Boris Maksimović – čovjek-časopis

stranci u noći: ERRI DE LUCA – „Pokušaji obeshrabrenja (da se preda pisanju)“, odlomci iz knjige

– s talijanskog preveo BORIS MAKSIMOVIĆ, izdavač: Imprimatur i Ramajana, Banja Luka, 2021. –

Otkad sam pisac, od prve objavljene knjige, većina onog što sam napisao je otišla na pisma. Ne čuvam drugi primjerak, niti ih čitam prije nego što ih pošaljem. To je dopisivanje, plod neposrednosti koja se ne ispravlja. Pripadaju primaocu. Ovdje odgovaram na pismo jedne mlade osobe koja mi traži mišljenje u vezi sa sopstvenim porivom za pisanjem. Obraćam se nekome, ko mi je pisao uzalud, i ko će uprkos svemu, nastaviti tako da radi.

Ne šalji svoja djela piscima. Ne šalju se cipele koje sam napraviš obućarima da ih probaju obuti. Ne šalje se u kući napravljen slatkiš slastičaru da ga okusi. Postati piscima, zadati to sebi kao zadatak, definitivan ili privremen, ne ide preko kontakta sa drugim piscem. To je slijepa ulica, a ne ranžiranje.

Izdavačke kuće su rupa po mjeri bačene bilijarske kugle. Ako se odbije, zagubi, pristojno ignoriše, ne pribjegavaj laskanjima onoga koji će pristati da te objavi, ali o tvom trošku. Neće učiniti ništa od obećanog, kancelarija za štampu i distribuciju obratiće ti se za manje od godinu dana sa pitanjem da li namjeravaš da otkupiš neprodane primjerke jer će ih inače izrezati. Radije sebi pronađi štampariju, odštampaj koju stotinu primjeraka i podijeli ih znancima. To je sjetva. Možda nađeš nekog knjižara koji će prihvatiti da drži neko vrijeme tvoju knjigu u izlogu, dovoljan je i samo jedan knjižar u tvom gradu, ali jedan od onih od nekada.

Postati piscem nije put skiciran tačkicama: spojiš ih vrhom olovke i pojavi se slika. Kao i u drugim dobrim ljudskim djelatnostima radi se o tome da prihvatiš cik-cak, da budeš u pustinji. Ako pokušaš da slijediš četrdeset i dvije etape Izrailjeve nakon izlaska iz ropstva u Egiptu, otkrićeš stalno krivudanje koje daleko odudara od cilja. To je hod onog ko je izgubio put do kuće nemajući neki drugi.

Bar je Jevrejima dato na znanje da se radi o potpomognutom lutanju, opskrbljenom manom, na kraju kojeg se, četrdeset godina kasnije, nalazi odredište. Ali onaj koji čitav svoj prtljag trpa u fišek pisanja, mora poći na put bez ijednog znaka pomoći. Pisanje je poziv koji prije svega predviđa odustajanje od svakog drugog oblika izražavanja, od dodira sa daljine. To je izolacija, disciplina unutrašnje tišine, čak i unutar gomile. Ko piše, ima ispred sebe jednu umjerenu širinu praznine, na linije, kvadratiće ili tastaturu. Ne mora da je ispuni, mora da se u njoj nastani.

Nemoj imati vrhovne učitelje. Možeš se diviti pisanju nekog drugog, meni se to desilo s Argentincom Horheom Luisom Borhesom, koji je učinio da od trenja imenice sa pridjevom štrcnu iskre smisla. Ali, poslije moraš da se otreseš toga da bi nastavio sa pisanjem. Ako čitaš neku knjigu, čitaj je kao čitalac, ne kao autorov kolega. Inače ti se može desiti ono što opisuje Robert Valzer poslije čitanja Čarlsa Dikensa: očaj što počinješ da pišeš nakon njega. Očajavao je jer je Dikensa čitao kao pisac, znajući da nikad neće moći ispisati te stranice kao on. Ali to je logično, jer je Dikens na polju svog pripovijedanja na kojem briljira pa ako tamo kročiš to mora biti posjeta, kao čitalac, a ne kao neko ko se poredi sa autorom. Pročitaj kamion knjiga, kao što je radio i još uvijek radi moj prijatelj pisac iz Erta Mauro Korona, gorštak i samouki pripovjedač, pročitaj ih kao čitalac, bez primisli o poređenju između onoga što listaš i tvojih stranica.

