Uomo universale, n. m., imenica, muški rod, italijanski – kod žena se to podrazumijeva.
Kad istovremeno uzmem dvije čiste kuhinjske krpe, sjetim se da nismo imali mašinu za veš do moje trinaeste godine. U petočlanoj su porodici svaka pelena, majica, jastučnica, jakna, haljina, krpa, rolka, trikmajica… svaki čaršav, brushalter, stoljnjak, ćebe, prekrivač, radni kombinezon, tepih… svake farmerice, zavjese, čarape, heklane grešpice, prelazile ko zna koliko puta preko maminih ruku, pored sveg njenog posla. Kad bi dolazili gosti koji mi nisu bili dragi, bilo za slavu, ili nekim drugim povodom, a koji su, bez izuzetka, dočekivani svime što imamo, sjetila bih se te mašine za veš i shvatila da mrzim muškarce. Nerijetko mrzim i sebe, jer sam držala knjigu kao izgovor, manje-više za svaku obavezu.
Koliki je broj idiota per capita potreban, u kući koju sam praviš, da bi se postalo ženom?
***
Poslije četiri i po godine života u studentskom domu, i dan-danas pomazim veš mašinu kad pored nje prođem.
***
Koliko kičmi vrijedi jedna diploma?
Bildungs kakofonija
Džem od grožđa. Siva folija eurokrema. Zvijezde. Cvijet zove. Maskirna zelena boja. Ukus gume od crijeva kojim se duva u vodu tek posoljenog zelja. CNN. Sok od drenjina. Težak jorgan. Pojas Gaze. Žulj na kažiprstu od čišćenja krtole. Vlažna mahovina na okinutim drvima. Turbo-folk nedjeljom. Miris naftalina. Hrskava kora vrućeg ’leba na zadnjem sjedištu auta. Branko Ćopić. Oblak dima pored topa koji ispaljuje đulad. Neudoban brushalter. Raštan. Gušenje. Prut koji pliva kroz potok i izađe s druge strane puta. Bijele rade. Miris kotla za rakiju. Krv fleka od pamidore. Knjige. Leća. Drveni krstići. Blavor ispod sijena. Ako se voz kreće brzinom od 90 km/č. Hajdučka trava. Escherichia coli. Uske pantalone. Migrene. Divlja, crvena nerandža. Trigonometrija. Afrička maska. NaCl. Mušlje. Koka-kola. Zagnojene zanoktice od praška za sudove. Strije. Lepa Brena. Ciklama cvijeće u sivom kršu. Danilo Kiš. Mast od kastradine. Čajkovski. Rosaceae. Sveska okrenuta tako da polinom može da stane u jednom redu. Izbodene ruke na peraja cipola. Jogurt na koži, pred zoru. Prohujalo s vihorom na namještenom krevetu, petkom po podne poslije škole. Mitohondrije. Oko teleta koje viri iz široke teće.
Na stolici II
Morate da se pomirite sa svojim jezikom.
Šta to znači?!
Francuski je beg. Mogao je biti bilo koji jezik u pitanju, što se toga tiče.
Ne razumijem.
Čitajte Njegoša, na primer.
Nemam živaca za Njegoša. Ne mogu ga. Nikako. Čuš, posvađana s jezikom.
Zašto onda ne pišete?
Nisam sigurna da treba.
Put
Ulje masna voda klizi po tijelu. Sama. Ruke zavlačim ispod modre likre. Sama. Razvlačim je do butine. Sama. Voda nadire do pola bubne opne. Sama. Ljudi su svuda. Sama. Ruka je sve dublje. Sama. Kosa se, preko ramena, kači ispod pazuha. Sama. Čupam se. Sama. Jedno uvo je puno vode. Sama. Srebrna riba prolazi između nogu. Sama. Talas udara u usne. Sama. Jezik ćuti. Sama. Koža ore vodu. Sama. So grebe desni. Sama. Trepavice se mrse. Sama. Bljesak bijele kože. Sama. Jako. Sama. Brže.
Sama. Sama. Sama.
Sama. Sama.
Sama.
Plutam.
***
Srednje uši ne znaju za prošlost.
Treba da
- Pereš sudove, iako ne možeš da dohvatiš česmu.
- Kidaš vrelu džigericu tek zaklane svinje.
- Sadiš luk u pravilnim razmacima, pod konac.
- Zamijesiš kiflice.
- Razumiješ Ljevina dok prevrćeš sijeno.
Voliš da
Na stolici III
Uostalom, na kom jeziku mislite?
?
Cukar
Svakim zalogajem osjećam poglede drugih, za koje vjeruju da ih ne vidim, u smjeru tangenti koje kače moju glavu, mada gledam u tanjir. Sigurno misle: evo je, opet jede. Pitanje je ko neće izdržati. Nekad se kladim sama sa sobom: koliko će vremena proći prije nego li neko progovori? Šta će reći je, s druge strane, uvijek isto. Obično varira od: a dijeta, ništa? do kako bi bila lijepa, samo da smršaš! (ah!) ili pak ljetos nisi tako izgledala, zar ne? Omiljeno mi je: OPET si se nagrdila. Ne znaju da i ja progovorim, daleko ranije od njih.
Moj se rad ne vidi, kao ni trud. Vide se jedino šlaufi mase koju drugi trpaju u fioke različitih veličina, u zavisnosti od onoga kako su me premjerili. Nikako da shvate da, koju god fioku da izaberu, ostaće da vire, od neuspjelog zatvaranja, krvava noga, zglob, prst ili nos. Zguljena će se koža lijepiti za jeftinu ivericu i, usirena, nepovratno nagristi drvo.
Dok mi šećer prodire u krv, kroz desni, moje je tijelo naslikano u kubističkom stilu u očima drugih, iako ne znaju za Žorža Braka. Žao mi ih je, naravno. Međutim, ne toliko koliko mi je žao sebe.
***
Što bi rekao Gabrijele Bonči: vrijedio je koliko je bio težak.
***
Srećom, koža se cijepa uzduž.
_________________________________________________________
DANKA IVANOVIĆ (Cetinje, 1988) završila je osnovne i master studije francuskog jezika i književnosti na Univerzitetu u Beogradu i Univerzitetu u Luvenu. Trenutno na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu pohađa doktorske studije književnosti.
Prevodi sa francuskog, prikazi i poezija objavljeni su joj u časopisima Polja, Ulaznica, Beogradski književni časopis, Književna istorija, na internet portalima i u zborniku poezije Tajni grad (Enklava, 2021).
Prazne kuće prvi je autorkin roman.
čovjek-časopis 