EKSPERIMENT Vedran: Navečer je svirka u KSET-u. Eksperimentalna, ambijentalna... Idemo? Damjan: Zovi me kad eksperiment uspije. U nekom drugom ambijentu. Vedran: ??? Damjan: Muka mi je od kantautora i vokalno-instrumentalnih sastava koji izmišljaju toplu vodu. Rezoniraju na način da jedan član mora puhati u mokraćni mjehur tibetskog goveda, drugi mora svirati na 56 čaša vode pomno napunjenih tako da pokrivaju 7 oktava, treći dvije pjesme izvodi na sitaru bez jedne žice, dvije na sarodu, a ostatak na instrumentu koji je sam napravio, četvrti samo pleše u ekstazi i tu i tamo prozbori pokoju riječ na esperantu. Sve ostalo nije originalno. Po mogućnosti još da su članovi neke neregistrirane sekte i onda je to vrh. Vedran: Oduvijek si bio otvoren za nova iskustva. Damjan: Ko trudnica prije poroda! Idem roditi na stražnji izlaz, kenja mi se od te muzike. *** REPORTERI Pukom slučajnošću našli su se na inačici prêt-à-portera jedne modne kuće. Promatrajući tu paradu izrazito mršavih modela u kreacijama koje ne bi odjenuli na sebe ni u bunilu, Damjan je u publici spazio poznatu starletu. Po završetku sleta na modnoj pisti, rekao je Vedranu: – Upali kameru na mobitelu, prati me i snimaj. – Što izvodiš? – Vedran je slutio show program. – Oprostite, gospođice Karabatić, jeste li voljni dati izjavu za poznati magazin? – upitao je Damjan. – Naravno! – ushićeno je odgovorila Ava. – Odlično. Dakle, ave... – započeo je Damjan, no mlada dama ga je prekinula u startu: – Nisam ja Ave, nego Ava. – Krivo ste shvatili. Ave je pozdrav. Starorimski... – objašnjavao je izvjestitelj. – Nisam ja Romkinja – ponovno ga je sasjekla u korijenu. – Ne romski, nego rimski... No dobro, nema veze. Prijeđimo na pitanja... Je li vam rukometaš Nikola nešto u rodu i jel' vam stavio nešto prigodno u čizmicu za Svetog Nikolu? – Damjan je bio konkretan. – Ne znam tko su ti ljudi. Ali dobila sam šibu – smijuljila se plavuša. – Tko vas je šibao? Znači, volite grubo? – rešetao je Damjan nemilosrdno. – Neka to ostane tajna. Reći ću samo da se zove Fran, a preziva Arbanas – pohvalila se svojom inteligencijom po tko zna koji put. – Hvala na intervjuu, divni ste – završio je Damjan te pokazao snimatelju da napravi rez. – Isus ti mater... – rekao je Vedranu pa dodao: – Daj mi pošalji to preko WhatsAppa da prodam portalima. *** POSLOVNI PLAN Neplanirani izdatak u vidu kupnje invalidskih kolica za majku Damjana je bacio na koljena u financijskom smislu pa je pokušavao na sve načine zakrpati rupe u proračunu. – Kupi koju sliku preko te svoje udruge – predložio je Ivoni. – Nažalost, ne mogu. S obzirom na to da se financiramo iz europskih fondova, sve mora biti transparentno. Moramo pravdati svaku kunu – replicirala mu je. – Znači, nema prostora za nikakve manevre, za sitnu muljažu koja bi zapravo bila dobro djelo – nastavio je. – Ne. Žao mi je, ali ne – završila je Ivona. – A jebeš ti i te udruge. To je hrpa hohštaplera, neradnika i lažnih profila. Koliko love odlazi iz proračuna za kojekakve diletante koji pod krinkom koječega uzimaju pare. Sve je to paravan za pranje love parazita koji sisaju ovu jadnu državicu do iznemoglosti. Nije ni čudo da smo na rubu propasti. Udruga ova, udruga ona... To su legla sive ekonomije – očaj je govorio iz njega. – Osnuj ti jednu. Treba ti samo dvoje-troje ljudi, statut, pečat i knjigovođa. I riješio si problem – ubacio se Vedran pa nadopunio: – Registriraj što više djelatnosti. Možeš prodavati ulja na platnu, ali i držati tečajeve