Darija Žilić – čovjek-časopis

ŠEST PJESAMA DARIJE ŽILIĆ IZ ZBIRKE “ZMAJEVO CVIJEĆE”, Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, 2025.

ORMARI S LJETNOM ROBOM

Izvlačiti svu tu tanku robu
usred ljeta, kad sve je već trebalo
odavno biti na svome mjestu.
Ima neke tajnovitosti u tome.
Kao da iz pijeska zimi vadim zvijezde
sparušene, ostatke morskih trava.
Vrećice s lavandom duboko unutra,
da miris više i ne dopre do haljina,
neke su isprane od vode i sunca,
neke nenošene, neki davni cvjetni
uzorci koje mi je u Mađarskoj volio
kupiti tata, samo takav kič s ružama
crvenim, kao i moje crvene hlače kao
krv. Kad ih odjenem, kao da sam
pustila žile da se rasprsnu, anatomiju
da se prepusti vrućem vjetru, tijelu
da se pretvori u život na kraju srpnja,
kad već se vide Gospini obrazi i slute
kraći dani, i manja omara nakon proslave,
i tako idu dani, i ormari su vašari podnevni
izvuci zeca iz rukava laganog sakoa
i onda polako nestani kao da si iluzija,
fatamorgana djevojačka uzalud,
duša zauvijek.

***

JAGODE U NOĆI

Importanne svlači maturalne haljine i baca ih
u podzemne garaže pune krep papira
i mirisa benzina u mašinama brzim
kao da su zmajeva vozila spustila se ispod
brijega, imam osamnaest, gledam u
retrovizor, vidim u maloj crkvi pofarbani plašt
Djevice Marije, i klupu vidim ispod platane,
Gorana koji odlazi u Kanadu zauvijek.
Pupoljke u travnjaku, kao plodove koji su
prestali rasti u noći. Onaj tko je bacio ruke
preko stakla s knjigama, sada spava
premrežen tihim stanicama alkohola,
a na vratima još stoji moje tijelo privijeno uz
stepenice, i trese se dok gleda krošnje.
Ništa nije skriveno. Ni dodir izdaleka. Ni grudi
ni pokreti danas poluživog, jagode u noći,
poredak koji ne razumijem. Koliko je trebalo
zmajevih koraka, posutih pikselima, koji
padaju ravno u mene obdarenu energijom,
razdjevičenu kasno, u dugim satima utrnuća
tijela koje se spušta saonama s dlana u prhut
večeri, iznutra sočan udah, napola odgrižen,
raste opet kao Zmaj s otkinutim repom koji
se nakon svakog reza, opet vraća, spaja
moje prepone.

***

NOĆNA SMJENA

Oni koji pišu noću, spavaju
sad, prijepodne, kad ulice su
pune ljudi, kolone pune sjećanja.
Otac je nekad radio noćnu smjenu,
ujutro bi prije spavanja pojeo sir i jaja,
legao bi i kasnije pričao kako ništa
čuvaru, vozaču, vatrogascu ne može
nadoknaditi dan. Živci se tope godinama,
polako slabe, sve dok ne dotaknu korijen,
a onda sušenje: nogu, uma, tijela u cjelini.
Samo spavaj, iza tebe su tekstovi o ratu i miru,
noć u kojoj su nagrnule sjene prošlosti, krv,
suđenja, apokalipsa, književni ratovi, pred jutro
mir i prosvjećenja.
Noću, ja nikad ne pišem, možda u trenu tek
stih,
ali nikad esej, niti volim tamu oko sebe,
ni tišinu bez zvuka. Volim se gubiti u buci
koju stvara jazz na mom jutarnjem nebu,
onda se polako otvaram.

***

ZMAJICA

Sklupčana nakon dana na otvorenom
ispod popluna, u bodiju crne boje, Zmajica
otvara prozor i pušta zimu da uđe,
zimski vjetar oplođen mirisom peluda
da se spusti na rasute organe
polegnute kao jaja pod toplu deku.
Istrijebit će se svako ispričavanje, misli ona,
i iz krila izletjeti sumnje koje se kače za
lice i razbijaju svjetlo iznad glave i
jedvahodajuće majstore i šepave pse,
jer sve je u blagom pokretu, i rast biljke,
i okretanje prema unutrašnjem svijetu.
Što se zbiva sa zmajevima kad se vješaju
o tramvaje danima? Izgube sebe, uberu
cvijet i opet se vrate u okvir slike
Zmajice koje zalijevaju svoje gladiole i pletu
prstima plamen da od njeg sve lažno sagori.

***

DOM I SVIJET

Nekad je dom pun svega,
ostataka minerala
i tihe povezanosti bršljenom s vijugama
prošlosti koje vise s lustera.
Jasna linija može se povući svaki dan,
kad se svjetlo spusti na rub kreveta,
a madrac osjeti težinu popodneva.
Treba vratiti vjeđe novoj energiji,
drugi svijet stopiti brončanim sjajem,
da se svi grafemi apokalipse istope
u koži koja spaja dva bića zauvijek.

***

RAZGOVORI

Nikad nisam pisala dnevnike,
Čitala sam Virginijine, Kafkine, zadnji Dnevnik
korote Rolanda Barthesa.
Pomislila kako bih mogla bar pisati svaki dan
o žalovanju nakon smrti oca, kao teoretičar
koji je odjednom o užitku prestao pisati, i o
ljubavnoj persuaziji kroz simbole i jezik,
Svaki dan bilježiti prazninu.
Dnevnik korote je plač, suze izgubljenog sina,
bez događaja, bez misli, samo teče tuga kao
crna sluz po papiru, rečenicama.
Odustala sam. Dnevnici su iz drugih vremena.
Sad u WhatsApp porukama, u Messengerima
koji nose povijest razgovora na plećima,
ostaju skrivene priče, emotikoni, monokromi,
sve silne emocije koje se ne prelijevaju po
ekranu. Nikad ne screenshotam, niti držim
zapečaćene tuđe riječi u svojim okvirima.
Nekad brišem sebe, nekad čitavu diluvijalnu
rijeku koja odnosi otpad i sve ono što je
jednom bilo čisto kao bjelina bez potpisa.
I ne žalim.

__________________________________________

DARIJA ŽILIĆ rođena je 1972. u Zagrebu. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (povijest/komparativna književnost).