Ne preporučujem radionice kreativnog pisanja. Postoje i drugi načini, a manje skupi, da se vježba poniznost učenja. Predani učenik nekog hasida, što je titula koju su nosili mudri Jevreji iz Istočne Evrope, bio bi poslan da počne sa „oprihten goles“, dobrovoljnim izgnanstvom. U usamljenom lutanju, daleko od biblioteka i škola, sa stalnim i svakodnevnim rizikom da se popusti, izgubi, dolazi usavršavanje ili poraz. Radionica kreativnog pisanja je taj skromni poraz, prihvaćen bez uslova. Na moru nema birtijā.

Ne preporučujem radionice kreativnog pisanja, ali pozivam da se nauči neki strani jezik. To je iskustvo koje sam probao da bih slijedio pjesnike u njihovim jazbinama. Bio sam dirnut od divljenja, osjećanja koje mora biti neprelazno: diviti se bez i najmanje primisli da se bude kao, bez i najmanje mogućnosti da se uspostavi poređenje, čak i minimalizirano, između osobe ili djela kojem se divim i mene samog.

Divljenje je suprotnost zavisti, koja je prelazna, koja ima potrebu da se bude kao ili na nečijem mjestu. Zavist je dioptrijska greška, ne poznaje udaljenost, uvjerava da se nešto nalazi nadohvat ruke. Divio sam se pjesnicima i pratio ih u njihovim jezicima. Posvetio sam se tome da ih prevedem za sebe, naprežući tako svoj italijanski vokabular, dižući ga na temperaturu preciznosti. Čak i ako su bili prevedeni nebrojeno puta bolje, želio sam svejedno zainatiti se u nekoj svojoj vjernosti originalu. Ova praksa divljenja je poboljšala moj jezik. Nisam to znao prije, prepoznajem to kasnije pa zbog tog preporučujem to iskustvo. Pozivam te da učiš neki drugi jezik, da svoj italijanski produbiš disciplinom prevođenja, podstrekom divljenja.

Plodne su čak i greške, nesporazumi u koje ćeš upasti. Njemački pjesnik Hajnrih Hajne pripovijeda o jednom svojem iskustvu kada je kao mladić učio francuski. Profesor ga pita kako se prevodi riječ „glaube“ (vjera), a on misli, ne može da se sjeti i na kraju, umjesto „foi“, kaže „credit“ (zajam). Razred prasne u smijeh, nastavnik ga prekori. Od tog trenutka, zaključuje Hajne, neponovljivo se pokvario njegov odnos sa religijom. Ali, meni se njegova greška sviđa. Vjera, vidio sam to kod onih koji se u njoj nastanjuju, jeste jedan stalni zahtjev božanstvu da bude tu, prisutno u svakodnevnom životu. Vjerujući je onaj koji, prema glagolskom prilogu sadašnjem, stalno obnavlja svoj čin vjere, zato što ga stalno stavlja u pitanje. Vjera je obnovljeno potraživanje zajma u suočenju s božanstvom. Bila je potrebna Hajneova greška da mi se to ukaže. U prevođenju se često dešavaju iznenadni sudari među izrazima pa riječi tako uvećavaju svoju energiju.

(…)

Ne piši piscima, piši muškarcima, ženama, piši pisma osobama, ne njihovim profesijama. Piši pisma koja ćeš zaboraviti, koja će biti bačena u koš, ostavljena bez odgovora. Piši ih ne očekujući potvrdu o primitku. Ona su nužna škola. Želiš i moraš zainteresovati to ime i prezime ispisano na koverti. Ta adresa je dokaz tvog ispita koji čeka jednog pisca. Ne piši piscima, piši njihovim životima. Piši naslijepo, neka tvoje pismo bude meduza u struji koja će se nasukati na plažu. Pismo je meduza u potrazi za milovanjem. Odranije znaš da će primalac pokušati da ga odgurne.

Posmatraj svoju stranicu kao slijed koraka na planini gdje je smrtno rizičan rub greške. Slogovi su koraci po malim osloncima, na njih moraš rasporediti teret rečenice, glasa. Upotrebljavaj tačku, zarez, dvotačku, navodnike, uvlačenje retka. Devetnaesti vijek je mnogo koristio uzvičnik, dvadeseti malo, ja sam ga ukinuo iz svojih redova, ali to nije pravilo, više je uzdržavanje. Moraju mi biti dovoljne samo napisane riječi da izazovu uzvičnik u onome ko ih čita, mora ga tamo staviti on ako ga osjeti, inače mi se čini kao emocija izazvana na vještački način, kao natpis „aplauz“ u emisijama.

