književna premijera: ROMAN BOJANA KRIVOKAPIĆA “VILA FAZANKA”, Areté, Beograd, 10/2023; odlomak

Jednog jutra, tek što je popila kafu na tremu, Ana začuje lupanje. Neko je ispred kapije. To lupanje uznemiri i Grandu koja se istog trenutka sjuri s kreveta i pohita prema dvorištu ne bi li lavežom oterala nezvanog gosta. Ana priđe kapiji i tiho izgovori: Ko je? Na to se Granda razlaje još više, jer je pitanje Ki az? dovodi do ludila.

Maruškin prijatelj, začuje se muški glas s druge strane.

Maruška nije ovde, brzo će Ana.

Možete li mi ipak otvoriti, molim vas?, muški glas je uporan. Ana polako otključava kapiju. Pred njom se ukaže prilika, visoka skoro dva metra, vižljaste konstitucije, tankovijasta s omalenom glavom, bademli očima, blještavim osmehom kakav nikad do tad nije videla, tršave kose i brade. Na sebi je imao šarenu letnju košulju, svetle bermude i sandale, a na leđima veliki crveni ruksak. Kad ga je ugledala, Granda je iz laveža prešla u tiho cviljenje. On ju je pomazio po glavi na šta se ova skroz raspametila.

Dobar dan, ja sam Svebor, izusti mladić pružajući ruku.

Ana, uzvrati mu ona, osećajući mladićev čvrst ali prijatan stisak šake.

Oprostite što vas uznemiravam, nisam znao da Maruška nije tu, doda Svebor ne skidajući osmeh s lica. Anu taj osmeh poče da razoružava.

Na putu je već neko vreme, ja sam njena prijateljica, čuvam Grandu.

Znači i vi i ja smo Grandine dadilje, nadoveza se on na Anin komentar, nakon čega brzo dodade, da smanji eventualnu neprijatnost: Hoću da kažem, i ja sam prošlog leta boravio u Vili Fazanki iz istog razloga, bio sam tu da gospođa vižla ne bi oskudevala ni u čemu.

Dok Svebor govori, Ana se i dalje samo suzdržano smeška. Svejedno, hoćete li da uđete, napravila sam kafu?, izgovori jer je videla da nema kud.

Vrlo rado, hvala vam, prihvati on i nastavi da se igra s Grandom.

Ana zatvori kapiju i njih dvoje se uputiše prema tremu. Dok su koračali, Ana je krajičkom oka gledala to vižljasto telo. Lep mladić, pomisli, ali čiraška konstitucija. Čiraškom konstitucijom su početkom prošlog veka nazivali visoke mršave ljude, one koji su izgledali krakato i jedva uhranjeno. Takva tela pucaju na pola, a to je u predelu želuca, tu su najtanji, najosetljiviji, najranjiviji. Neretko takvi u jednom periodu života dobiju čir na želucu ili druge digestivne bolesti. To su oni koji imaju problema s gorušicom, koju neki nazivaju žgaravica, i razne druge probleme s varenjem. Navodno bi doktori takve ljude upozoravali da povedu računa o tome šta i kako jedu, da dugo i polako žvaću, da piju dosta tečnosti, da nikako ne jednu u kasne sate, itd., itd. Ana pomisli na sve to i u tom momentu oseti neku tihu tugu u dnu stomaka. Nada se da ovaj mladić nema sve te probleme.

(…)

Pre nego što je seo na trem, Svebor se šetao po dvorištu. Zagledao je svako stablo, svaki grm. Granda ga je pratila u stopu. Ana ih je posmatrala stavljajući na sto šoljice i kafetijeru. Bilo je nečeg dirljivoj u toj sceni: čovek i pas u vrtu. Vižljasti i vižla. Prekinula je tok misli da ne bi zapala u dublju tugu. Ali znala je šta joj se događa – bujica je krenula, ovaj nenadani gost pokrenuo je lavinu osećanja u njoj i jedan od najgušćih strahova – strah od usamljenosti. Volela bi da im se pridruži, da tako utroje hodaju po dvorištu Vile Fazanke, da budu zajedno. Ali neće to učiniti jer to bi je razorilo.

Čime se bavite?, pitala ga je Ana kad se popeo na trem i seo.

Pišem, odgovorio je kratko i prineo šoljicu ustima. Ima zanimljive usne, pomislila je, pune, možda je stavio silikone.

Imate lepe usne, izgovorila je, na šta ju je on pogledao ne rekavši ništa. Mnogi za takve usne debelo plaćaju, a vaše su, čini mi se, prirodne, dodala je.

Da, prirodne su, nisam ugradio silikone, ako ste na to mislili, odgovorio je Svebor uz osmeh.

I da jeste, meni to ne bi smetalo, ja nemam ništa protiv te vrste intervencija. Da sam imala dovoljno novca, ja bih u sebe ugradila sve što može da se ugradi. Tu se oboje nasmeju.

Šta pišete? 

Uglavnom prozu, a ponekad i poeziju, odgovorio joj je ne pridajući tome nikakav značaj.

Pa to je lepo, i sigurno vam svi kažu isto što i ja, zar ne?, izgovorila je Ana želeći da nekako zatvori tu temu.