Objavila:

– Grudi i jagode, pjesme, AGM, Zagreb 2005.
– Pisati mlijekom, ogledi, Altagama, Zagreb 2008.
– Grudi i jagode, pjesme, AGM, 2009.
– Pleši, Modesty, pleši; poezija; Algoritam, Zagreb, 2010.
– knjiga je 2020. prevedena na makedonski u izdanju Nove iz Bitole
– Muza izvan geta; ogledi o suvremenoj književnosti; Biakova, Zagreb, 2010.
– Paralelni vrtovi; intervjui sa intelektualcima, Shura publikacije, Opatija 2011.
– Nomadi i hibridi, ogledi o književnosti i filmu, Biakova, Zagreb, 2011.
– Tropizmi, ogledi, Meandarmedia, Zagreb, 2011.
– Omara, kratka proza; Biakova, Zagreb, 2012.
– Tropizmi 2, ogledi o poeziji i prozi, Litteris, Zagreb, 2013.
– Klavžar- kratka proza, Biakova, Zagreb, 2013.
– Tropizmi 3 – kritike i eseji, Litteris, Zagreb, 2017.
– Svanuće, poezija Biakova, Zagreb 2019.
– Sarajevski fragmenti, proza, Buybook, Sarajevo, 2020.
– S rubova ekrana, poetska proza, Štajergraf, Zagreb, 2021.
– Prsti i prerije, pjesme, Litteris, Zagreb, 2021., prevedena na makedonski jezik 2022. u izdanju Nove iz Bitole
-Tropizmi 4, kritike i ogledi, Biakova, Zagreb, 2021.
– Sol zaborava, poezija, Štajergraf, Zagreb, 2023.
– Čarobnica riječi- o Vesni Parun, Opus Gradna, Samobor, 2024
– Nova hrvatska poezija, osvrti i ogledi, Biakova, Zagreb, 2024.
– Izbor iz poezije, Ratkovićeve večeri poezije, Bijelo Polje, 2025.9.
– Zmajevo cvijeće, poezija, HDP, Zagreb, 2025.

Nagrade:

– Nagrada Julije Benešić za književnu kritiku (za knjigu “Muza izvan geta”, kao najbolje književno-kritičko ostvarenje u 2010. godini)
– Nagrada Kiklop za pjesničku zbirku godine 2011.
(za zbirku “Pleši, Modesty, pleši”)
– nagrada Orfej za sveukupnu književnu izvedbu 2020. u Plovdivu (Bugarska)
– članica Slavenske akademije u Varni

Suradnica na Trećem programu Hrvatskog radija, urednica u časopisu Riječi Matice hrvatske, te u urednica hrvatsk poezije i strane književnosti u novinama za kulturu Vijenac.Suradnica brojnih časopisa. Sudjelovala na književnim festivalima i susretima u Francuskoj, Švedskoj, Poljskoj, Slovačkoj, SAD-u, Bugarskoj, Turskoj, Njemačkoj, Iranu, te u zemljama regije. Dobitnica novinarske stipendije NRW Kultursekretariata iz Wuppertala i jednomjesečne stipendije „Absolute modern“u Skopju, nagrade Društva slovenskih pisatelja (jednomjesečna stipedija u Ljubljani) i PEN-ove jedomjesečne stipendija u Sarajevu.

Prevela s engleskog knjige Orhana Kemala, Tozana Alkana, Leyle Karachi, te uredila i prevela „ Glasovi arapskih žena, izbor suvremenog arapskog ženskog pjesništva“, u izdanju Shura Publikacija iz Opatije.

Pjesme su joj prevođene na talijanski, slovenski, slovački, makedonski, turski, njemački, perzijski, albanski, slovački i engleski jezik. Objavljene u časopisu Consuequence i Sententia u SAD-u, u knjizi „Voci di donne della ex Jugoslavia“ (prijevod Bojane Bratić), Catania, 2010. Zastupljena je prilogom o ženskoj pjesničkoj sceni u Hrvatskoj u „A megaphone: editors Juliane Spahr i Stephanie Young), Chainlinks, SAD, 2011., te u antologiji hrvatskog pjesništva „Surfacing“, u izdanju Harbor Mountain Pressa.

Članica HDP-a, HZSU-a, Hrvatskog P. E.N. Centra, sarajevskog Pen Centra BIH.

fotografija autorice: Emica Elveđi/Pixsell

DARIJA ŽILIĆ: ZMAJEVA GODINA, prozno-poetski zapisi

proza

DJECA ZMAJEVA

U neka davna vremena praslavenskog svijeta zmajevi su nastajali od životinja.
Od šarana bi postao plavi zmaj. Taj prizor vidjeli su dunavski ribari.
I od tada nisu ga lovili. Niti jeli, jer onaj koji pojede meso šarana, dobije epilepsiju.
Šaran je sveta riba. Kad napuni određen broj godina, dobio bi krila i postao veliki zmaj. Donosio bi kišu za usjeve. Dobar zmaj pomagao je ljudima.
Bio je polu čovjek, polu životinja. Mijenjao se u trenu.
Preobražavao u okolini s ljudima, kraj rijeka. Željezni zmajevi ostali su kao ljušture tih davnih šarana. Zmajeva riba. Čvrsto stoje na zemlji i čuvaju kraj. Veliki su, ljudskom rukom stvoreni, pa opet vraćeni zemlji. Više nisu ničiji.
Ne zna se kad je prebrisan trag njihova postanka. Stoje kao kositreni vojnici i čekaju.
Neki šumski ljudi vidjeli su, priča kaže, kako noću skidaju oklop i ljubuju sa djevojkama. Pokraj rijeke. I opet u zoru postaju tvrdi, od željeza.
Bića između zemlje i neba, krilima traže kišu na nebesima, ili pomiču Sunce kada treba. Njihova djeca žive među ljudima.

***

CRNI RIŽOTO

Ima li jasnije slike o svijetu od crnog rižota negdje na obali, u luci, pred oluju? Bijela obična riža s crnim prahom, bez imalo sipe, kao obmana. Trajekti već čekaju, u brzini se jede, i pije kava i limunada, gledaju se oblaci i kapi kiše već padaju po glavi, koferima, po tijelu koje se u ljetnoj odori kreće pristaništem. I svo sivilo svijeta stane u to jelo, svi lažni komadići zlata i srebra na zubnom mesu, negdje u rudnicima padaju s nogu rudari dugih cesta, i žene kao Madone s djetetom povlače se u kuće do novih umiranja. Prah će prekriti svijet izvan mora, sve te luke i haringe koje se kotrljaju u brodu, na pučini, svi narkokarteli i svi bodibilderi, teška kategorija. Sipe s neba bacaju tamne sjene i sipe u moru gusto crnilo da ne vidi se bijeda čovjeka, usud iz pamtivijeka. Zrnca riže na poljima Azije kao riječi se pretaču u priču o ljubavi i smrti, o oceanskim pljuskovima koji stigli su do našeg kontinenta. Da ga potope i rastoče.