(…)

Nema ničeg svetog u pisanju. Ako ikad osjetiš iskušenje, otresi se i potisni sa svoje stranice oreol. U rudniku oreol oko čeone lampe označava prisustvo rudničkog gasa koji eksplodira u slučaju akumulacije. Kada se u tvom pisanju naduva iskušenje uzvišenosti i liturgije, obrati pažnju na svijetloplavi obris tog oreola koji upozorava na opasnost. Bježi sa te stranice.

Onaj oko glave svetaca za Mikelanđela je bio prava migrena i nema ga nijednog na plafonu Sikstinske kapele. Nisu se sviđali čak ni Leonardu. Kada mu fratri prema ugovoru nameću da ga stavi, crta jednu tananu uljanu nit oko ramena vitke djevojke među stijenama.

(…)

Čujem često kako se u diskusijama ponavlja rečenica: „Stidite se“. Radim to, stidim se svakoga dana, a trebalo da to radim češće. To je dobra mjera lične higijene, drži nerve napetima, preuređuje misli. Ako mi se desi da primim poziv da se stidim, rado ga prihvatim, a drugome želim isto. Dobro je stidjeti se. Ali, ne puštaj da glatko prođe rečenica koja poziva na ćutanje, koja uskraćuje pravo na riječ. Svuda se suprotstavljaj cenzuri, budi dobar obućar i brani pravo slobodnog hoda. Neka to za tebe bude sveto: slobodna riječ napisana, izrečena, otpjevana, deklamovana, na svakom javnom mjestu.

Pisac mora zasaditi bar jedno drvo. Pisac troši drvo, pulpu od koje se proizvodi papir. Svaka objavljena priča ima predgovor napisan motorkom. Stranice su bile listovi. Prije nego od inspiracije, one potiču od sinteze hlorofila, svjetla, limfe. Pisac mora svijet obeštetiti stablima. Imam tu udobnost da živim na selu i sve drveće na mojoj zemlji posadio sam ja. Rastu i šire po zemlji granati pokrivač. Obezbijedio sam hlad. Ovo ću moći odgovoriti o sebi, ovo je, na kraju računa, najbolji prihod mog vremena. Obezbijedio sam hlad.

(…)

Ne treba ti talenat, to je lažno svjetlucanje. Zasljepljuje narcizam koji svako od nas nosi uza se. Umišlja da ti obezbjeđuje prečicu do dara, a u stvari je prepreka ako sve ide kako treba, ako ne, onda je šaht pod nogama. Talenat je neprijatelj tvrdoglavosti, jedine potrebne discipline. Tvrdoglavost je podvrsta postojanosti, vrline koju nisam imao.

Suzbijaj u tijelu u svako doba pustošno izrastanje korova talenta. Uvjerava te da si u prednosti zbog nekakva miraza, ali to je prepucij koji treba obrezati svaki put kad proviri. Jer izrasta iznova, ohol i varljiv. Markira karte i obmanjuje te. To je lažni novac, prvi talenat Svetog Franje bilo je oružje. Briši daleko od onog ko ti priznaje talenat, neka za tebe to bude neugodna optužba koju ćeš dobrohotno negirati.

***

IDEALIST I USAMLJENIK

Odlomak iz pogovora Miljenka Jergovića

Erri De Luca, jedan od klasika suvremene europske književnosti i istinskih intelektualnih čuvara europskog i čovječanskog zajedništva, zapravo je fizički radnik. I to onaj bosanskog tipa. Dugo vremena radio je kao zidar, bauštelac s talijanskog juga, jer je, naravno, Napolitanac. Irgetio je i zidario po sjevernoj Italiji, u Francuskoj, a bogme i po Africi. Fizičkim poslovima bavio se i u Fiatovoj tvornici u Torinu. Bio je pomoćni radnik na torinskom aerodromu. Također, Erri De Luca profesionalni je vozač kamiona.

To je, dakle, ono što se o njemu treba na početku reći.

