NOVA GODINA
Na jelku smo nabacali mesa
Što od nas, što od marve.
Nijesmo imali ukrase.
Babina glava je krasila vr’ jelke.
Sve po zaslugama.
S mojom nijesu šćeli ni da je kite.
Od sebe sam dao crvenoga mesa,
Do njega su nataknuli glavu od šiljega
Kapalo je niz jelku, kapalo iz babe.
Ove godine (kao ranije) nijesmo dirali grobove,
Jelku smo sastavili od prošlogodišnjih kostiju
Ponešto se zagubilo – đecom smo nadomjestili.
***
POGREŠNA PRIČA
Dobro došli na planetu Hardegast
Koja se nalazi devet biliona milimetara
Ispod jezera Kohlend.
Tamo stanuju Sigoni i nijesu humanoidi.
– Batali me gluposti, kaki noidi i sranja
Pričaj ovom đetetu nešto normalno.
Oćeš li da ga ošašaviš kao sebe!
Veliš, da mu pričam o jebenim četnicima
Njemcima ili partizanima? Devedesete?
Da dijete na vakat, prije škole,
dozna sve o manijačkom krvarenju,
zbog bolesnih ideala i glava. Veliš?
– Nego? I treba da zna. Može li śutra pući!
Puklo ti posred čela, jebemlite starog.
Slušaj mali, mene, ovamo…
Ispod jezera Kohlend, dakle, nije bilo rata
Oni čak nijesu ni znali da sukob postoji
Sve dok magarci glavaši, poput ti đeda,
Nijesu tražili svoje „ja” preko svoje grane.
Uostalom, znaš kako, i ta planeta je pošla u kurac.
Idi sad spavaj.
Śutra čitamo Ezopa. Od životinja učimo.
***
REPIĆ GENERACIJA
Izvolite, kaže konobar s repićem povrh glave
Utoliko prolazi dama s repićem,
Za njom pudla u puloveru s golim repićem
A tu za stolom, desno, profesor s repićem
Idila. Trči curica, pada, krvav lakat i prljav repić
Stiže otac, plaši se krvi, sebi čupa repić
Listam elektroniku, reklama: Održiv repić
Tetura se pijanac, repići mu se vrte oko glave
Eno grupa vojnika, za njima pop, svi po repić
Moja ljubavnica je ofarbala repić. Žut je, hmm
Moram do toaleta. Na zidu – kondomi i repići
Namigujem sebi, popravljam repić
***
MOTIV
Cijelo veče smo se smjali, uživala je.
Kasnije kad sam joj otkinuo glavu
I stavio je na policu, pomeđu
Epike i lirike, pitao sam sebe, zašto?
Epski je kidati
Lirski je diviti se
Volim je.
***
LIJEP DAN
Dvoje na klupi śede i ne posmatraju jezero.
Vratovi su im smežurani, usahli u se.
Stazom kraj jezera šetaju šetači, sudaraju se.
Na obali su ribolovci, udice bacaju po livadi, po vodi.
I njima su glave svježe amputirane,
Vratovi im još nijesu zarasli i gnoje se.
Đeca se igraju, trkaju se do ivice.
Mnoga od njih, naročito oba pola,
Padaju dolje po drugoj đeci bez glava.
______________________________________________
BORIS ĐUROVIĆ rođen je u Titogradu 1988. godine. Zapošljen je u televiziji, iza sebe ima dvije objavljene zbirke poezije: Svi moji demoni i Klin u sunce. Poeziju je objavljivao u relevantnim književnim časopisima, piše kolumne. Diplomirao je na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju. Živi u Danilovgradu.
– izbor i objavu priredila Marina Kuzmić Laszlo –
čovjek-časopis 