***

PISMO S LEVANTA

Na obali sam Halfeta, mjesta i jezera na istočnoj obali rijeke Eufrat. Jutros sam stajala na krovu potopljene kuće i gledala gola brda, i nebo iznad po kojem se vješaju žrtvenici iz davnih nalazišta i stupovi s ornamentima. Ispred mene je veliki patlidžan, i namazi jutra, po krhkom mostu koji visi, mladenci hodaju, vježba pred vjenčanje. Ljubičasta haljina. Kao iz Kristova doba, na toj pustinji uz Siriju, sa cvjetovima pamuka koji se bijele u dolini, znak života ispod skrivenih utvrda, i uz masline koje nose plod praživotnog soka. I ovdje, na razmeđi svjetova, iznad potopljenog grada, vidim samo kamen koji se uvlači u moje meso, šaljem ti sliku civilizacije kad je još bila mlada. I kao trgovkinja mirodijama, i kao slijepa putnica na velikom brodu, i kao ropkinja koja se sjeća galija i prapočetka, donosim sliku tog ružinog grma, crna ruža na ovom dijelu svijeta, cvjeta. I miriše po zaboravu, i po novom životu o kojem i ti iz svog kuta palube pišeš i snatriš, ovog jutra.

***

MIRIS RUŽE

Branka i ja šetamo praznim delničkim ulicama prije promocije.
Sparno je kasno popodne. Ne prolaze ni automobili. Nema ni djece.
Hodamo u svim smjerovima oko knjižnice, i pričamo o knjizi likovnih kritika, poeziji, o mladosti roditelja, životu. Odjednom, u sporednoj uličici, uz dvorište u kojem visi rublje na dugom užetu, osjetimo obje u istri tren snažan miris.
Miris tmast, opor, težak, limunast, i s još sto nota u sebi. Ugledamo i visok grm ruže. Tamnocrvene. Kao da prelijevaju se na bijeli veš, koji mirno stoji rastegnut na trapezu predvečerja. Udišemo, stojimo kraj ograde.
Miris stvara slike. Grad je odjednom pun, kao kakav dvor, prolaze i kočije s vijencima, ivančice, dolazi povorka za solsticijske krijesove. A mi polako put knjižnice.
Mislimo o Proustu, udišemo. Branka se sjeća ruža iz djetinjstva. I ja se sjećam tog snažnog mirisa nekad, kad su cvjetovi rasli pod nekim drugačijim suncem i nebom. Bez tornada i Sahare. Ili možda samo umišljam. Možda je taj limunasto-barokni odsjaj tek slučajan, isti i nekad i sada. Ili su samo puste ulice pojačale njegovu žestinu, pa bi u sobi s tim ružama moglo se zauvijek usnuti, kao u davnoj Kišovoj prozi o bašti i odrastanju…

***

HALJINE ZA SVAKI DAN

Na vješalicama vise haljine za posebne prilike.
Za neka velika slavlja, događaje koji mijenjaju živote u trenu, haljine crne, srebrne, šljašteće. Blješte skrivene u utrobi ormara. Kao skriveno blago. Za neko sutra.
Odgađaju se odluke, i trenuci spajanja, mašta se o brodovima i lukama, u vrtu kopaju se rupe za zvijezde koje će pasti još ove noći.
Spustit će se nečujno poput krtica s neba. Dočekat ću ih u haljini koja sjaji, otvorenoj i vedroj, i na toj svečanosti bit ću princeza koja slavi baš svaki običan dan, kao da je zadnji, kao da se vrijeme prelomilo i sad kruži. Uhvatit ću ga mrežom za leptire i nježno spustiti na tlo. Da bude kao meko tkivo života, prhko kao krilo prašno, koje nestaje nakon svitanja, na krilu dobroćudnog zmaja.

________________________________________

DARIJA ŽILIĆ rođena je 1972. u Zagrebu. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (povijest/komparativna književnost).
Objavila:

Stalna suradnica na Trećem programu Hrvatskog radija, u emisijama Riječi, riječi, Lica okolice i u Bibliovizoru, urednica brojnih knjiga, urednica u časopisu Riječi Matice hrvatske, te u urednica poezije i strane književnosti u novinama za kulturu Vijenac. Suradnica brojnih časopisa, kao što su Nova Istra, Republika, Književna republika, Europski glasnik, Kolo, Tema, Polja, Mogućnosti itd
Sudjelovala na književnim festivalima i susretima u Francuskoj, Švedskoj, Poljskoj, Slovačkoj, SAD-u, Bugarskoj, Turskoj, Njemačkoj,Iranu, te u zemljama regije. Dobitnica novinarske stipendije NRW Kultursekretariata iz Wuppertala i jednomjesečne stipendije „Absolute modern“ u Skopju. Organizatori su bili Goten Publishing i Traduki mreža, te nagrade Društva slovenskih pisatelja (jednomjesečna stipedija u Ljubljani) i PEN-ove nagrade jedomjesečna stipendija za boravak u Sarajevu. Dobitnica priznanja HTUP-a za hrvatsko tursku suradnju.

Prevela s engleskog knjige Orhana Kemala, Tozana Alkana, Leyle Karachi, te uredila i prevela „Glasovi arapskih žena, izbor suvremenog arapskog ženskog pjesništva“, u izdanju Shura Publikacija iz Opatije.

Pjesme su joj prevođene na talijanski, slovenski, slovački, makedonski, turski, njemački, farsi, albanski, slovački i engleski jezik. Objavljene u časopisu Consuequence i Sententia u SAD-u, u knjizi „Voci di donne della ex Jugoslavia“ (prijevod Bojane Bratić), Catania, 2010. Zastupljena je prilogom o ženskoj pjesničkoj sceni u Hrvatskoj u „A megaphone: editors Juliane Spahr i Stephanie Young), Chainlinks, SAD, 2011., te u antologiji hrvatskog pjesništva „Surfacing“, u izdanju Harbor Mountain Pressa.

Članica HDP-a, Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika i Hrvatskog Pen centra.

