NOVE PJESME BOJANA BABIĆA, iz rukopisne zbirke “NEMI VOKATIV”

GOSPOĐO

vi krvarite
raspolućeni modlom sreće
iz vas kaplju zimzelene aporije na topli sivi sneg
izbor light-traveler paketa skupo vas je koštao
ukotviti se u bibavu ne-luku
trošiti vikende razmrsujući rečenice kaljavih rečnih rusalki
ostvarivati suficit u ekonomiji krivice
a mogli ste život da provedete u svetu diskretnih privilegija
srebrninom krckajući koru od bisernog fondana
samo da ste na nepostavljena pitanja uporno davali odgovor
vreme će pokazati šta je dobro

***

DRUŽE

još nisi sreo čoveka
u kom stanuje bog održivosti
ljudska su rešenja genijalna i privremena
smatraš ti bez smatranja
traju tek toliko dok ne nagoveste sledeću katastrofu
onda ljudi smisle nova genijalna privremena rešenja
i tako ukrug

tek svice koji nose sva tvoja naga tela
olakšana za horizont očekivanja današnjice
ka nemani maglovitog obzorja
spreman si da nazoveš
svojim komesarima za održivi razvoj

***

DAŠO

katalogizuješ neljudskosti
imena prezimena imena prezimena
žrtava zločinaca žrtava zločinaca
kao da će precizna statistika vrisaka
nekoga učiniti čovekom
a mi
pijemo cidere
divimo se hand-made aksesoarima
rađamo decu
planiramo putovanja
samo ne tamo tamo je previše touristy
misliš
ako budemo znali
ako nas iznova neumorno budeš podsećala
ako nam zeleni um u rozarijum budeš pretvorila
ustaćemo u stav mirno
usmerićemo duhovni snajper
ka prvom fašisti koji naiđe
ali dašo
mi znamo
ti znaš da mi sasvim dobro znamo
na neki način i bolje od tebe
zato naručujemo još jedan cider
rađamo još jedno dete

***

KUĆNI DUŠE

ti što živiš mi u kući
a nema te
tebi plaćam carinu
kad prelazim iz trpezarije u dnevnu sobu
gravitacija tvog bestelesnog prisustva
izaziva vrtoglavicu
prilagođavam se tvojim neizgovorenim hirovima
šunjam se na prstima da te ne uznemirim
tvoj prezir kroz zidove prolazi
bubnja mi u potiljku
ne da mi da spavam čitam budem
misliš – imaš puno pravo
čak se ni ne kriješ
ipak nigde te ne vidim
ko si
pokaži se
izađi na videlo
prokletniče
ljubavi

***

MARGARET

bila si u pravu 
društvo ne postoji 
postoje pojedinci
muškarci žene deca
reći ćemo tako – porodice
postoje ućebane kose goluždravaca
što vire iz kljakavih potleuša 
mravolavi na plug-in hibridni pogon
što gaze naše senke po neobeleženim putevima
balvani na duhovnim barikadama
kružni tragovi kafe po motelskim bideima
ne
postoje samo moja stopala na simsu 
zaboravljene ustanove
poda mnom dimovi
iz bezbroj sonderanlagen domaćinstava
spajaju se tu iznad krovova
možda ću ih udahnuti
možda ću im se priključiti

e to bi se moglo nazvati
dobrim društvom

***

MRTVI PIŠČE

plašio si se
svojataće te neprijatelji
izvlačiće iz tvojih sarkazama
natruhe ponosa vere nacije
ugradiće te u vertikalu
sahraniće te po svojim običajima
u opelu će te po drugi put ubiti
govoriće
bio je jedan od nas
iako to nije uvek tako izgledalo
na kraju je došao na našu poziciju
samo s druge strane
obletaće oko tvoje porodice
popuniće jaz između vas
pur-penom opštih mesta
medijskom pokrivenošću
ideološkom komasacijom
mislio si
dodeliće ti duhovnu vilu
umesto da su ti dali provincijsku garsonjeru za života
kao čoveku
takvi su oni
groblje je njihovo kraljevstvo
umrli su njihovi nevoljni podanici

sad možeš da odahneš
tvoj je strah bio neopravdan
i u smrti anoniman
bez svetla
blistaš

