
O KONCU
Belmi
Jednom je bilo tako, četiri godine samo sam se njihala, posmatrala sam kolanje oko sebe kao nijemi film, lijevo, svanulo je, desno, smračilo se, neki muškarac pitao je svakodnevno šta ćemo jesti, bilo mi je svejedno, pa sam odgovarala bilo šta, neki ljudi su ulazili, izlazili, psići su lajali, povrće izdisalo u woku,
ja sam se samo njihala, mislim da sam čekala da neki vršak klatna sklizne i lizne mi plućnu maramicu, kao u jednoj horor priči,
mislim, ali ko zna.
Dogodilo se jednom, nešto sam zapisala, ne, nešto sam poželjela objasniti, sebe svijetu ili svijet sebi, ko bi se sjećao, i onda sam pala u grijeh, kako se kaže, nedozvoljeno sam uzela riječ, ali ne, nisam je uzela, ja sam je sačinila, od sebe,
nesmotreno, kao i sva bića poput mene,
pustila sam da mi mokra vrelina kapne s jezika, ne znajući da više nikada neće biti moja, zapravo, ja već odavno ne znam kuda se ona sve proteže.
Od tada, ja samo zapetljavam, nemojte me ni pokušati razumjeti, pauci su čudna stvorenja, baš kao i ljudi, neshvatljivo me potrese, utrne mi glasna žičica, naprimjer, kad mi neko zaljulja končić, tako što, naprimjer, grubo otvori vrata,
čitavo moje biće, ovu mrljicu potopi getsemanski znoj,
ovaj vlažni zapetljajčić učas ishlapi.
Teško je biti u ovom svijetu, ali, to biste i vi, sigurna sam, rekli.
Tako mi se jednom dogodila geomagnetna smjena, jednostavnije rečeno, polovi su mi zamijenili mjesta, noge su me vukle gore, a glava je teglila dolje, i onda sam, u tom lupingu, gledala svijet neuko, razroko i naopako, ništa nije bilo kako sam stoljećima učila, pa o čemu zapravo ja govorim, pitali biste se,
pa o čemu svi govore, pitaju se, ako se pitaju, tražeći smisao, ako ga traže, tragajući za onim neizgovorivim, sve ovo je pokušaj dohvata nadomak nedohvatljivog,
zar nije?
Pa jednom se tako dogodilo, po neprebrojivi put sam promijenila smjer, počela preskakati očice, pluća su mi se prebrzo ispuhivala, tako je teško bilo nositi me, kad su mi rekli granični, to je sada čest slučaj, bit će vam lakše s godinama (…)
Ja sam, dakle, najednom, slučaj, i to granični, stoga, znači, osoba koja je uvijek na rubu, ergo, ni s ovu ni s onu stranu, ko bi to shvatio, pa ipak, da.
Ja bih, naprimjer, sebe uvijek prije zvala osobom o koncu.
Kako biste me vi zvali?
***
PARALIZA
svakih devet godina se vrati, najprije zagrebe
po parketu, pa se u kupatilu dugo umiva, voda teče
dugo, pa se onda spušta na mene da me dugo liže
oko usana pa preko nosa do na vrh čela, a onda mi
sve snažniji i silniji počne gnječiti grudni koš (ja ću ti,
najdraža moja, iscijediti te vragometne interludije i
sve apokrifne nedoumice i sve što nije moje, kroz ta
blagoglagoljiva ustašca na jastučnicu, pa da već jednom
prestaneš biti pametnica, tako mi govori, ali njegovo Ti
je i moje, zar nismo isto – bar kao zemlja, bar kao zvijezda –
zar se nismo zato i slijepili, i postali ovo vrenje u mraku?)
i onda prestajem disati
dok je bila živa, otvarala sam usta i pokušavala dozvati majku
sada otvaram usta ali nemam više nikoga dozvati
kažu da se to dešava zato što se tijelo probudi dok
mozak još spava (ili je možda obrnuto?)
uvijek pomislim da je upravo sad kraj
ali jezik se raspetljava
opet ništa od umiranja
_________________________________
BJANKA ALAJBEGOVIĆ rođena je u Sarajevu 1983. godine. Diplomirala je na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Objavila je zbirke pjesama Između dvoje (2005.) i Srčane saturnalije (2019.) te zbirku eseja i kritičkih osvrta Ontičke i ontološke haljine ženskosti (2023.). Pjesme su joj prevedene na mađarski i rumunski i njemački jezik.
Poeziju i eseje objavljuje u književnoj periodici i na portalima: Odjek, Novi izraz, Sarajevske sveske, Zeničke sveske, Ars, Plima, Motrišta, Fragment, Eklava, Strane, Bona, Res Publica, kao i platformi berlinske kuće poezije lyrikline.org. Književnu kritiku objavljuje u okviru projekta Ženska čitaonica. Uža oblast interesovanja joj je feministička epistemologija. Članica je PEN Centra BiH.