Krećemo dalje: kao osamnaestogodišnjak priključio se pokretu Lotta Continua. Pobornicima ovog pokreta, samo jednog od srodnih, koji su se tih mjeseci stvarali po Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, te širom zapadne Europe, tada iznimno moćna Komunistička partija Italije činila se nedovoljno odlučnom, jer je pristajala na ceremonijale parlamentarne demokracije i građanskog društva, a etablirane sindikalne organizacije, također vrlo snažne u Italiji, bile su, iz njihove perspektive, korumpirane i pod utjecajem krupnog kapitala i države. I tako su osnovali nešto što će, gledano s povijesne distance, funkcionirati kao pakleni stroj unutar društvene zajednice u sljedećih petnaestak godina. Lotta Continua će djelovati antisistemski i razorno. Proizvest će neke važne lijeve intelektualce. Utjecat će na društvena zbivanja. I biti jedan od zametaka onoga očaja koji će proizvesti lijevi i individualistički terorizam po Italiji tokom sedamdesetih. Eri će biti jedan od važnih ljudi u Lotta Continua, ali granicu načelnog humanizma, granicu ljudskosti nikada neće preći. Najprije zato što se za društvo neće zainteresirati preko političkih i politoloških definicija. Neće postati revolucionar. Neće manipulirati zajednicom. Erri De Luca će biti pisac.

Pisao je od ranih godina, ali knjige nije objavljivao.

Erri je idealist. Usamljenik, osobenjak i čudak. U mnogo čemu, on je naš čovjek. Takvih se oduvijek znalo naći po našim varošicama i palankama, po čaršijama i kasabama, voljenih i nevoljenih, ismijavanih, zlostavljanih, progonjenih. Pomalo je on lik iz pripovijetki Ive Andrića i iz finala “Na Drini ćuprije”. Rekao bih da je poznavao Tomu Galusa. Pritom, znatiželjan je preko svake mjere i, kao po nevolji, lako uči jezike. Završio je klasičnu gimnaziju, pa je savladao grčki i latinski, a kasnije je, bez vidljivog reda, jezike učio kako bi mu naišli. I kako bi ga na njih navodila njegova anarhična znatiželja. Recimo, Erri govori svahili. To što govori ruski je lako predvidljivo i normalno. A starohebrejski je, recimo, naučio zbog Biblije. Razumije se da zna i jidiš.

Ali za ovu priču posebno je važan starohebrejski. Erri De Luca veliki je poklonik biblijskih tekstova, naročito Starog zavjeta. Svakodnevno se bavi Biblijom. I valjda ne treba naglašavati da je na svoju žalost – ateist. Ali Biblija i nije vjernička literatura, nije katekizam, nije ni molitvenik, nego je Biblija maštarnik naše civilizacije, knjiga njezine povijesti i podsvijesti, čudesni i čudovišni imaginarij svega onog što bi se moglo dogoditi i svega što bi živom čovjeku moglo na um pasti.

Biblija je, uz radnički i građanski aktivizam, važno izvorište Errijevog poetskog, proznog i esejističkog teksta. U tome se gnijezdi i iz toga nastaje njegova mašta.

Počne li se ovim piscem baviti od “Pokušaja obeshrabrivanja”, čitatelj će, možda, ostati iznenađen potpunom, gotovo pasivističkom nezainteresiranošću Errija De Luce prema bilo kakvim propagandističkim efektima teksta koji piše. On nikoga ni u što ne uvjerava. On je na suprotnoj strani Brechtu i Majakovskom. Erri De Luca pjesnik je čovjeka koji stoji nasuprot carstvu. Nikad on nije pjesnik carstva. Nikad on ne piše u slavu sistema.

Premda je do kraja ostao izvaninstitucionalna pojava, osamljenik i suštinom anarhist, Erri De Luca vrlo je zainteresiran za ljude. Bavio se humanitarnim radom, vozio kamione pomoći u zaraćenu Bosnu i opsađeno Sarajevo, upoznavao ljude, promatrao ih, uživljavao se u njihove uloge i živote, razumijevao ih, ali bez patronizirajućih gesta. Erri De Luca je svakome ravan, sa svakim ravnopravan, ni od koga veći, važniji ni pametniji. Za čovjeka koji pomaže drugim ljudima to je važno. Za pisca, možda, i najvažnije.

***

BILJEŠKA O PREVODITELJU:

BORIS MAKSIMOVIĆ rođen je 1988. godine u Banjaluci. Na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjaluci diplomirao je srpski i italijanski jezik i književnost. Do sada je objavio zbirku putopisa „Hadžiluk plemenitom snu“ i preveo s italijanskog jezika romane „Zakonik čovjeka od dima“ Alda Palaceskija i „Privremena savršenstva“ Đanrika Karofilja. Zajedno sa suprugom Sonjom osnovao je izdavačku kuću Imprimatur.