***

LENJINE

kad sam te posetio rekli su
bez zadržavanja bez snimanja bez razgovora
bio su mlađi od mene i bolesno rumen
onda su me odveli u Tretjakovsku
kustoskinja nas je lagala
bajala je o tome kako je Maljevič razočaran nedostatkom transformativne moći umetnosti spalio mnoga svoja dela i od pepela napravio boju za Crni kvadrat
baš mi nedostaje da pričam na engleskom vajkala se
zatim sam sproveden u kinoteatar Oктябрь
negde na Novom Arbatu
pred hiljadu ljudi sam pričao
o veštačkoj inteligenciji generaciji Alfa izazovima na tržištu rada
smejali su se mojim šalama postavljali pitanja pokazivali razumevanje
sve je bilo u redu
učinilo bi se nekom ko nije dete rata
posle žurke šampanjca kavijara te noći nisam spavao
stajao sam go u sobi na sedamnaestom spratu hotela s pet zvezdica
kraj prozora usmerenog ka Staljinovoj visotki
s druge strane stakla lebdeo je dron-ubica
gledali smo se
kao u ogledalu

***

DRINO

ulazim u tebe
kao u resku limfu apolitičnosti
u sekundarnu grobnicu zanosa
hladnjaču sećanja na život i smrt

kad se podigne brana pokuljaćeš
začinjena agensima iz kemtrejlsa
preplavićeš svet
masom oguljenih dečjih kolena
natrulim mišicama malograđanki
kostima-spomenicima

ti si supa neljudskosti
samoživa preko svake granice
zaletiš se pa staneš
rovariš u prazno
u zeleno

donosiš mi spokoj zaleđenog konflikta
jedno drugom smo lepi
samo dok ćutimo zajedno
mir će nestati istog trenutka
kad ga budemo izgovorili

***

CRNO SUNCE

uključujem te dok pišem
da bolje ne vidim

istina je što kažu
od tebe ništa ne treba očekivati
tvoji vidljivi blizanci
bi mi osvetlili put do saljudi
iz svojih stigmata bi izmlazali neon
u plastične čaše moje svetovnosti
aplaudirali bi mi bezruko
smešili se bezusto
milovali me bez dodira
sijali bi hladno
kao ja
zajedno bismo pravili
nevidljivi šou program

a ti fantomski svetski bole
led lampo potpunog mraka
kupljena na trotoaru
nadomak zemunskog buvljaka
baš ništa
duplo golo

ostaću veran tebi

***

PESNIČE

ćuti

____________________________________________

BOJAN BABIĆ, pisac čije se delo kreće između fantazmagorije, satire i oštre društvene kritike, rođen je 1977. godine u Beogradu. Diplomirao je srpsku i svetsku književnost na Filološkom fakultetu Beogradskog univerziteta. Dobitnik je nagrade Fondacije „Borislav Pekić“ za roman Devojčice, budite dobre.

Od tada je objavio deset knjiga. Njegove knjige—od romana i kratkih priča do zbirki poezije—redovno se nalaze u najužim izborima za značajne nagrade, a neke od njih su prevedene na više jezika.

Objavljena dela:

PLI – PLI (1996), kratke priče
Buke u prozi (2003), poetska proza
Priče o sreći (2008), kratke priče
Neljudska komedija (2010), roman
Devojčice, budite dobre (2013), roman
Ilegalni Parnas (2013), roman
Čaplinova stopala (2015), roman
Yahoo (2018), roman
Kako se jede nar (2021), roman
Glasine o slobodi (2023), poezija

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA BOJANA BABIĆA “GLASINE O SLOBODI”, Raštan izdavaštvo, 12/2023; šest pjesama