I da i ne, ne znam šta bih vam odgovorio. Ja tu ne vidim ništa naročito, jer to i nije ništa naročito, jednostavno, pisanje me uzbuđuje i čini sretnim, kaže Svebor osetivši da ne treba dalje da razglabaju o tome.

Ja volim poeziju, celog života učim napamet pesmice, nadam se da ću naučiti i neku vašu. Znate li vi neku napamet?, ispali gledajući ga u oči.

Napamet? Ana ga je očigledno iznenadila. Znam nekoliko, zapravo vrlo malo, ali znam jednu koju sam napisao baš ovde, na ovom tremu, izustio je shvativši da će sad tu pesmu morati da izgovori.

Počnite, slušam vas.

_______________________________________________________

BOJAN KRIVOKAPIĆ je objavio sledeće knjige: “Trči Lilit, zapinju demoni“ (kratke priče, 2013), „Žoharov let“ (poezija, 2014), „Proleće se na put sprema“ (roman, 2017), „Gnezdo dečaka“ (poezija, 2019) i „Vila Fazanka“ (roman, 2023). Dobitnik je nagrada za prozu: Ulaznica (Zrenjanin, 2011), Đura Đukanov (Kikinda, 2012), Edo Budiša (Pazin, 2014), Lapis Histriae (Umag, 2021), Biber (Beograd – Sarajevo, 2021), Milutin Uskoković (Užice, 2021), Laza K. Lazarević (Šabac, 2022), kao i nagrade Mak Dizdar za zbirku poezije (Stolac, 2013). Za roman „Proleće se na put sprema“ godine 2018. dobija Nagradu Mirko Kovač za najbolje delo mladog autora u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Crnoj Gori. Književni tekstovi su mu prevedeni na italijanski, nemački, mađarski, albanski, engleski, slovenački i makedonski jezik. Diplomirao je na Odseku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Vodi književne radionice. Živi u Novom Sadu. Zvanični sajt: bojankrivokapic.com

PTIČJA

Nekim sam danima tražio tekst
U dvorištu, na pijaci, na keju
U maloj bakalnici, na mostu
Ispod mosta
Pročitao da je umrla najusamljenija ptica na svetu
Pomislio: Čemu gradacija usamljenosti?
Bela ptičurina žute glave
Udvarala se izlivenoj golubici
Pred komadom glatkog betona
Šepurila se i pevala.
Na balkonu golubovi su svili gnezdo
Prethodno raščerupali biljku
Od saksije napravili dom
Sneli jaje koje čuvaju na smenu.
Nebo je danas bilo perlin plavo
Kao u Parizu
U kojem nikada nisam bio
U Pazinu, u Pazaru nebo je možda iste boje
Plavo i srebrno
Bez ijedne ptice koja izvodi
Salto mortale.

BOJAN KRIVOKAPIĆ (1985, Bačka Topola; Novi Sad), iz zbirke pjesama “Gnezdo dečaka”, Treći trg, 10/2019.

na slici: autor na gostovanju u klubu “Džep” u Banjaluci

književna pretpremijera: ZBIRKA PJESAMA BOJANA KRIVOKAPIĆA “GNEZDO DEČAKA”, dvije pjesme

ZEMLJOTRES. STVARNOSNA

Rano izjutra ljudi su odlazili
Na mostove
Ili na tavane
Neki su skakali s krovova
(S pogledom na grad)
Neki popili tablete
Neki sonu kiselinu
Neki presekli vene
Neki pucali u glavu
Jer nisu mogli da isplate kredit.

A ima i onih koji su se
Bacili pod voz
Mahnuli životu: pa-pa
Dok nisu ukinuli prugu.

***

TEORIJA RINGIŠPILA

Po plaži pada prah
Devojka bez oka razmazuje pekmez
Dok tihe mačke idu prema rivi
Iz naših koitusa neće nići
Bebe tihe i prozirne
Kao spavaćica mlade i njene
Bradavice kao šljive kao urme
Koje joj možda neće ostati
Možda ostane bez obe
Dok Tomislav reže morskog ježa
I prosipa svoje seme po
Morskoj peni
Na trenutke zagrmi iznad poluotoka
I svi pretrnemo tiho
Kao kap jutarnje rose

______________________________________________________________

BOJAN KRIVOKAPIĆ (1985) objavio je četiri knjige: „Trči Lilit, zapinju demoni“ (kratka proza), „Žoharov let“ (poezija), „Proleće se na put sprema“ (roman) i „Gnezdo dečaka“ (poezija). Dobitnik je nagrada za prozu: Ulaznica (Zrenjanin, 2011), Đura Đukanov (Kikinda, 2012), Edo Budiša (Pazin, 2014) i Mirko Kovač (Rovinj, 2018), kao i nagrade Mak Dizdar za zbirku poezije (Stolac, 2013). Njegov roman „Proleće se na put sprema“ ušao je i u uži izbor za NIN-ovu i najuži izbor za Vitalovu nagradu za 2017. godinu. Vodi radionice kreativnog pisanja u Centru Baza u Novom Sadu. Zvanični sajt: bojankrivokapic.com