DOK SRCE NE OTKUCA NA RADOST
Samo Tebe viđam svaki dan
Ne govorim o Tebi
Kad me pitaju što te nema
Kažem im ipak da si tu.
Vidite li pobogu
U svakoj zenici razliku boja
Jedan spektar grije, drugi hladi
Dok se svjetlost ne razlije.
Tad poslušam najprijatniju melodiju
Koju je priroda registrovala
Dok nas nije još bilo
Pamtila je svu našu nemoć u kapima vode
Što su izmicale nebu
Da natope zemlju
Zadobijenu ali ne obećanu
U morima mirom da zastruji
Obala koja se bliži nomadima što pristižu
Da svima kažu da je radost stigla
Nikad nije otišla
Niti će ikad otići
Jer kud bi
I kako bi bez nas
I šta bi mi bez nje
Ovo oko te svaki dan viđa
Ne priča o Tebi
Nego maleno i golo stoji
Pod Suncem
Dok srce ne otkuca na radost.
***
DOK NEBO NE PORUMENI OD RADOSTI
Opet me je Crnjanski poveo na jug
Spakovao u kovertu
Poštanski broj 85 000
Riječi
Kada se oduzmu nule
Dobijamo izgovorene
Koje je Miloš ispisao prošli put
Dok se nisi preselila 10 minuta niže
Mada tebi vrijeme ništa ne znači
Jer uvijek stigneš prije vremena
Da pocrniš prije ljeta
Uspavaš Đulijetu bez čitanja bajki
Na terasi okupiš one koji te vole
I dočekaš albino dječaka
Koji grozničavo skuplja sličice
Na putu za Itaku
Gdje je glavna pošta
U kojoj
Pisma počinju sa Draga
A završavaju sa Tvoj za sad
Crnjanski
U Vidovdanskoj pjesmi
Koja treba da se desi
Ponovo zapjeva
U grumenu Rumije
Dok nebo ne porumeni od radosti.
***
KAKO SE (NE) PRIPREMA RASKID
Prvo te malo ne zovem
Onda se ne nalazimo na dogovorenom mjestu
Nego kvart bliže srcu
Sve sam dobro isplanirao tri puna mjeseca unaprijed
Ali avaj, kosmos se šali
Izabrao nas je sjajno u produženom mandatu
Kad je volja za moć jača od ljubavi
Kad sam te ostavio
Volio sam te još više
Ispravke, kobajagi i metafizički
Počeo napredovati u prljavim poslovima
Prskao voće
Zalivao biljke
Kliberio se mističarkama
Prestao da govorim o poeziji
Svako je ostavljanje valjanje karme i života na ler
Pristao sam na fer žmurku
Kad su nam ugasili struju
Tražio sam te dok izbrojim do deset u kutuijama po špajzu
Po čitav bogoveti dan gorio u miholjskom ljetu
Slušao klasiku i prodavao klasike
Odlazio u bioskop i bio filmski voajer
Svih groteski koje nisam shvatio
A srce je olako sve to prihvatalo
Na starim mjestima, u istom kvartu.
__________________________________________________________________________
BORIS BAJIĆ rođen je 1990. godine u Pljevljima. Nagradu „Svitanje“ Narodne biblioteke „Stevan Samardžić“, dobio je 2013. godine za pjesmu „Nestanak“. Finalista je Ratkovićevih večeri poezije za mlade 2013. i 2014. godine. Za priču „Noć“ dobio je nagradu „Svitanje“ 2015. godine. Učesnik je 39. „Rukopisa“ u Pančevu. Objavio je knjigu poezije „Orfej u ekstazi“. Pjesme su mu zastupljene u zbornicima, ljetopisima i na portalima. Trenutno živi i radi kao novinar Pobjede u Podgorici.
čovjek-časopis 