NA UZANU PUTU
Pusti svakog ispred sebe,
ti znaš da ćeš stići,
neko ne zna, pusti ga.
Ako ti na putu stoji,
zaobiđi, ne zagledaj,
u sebi ostani, ni blizu
drugome ne priđi.
Idi dijete, puštam te,
pusti i ti mene da se skljokam;
nisam drvo ono gore,
ni priča o uspravnom umiranju –
i drvo obore.
Sretna sam što sam mogla
da se sklupčam, da se skvrčim
i ukočim, u sebe sabijem,
da sakrijem se, prikrijem.
Sretna sam što nisam drvo,
i što se nisam iz korijena iščupala.
***
KRAJ LJUDSKOG PUTA
Iz trulog otpada i gnjiloga smeća,
izbile su ljubičice.
Modro stidljive, one vrisnule su;
koliko mene proljeće se sjeća,
uvučeno u cvijeća glavice.
Ljubice, ne na grobu, u ovom danu
išta da li značite.
Nose li vas kući učiteljice.
Ili zaborave na dječijih ruku tragove.
O prsti, trnom izbodeni,
davne naše žive li vas živice.
I sada, po božijoj, da li cvjetate
u čistoj djetinjoj milini,
i svakog vaskrsa za me upitate;
u Ljeskovcu svenule i same –
u sve daljoj, tuđoj mojoj domovini.
***
POGNUTI NAD ZALOGAJEM
Oslobođi nas bože oslobodilaca,
ma od koga nas oslobađali,
nikada nas osloboditi neće, kolaca
kojima će nas i ovi kolacati –
i prošli su se nama događali.
Oslobodi nas, molimo se bože,
žalosti i nespokoja koje nam donose
u svaki zalogaj, kad pognuti
gutamo ga u tami usamljeni –
nikad sami u svojoj osami.
Oslobodi nas svemogući, ti znaš
da niko od nas bespomoćnih
toliko nije zao, da se
domu svome, prvom tvome raju –
vratiti ne bi znao!
DARA SEKULIĆ (Kordunski Ljeskovac, 1931.)
preuzeto iz časopisa Prosvjeta, br. 150, 7/2019.
čovjek-časopis 