Knjigu možete naručiti na stranicama izdavačke kuće Imprimatur

ZBIRKA PUTOPISA BORISA MAKSIMOVIĆA “HADŽILUK PLEMENITOM SNU”, Imprimatur, 2020, treće izdanje

proza

BARI ILI PRIČA O SVECIMA I IMIGRANTIMA

Putovanje nije neki dio života ili, ne daj bože, odmor od života. Putovanje jeste život. U svom najneposrednijem obliku. Bivstvovanje u jednom mjestu je samo jedan manji aspekt života u kojem čovjek plaća sigurnost monetama jednoličnosti. Putovanje je prepuštanje nesigurnosti u zamjenu za bogatstvo boja i oblika života.
Sjedim u dubrovačkoj luci i gledam neku čudnu i lijepu jedrilicu koja plovi pod zastavom zemlje koju ne znam, a puno ih znam. I osjećam se kao Robinzon Kruso, koji u kancelariji svog oca sanjari o dalekim zemljama, osjećam se kao da ću nastradati kao on zbog te želje za dalekim horizontima, možda ne na pustom ostrvu, danas više takvih nema jer su na njima poreski rajevi, ali nekako sigurno, na način prilagođen dvadeset prvom vijeku. Ali isto tako vjerujem u neki oblik sudbine gdje se dešava ono što se mora desiti i to mi daje neki mir. Možda smo mi, kao narod istraumiran velikim seobama i izbjeglištvima, jednostavno izgubili tu želju za mijenjanjem zemlje po kojoj hodamo, pa smo odlučili da svu svoju snagu uložimo u puštanje korijena.
Imao sam dva neispunjena sna, dvije sitnice koje su mi puno značile, a koje sam tog ljeta uspio da ostvarim. Prvi je bio da stojim na palubi, pijuckam nešto dok je oko mene sve plavo, da me sunce prži i da ne bježim od njega. Nije nešto naročito teško ostvarivo, ali mi je puno značilo. Drugi san bio je da zaspim na samoj obali mora, da me more i uspava i probudi. A onda sam jedne noći, bolje reći jednog jutra, kad je more već bilo zapaljeno prvim zracima sunca, legao na pijesak, uvukao se u vreću za spavanje, podbacio nešto pod glavu i zaspao srećan. Ujutro ispuzao, krmeljav i nesvjestan, i odmah se bacio u vodu, slanu kao sam đavo. I uživao dok mi je sunce pržilo slano lice.
Sam bog zna šta je to što čovjeka toliko tjera ka moru. Ko zna, možda je tajna u soli. Kažu da nijedno živo biće na ovoj našoj sićušnoj planeti ne može bez soli. Možda je tajna i u daljini horizonta, kad se more sa nebom stapa pa izgleda kao da jedan svijet prelazi u drugi. Ili možda onaj osjećaj beskraja koji čovjeku vrati osjećaj sopstvene malenkosti. Kao mali, pročitao sam priču o dječaku koji se razbolio i kojeg su vodali svim mogućim doktorima i na kraju dođu kod jednog starca, koji očajnoj majci kaže da postoji jedan doktor, ali koji nikuda ne ide ni zbog koga. Liječi sve, ali se ne da dirnuti nikakvim ljudskim bolom. I zato prihvata sve koji mu dođu. Taj doktor bilo je more.
Može biti da se tajna krije i u smjeni plime i oseke, kad imaš osjećaj da čuješ planetu kako diše. Ili u ljuljuškanju talasa koje te drži dugo nakon što izađeš iz vode pa kad naveče legneš u krevet, imaš osjećaj da spavaš na vodi.
Sve je počelo u Makedoniji jednog kišnog aprila. Otišao sam, ostavio sve obaveze nek se rješavaju same i rekao svima da me ne zovu. I tamo upoznao druga koji me je pozvao da dođem kod njega preko mora. Jednog od onih ljudi zbog kojih vrijedi prijeći pola svijeta, a ne samo tričavo Jadransko more. Tako sam se našao jedne avgustovske noći na trajektu koji je u svoju utrobu primao autobusa i auta dovoljno da te uvjere da nećete daleko stići. Stajao sam bos na palubi nakon čitavog dana prženja na dubrovačkom suncu, pio pivo i odgovarao na pitanja začuđenih Italijana koji su se vraćali ili iz Međugorja ili sa hrvatske obale.
„A odakle si ti?”
„Iz Bosne.”
„A zar kod vas nije rat.”
„Ne, već 17 godina.”
„Stvarno? Jesi siguran?”
„Vjerujte mi, gospođo, znao bih.”
