Kao nedovršena obaveza Kao kratko zapamćen san Kao važno predskazanje
Pa se spužva stavi pod cijev I sad reskasto capka višim registrom Navlače se mantili i jakne Mirišući po našim prošlostima
Sjećanje zraka puni nozdrve I lišće je oslabilo I nebo je niže Dok mi iz kuća kapamo kapamo kapamo
***
PROLAZI
Prolazimo kroz zavodljivo uske hodnike I kroz negostoljubivo duge žice I beskrajno rasčvorene vodovodne cijevi Svijetlimo iritabilno žutom uličnom rasvjetom
Adheriramo i puzimo duž Kazimirova crnog Kruga Kvadrata Križa
Okupljeni oko perivaskarnih haloa formiramo pseudorozete U svojoj sumnjičavoj druželjubivosti U svojoj maničnoj samoći
Fakturiramo se sličicom runolista sa omotnice čokolode Ispred nepomično ožalošćenih Grobar me gura u travnati pupak
***
ODRAZI
Ljudi na ulicama se mimoilaze U svojim šutljivo rascrtanim koritima U svojim šutljivo umornim površnostima Šutljivo ka estuarijima svojih razrješenja
Ljudi na ulicama se mimoilaze Bez gordih lica Bez upadljivih pokreta Bez šarenih mantila i limenih štikli
Ljudi na ulicama se mimoilaze Bez dodira Bez susreta pogleda Da ostanu topli i lijepi
Mimoilaze se Ostavljajući ili prateći svoje sjene Svjetlećih odraza Na staklima izloga Na limovima brzih plavih kamiona
***
LASTAVICE (Hommage Olji Ivanjicki)
Stoji se pod strehama sa lastavicama I pjeva se sa njima I proviruje se glavama I skakuće
To je u proljeće Ili ljeto Ili je zimi Ili svejedno je
Tom pjesmom se uranjalo u vodu I rijeka I jezera I mora
Pa se opet izlazilo Pa se sušilo krljuštavo Pa se smanjivalo dlakavo Pa se trčalo neustrašivo
Letjelo se put ožarenih zvijezda Letjelo se put orupljenog mjeseca Letjelo se još dalje
Ostavljali smo krovove naših kuća Neosvrnuti za lastavicama i našim strehama Pjevajući i gore one njihove iste pjesme
________________________________________________
DARKO ALFIREVIĆ rođen je 1964. godine u Splitu. Završio Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu 1991.-doktor medicine. Specijalizacija Patološka anatomija 1994.-1998.-specijalist patološke anatomije. Subspecijalizacija hematološka patologija 2000.-2001. Patolog specijalist KBC Split 1998.-2009. Predstojnik Kliničkog Zavoda za patologiju citologiju i sudsku medicinu Sveučilišnog kliničkog bolničkog centra u Mostaru do 2013. godine. Prvi koraci u crtanju i slikarstvu početkom 70-tih godina prošlog stoljeća u ateljeu pokojnog splitskog slikara Milana Tolića. Analognu fotografiju počinje učiti sa 12 godina, a nakon slikarsko-grafičke faze, te prve samostalne izložbe u galeriji “Štambuk” u rujnu 1989. godine, vraća joj se kao mediju vizualne komunikacije 90-tih godina prošlog stoljeća, koristeći je sve više uz svoje računalne grafike i videoinstalacije, radeći analognu fotografiju uz fotografe Željka Jovića i majstora fotografije Aljošu Krstulovića, dok ulazak u sferu digitalnog fotografskog sustava ima edukacijsku potporu u sferi njegove medicinske struke. Zadnjih desetak godina se gotovo isključivo koristi fotografskim medijem, a u razdoblju od 2004.-2006. radi kao novinski i agencijski fotoreporter (Vjesnik, Novi list, Sportske Novosti, te HINA-FaH). Član Uprave Fotokluba Split (Izvršni odbor). Uvršten u već promoviran jubilarni kalendar povodom proslave 100 godina Fotokluba Split za 2011g. među 24 najznačajnija fotografa ovog kluba. U travnju 2011 povodom proslave navedene obljetnice će se promovirat njegov udžbenik “Osnove fotografije” kao prvi u povijesti ovog kluba. Voditelj je škole fotografije u Fotoklubu od početka 2009. do 2012. Pisanjem poezije i proze ( uglavnom kratke priče te još nedovršeni roman “Pseudologia phantastica-fotografije iz raja”). Pjesme su publicirane u regionalnim online časopisima te u časopisu ogranka matice hrvatske “Motrišta”.
