Slika kršćanske ikonografije: Gospa Žalosna, Beata Maria Virgo Perdolens, srca probodena sedmerim bodežima, sedmerim žalostima. Nekada zamišljam da mi koplje probada srce. Probadanje kao činjenica. Oslobođenje bez trajnih posljedica. Kontradikcija (dativ množine). Nije to fantazija o smrti.
Maštanje me smiruje.
Virginia ulazi u rijeku. Živim pokraj šume. Noću izađem. Ne bojim se mraka. Ne bojim se ljudi, samo da mi ne otmu ulogu. Dolazim do jezera. Tiho je. Mjesečina. Voda mirno stoji. Ne znam ima li ćuka. Čujem ga samo kod babe. Možda i ovdje. Ne sjećam se. Vjetar je. Patke spavaju. Čuju se žabe, ako je ljeto. Stavljam kamenje u džepove i ulazim u vodu. Prije me je opsjedao strah da ću upasti u jezero dok gledam suho granje kako pluta. Nikada nisam. Sada ulazim u jezero. Nije hladno. Muljevito je. Ulazim u tišinu.
***
Dvije žene, šminkaju se u podrumu francuske knjižnice.
Nisam stavila crveni ruž da ne bude too much. Umorna sam, bolesna sam, palo mi je željezo. Iscrpljena si. Pij si litru čaja od koprive, to ti mene podigne, i za ženske stvari.
Trampolin i dva crvena stolca, u dvorištu evangeličke crkve.
Crveni sako i dva psa, u parku Akademije dramskih umjetnosti.
Crveni sako, lakirane kaki mokasinke, mrkva hlače i nȉska lažnih bisera šeću bijelog i crnog psa. Bijeli pas skače kao na trampolinu. Trampolin je crn i plav.
***
Svi su gradski trampolini crni i plavi.
U perifernim kvartovima koji su postali elitnima pa žene u autobusima nose stvari u Hermès vrećicama; sada i one imaju Jane.
U crkvenim dvorištima jer vjernici imaju puno djece a djeci je dosadno pa da svima približe radost Kristovu. Crno-plavi trampolin radost je Kristova. Radost nekomplementarnih boja.
Riječi su onomatopejske.
Žuto.
Ljubičasto (ne volim).
Zeleno (volim).
Plavo.
***
Strast čitanja: koncepti koji više ne postoje mrtvuju na torbama za špeceraj.
***
Poput djevojčice, gradi kućicu od stolaca na kojima piše zadaću i pravi loptice od plavoga plastelina (plava je boja za dječake).
Dva školska stolca pokraj stola, ex chatedra (ekskatedra), na stolu šalabahteri, dva trokuta, Odgen i Richardson misao simbol stvar/referent, nacrtana dvostruka strelica iznad dg, Ullmann smisao/pojam ime stvar, stol je star. Uredno polaže ruksak i smeđi montgomeri na izgrađenu kućicu. Ona je provokatorica čija urezana potreba za urednošću dokida subverzivnost. Ne mogu je neutralizirati ni lascivne opaske. Izgovara ih uz vragolasti smiješak. Ona je dečko.
***
Ako jezero ne bira tko će mu prići,
odakle meni pravo?
***
Prenuo me osjećaj tebe.
A ptice mirno počinju pjevati.
***
Ako budeš hodala poljima daleko ispred mene, neću te sustizati.
Samo ću te gledati kako se stapaš s obzorom, sretna.
Ja ne mogu govoriti puno kada osjećam puno. A ti ni ne znaš.
***
Bila si lijepa jučer.
Same oči. Ne vide se usta. Pupoljci.
Samo zelenilo. Nestvarno uokvireno čistim linijama, čistom otvorenošću.
Bakreno zadebljanje kapaka, urezano glatkom kožom. (Obeshrabruje.)
Dopušta razumjeti luđake koji žele zadaviti savršenu ljepotu.
Možda cirkularnost pomogne.
Zelenilo muljevite vode kojoj se prepuštaju samoubojice. Otvorenost ledenjačkih brazda. Bakreni prozorski kapci razrušenih tvornica. (U suton.)
Postojanost smrti.
Slojevita ranjivost.
Bila si lijepa jučer.
Jučer – kronologija izgubljenog vremena.
Vrijeme je pleonazam. A kada bi se vrijeme udvostručilo, bismo li se i mi udvostručili?
Bila bi lijepa jučer.
Ako vrijeme dovedemo u pitanje, bismo li postali svemogući? Bismo li mogli graditi paralelne svjetove?
Ako bismo mogli graditi paralelne svjetove i živjeti u njima paralelno s ovim životom, postojala bi paralelna ti i paralelno ja. Jer ako bismo mogli samo skakati iz ovoga svijeta u paralelni svijet, mi realni, a ne paralelni, i ako bismo mi realni uskočili u taj paralelni konstrukt (odjednom, u pokretu, povratku iz kasnoproljetne dokolice, u haustoru koji miriše po svili i vlazi), ne bismo se više nikada vratili.
Zato je bolje ograditi se od opasnih sentimenata paralelnom osobnošću, bogatim rječnikom i sintetičkom savršenošću, zazidanom realnošću.
(Kao i sada.)
Bila si lijepa jučer.
Jučer – kronologija izgubljenog vremena.
***
Vrapci su uvjet nedjeljne tišine.
***
Smorilo me ovo vraćanje u prošlost.
Dvije djevojke razgovaraju u autobusu.
Na maturi ću pisati samo kratke rečenice jer ne znam pisati duge rečenice.
Ma da, tako i ja, samo stavljam zareze svugdje gdje stignem.
Probat ću i ja sa zarezima, možda manje smaraju,
__________________________________
BUGA BOSANAC rođena je u Zagrebu. Diplomirala francuski jezik i književnost te lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše razne tekstove i glazbu, a službeno prevoditeljica, voditeljica projekata i slučajna layout developerka. Za vrijeme i nakon studija sudjelovala u pisanju i objavljivanju akademskih publikacija te konferencijama koje su se bavile vezom različitih jezičnih aspekata i shizofrenije. U isto vrijeme, bila potpredsjednica, glazbena producentica i voditeljica kazališnih projekata, performansa i instalacija u Udruzi Budna te pisala scenarije i glazbu za obrazovne emisije i dokumentarne filmove HRT-a. Pišući prozu, poeziju i publicistiku, bavi se slojevitošću identiteta, mogućnošću dijaloga između različitih društvenih slojeva te novim čitanjem tradicije u suvremenom kontekstu.
čovjek-časopis 