PROZNI ZAPISI DARIJE ŽILIĆ IZ RUKOPISNE ZBIRKE “TORBE ZA KRATKA PUTOVANJA”

proza

PLOVDIVSKE TREŠNJE I JAGODE SA SOFIJSKOG BAZARA

Trešnje, razgrnute na stolu u središnjoj plovdivskoj ulici. Kupujemo.
Srpski prodavači bacaju koštice slavenstva na pločnik, da ih pokupimo kao bisere, i odemo u dan s mirisom bugarskih ruža.
I crvenim plodovima koji u hotelskim sobama se rasprostiru pokraj velikih kreveta s brokatom. I nakon jutarnjih šetnji, pjesnikinje ptice zoblju svoju hranu. Da se obnove.
Jagode s bazara u glavnom gradu, meke i mirisne, za nova putovanja, pranja u čekaonicama zrakoplovnih pisti, nakon životnih turbulencija.
Nekad sam pisala o divovskoj jagodi pjesmu, i zamišljala da se u noći te iste jagode pretapaju u sok. I da je ljeto vječnost.
Dok danas jedem mnoštvo jagoda i malina i pišem o Galešnjaku, arhipelagu zaljubljenih, svježina crvenog voća prolazi kroz moje prste i dišem mirno, sa sjećanjem na bugarski svagdan.

***

SAPUNI

Malo mjesto Golyazi, na poluotoku nedaleko Burse, gdje je bila kuća za pisce, tijekom tjedna bivalo je pusto. Ulicom iz koje se od kuće do glavnog gradskog trga moglo doći za svega desetak minuta, prolazili smo svaki dan. Tijekom tjedna mjesto je imalo svoje uobičajene rutine. Cestom bi prolazili psi, stanovnici, poneki auto ili bus koji bi svaki sat vozio za Izmir ili Bursu. Na štandovima su starije žene prodavale jaja, poljoprivredne proizvode svih vrsta, neke bi na velikim zamašćenim kotlovima pekle pite nalik uštipcima. Neke su trgovine bile zatvorene, no ona s drangulijama nikad. Magnetići, torbice, šalice. Šetali smo svaki dan tom cestom, čak i kada bi išli do Burse, i to cestom bez pločnika za pješake. No nije on niti bio nužan, jer promet nije bio gust, auti su povremeno prolazili, a vozači su pazili na pse i djecu. No već u petak, a posebno vikendom, to se mjesto mijenjalo. Odjednom bi došli turisti iz grada na vožnju jezerom, na objed uz jezero, da vide crkvu s početka dvadesetog stoljeća, zaštićeni spomenik kulture, stoljetno drvo, ili ostatke antičkih tvrđava i teatar. Tada bi se na glavnoj ulici pojavili brojni štandovi s voćem, bile su tu murve, trešnje, šljive, obrtnički proizvodi, predmeti od tkanina, kamp prikolica sa sredstvima za čišćenje. Otvorili bi se tijekom tjedna zatvoreni dućani, ponekad bi zvuk trube ili žive muzke čuo se uz našu kuću koja se nalazila blizu grkokatoličke crkve, raritetnog kulturnog blaga. Jedne subote tako sam, očarana mirisima i bojama, kupila više većih sapuna od žene koja ih je izložila. Nisu bili skupi, kao što je uostalom sve jeftinije u Turskoj. Birala sam ih po bojama, od manga, do kokosa, ruža, samo sam izbjegla lavandu. Prodavačica je bila sretna, poklonila mi je i mali, lijep magnet kao suvenir. Kad je prošao vikend, nestale bi te kulise, i taj štand sa sapunima, a ostao je tek jedan s trešnjama na putu prema Bursi. Za putnike namjernike. I sve se činilo kao filmska čarolija.

***

MLIN

Mlin u Golyaziju, pravi donkihotovski. Stoji sam, dvjestotinjak metara cestom je jezero. Mlin kao da je podsjetnik na neki vlastiti oblik borbe protiv vjetrenjača, koji zauvijek ostaje u srcu… Kao minuli aktivizam. Jezerom plove opet brodići, sve do šaša, preko 400 000 vodenih ptica živi tu. Da, dobro ste pročitali. I sav taj divlji svijet, jezero s najviše lopoča… Limunada i priče o novim prijevodima, o ljepoti rukotvorina, o miru i povoljnom životu u Turskoj…

***

IZRAELSKI DORUČAK

Malo sira i rajčica, paprika i kruh, ili samo mrvice. Na balkonu su ptice i pogled na dvorište. A u sobi blagujemo, ispred nas papiri s pjesmama i velike sunčane lopte koje ulaze kroz prozor. Na stropu zaustavila se kabala u najširem smislu, svako biće dobiva svoj znak. Ja te promatram sa zahvalnošću. Fokus, fokus i eto, sad mirno jedemo sir i zamišljamo kako će se te pjesme sabrati u zbirku i prebrisati godine gorčine i buđenja. Sjećam se: netko je opsovao Boga u sinagogi i zaspao. Biblijske žene tu su sa nama, mi ih pozivamo za stol, da ostanu sa nama i do podne sanjaju. Pa se onda sve skupa prepuštamo danu koji pršti iz obližnje fontane.

***

ZVUKOVI

Zvuk alarma dok prolazim kroz radar na aerodromu.
Grudnjak je okidač. Treba ga maknuti, govori mi žena dok rukama prelazi po mom tijelu. Trebala bih hodati samo u košulji, pustiti grudi da vise kao velike naranče, dok još nisu napustile jedrost svadbenih kolača.
Zvuk molitve ujutro, ezan uvečer, kraj jezera na kojem žene odjevene odlaze u vodu, hoće li ih tkanina potopiti na dno? Ili će isplivati kao pamučne krpe ispale s palube kruzera? Zvuk tijela koje se baca u Crni Drim u središtu grada, moguće je doplivati do periferije, slijedeći ribe koje plivaju brzinom svjetlosti.
Zvukovi jezika koji se miješaju dok se ista pjesma čita u više prijevoda, kao rukavci rijeke, ulazi poezija u širinu jeguljinih gnijezda, i potom pliva pliva, sve do oceana, do Tel Aviva, ili američkih daljina, Filipina. Naočigled.

