TRBUH
Otoke čuvaju mačke. Od rodnih do izabranih.
Tamo, ljudi završavaju što mačke započinju.
Godišnja doba se prepuštaju jedna drugom
prema vrtnji mačjeg, uvijek željnog želuca.
Otočka mačka je životinja s dna,
kako bi rekao španjolski pjesnik.
Ribe uopće nisu morske, ni čovječje, već plaća
za vječnu stražu sjajnih očiju uskih zjenica,
obalnih zvijezda bez prisilnog reda.
Sjećajući se djetinjstva u Gornjem selu,
mašta da su i njene oči u početku bile takve:
mačje, otočke i opasne. Kopno ih je pripitomilo,
skratilo brkove, zaoblilo uši, otupilo kandže,
ali je ždrijelo preostalo ispuniti: to jest
zadaća koja se ne može završiti.
Umjesto mora, trbuh joj izbacuje
nešto isključeno iz krivulje otoka,
preko volje spremno za putovanje.
***
OBRVE
Napuštaš otočko utočište ohrabrena ožujskom maglom,
poteklom iz rana nakon gorenja pokladnog lutka,
glasnika koga su vjerno štovali svi tvoji stari.
Među zelenim morskim gljivama skrivena je pećina s blagom:
kao u potonuloj boci, duboko u lebdećim balonima svjetla,
čuva ideju djetinjstva provedenog ispod velikog plavog,
a iznad školjaka, zvjezdača i raža;
u navodnom bijegu od trpova uspravnih u sezoni parenja,
kad bi tvoje crveno i njihovo bijelo teklo jedno kroz drugo u modrom
― ipak, ništa od toga se nije dogodilo!
Nego si noću iza zidina geta
bdjela poput borova na oprezu od požara,
jedina otočka loza na vlažnome antičkom kamenu,
s tovarom između nogu umjesto broda,
s drugom na kojem te otac vodio
od kućnog praga do praga, od Svih svetih do karnevala,
sićušni tata, slučajni pradjed,
potkraj trke je zaspao na nogama, ržeći kao kentaur
potkovanih kopita i spletenog repa,
izopćen iz krda zbog obaranja ruku
sa svima što neće nikad postati gusari.
Odavno si otčepila sjećanje na njegove crne obrve.
Dugo su bile obećanje otoka, naizust bujno kao
tvoje neostvareno podmorje,
jedno od onih obećanja koja nitko ne daje da bi ih ispunio,
već da postanu vjetrobran protiv malog naleta, pa oluje
kakva obrve diže i spušta, pa diže i spušta i diže
cijeloj obitelji bolje od bilo koje neviđene boje.
Bio je to prasak jarbola puklog usred orkanskog juga,
bio je to ljubazni zov avanture
***
RAMENA
Mali stroj ugodio je oči neznancu kako bi uspio
naslutiti porodicu kakvu još nije poznavao.
Izvježbani pogled zaustavio se na ramenima
najstarije od tri žene koje su okružile
ćelavog invalida i dječaka sa sombrerom.
Svi zajedno bili su složni kao Rafaelova piramida,
dok su dubine njenog lica činile sudbinu svijeta
odraslog na leđima divova tek smiješnom slučajnošću.
Neznanac je ispravno pretpostavio:
njena zadaća nije bila borba prsa o prsa s noćnim sjenama,
već je trgovinu plodovima zemlje potisnula u puščanu cijev,
ispunivši metke svojom ljubavlju prema dobroj smrti.
Večernje kretnje otvarale su istočnu kapiju grada,
pogodnu za šverc oružja koji je voljela više od pečenja kruha.
Ipak, između velikih čišćenja ponovo bi se tome vraćala,
samo da bi zauvijek ostala prisutna pri održavanju vatre.
Noću, dok su muž i djeca, potom i unučad, nemirno spavali
i sanjali sirove gudure o kojima na javi nisu znali ništa,
pitajući se jutrima kako su im se urušila u snove,
ona je s ramena skidala spavaćicu i naga
izlazila u dvorište s kremenjem u ruci, želeći
osjetiti opet kako je živjeti bez budućnosti,
vjerujući da šuma neće vječno ostati tiha,
kao i da sama to neće dočekati.
Zagrijano ju promatrajući preko ramena drugih,
neznanac je zrakom ocrtao rub njenih tamnih šetnji
i obećao je sebi da će, jednoga dana,
tek onda kad cijela zemlja bude poravnata,
doći do dječaka tog bivšeg dječaka,
skinuti svoj šešir
i ispričati mu kako su u davna vremena,
i njegovi svi skupa gorjeli,
prije nego su, malo po malo, jedna po jedan,
postali ribiči, činovnici, pekari i vrtlari,
svi ti najmirniji, najsigurniji među ljudima.
___________________________________________________________________
BOJAN KRIŠTOFIĆ (Zagreb, 1987.) je dizajner i pisac, likovni kritičar i kustos. Magistrirao je dizajn vizualnih komunikacija na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu 2012. godine. “Makroorganizmi” (2018.) njegova je prva “službeno” objavljena pjesnička knjiga (Jesenski&Turk), nakon DIY izdanja “U međuvremenu u” (u suradnji sa Svenom Sorićem i Hrvojem Spudićem / This Town Needs Posters, 2017.) i The Bicycle Chronicles (prijevod na engleski: Vinko Zgaga) 2018. godine. Knjiga “Makroorganizmi” objavljena je kao rezultat Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama, dodijeljene autoru 2017. Član je Hrvatskog dizajnerskog društva, Hrvatske sekcije AICA-e (Međunarodne udruge likovnih kritičara), Mreže antifašistkinja Zagreba i umjetničke organizacije Atelieri Žitnjak. Godine 2018. bio je rezident pri Akademie Schloss Solitude (Stuttgart, Njemačka) u području međunarodne književnosti. Od početka 2019. honorarno radi kao voditelj Galerije Ateliera Žitnjak na jugoistočnom rubu Zagreba.
fotografija autora: Sonja Tarokić
čovjek-časopis 