iz drkanja kurca. Ugodno s korisnim. *** SPORTAŠI Stopljeni s kaučem, nalikovali su amorfnoj nakupini bjelančevina. Sušta suprotnost atletski građenim tipovima. Ivona ih je već ranije pokušala animirati, no svaki njezin pokušaj bio je uzaludan. – Pokrenite se. Razmislite barem o bilo kakvom rekreativnom obliku bavljenja sportom. Za početak, vožnja biciklom bi bila veliki napredak i ekološka korist, što nije zanemariv aspekt u cijeloj priči – bila je uporna. – Bavimo se mi kriglanjem i kotletikom. I to profesionalno! Puna boca piva teži šezdeset tri dekagrama, dakle, svakodnevno dižemo utege. Ako tome pribrojiš pikado i stolni nogomet te umne sportove belot i šah, to je i više nego dovoljno. Dapače, previše. Za muskulfiber – spremno je odgovorio Damjan. – A tek seks! Koliko se tu potrošimo – dodao je Vedran. – Malo, dragi moj. Premalo. Ako ovako nastavite, nećete nimalo – dočekala ga je Ivona na volej. *** PREVENCIJA Izašao je jubilarni dvjestoti broj časopisa u kojem je zajednički poznanik pisao putopise i čije su vrhunske fotografije krasile naslovnice pa su komentirali. – Juka radi odličan posao. Frapantna je metamorfoza koju je prošao, od huligana do majstora. Zaista zaslužuje dubok naklon za uloženi trud – rekao je Vedran. – Gdje je bio ovaj put? – pitao je Damjan. – U Indiji. Zanimljiva priča o Holiju, festivalu boja, zatim najsvetijem gradu hindusa Varanasiju, obredima spaljivanja, sadhujima... – fascinirano je nabrajao Vedran. – Ne bih išao tamo nizašto – Damjan nije dijelio isti osjećaj. – Zašto? – upitao je Vedran. – Sve djeluje užasno prljavo. Nedavno sam gledao neki dokumentarni film u kojem je prikazano kako obavljaju veliku nuždu na obali oceana, njih stotine, poredani kao po špagi. Nema kanalizacije, nema pitke vode, muhe veličine orla lete oko njih. Strava! – objasnio je Damjan. – To su predrasude u kombinaciji sa strahom od nepoznatog – usprotivio se Vedran. – Nisu. Slično je i u Africi. Što misliš, zašto je obavezno primiti nekoliko vrsta cjepiva prije nego otputuješ u te zemlje Trećeg svijeta? – Damjan se držao svojeg stava. – Prevencija – kratko je rekao Vedran. – Zajebi ti to, stari moj. Svaka čast svemu, ali ja tamo nemam želju ići. Ajmo mi radije do Kugle na jednu kratku, preventivno – predložio je Damjan. – Ajmo. Tamo su nam poznate boleštine – složio se Vedran. * o knjizi: "Znate li one „filozofski" nastrojene tipove koji imaju mišljenje baš o svemu? Koji na humorističan način debatiraju o ozbiljnim temama, a na znanstveni način o banalnim? E, pa Damjan i Vedran su dvojica upravo takvih likova kroz čije dijaloge progovara autor. U cijelu priču upliće se Ivona koja njihovo prijateljstvo stavlja na kušnju. Hoće li ono biti sačuvano ili će ostati samo uspomena? Fragmentarni roman „Ples oblaka" četvrto je i dosad najopsežnije djelo Danijela Jankovića, u kojem u šaljivom tonu ukazuje na najveću vrijednost koju čovjek može steći u životu. Jer imati makar jednog pravog prijatelja neprocjenjivo je bogatstvo." _____________________________________________________________ DANIJEL JANKOVIĆ rođen je 5.5.1977. godine u Zagrebu, gdje živi i radi. Elektrotehničar po struci, još od školskih dana piše poeziju i prozu, no do sada je, u vlastitoj nakladi, objavio svega dvije zbirke pjesama, jednu proznih crtica te četiri nosača zvuka sa svojim nazovipunk bendom, u kojem urla iz sveg lošeg glasa. Skuplja nebitne informacije i inspiraciju iz polusvijeta oko sebe. Ne pije vino i nema psa.
čovjek-časopis 