***

JEZERO

Pet žena s pokrivenim glavama, sjelo je u kafe blizu jezera. Smijale su se, pričale. Kasnije smo ih vidjeli na pramcu izletničkog broda. Kičasto zlatni, s ornamentima, fingirajući kraljevski brod, plovio je sa tim ženama prema drugom otoku. Naš brodić klizi prema šašu i lopočima, patkicama, i vraća se potom na mjesto s kojeg smo isplovili. Iz daljine, vide se ruševine još iz starogrčkog vremena, kuće sagrađene od kamenja koje je ostalo od tih rastvorenih bivših kula. Jezera su mirna, idealna za lakističku, romantičnu poeziju, za inspiraciju koja dolazi odmah. I te ribe koje je prodavač izvukao na kamen, duge i šiljate, i ti šareni dućani puni svega, šećerne džamije, svuda stvaraju dojam bajke, davnog vremena iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Jezero je voda koja okružuje otok koji je povezan mostom s kopnom, a život teče u obliku hoda visoke čaplje, uspavanih pasa i lemonate, odličnog pića uz tursku kavu. Mlijeko kao dodatak ne postoji. Ali prisutno je u mitu o Hadrijanu, Apolonu, jer kažu, ovo je njegova prapostojbina, i svim božanstvima, zemaljskim i onim nadnaravnim koja nose iskonsku transcendenciju, kao početak života…

***

WHERE THE BLACK ROSES GROW

Prije nepunih mjesec dana, jezero Halfeti. Potopljene kuće. Odvjetak rijeke Eufrat. Početak civilizacije. Ili njezin kraj, u blizini je sirijsko turska granica. Na jezeru brod na kojem trešti folklorna muzika i miriše prženo meso. Začas može biti potopljen. Kao kuće koje su nekad stajale čvrsto na tlu. A sad su dio vodenog, neljudskog svijeta. Na vrhu jedne od njih, obnažujem se do pasa, i gledam planine koje me okružuju. Nijeme svjedoke ženskog počela i ne tako davne povijesti…

***

JESENSKO LIŠĆE

Plitvice su najljepše ujesen, rekao je brat. Crveno, zeleno, žuto lišće. Onda je zavrnuo rukave i u podrumu popravio prespori bicikl. Sad će opet letjeti preko ulica. Sve do zime i leda, tad će kotači postati spore pahulje. Od jesenjeg lišća djeca stvaraju kolaže, lijepe list po list, nastaje kompozicija. I takva slika s umetnutim tkivom na papiru, može nastaviti život u stvarnosti.Jesen boji lišće crvenom. Ta boja se uz zelenu i žutu čini kao ugasli plamen. Kao nikad dovršena revolucija. Jesenji pločnici imaju podove od lišća koje je već u ljeto počelo otpadati s grana. Ljetos, suho lišće prekrilo je zelene livade i činilo se da je rujan blizu, čak i u lipnju. Lišće će letjeti ponekad, ležati, spavati, u kapilarama će se širiti tmaste boje, kao one na vunenoj kapi koju je isplela baka. Tamna trešnja oko vrata. I početak crne melankolije. Od koje srca više neće stradavati.

***

ANYTHING GOES

U gepeku kabrioleta sakrile su se crvene čizme, zlatne potkove i šal nalik onom od kojeg je stradala Isadora Duncan. Šaren i svilen. I vetar je puhao. I zvuci najnovijeg folka su se razlijegali ulicom, onog melosa koji je spandžan s kompjutorskom sferom, pa se širi Svemirom nalik virusu koji ne prestaje. Kič i krunica, davna barunica, dvorac Castelli i sve to se vrti ukrug oko nas. Anything goes. Možeš saviti kičmu i baciti rukavice pumama, svi će odlepršati u noći na krov novog vala da čekaju dah prošlog vremena. Jer na reveru revolucije još stoje pjesme i himne o svijetu bez pjega, o zidu i sumraku, o potoku koji teče usred nove civilizacije. Je li u tome spas?!

***

DOBRO I ZLO (PARABOLA O PISANJU)

Jutros je gomila ljudi sjedila na tratini blizu šume. Na tlu je bio veliki nož.
Sveta nedjelja. Pred mnoštvom jedan jedini covjek. Sjede oko njega u krugu oni koji trebaju donijeti odluku: je li on Dobar ili Zao? U maloj rijeci pršte odrazi umornih ljudi. Bacaju se i praćakaju sitni identiteti, kao ribice. Ako uhvatiš jednu, poznaješ krucijalnu razliku. Je li čovjek Zao? Je li poezija nadrasla tjelesnu hrestomatiju? Na poljani ostaci novina, pokidane strane i olovna slova. Sadrže li istinu? Ili su samo mokri papiri bez ikakve spoznaje? Sjedi gomila, na roštilju peče se mlado meso. Nož koji treba rasjeci Dobro od Zla, malo se zaoštrio, pa onda upao u vodu. Bačen zrakom Sunca, apolonijskom sjetom, prepolovio se napola. I ostao na dnu zatečen. Čovjek je bio slobodan. Kao umjetnost, onkraj Dobra i Zla.

_______________________________________________

DARIJA ŽILIĆ rođena je 1972. u Zagrebu. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (povijest/komparativna književnost).

Objavila je:

– Grudi i jagode, pjesme, AGM, Zagreb 2005.
– Pisati mlijekom, ogledi, Altagama, Zagreb 2008.
– Grudi i jagode, pjesme, AGM, 2009.
– Pleši, Modesty, pleši; poezija; Algoritam, Zagreb, 2010.
– knjiga je 2020. prevedena na makedonski
– Muza izvan geta; ogledi o suvremenoj književnosti; Biakova, Zagreb, 2010.
– Paralelni vrtovi; intervjui sa piscima, znanstvenicima i aktivistima
iz Hrvatske i regije; Shura publikacije, Opatija 2011.
– Nomadi i hibridi, ogledi o književnosti i filmu, Biakova, Zagreb, 2011.
– Tropizmi, ogledi, Meandarmedia, Zagreb, 2011.
– Omara, kratka proza; Biakova, Zagreb, 2012.
– Tropizmi 2, ogledi o poeziji i prozi, Litteris, Zagreb, 2013.
– Klavžar- kratka proza, Biakova, Zagreb, 2013.
– Tropizmi 3 – kritike i eseji, Litteris, Zagreb, 2017.
– Svanuće, poezija Biakova, Zagreb 2019.
– Sarajevski fragmenti, proza, Buybook, Sarajevo, 2020.
– S rubova ekrana, poetska proza, Štajergraf, Zagreb, 2021.
– Prsti i prerije, pjesme, Litteris, Zagreb, 2021., prevedena na makedonski jezik 2022.
Tropizmi 4, kritike i ogledi, Biakova, Zagreb, 2021.
– Sol zaborava, Štajergraf, Zagreb, 2023.