Onda me neki stariji Italijan počeo ispitivati o cijenama u Banjaluci, o istoriji, o Otomanskoj imperiji i problemima konfesija u savremenoj Bosni i Hercegovini i već mi je to postalo sumnjivo. Srećom, reče da je profesor međunarodnog prava u Napulju, da se vraća iz Istanbula sa konferencije i da ga zanima novija istorija Balkana. Takvih sam u životu dovoljno upoznao da znam šta hoće da čuju i počeo sam nemilosrdno da deklamujem o ravnopravnosti konstitutivnih naroda, o legalitetu i legitimitetu članova Predsjedništva, uglavnom o svim onim stvarima koje su učinile da se masa oko nas raziđe u rekordnom roku i oslobodi klupu na koju ću leći da spavam. Kaže mi profesor da bi bilo interesantno da dođem da održim lekciju na njegovom fakultetu, samo što oni nemaju para da mi plate honorar. Rekoh: „Profesore, samo vi mene zovnite, a ja ću već naći načina da dođem.” I zaspim.
Budim se, mrkla je noć, albanska obala odavno se više ne vidi, a i hladno je. Ulazim u unutrašnjost broda i vidim masu ljudi koji spavaju na podu. Uzimam tri stolice i ograđujem sebi dva kvadrata dovoljna za san. Divno je kad čovjek shvati da mu nikakav luksuz ne treba, da se može preživjeti sa malo mira i tišine i eventualno par dobrih ljudi u svojoj blizini. I to je to.
Budim se, svanulo je i samo je more oko mene. Neka Italijanka me pita jesam li dobro spavao. Kažem joj da nisam, ali sam spavao i to je dovoljno. Izlazim na palubu, sunce je crveno na horizontu, a neki Englezi nešto seru u svom prepotentnom maniru. Nikad nisam rekao koliko ne volim Engleze, kao što siromašna djeca ne vole bogatu, zbog tog što putovanje uzimaju zdravo za gotovo, zbog tog što im je dovoljno tako malo da imaju tako puno, zbog tog što su kod kuće najčistiji ljudi na svijetu, a u inostranstvu najveće svinje. Dovoljno je otići na Egzit i vidjeti ih. I zbog tog što se ponašaju kao da se njihovo kolonijalno carstvo nije raspalo. A opet ih poštujem jer imaju tu kulturu putovanja, jer im je to u krvi, jer su i dalje najveći kosmopoliti i jer se mnogo toga može naučiti od njih.
A onda se italijanska obala ukazala na vidiku i Bari u njenom središtu.
Kad se čovjek iz daljine približava Bariju, može da nasluti kako izgleda približavati se pustinjskoj oazi. Grad izgleda kao da će svakog časa da se odvoji od zemlje. Čini ti se da ima i neki fini oreol koji lebdi nad morem, nad palmama, nad dokovima. Mora da je tako izgledao Duh Božji kako lebdi nad vodama prvih dana stvaranja. A onda se približiš gradu i zapahne te snažan, istovremeno i neugodan i privlačan, miris ribe, ulja, benzina… I te palme… Palme i masline. Ništa te ne baca toliko kroz prostor i vrijeme kao te dvije božanske biljke. Osjećaš da si na korak od same srži Mediterana, sa svim mitskim što to veličanstveno nadmore krije u sebi. Sva naša kultura je, u stvari, mediteranska kultura.
Prije svake priče o Bariju dolazi priča o Jugu, onom arhetipskom Jugu, za koji u svakoj zemlji kažu da samo tugu donosi. Italijani, istina, nemaju ono „što južnije, to tužnije”, ali imaju tu neku svoju unutrašnju raspolućenost između sjevera i juga, koja često zna poprimiti odlike pravog šovinizma. I njih je zahvatila optužba da su narodi opaljeni suncem nesposobni za bilo kakav napredak i da su lijeni i svašta nešto. U principu, niko nije ni pokušao da ih razumije.
Hodam kroz stari grad, kroz samo jezgro istorijskog centra i osjećam se kao uljez, jer tu ljudi i dalje žive, na momente na glavu mi padne pokoja kap s veša koji visi na konopcu razapetom između dvije kuće, što će reći, dugačkom čitava dva metra. Prolazim i vidim kroz prozor ljude kako miješaju tjesteninu, kako gledaju televiziju, vidim starce kako sjede ispred zgrada i pričaju na nerazumljivom dijalektu na kojem ni jednu jedinu riječ ne mogu da shvatim. Vidim život tamo gdje je u većini italijanskih gradova na sjeveru odavno istisnut u korist turizma. Sunce prži, kraj je avgusta, u preuskim uličicama nema nikoga jer je sunce u zenitu, a za Italijane je to sveto vrijeme ručka, kada prave par sati pauze pa se nakon tog vraćaju na posao. Namjerno se gubim u lavirintu sokaka starog Barija i skoro me zasljepljuje blještavilo sunca koje se ogleda u mermernim zidovima. Tražim Baziliku Svetog Nikole, gdje se čuvaju njegove mošti i nakon nekog vremena pronalazim tu predivnu građevinu na skoro praznom trgu okupanom suncem.