Bilo je to vrijeme kada sam pisao gomilu novela, koje su mi izlazile u velikim nakladama, i kada sam se zaljubio u nju. Inače, ja sam svemirac i kod nas krajolikom prevladavaju žitna polja žute boje koja su uvijek bila žuta i sa kojih se posebnim poljskim vozilom usisavalo zrnje, nakon čega bi na njihovu mjestu potom raslo novo te koja su počinjala od cesta do daljine od nekoliko obzorja… četiri, pet. Ona nije bila iz svemira i tamo su prevladavala zelena žitna polja koja nikad nisu žutila. Zrnje je brao, isto kao i u svemiru, usisnik zrnja koje bi naknadno zorilo te bi na ogoljenim klasju raslo novo zrnje zelene boje. Bila su smještena na pristojnoj udaljenosti od cesta. Kad sam je prvi put ugledao sa njezinim društvom koje je poznavao moj prijatelj sa kojim sam te večeri izašao vani u potrazi za svim onim za čim mladi tragaju, pomislio sam kako je lijepa. Nikada nisam vidio ljepšu. I dok je malo govorila, dala se vidjeti njezina čestitost, zdrav razum i zavidna intelektualna kapacitiranost. Moje ljubavi su inače bile snažne i velike te isto toliko neustrajne. Pomislio sam, gledajući je, da bi sa njom moglo biti drugačije. Nakon nekoliko mjeseci, kupajući se u jednoj uvali podno mog kvarta i bijele petokatnice u kojoj sam živio od tođenja, nježno sam dotaknuo njenu ruku i tu je počelo. Bilo mi je zanimljivo da kad bi je god upitao zašto je kod njih van svemira žito uvijek zeleno, ona bi se blago nasmijala i napravila pokret kratko i lagano podižući ramena uz niječno mahanje glavom. Kasnije mi je njezin ujak ispričao priču o permanentno zelenom klasju, njegovom biološkom ciklusu i ulozi u životu izvan svemira, kao i njegovoj pristojnoj udaljenosti od cesta kojem nije razlog niti neka prometnograđevinska, niti biolotehnološka strategija već kulturološki od izvansvemirskih vremena velikih starih kultura koje su nosile za buduća pokoljenja materijalne i pisane dokaze kao i otvaranje prostora istraživanju i tumačenjima civilizacijskih općih mjesta i njegova pandana naše svemirske kulture, npr. one frankokantabrijske vezane za slikarstvo i uopće vizualne umjetnosti. Nju sam upoznao sa Majkom i Ocem i ona mene sa svojima. I jedan dan je pila prvi put kavu sa mojom Majkom koja me dojila držeći me naslonjena glavom na svoju desnu dojku. Mi iz svemira smo se dugo dojili. Ona je to znala i nije bila niti iznenađenom niti joj je smetalo. Ona se dojila kao nesvemirka 18 mjeseci i to je u njenom svijetu bilo, može se reći, pomalo neobično i više nego uobičajeno. Otac je bio na putu i nadgledao izgradnju ukopnog vojnog objekta kojeg je i projektirao. Ljudi iz okolice gradilišta, koje je bilo uz more i gdje je uvijek puhao jak sjeverac, donosili bi Ocu na poklon uglavnom neku ulovljenu ribu, gotovo uvijek ugore i katkad školjke. Najčešće kamenice. Dok su njih dvije pile kavu, Majci se iz mojih usta izlilo malo mlijeka i ta zmijolika odtoka je kliznula te pokapala preko mrežice neočišćeni očev crni Braun koji je bio na stoliću uz rub trosjeda gdje je Majka sjedila. Nastavila je sa dojenjem i rekla da nije nikakav problem. Zazvonio je telefon također postavljen na stoliću gdje i očev crni Braun. Mama je podigla slušalicu. Zvao je Otac i rekao da se vraća večeras oko sedam. Rekao je i da donosi dva velika ugora. Majka je završila sa dojenjem. Sjeo sam nasuprot Majke. Ona, moja ljubav, uhvatila me rukama za moju desnu ruku. U tom trenu sam se sjetio moje ljubavi iz srednje škole sa kojom sam išao i u vrtić. Sjetio sam se kako smo slikali gusto žuto polja sa debelim crnim stupovima na kojima su bile razapete crne debele žice. Nebo je ostajalo neuslikano boje sivog kartona na kojem smo to slikali. Pomagali smo i drugima da slikaju ta naša uvijek žuta svemirska polja žita. Prenula me zvonjava na vratima i ona se trgla i ispustila na tren moju ruku prekinuvši nekakav razgovor koji je vodila sa mojom Majkom. Poslije mi je rekla da su pričale o mojim novelama. Majka se digla i otvorila vrata majice sa vlažnom flekom mirisa mlijeka kojim me dojila. Ušao je Otac i mirno pozdravio tek lagano uzdahnuvši te dodavši Majci najlon vreću sa dva ugora. Otac je skinuo mantil i otišao do zahoda i kupaone dok je Majka brzo odnijela ugore u kuhinju. Vratili su se oboje u isto vrijeme do dnevnog boravka. Otac se nasmijao jer mislim da smo Ona i ja izgledali pomalo zbunjeno i prestrašeno. Pitao je kako smo i što radimo. Ja sam rekao da pišem o našem žutom svemirskom žitu. Ona me lagano cimnula lijevim laktom stojeći mi sa desne strane. E da. Zapisali smo se kod matičara idućeg 26-og. Subota. Mama se lagano nasmijala onako od dragosti i pogledala prema Ocu. Otac se također lagano nasmijao i rekao dobro i bravo. Iza toga smo se svi onako lagano nasmijali i opustili muskulaturu bez riječi. Onda je Otac zaključio kako je izvan svemira pristojno odmjerena udaljenost zelenog žita od cesta izvrsno rješenje.
DARKO ALFIREVIĆ (Split, 1964.) je splitski umjetnik i doktor medicine, specijalista patološke anatomije, subspecijalista hematološke patologije. Već desetak godina radi kao predstojnik Kliničkog zavoda za patologiju, citologiju i sudsku medicinu Sveučilišnog kliničkog bolničkog centra u Mostaru.
čovjek-časopis 