Nagrade:

Prijevodi suvremene američke, slovenske, turske, britanske i arapske poezije objavljeni su joj na Trećem programu Hrvatskog radija, te u časopisima Tema, Književna republika i Riječi. Prevela s engleskog knjige Orhana Kemala, Tozana Alkana, Leyle Karachi, te uredila i prevela „Izbor suvremenog arapskog ženskog pjesništva“, u izdanju Shura Publikacija

Pjesme su joj prevođene na talijanski, slovenski, slovački, makedonski, turski, njemački, albanski, slovački i engleski jezik. Objavljene u časopisu Consuequence i Sententia u SAD-u, u knjizi „Voci di donne della ex Jugoslavia“ (prijevod Bojane Bratić), Catania, 2010., te u zborniku „ 2010 L annuario mondiale della poesia“(uredio Fausto Ciompi). Zastupljena je prilogom o ženskoj pjesničkoj sceni u Hrvatskoj u „A megaphone: editors Juliane Spahr i Stephanie Young), Chainlinks, SAD, 2011., te u antologiji hrvatskog pjesništva „Surfacing“, u izdanju Harbor Mountain Pressa.

DVA PETKA NOVE POEZIJE DARIJE ŽILIĆ (iz zbirke “SOL ZABORAVA”, Stajer Graf, Zagreb, 2023.), 2/2

poezija

BOG JE ŽENA S TRI LICA

U crkvi navrh brijega gleda nas božje lice.
Žena s tri lica.
Svako od tih lica ima poseban znamen.
Madež na bradi, pored očiju, kraj čela.
Ispod brda, u crnoj rijeci brze male ribe
otkidaju komadiće božjeg tijela koje je potonulo. Pjesnik
iz svete zemlje crta obrise davnih zavjeta, na leđima nosi
jezik sklupčan
u obliku zmije, i zamuckuje.
Bog je začudo žena, obmanuta ili smjerna,
traje pogled šestero očiju unedogled, dok se
polako otvaraju tvoje oči nakon agonije.
U jezeru vidim duh, otac i sin se miješaju,
kao odrazi davne pustinje u vrtlogu istočnog
mora. Ustaješ iz kreveta.

***

MAJKE

Majke se boje bijelih laži
Serviranih kao snježne kuglice
Na pladnju kraja mladosti.
Iz gustih kosa svojih kćeri
Izvlače sijede niti i broje do
Deset, da ne ureknu život.
Iz vrećica su izvadile rujno
Voće, i bacile su kupine
Pred djecu, starice,
U bijelom danu, kad je dug
Lipanj pri kraju, neumrtvljen.
Od čestica izmišljenih priča,
Kćeri slažu kule od zlata,
Darova davnih putnika,
I ostaju u dugim noćima
Plahe i nemirne od
Snatrenja.

***

ORMARI S LJETNOM ROBOM

Izvlačiti svu tu tanku robu
Usred ljeta, kad sve je već trebalo
Odavno biti na svome mjestu.
Ima neke tajnovitosti u tome.
Kao da iz pijeska zimi vadim zvijezde
Sparušene, ostatke morskih trava.
Vrećice s lavandom duboko unutra,
Da miris više ni ne dopre do haljina,
Neke su isprane od vode i sunca,
Neke nenošene, neki davni cvjetni
Uzorci koje mi je u Mađarskoj volio
Kupiti tata, samo takav kič s ružama
Crvenim, kao i moje crvene hlače kao
Krv. Kad ih odjenem, kao da sam
Pustila žile da se rasprsnu, anatomiju
Da se prepusti vrućem vjetru, tijelu
Da se pretvori u život na kraju srpnja,
Kad već se vide Gospini obrazi i slute
Kraći dani, i manja omara nakon proslave,
I tako idu dani, i ormari su vašari podnevni
Izvuci zeca iz rukava laganog sakoa
I onda polako nestani kao da si iluzija,
Fatamorgana djevojačka uzalud,
Duša zauvijek.

***

GAŠENJE

Ugasi vatru, baci pjenu na taj naramak pun drva.
I kad bude sve crno od pepela, tad kreni dalje.
Poslušala sam. Uzela sam hamper vode i polila plamen koji
je rastao.
Jednom, pa dva puta.
Onda sam se pomakla i čekala da nestane.
I odjednom, od dima nisam vidjela ni lice, ni
stabla, ni ptice, ništa.
Samo sam stajala.
Kuću koju sam gradila, pustila sam jezicima,
Po naredbi, gasila sam požar,
I onda se, kao svaki vatrogasac, odmakla
U uniformi. Kao vojnik.
Tvoja riječ, moja zapovijed.
Pepeo je posuo dolinu.
Da bude grob onima
Koji nisu čuvali ljubav.

***

RAZGOVORI

Nikad nisam pisala dnevnike,
Čitala sam Virginijine, Kafkine,
zadnji Dnevnik korote Rolanda Barthesa.
Pomislila kako bih mogla bar pisati svaki dan o žalovanju
nakon smrti oca, kao teoretičar koji je odjednom o užitku
prestao pisati, i o ljubavnoj persuaziji kroz simbole i jezik,
Svaki dan bilježiti prazninu.
Dnevnik korote je plač, suze izgubljenog sina, bez
događaja, bez misli, samo teče tuga kao crna sluz po
papiru, rečenicama.
Odustala sam. Dnevnici su iz drugih vremena.
Sad u whats up porukama, u messengerima koji nose
povijest razgovora na plećima,
Ostaju skrivene priče, emotikoni, monokromi, sve silne
emocije koje se ne prelijevaju po ekranu. Nikad ne
screenshotam, niti držim zapečaćene tuđe riječi u svojim
okvirima.
Nekad brišem sebe, nekad čitavu diluvijalnu rijeku koja
odnosi otpad i sve ono što je jednom bilo čisto kao bjelina
bez potpisa.
I ne žalim.