Kad su 1087. šezdeset dva mornara iz Barija ukrali mošti Svetog Nikole iz grada Mire u tadašnjoj Vizantiji, a Demre u današnjoj Turskoj, Vizantija je pokrenula nešto kao diplomatski proces za vraćanje moštiju, ali od toga ništa nije bilo. Naime, stanovnici Barija, „lukavi Latini”, imali su jedan argument protiv kojeg se formalno nije mogao uložiti prigovor. Rekli su ovako: „Sveti Nikola je odabrao Bari za svoj grad. Jer da nije, prizvao bi oluju i ona bi potopila brod.” I tu se otprilike priča završila, svetac je ostao u Bariju, a Romeji su morali da se naviknu da žive sa tim.
Sa obje strane ulaznih vrata stoje dvije volovske glave koje simbolizuju legendu o gradnji ovog hrama. Kada su mošti Svetog Nikole donesene u Bari, položili su ih na zapregu koju su vukla dva vola. U jednom trenutku, volovi su se zaustavili i uprkos batinama nisu htjeli da nastave. Narod i sveštenici su taj čin shvatili kao božje proviđenje i odlučili su da na tom mjestu sagrade hram.
Ali pored svih tih legendi ima jedna stvar koja čovjeka, bio on vjernik ili ne, mora natjerati bar na trenutak da stane i razmisli. U podrumu hrama, gdje se čuvaju mošti sveca, rame uz rame mole se pravoslavci i katolici. Mnogo Rusa dolazi na hodočašće u Bari upravo zbog Svetog Nikole, prelazeći autobusima hiljade kilometara, samo da se nađu u blizini tih moštiju. Mnogi Italijani bili su zbunjeni što Rusi ne znaju na karti sa sigurnošću da pronađu Rim ili Milano, ali Bari uvijek nađu iz prve. Na klupama pred ćivotom neko kleči, neko sjedi i okreće brojanicu, neko sklopi oči i u sebi čita molitvu, ko zna koju, a neko ih drži širom otvorene, trudeći se da zapamti svaki detalj tog svetog mjesta. Jer, uistinu, na prste jedne ruke mogu se nabrojati mjesta gdje se vjernici ovih dviju struja mogu naći da se tako složno mole kao što je to u ovoj bazilici. I ako za trenutak zastaneš, sjedneš na klupu i slušaš kako se prepliću molitve na latinskom i na crkvenoslovenskom, možda ti se i vrati vjera u ljude, ili bar u jedinstvo onih koji se mole istom bogu i njegovom sinu, koji je „radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao sa neba i ovaplotio se od Duha Svetoga i Marije Djeve i postao čovjek.” Kada je 1054. došlo do velikog raskola između dvije crkve, najveća nesuglasica bila je dogma iz čega proizilazi Sveti Duh. Stav Istočne crkve bio je da Duh Sveti „od Oca ishodi”, dok je Zapadna crkva htjela da u Simvol vjere ubaci i ono „filioque”, što će reći „i od Sina”. I oko tog se ni dan-danas nisu složili. Ali gledajući te ljude kako se mole, možda ne toliko za spas duša svojih, već za zdravlje bližnjih i njihov život na ovom svijetu, vidiš da ta jedna riječ raskola ljudima ništa ne znači i da vjera ne počiva u jednoj riječi, osim ako ta riječ nije Riječ – Logos.
U sentimentalnoj istoriji svakog od napaćenih balkanskih naroda, Bari ima svoje mjesto. Za Srbe je on mjesto gdje je Crvena zvezda 29. maja 1991. osvojila Ligu šampiona na stadionu Sveti Nikola i pred oko 50.000 ljudi pobijedila Olimpik iz Marseja. Sjećam se da sam gledao tu utakmicu, iako pojma nisam imao šta gledam, jer sam imao tri godine i fudbal mi i nije bog zna šta značio. Sjećam se i da sam se čudio komentatoru što je toliko uzbuđen i svoj toj ujdurmi. Kasnije će mi tek postati jasno zašto, kad budem shvatio da je to bila posljednja pobjeda pred niz poraza koji neće biti samo sportske prirode.