FRANKFURTSKI SAJAM KNJIGA

nikad nisam posetio
frankfurtski sajam knjiga
između dva rata
razvio sam strah od visokih kupola
i gaziranih bezalkoholnih pića
dok je meni svaka nova pretnja
donosila pasivnu radost
moj je grad na kvarno postajao prijatan za oko
pešačke zone dizajn enterijera pejzažna arhitektura logotipi
u tome sam naslutio opasnost
pa sam preventivno ispevao odu
izbušenim cisternama s piralenskim uljem
smrvljenim strvinama po regionalnim putevima
požarima po ilegalnim deponijama
bacio sam je
da idem na proteste
nosio bih transparent
lepota će uništiti svet
osim toga
nikad nisam video okean
jata kitova-narvala u plesnom transu
mišiće potpalubnih robova veslača
i šarena ostrva plastike
između dva rata razvio sam skepsu
ne verujem da postoji frankfurt
ne verujem da postoji okean
ako ih je ikad bilo više ih nema
lepota je uništila svet

***

SREDNJE GODINE

rado se izlažem ekstremnim temperaturama
ulazim u auto koji je ceo dan parkiran na avgustovskom suncu
ne otvaram prozore
gušeći se izlazim na auto-put
kamenčić ispada iz šlepera i udara u šoferšajbnu
po staklu razvija mapu svemira u ekspanziji
teleskop džejms veb gleda tako daleko u prošlost
otkriva tajne snaf astrofizike
sto nad kojim se pružamo da razmenimo pljuvačku
nevoljni je sabor u nikeji
gospodine dragi vaše osiguranje ovo ne pokriva
rado se izlažem ekstremnim temperaturama
uranjam lice u ledeni mulj
šapućem mu
počupaj me
iseci me
udari me
tu
udari me jako
udari da boli
da boli
da boli
da boli

***

ALUMINIJUM

sedim na obali i dugo gledam u dunav
jesetre migriraju radi mrešćenja
to se od mulja ne vidi
oko mene niču kule
od zdravih sastojaka
đumbira i rogača
prepijena jesen se vraća iz grada
štuca pesmu o grobljima
kako su živopisna
kako nikud ne žure
cveće na njima sporije vene
kineski turisti su uvek tako lepo obučeni
među sobom ovo mesto zovu evropom

sutrašnjica me fizički boli
znam nema nevinih
ali niko nije kriv za moj buržujski splin
pustiću da aluminijumske felne
okreću točkove vajne postistorije
sve drugo bilo bi herojski degutantno
u neskladu s mojim karakterom
oblutkom

***

UMESTO ODBRANE ĆUTANJEM

bežali su kroz šumu
tamo su vršili masovna samoubistva
nalazili su ih obešene o hrastove i breze
visili su s grana naduveni bledi ko bele dudinje
neki su sekli vene pa su potoci bili rujni
deca su se sprdala gusti sok od višnje
šta deca znaju
oni naoružani pucali su sebi u glavu
bilo je sakrivenih pod zemljom
da mi je samo znati pred čime
kopali su tunele i zemunice
ali nevešti kakvi su iskopali su sebi grobove
pouzdani izvori kažu
da je više hiljada njih
tako skončalo
još ih nalaze
oni koji su izabrali da ostanu
organizovali su sabotaže
planirali terorističke napade
hteli da izazovu haos
neuspešno
postajali su histerični
bilo je noževa brijača žileta
stotine su stradale
neki su bili teško bolesni
nisu unosili dovoljno tečnosti
slabo su se kretali
hranili neredovno
pluća nikakva
srce mišje
bubrezi propali
krvotok začepljen
creva vezana
pre svega loši geni
nuđena im je adekvatna pomoć
ali volja božja
još hiljadu je tako otišlo
i više i više
oni poslednji su rešili da izađu
nisu ni pitali
da su lepo pitali
mi bismo
ali oni nisu
cele noći su skakali kroz prozore s četvrtog sprata
padali su ko konjske jabuke
na suvu julsku zemlju
pravili su uporne zvukove
tup
tup
tup
i dalje ih čujemo
od njih ni mi
ni naši unuci
ne možemo da spavamo
kao ljudi