***

AHMATOVA U PIVNICI

U polumračnoj, poluzadimljenoj pivnici
pokraj Zelenog vala,
Leži knjiga Ane Ahmatove na ruskom.
Starije izdanje, tmastozelene korice.
Za stolom sjede žene koje pišu.
Piju čajeve, medicu, pivo, kako koja.
Nedjeljna je večer, stolovi uokolo poluprazni,
Knjiga koja stoji nakon razmjene i čeka.
Na prednjoj stranici, žene se potpisuju.
Stavljaju crtež, potpis, godinu.
Lupaju žig pjesničkog sestrinstva.
Nakon književne večeri, tema ne nedostaje.
Eros, knjige, gradovi, politika, bolest.
Gledamo portrete i crteže na mobitelu,
Neka su lica kositrena, kao kipovi.
A neki klaviri se prebacuju preko stepeništa,
Tipke ispadaju.
Otvaraju se prozori pivnice.
Ahmatova nastavlja svoj put. Čisti izrazi i
Kritika bolna kao sječivo. Riječi bacaju
Simbole u koš. U torbi koju pjesnikinja
Zaboravlja, vraća se sve u struju proljeća.
Noć je, i povijest se ponavlja.

_________________________________________________

DARIJA ŽILIĆ rođena je 1972. u Zagrebu. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (povijest/komparativna književnost).

Objavila je:

– Grudi i jagode, pjesme, AGM, Zagreb 2005.
– Pisati mlijekom, ogledi, Altagama, Zagreb 2008.
– Grudi i jagode, pjesme, AGM, 2009.
– Pleši, Modesty, pleši; poezija; Algoritam, Zagreb, 2010.
– knjiga je 2020. prevedena na makedonski
– Muza izvan geta; ogledi o suvremenoj književnosti; Biakova, Zagreb, 2010.
– Paralelni vrtovi; intervjui sa piscima, znanstvenicima i aktivistima
iz Hrvatske i regije; Shura publikacije, Opatija 2011.
– Nomadi i hibridi, ogledi o književnosti i filmu, Biakova, Zagreb, 2011.
– Tropizmi, ogledi, Meandarmedia, Zagreb, 2011.
– Omara, kratka proza; Biakova, Zagreb, 2012.
– Tropizmi 2, ogledi o poeziji i prozi, Litteris, Zagreb, 2013.
– Klavžar- kratka proza, Biakova, Zagreb, 2013.
– Tropizmi 3 – kritike i eseji, Litteris, Zagreb, 2017.
– Svanuće, poezija Biakova, Zagreb 2019.
– Sarajevski fragmenti, proza, Buybook, Sarajevo, 2020.
– S rubova ekrana, poetska proza, Štajergraf, Zagreb, 2021.
– Prsti i prerije, pjesme, Litteris, Zagreb, 2021., prevedena na makedonski jezik 2022.
Tropizmi 4, kritike i ogledi, Biakova, Zagreb, 2021.
– Sol zaborava, Štajergraf, Zagreb, 2023.

Nagrade:

DVA PETKA NOVE POEZIJE DARIJE ŽILIĆ (iz zbirke “SOL ZABORAVA”, Stajer-Graf, Zagreb, 2023.), 1/2

poezija

NEPRIHVAĆENOST

Od ranih godina, neprihvaćenost.
Kao velika tamna mrlja na licu,
očitost blijede egzistencije.
Stršanje, dokazivanje, prepreke,
Satovi fiskulture, preskoči konja,
Popni se uz uže, produži dalje,
Kao da si kaplja koja do svoda
Dobacuje, pa se onda sabire.
Šutiranja, otpori, micanja u stranu,
Šokovi esencije, plin, mlazni pogon,
Polako se gube oznake svijeta koji
Tlači od rođenja, nikog ne ubire.
Prihvaćam te, kažeš, i ohlađena soba
U trenu sazori kao zemlja, voće i hrast.

***

TRIDESETE

Prošle su odavno,
Najgore godine sigurno,
Čitanje domaćih autorica,
Bauljanje po ngo treninzima,
Mahnito pisanje o aktivizmu,
Besplatno, naravno.
Česte tribine u malim prostorima,
Traganje za istinom svijeta,
Razmišljanje o miru u regiji,
Zaljubljivanje u karizmatike,
Na jednom festivalu posebno
Grubo ljubljenje, jebanje, bez volje
Propagiranje drugih,
Izmišljanje bijelih laži,
Vožnja bez karte u svim pravcima,
Razgovori o knjigama, sitni prijevodi,
Tridesete, kao tijelo odvojeno od mozga,
Zapravo samotnost, početak pripreme
Za četrdesete. Konačno moje divno i
Najljepše doba.

***

“ISPIŠI”

Ispiši što više možeš, rečeno mi.
Pišem. Teče. U predahu između dva grada.
Ujutro, dok još nisam premrežena.
Nabreknutost tijela koje rađa svaki dan.
Ostatke posteljica skupljam i bacam mačkama.
Pticama ću dati kruh.
A sebi mir. Pramaljeća.

***

LOGORI

Prije puno godina,
Baka je izašla iz logora.
Bez dvoje djece.
Bila je vjernica i afežeovka,
Odlazila na mise i na sastanke boraca,
Naučila me sve molitve.
Goranka veli da sam ista ona.
Nisam. Moje su molitve drugačije.
Nekad čitam Bibliju, nekad Kuran,
Čudim se svijetu bez vjere,
A opet, ulazim u crkve samo kad je tišina,
U džamijama bosa, u sinagogi stojim,
Klečim pred oltarom u podne,
Kad je vani snijeg, ili žega.
U Krakowu, New Yorku, Bursi.
Ako pišem, onda i vjerujem.
Nisam jaka kao moje prethodnice,
Ne mogu nositi teret bez prestanka,
Ne mogu tovariti kola, ni zidati,
Mogu pomagati, izgubiti sebe, pa se naći,
Mogu kao druga baka imati velike naivne
Oči, i biti plaha uvijek.
Mogu davati, i nestati kad se zacrvene zastave,
i mogu biti odlučna i hrabra,
Sjajno skuhati, i brinuti, kao da sam u
Logoru ružičastom iz pjesme.
I mogu nestati u snu, vidjeti selo i rijeku,
I ujutro biti posve nova, kao dijete,
Kao baka, bez dobi, još žena u magli,
Pogubljena i nađena.

***

PRVI DAN APOKALIPSE

Preživjeli smo prvi dan apokalipse.
Netko je odveo bolesnog psa u šetnju,
Netko je autom prevezao namirnice,
Netko je motrio igru na ekranu,
A netko treći slagao je police.
Tisuće knjiga stat će u ormare,
One će govoriti o bolesti svijeta,
Dok ljubav će kao oblik najvećeg
Obožavanja visjeti na zidu kao
Uspavana freska, kao dodir u zraku
Bića koje ne nestaje.
Strašan dan je prošao, ostavio je
Kosu u vrtu, da njome ljeti režemo
Suvišne riječi u oblim i toplim
Rečenicama.