Par mjeseci nakon toga, tačnije osmog avgusta, u luku u Bariju stići će brod na kojem će biti slovom i brojem petnaest hiljada Albanaca (15.000). Tvrdi komunistički režim se rušio i ljudi su bježali da im stubovi ne padnu na glavu, a kad ih je petnaest hiljada uplovilo u Bari, italijanska vlada nije znala šta će s njima, pa ih je sve stavila na stadion i dopremala im hranu helikopterom. Velika većina njih bila je vraćena u Albaniju.
Svaki grad ima svog pisca, a pisac Barija je jedan advokat koji se posvetio pisanju predivnih detektivskih romana, koji su sve samo ne tipični krimići. U jednoj svojoj autobiografskoj knjizi opisuje susret tri druga iz djetinjstva koji se nisu vidjeli godinama pa opisujući svijet na ulici kaže: „Bili su tu momci u kožnim jaknama, djevojke u mini-suknjama koje su sve izgledale lijepe, japiji van svog vremena u skupim kaputima, gospođe, odrasli ljudi, ulični umjetnici, pokoji pijanac, Filipinci koji prodaju cvijeće, čuvari parkinga, fašisti, komunisti, Ukrajinke, Albanci, Senegalci, ljudi van svog mjesta i ljudi na svom mjestu. Često, obje karakteristike na istoj osobi.” Upravo tako izgleda centralna tačka okupljanja svih mladih (i onih koji se tako osjećaju) u Bariju – Čiringito. To je danju natkrivena riblja pijaca, a noću mjesto pod čijim krovom se nalaze mladi da rade sve ono što se od njih očekuje. Bitno je napomenuti da se miris ne mijenja u zavisnosti od toga ko je pod krovom, ali upravo to i daje čar tom mjestu. Taj kafić – riblja pijaca – smješten je u marini i svuda naokolo su čamci i brodići koji se ljuljuškaju na vodi u kojoj se ogledaju zvjezdano nebo i ulične svjetiljke i nekad ti naprosto dođe da ljudima okreneš leđa i posmatraš tu mirnu luku. Samo da stojiš i posmatraš i da osjetiš kako ti se sreća sliva niz ramena.
Biću ovaj put malo subjektivniji i reći ću da čovjek danas može onu „pravu Italiju” da nađe samo na jugu. A kad kažem pravu, to ne znači pravu, sve su one prave, već onu izmaštanu, na koju smo navikli iz knjiga i filmova. Jer šta je nama Italija? Je li to ono kad odeš na ekskurziju i u Veneciji ti konobar naplati espreso sedam evra i još se izdere na tebe? Ili kad te odvedu da se slikaš ispred nekog spomenika pola sata, pa ’ajmo dalje. Italija je espreso koji na brzinu popiješ za šankom dok prelijećeš očima novinske naslove, sladoled koji ima okus prvog poljupca, zid na koji se oslanjaš dok gledaš sve te tamnopute Italijanke koje nema smisla ganjati jer ti sutra putuješ, pica na kojoj testiraš svoj karakter jer je prevelika i preukusna i ne smiješ sebi dozvoliti da se na nju navikneš, okus vina koje piješ na trgu pred crkvom starom bog zna koliko vijekova, konstantno traženje parkinga, istorija koja nije samo pjesma, legenda i ruševina već istorijsko jezgro gdje ljudi stanuju bez prekida hiljadu godina… Ali, prije svega, Italija je onaj osjećaj koji te preplavi dok se vraćaš s plaže i ližeš so sa usana, gledaš sunce kako propada na horizontu i znaš da život baš tako treba da izgleda.

________________________________________________________________________

BORIS MAKSIMOVIĆ rođen je 18. marta 1988. Diplomirao je italijanski i srpski jezik i književnost na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjaluci. Ovo je treće izdanje njegove prve i još uvijek jedine knjige, u kojoj su sabrani putopisi objavljivani po raznim časopisima i portalima, ali prije svega na njegovom blogu hodoljub.wordpress.com. Za sada živi za putovanja, a iz nekog svima nepoznatog razloga vjeruje da će jednog dana živjeti od putovanja. Osnivač je izdavačke kuće Imprimatur iz Banjaluke.