***

REBETIKO

horeuti guraju trotinete uz plaku
mediji šire ključne poruke
pobuna je luksuz
kad umremo otići ćemo u geometriju
poezija je privilegija koja boli
i slični defetizmi
zašto se onda iz mog tela
cede reči od žive smole
u šareni egej
koji rado prima svaki stih
ne mareći za izuzetnost
dok se iz obližnje taverne
autoorijentalistički
ore taktovi rebetika
slave preliminarne rezultate referenduma
o uvođenju poetske pravde u ustav
i
šta je bilo
ima li vesti
kako smo glasali
nai ili ohi
kakogod
odgovor je uvek isti
we do not accept
unsolicited manuscripts

***

ŠARKE

jesi li dobro domaćine
škripe li ti šarke na ulaznim vratima
dišeš li filtriran vazduh
spavaš li u postelji od satena
ljubiš li decu u visoka čela
zarađuješ li pristojno domaćine
odnose li se prema tebi s poštovanjem
uvažavaju li tvoje stavove
prinose li ti darove
ljube li ti ruke domaćine
to su bila druga vremena
sad bi bilo dovoljno da s tebe ne skreću pogled
skreću li pogled kad naiđeš domaćine
šapuću li kad prolaze pored tebe
smeju li ti se iza leđa
smeju li ti se u lice domaćine
kriješ li se kad pušiš
da li noću jedeš slatkiše
otimaš li trenutke samoće domaćine
voziš li se naizgled besciljno
zamišljaš li zabranjene scene
dok se dodiruješ tuđim prstima
dok se ližeš tuđim jezicima
odlaziš li u sumnjive kvartove domaćine
zastaješ li pred ispruženom nogom
svog omiljenog lejdiboja
primaš li ga u auto
posmatraš li staračke pege na svojim nadlanicama
dok mu sklanjaš kosu
trepere li neoni u daljini domaćine
skupljaju li se njegove pohvale u gusti cerumen reči
od kog ne čuješ kobni zov robo-sirena
a u povratku
domaćine
setiš li se šarki
pomisliš li
to treba što pre popraviti

_________________________________________

BOJAN BABIĆ rođen je u Beogradu 1977. godine. Gimnaziju je završio u Mladenovcu, a Filološki fakultet u Beogradu, na grupi za srpsku i opštu književnost.

Objavljene knjige:
1996. – PLI – PLI, kratke priče, Književna omladina Srbije, edicija Pegaz, Beograd
2003. – BUKE U PROZI, pesme u prozi, Intelekta, Valjevo
2008. – PRIČE O SREĆI, kratke priče, Treći Trg, Beograd
2010. – NELJUDSKA KOMEDIJA, roman, Algoritam Media, Beograd
2013. – DEVOJČICE, BUDITE DOBRE, roman, Levo krilo, Beograd
2013. – ILEGALNI PARNAS, roman, Levo krilo, Beograd
2015. – ČAPLINOVA STOPALA, roman, Levo krilo
2018. – YAHOO, roman, Partizanska knjiga, Kikinda
2021. – Kako se jede nar, roman, Partizanska knjiga, Kikinda
2023. – Glasine o slobodi, poezija, Raštan, Beograd

Za roman Devojčice, budite dobre, nagrađen je stipendijom Fonda Borislav Pekić 2011. godine. Romani Ilegalni Parnas i Kako se jede nar našli su se u užem izboru za NIN-ovu nagradu.
Knjige su mu prevođene na engleski i makedonski jezik. Prozu i poeziju je objavljivao u časopisima, antologijama i portalima u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Švedskoj, SAD, Meksiku, Islandu, Austriji, Mađarskoj… Bio je gost pisac u okviru više rezidencijalnih programa. Učestvovao je na mnogim festivalima i javnim čitanjima u našem regionu i Evropi.

fotografija autora: Nebojša Babić

književna premijera: ROMAN BOJANA BABIĆA “KAKO SE JEDE NAR”, Partizanska knjiga, 11/2021; odlomak

POSLEDNJA SLIKA

Marta je u Aleji.