***

MARELICE

Ove su godine rodile marelice.
Napokon.
Smrznuta stabla zadnjih godina
pretvorila su se u grane s kojih
vise plodovi narančastog voća.

Dođi sutra u šest na šišanje, rekla
je frizerka, u sedam ujutro dolazi
mladenka, dođi prije nje.
Posut ću konfetama put do frizeraja,
u bijeloj kopreni dočekati pedesetu.

Odvedi me na jezero da gledamo čaplje,
pijemo kavu i limunadu među smirenim
ljudima. Izlet brodom vodi ravno u šaš.
Odvedi me s aerodroma, ni tu nema mjesta
za ljude, ni dva mjesta u noći nisu tu.

Libanonac pjeva pjesmu svog naroda
i putuje daleko sa nama i četiri sina.
Tvoje knjige nitko ne čita po knjižnicama,
čemu pisati još jedno drmusavo djelo?

Kotrljaju se marelice po tlu, susjedi su izbečili
oči i po prvi put pozdravili majku. Iz očiju
im vire staklenke preslatkog pekmeza.
I glad svijeta već je počela.

______________________________________________

DARIJA ŽILIĆ rođena je 1972. u Zagrebu. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (povijest/komparativna književnost).

Objavila je:

– Grudi i jagode, pjesme, AGM, Zagreb 2005.
– Pisati mlijekom, ogledi, Altagama, Zagreb 2008.
– Grudi i jagode, pjesme, AGM, 2009.
– Pleši, Modesty, pleši; poezija; Algoritam, Zagreb, 2010.
– knjiga je 2020. prevedena na makedonski
– Muza izvan geta; ogledi o suvremenoj književnosti; Biakova, Zagreb, 2010.
– Paralelni vrtovi; intervjui sa piscima, znanstvenicima i aktivistima
iz Hrvatske i regije; Shura publikacije, Opatija 2011.
– Nomadi i hibridi, ogledi o književnosti i filmu, Biakova, Zagreb, 2011.
– Tropizmi, ogledi, Meandarmedia, Zagreb, 2011.
– Omara, kratka proza; Biakova, Zagreb, 2012.
– Tropizmi 2, ogledi o poeziji i prozi, Litteris, Zagreb, 2013.
– Klavžar- kratka proza, Biakova, Zagreb, 2013.
– Tropizmi 3 – kritike i eseji, Litteris, Zagreb, 2017.
– Svanuće, poezija Biakova, Zagreb 2019.
– Sarajevski fragmenti, proza, Buybook, Sarajevo, 2020.
– S rubova ekrana, poetska proza, Štajergraf, Zagreb, 2021.
– Prsti i prerije, pjesme, Litteris, Zagreb, 2021., prevedena na makedonski jezik 2022.
Tropizmi 4, kritike i ogledi, Biakova, Zagreb, 2021.
– Sol zaborava, Štajergraf, Zagreb, 2023.

Nagrade:

Piše poeziju, kritiku i esejistiku, bila je dugogodišnja je voditeljica programa „Mama čita“ u Multimedijalnom institutu u Zagrebu (u kojemu su sudjelovali brojni pisci i aktivisti iz tzv. regije).
Objavljivala je eseje i kritičke prikaze o suvremenoj poeziji, teoriji i aktivizmu u časopisima, te brojne intervjue, bila je stalna suradnica na Trećem programu Hrvatskog radija, u emisijama Riječi, riječi, Lica okolice i u Bibliovizoru, voditeljica književnih tribina, urednica brojnih knjiga, urednica u časopisu Riječi.
Sudjelovala na književnim festivalima i susretima u Francuskoj, Poljskoj, Slovačkoj, SAD-u, Bugarskoj, Turskoj, Iranu, te u zemljama tzv. regije. Dobitnica novinarske stipendije NRW Kultursekretariata iz Wuppertala i jednomjesečne stipendije „Absolute modern“u Skopju. Organizatori su bili Goten Publishing i Traduki mreža, te nagrade Društva slovenskih pisatelja (jednomjesečna stipedija u Ljubljani) i PEN-ove nagrade jedomjesečna stipendija za boravak u Sarajevu. Dobitnica priznanja HTUP-a za hrvatsko-tursku suradnju.

Prijevodi suvremene američke, slovenske, turske, britanske i arapske poezije objavljeni su joj na Trećem programu Hrvatskog radija, te u časopisima Tema, Književna republika i Riječi. Prevela s engleskog knjige Orhana Kemala, Tozana Alkana, Leyle Karachi, te uredila i prevela „Izbor suvremenog arapskog ženskog pjesništva“, u izdanju Shura Publikacija

Pjesme su joj prevođene na talijanski, slovenski, slovački, makedonski, turski, njemački, albanski, slovački i engleski jezik. Objavljene u časopisu Consuequence i Sententia u SAD-u, u knjizi „Voci di donne della ex Jugoslavia“ (prijevod Bojane Bratić), Catania, 2010., te u zborniku „ 2010 L annuario mondiale della poesia“(uredio Fausto Ciompi). Zastupljena je prilogom o ženskoj pjesničkoj sceni u Hrvatskoj u „A megaphone: editors Juliane Spahr i Stephanie Young), Chainlinks, SAD, 2011., te u antologiji hrvatskog pjesništva „Surfacing“, u izdanju Harbor Mountain Pressa.

NAKON BLAGDANA

poezija

Kako prija mi juha od kelja i cvjetače,
nakon mesnog obroka u poganskim
danima koji su na izmaku.

Vjernici opet mogu pušiti na cesti,
djeca opet smiju jesti čokoladu,
pjevači smiju pjevati ustaške i sve se
opet vratilo „na staro“.

Što je to odricanje o kojem se priča?
Kakve nam to kazne pripremaju tijelu?
Samo uskrate veselja, isprazni životi,
ukosnice bez kose i sitna ushićenja.

Tvoje je tijelo dostojno božjeg pogleda,
a misli, koje vrludaju mi glavom,
već su se razmahale i pretvaraju nas
u male krastavce.

DARIJA ŽILIĆ (Zagreb, 1972.), iz zbirke pjesama “PLEŠI, MODESTY, PLEŠI”, Algoritam, 12/2010.