POEZIJA BLAŽA LUKANA

SIVI

Jednostavno premalen, s napola sklopljenim očima,
skriven iza stola, s prstima, stisnutim blago u pesnicu,
predvidljiv, ubeležen u blagajnički izvod
kao nevidljiva svota, sa slabo umanjenom
nadležnošću po belom danu i pred široko
otvorenim očima ponoći, zadovoljan pisanjem
molbi za pristupanje društvu senki, vešt
u namigivanju na nikada dokazane slučajnosti,
protivan onima što se nemoćni rađaju u svetu,
jednostavno premalen, s pozlaćenim prstenom
kao znamenjem vernosti, što bledi, uzvišen
nad maloletnicima, starcima, generacijom, suprotnim
polom, životinjskom vrstom koja je samo vrsta
i ne zna za sebe, i zagonetno posvađana takođe sa sobom,
razumevajući prošlo a za buduće sveznajući,
otkriven sada, na polovinu smanjen, uvršćen
u popise s štamparskim greškama, spreman samo
za hod unatraške i lucidan u definisanju svetla ugašenih
sijalica, jednostavno premalen, pomno očešljan preko ćele,
prikrivajući bradavice i staračke pege na rukama,
večiti pokrovitelj neznatnog, izgubljen u traženju vlastite
senke, jednostavno izbrisan, pun mlakog majčinog
mleka koje bubri na suncu, potrošni entitet večnog
života, miljenik premalenog boga.

***

TROSTRUKA EKSPOZICIJA, BEZ IJEDNE SENKE.
JEVREJIN LUTALICA

Ne ustraj, za početak ne ustraj, slomi pečat i spusti se u zdenac.
Zbog mlakih dlanova, zbog mesečevih straža, zbog sušenja
kapi znoja činiš se veći nego što u stvarnosti jesi, i star.

Okreni se s boka na leđa i dete poljubi u čelo, plišani medved
nikada neće zameniti uplašene oči snega koji iz ognjišta prši.
Uguraj se u njega, inače će on u tebe, odgrizi mu uho od testa
i sažvaći ga dobro kako bi slušao samo još
napinjanje luka u bezvetrici.
Sandale obuj na bosu nogu koja je prohodala put od Varšave
do Terezina, ni od čega napravi nešto uglasto, sa kopčom i trakom
oko zglavka, isklesanog od samo jednog komada noći.
Ne odlučuj prebrzo i ne poseži za panjem bez rukavica,
matica će ti sesti na unutrašnji deo dlana i poljubiće te.

Sa breza vazda još kaplje i loviš sok otvorenih usta.
Drvo piti isto je što i jesti vazdušne vrtloge i stupati
po usijanoj muzici.
Sve je čulima dostupno, samo ustrajati treba,
istrajati za pravu stvar koja se ukaže očima pri rađanju sunca
na južnoj hemisferi, u trostrukoj ekspoziciji, bez ijedne senke.

***

POSLEDNJE PROLEĆE

Među očima
naglo prispeće
snova.
Ludost mine.
Sami smo,
manje nas je
no nekad.

Sivimo, nemamo
užasnih snova.
Nemamo majku,
nemamo ključeve
gradskih vrata.

Mali smo,
vrti nas
vetar.
Znamo za mraz,
za zimu,
za proleće.

Ne vidimo ga,
a još se dobro
držimo.

***

TEORIJA NIČEGA

Na kraju svih teorija ničega,
dodir kože, navučene na vešalicu,
seizmografija novog čula.

Oduvek zamišljaš sebe kao jedinstven dar,
kao spoznaju svega, ne samo samog sebe,
kao da ti si svet i svet je ti, sa obe strane neki trag
o opasnosti odlaska
nekog drugog, otključana vrata u budućnost,
koja se blizu čine samo nerođenim.

U trenutku odlaska otpočne opsedanje stvarnosti,
obožavanje i ispiranje zlata iz ostataka nečega
što moglo bi biti življenje.
Odvratna navika, zahvalna teoriji svega, ne ničega,
stvorena samo obredima drugih.
Konačno se bez života takođe živi,
zapravo od prošlog napred, na nekoj drugoj lađi,
uz odmahivanje rukama, kao da više jedno nije sve i
sve nije ništa.
I ništa, što je bilo, ne može se nadomestiti.

Takođe ni teorija kraja na kraju nije više ono
što bila je na početku,
nego samo oštar rez u meso
i poruka nikome ni o čemu.

– iz knjige “ČITATI: VOLETI – SAVREMENA SLOVENAČKA POEZIJA”, priredio i preveo Dušan Stojković, Presing, 2019.

___________________________________________

BLAŽ LUKAN (1955, Ptuj), pesnik, prozaik, pisac radio drama i pozorišnih drama, teoretičar pozorišta, pozorišni kritičar.
Pesničke zbirke: Pesma i pesme (1977), Krvava rana (1983), Bohinjska Bela (1984), Kolumbija / praefatio (1984), U tihom proticanju (1999), Tkanja (2002), Nečujnost (2005), Sentence o disanju (2010), Očekujem pažnju (2014), Teorija ničega (2018), Pas u meni (2021).