To je zvanični naziv tržnog centra na otvorenom čiji lokali dele kružne terase oslonjene na stubove spojene arkadama. Star je skoro pola veka. U njegovim mesinganim rukohvatima ogledaju se opušci sjedinjeni s imitacijom mermera, ostaci razbijenih izloga i boca, papiri masni od jeftinih girosa, barice mokraće, duhovi maturanata koji večito i nezgrapno plešu po travnatom anticitatu peristila što se vremenom pretvorio u simpatičnu deponiju na sred ovog, nekad često posećivanog svetilišta trivijalnosti.

Kad bi neko došao tokom dana, zaključio bi da je ovo Pompeja bez arheološkog značaja, tričava prošlost koju bi trebalo zaboraviti, srušiti, što da ne, i prevario bi se. Ovde život počinje kasno. Na svakom od tri sprata po jedna prostrana igraonica otvara svoja vrata tek pred ponoć. Zajedno s njima počinju da rade prodavnice pića i brze hrane koje tokom obdanice bivaju nevidljive. U hodnicima sijalice ne rade, pa se u mraku mogu videti stotine monitora koji projektuju dinamična svetla na marljive glave odraslih dečaka s oreolima na čijim rubovima piše Bang&Olufsen.

Čuje se pokoja psovka. Ređe smeh.

Aleja se pruža i pod zemljom. Široke stepenice spuštaju se u betonsku kutiju nalik nuklearnom skloništu površine pola hektara. Preminule zvukove radosnog pakla supermarketa: šuškanje kesa, cingove kasa, sudare kolica za kupovinu i monotoni ritam elektronske muzike, zamenio je nokturno zloslutnog kašlja desetina nestalnih stanovnika ove urbane pećine. Jesen prolazi kroz sulundar što izvire iz improvizovanog otvorenog šporeta na drva – tog ognjišta koje zauzima centralno mesto suterena i izvire ispred ulaza u ostatke poslastičarnice Ameli Pulen.

„Narode, Bog je, kažu,

u Švedskoj progovorio,

javio se, projavio, istinu objavio,

a istina ta ovako glasi:

sva obuća u prometu neljudska je,

jer njen oblik prirodan i anatomski valjan nije,

te po zdravlje čovečje pogubne posledice ima.

Svi šefovi, predsednici, kraljevi, vladari,

svi carevi sveta ovog beloga,

sveštenici, doktori, profesori univerziteta,

članovi akademija nauka,

i sa njima svi mi nišči,

na nogama prste bangave imamo.

Ali krivica na nama nije.

Kriva je moda,

krivo je neznanje,

kriva je obuća!

Oho!

A za modu?

Za neznanje?

Za obuću?

Ko je kriv?

Kriva je nauka.

Kriva je medicina.

Kriva je prosveta.

Kriva je elita.

Zdravi u ovakvim cipelama, patikama, čizmama

nikako biti ne možemo.

Ne, ne!

Zato mene nikad, ali nikad

u obući videti nećete.

Ni kad pripeče, ni kad zazimi.

Čujte me, nikad!”

Manična, promukla propoved sedobradog ne remeti dostojanstvo reda pred Martinim kutkom. Ovo je njen novi dom. Ukusno ga je uredila. Simbolično se ogradila plastičnom policom, ne da bi se zaštitila od ostalih, već da bi postala jedna od njih, jer svako se tu na svoj način skućio. Na mušemi su uredno poređani primerci Gradskog dana, leci, kalendari sa zaokruženim datumima i zabeleženim vremenima i adresama. Na zidu visi mapa prestonice. Na drvenoj gajbi dva tuceta bajatih kanapea s pršutom, sirom, namazom od spanaća. Pred njima spisak na čijem kraju stoji ime Vili.

Sve tu lepo piše.

Marta proziva. Bezdomnici prilaze.

Ona ih pita „Kako si?“ Oni ćute.

Ona zagleda njihove kraste na temenima, otpale nokte, zagnojene pazuhe, krvave desni, začepljene uši, inficirane vagine, čireve na preponama, gangrenozne palčeve, bradavičaste laktove, upaljene patrljke. Maže ih smolom čuvarkuće, tinkturom kadulje, kriškom krompira, čenom belog luka, svinjskom mašću, jabukovim sirćetom, korom od banane, belancetom. Previja ih prokuvanim zavojima, leči ih lekovima isteklog roka trajanja (videla je a gde i kad tehničari s urgentne izbacuju medicinski otpad). Ženama deli tampone. Sedobradom tretira promrzla stopala oblogom od celera. Svakom pruža po list iz sveske u kocke s detaljnim popisom adresa i satnicom sutrašnjih kulturnih događaja i po bajati kanape s pršutom, sirom i zelenom pastom, sve dok ne ostane jedan. Onda dugonogi pas nalik na šnaucera lenjo došeta. Poslednji zalogaj je namenjen njemu i niko drugi se ne usuđuje da ga uzme. Vili ga pojede kao po naredbi, pa nasloni glavu na Martinu butinu. Njušku smesti među njene noge. Omiriše. Ode.

Marta se umiva, pere zube, ispira ih vodom iz lončeta, pljuje u kanister-noćnu posudu, skida bundu u kojoj je provela ceo dan, izuva se ogledajući se u mrlji od lož-ulja, šapuće intimnu molitvu sedeći na ivici kreveta sačinjenog od cigala, dasaka i sunđera.

Zavlači se pod tri ćebeta. Tamo je čeka njen čovek. Okrenut je k zidu. Marta leže na bok. Privija se uz njega. Upija njegovu gustu, prosedu, precizno očešljanu kosu, dugi vrat, beli okovratnik njegove košulje, spokoj njegovog ravnomernog disanja kroz nos.

Jednom je posetila doktora Najdana zbog jakog kašlja. On je trenutak udisaja nazvao inspiracijom, ali to sad nema veze.

Kako levu ruku prebaci preko njegovog struka u želji da ga obgrli, on, njen čovek, njen profesor Svilar, na tren se probudi. U usporenom snimku okrene se k njoj. Namesto lica, namesto onog mladog pogleda i osmeha umornog od zadovoljavanja strasti, na diskretnoj svetlosti što dolazi iz tinjajućih očiju solarne ovce, Marta vidi gustu maglinu izmešanih boja. To stvorenje, mutno kao plošni stanovnici internet mape opštine Hamersmit, nemo je poziva u svoju bezobličnu unutrašnjost.

„Marta, upadaj!“

Ona je poslušna.

Spolja, njih dvoje su jedno – masa mesa i tkanine, simpatična deponija, nešto nalik na ljubav.

Iznutra, Martin se duh, s olakšanjem, prepušta padu niz beskrajnu vertikalu.

Bez uživanja. Bez patnje. Bez stida.

***

BOJAN BABIĆ odrastao je u Mladenovcu, tipičnom jugoslovenskom (post)industrijskom gradiću, a Filološki fakultet je završio u Beogradu. Do sada je objavio osam knjiga: 1996. PLI – PLI, kratke priče; 2003. Buke u prozi, pesme u prozi; 2008. Priče o sreći, kratke priče; 2010. Neljudska komedija, roman; 2013. Devojčice, budite dobre, omnibus-roman (nagrada fonda „Borislav Pekić“); 2013. Ilegalni Parnas, roman (uži izbor za NIN-ovu nagradu i nagradu Biljana Jovanović); 2015. Čaplinova stopala, roman; 2018. Yahoo, roman.
Prozu, poeziju i kolumne je objavljivao u časopisima i antologijama u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Mađarskoj, Švedskoj, SAD, Meksiku… Njegove knjige i tekstovi prevođeni su na engleski, makedonski, kazaški, nemački, albanski, švedski, islandski, mađarski.
Bio je gost rezidencijalnih programa evropske mreže za pisce i prevodioce Traduki u Sarajevu i u Skoplju, kao i Švedskog instituta i udruženja Krokodil na ostrvu Gotland.

ČETIRI PJESME BOJANA BABIĆA

BLAGOVEST

ima li ga
aha
stiže li
čujem nešto kao kao
buka
brundanje daleko
ako zapišti to je
ne pišti
uji
šta to znači uji
kao neki zvuk ovako uuuuu iznutra tako se kaže
gde si krenuo lezi slušaj
vrelo je peče me uvo
ali doći će svakog trenutka
zvoni za večernju
ako dolazi moramo da javimo svima
prošlo je pet sati vreme je
da budemo
za večeru
da budemo prvi
aha
pa je l’ pišti pa je l’ brunda
ne samo uji
šta to znači uji
kao neki zvuk svetli greje
sa severa ili s juga
odozdo
odakle
sa podzemnih zvezda

***

BITI ILI NE BITI

nije dovoljno
ući u odeću svog sina
sakriti se u mrak poslednje babuške
kamuflirati se u srce olovke
pokriti se brašnjavom zanokticom pekarke
treba postati virtuoz
u disciplini smanjivanja
temeljito nestajati
sve dok ne ostaneš samo radio talas
koji za kaznu izgovara
stotinu puta
odričem se
odričem se
odričem se
odričem se…

***

KAKO NALAŽU OBIČAJI

ne spava se celu noć
pred zoru se pogleda u ogledalo
onda se s odrazom polomi pogača jezika
izljube se sopstvene desni
tri puta s leve
tri puta s desne strane
onda se kaže
dada vaskrese
i odgovori se
raphel mai amecche
zabi almi
posle se
za doručak
služi kaša s borovnicama
i zašećereni
ristreto

***

O KINESKOM SLIKARU ČIJE IME NE UMEM DA PROČITAM

jutros je
u školi s milijardu đaka
za dobro jutro
otpevao himnu
u kojoj se kaže da će jednog dana
svako voleti onoliko koliko može
i biti voljen onoliko koliko mu treba
i da će svako naricati iz nepostojeće duše isti
nemi slog
onda je
zajedno
s crno-belim drugovima kristalnih očiju
iz kojih vrište neprolivene suze
s gologuzom decom začetom u magli
učio važne datume u istoriji nebitnosti
definiciju bespredmetnosti
formulu spontanosti
kako se grize tuđa savest
i kom diskursu pripada tišina
onda je
na času poezije
kao i svakog dana
čitao uvek jednako neponovljivu pesmu
pesmu koja nije bila spremna da preuzme rizik
ma koga laže
priznaće svima
danas je pobegao iz škole
i brzo je plivao leptir stilom
s kitovima ubicama
sve dok nisu naučili
kako se pravilno izgovara
njegovo ime

***

BOJAN BABIĆ odrastao je u Mladenovcu, tipičnom jugoslovenskom (post)industrijskom gradiću, a Filološki fakultet je završio u Beogradu. Do sada je objavio osam knjiga: 1996. PLI – PLI, kratke priče; 2003. Buke u prozi, pesme u prozi; 2008. Priče o sreći, kratke priče; 2010. Neljudska komedija, roman; 2013. Devojčice, budite dobre, omnibus-roman (nagrada fonda „Borislav Pekić“); 2013. Ilegalni Parnas, roman (uži izbor za NIN-ovu nagradu i nagradu Biljana Jovanović); 2015. Čaplinova stopala, roman; 2018. Yahoo, roman.
Prozu, poeziju i kolumne je objavljivao u časopisima i antologijama u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Mađarskoj, Švedskoj, SAD, Meksiku… Njegove knjige i tekstovi prevođeni su na engleski, makedonski, kazaški, nemački, albanski, švedski, islandski, mađarski.
Babić je bio gost rezidencijalnih programa evropske mreže za pisce i prevodioce Traduki u Sarajevu i u Skoplju, kao i Švedskog instituta i udruženja Krokodil na ostrvu Gotland.