Tag: Biserka Goleš Glasnović

ŠARM OSKUDICE

(islandski dobri duhovi)

Kad mi je Marlis, dobra krapinska duhica, javila, gotovo tajno, da odlazi na Island, bila sam sretno zapanjena. Zemlja o kojoj sanjarim, putujem njome snovima, razmišljam o njoj danima. Čeznuće za Tulom! Kao da bih tamo našla više dio sebe, no daleku zemlju. Istodobno očekivano i neočekivano, njezin sam poziv smatrala i uobičajenim  i sasvim fantastičnim.

Moj mačak Athos gnijezdio se po nepospremljenom krevetu, nakratko se umirio i zasjeo na najzgužvaniji dio poput ptice što grije jaja. A onda bi oblijetao oko mojih kofera, mijauckao, umiljavao se. Uvjeravala sam ga kako ću se vratiti. Povjerovao bi mi pa ponovno  posumnjao. Dok smo spuštali veliki kofer iz potkrovlja, kradom je istrčao. Čekao me u vrtu. Provlačio se cvjetovima vrjesova, maćuhica i mirisnih trava. Sličio je na uplašenog zeca. Uzela sam ga u naručje i vratila u kuću. Još jednom sam se osvrnula na mamin cvjetnjak – i, sa zadovoljstvom, ostavila te krepke proljetne boje i snažne mirise u Zagrebu.

U zrakoplovu promatram krupne i lijepe stjuardese, nekako jednostavne, ne stroge, bez namještenih osmijeha i uobičajene zračne koreografije. Prolazeći uskim prolazom u zrakoplovu dok nude piće, zauzimale su cijeli prostor svojom snažnom tjelesnošću i svojim oblinama. Na rejkjavičkoj zračnoj luci (bivšoj američkoj bazi) toga travanjskog dana kišovito je, a ja s koferom i torbama ne želim i ne mogu otvarati kišobran. Sumračno je, uspijevam se utrpati u bus do kolodvora u Reykjaviku. Prozori prekriveni kapljicama kiše.  I gledaju me prozori i krajolik bez zanimanja, ravnine obrasle mahovinom, žuta uvela trava snažnih vlati, kamenje s bijelim pjegama, busenje tamno crvenog raslinja. Kada su se u tu jednoličnu razigranost, upleli mali oceanski zaljevi – pojačavši ju svojim modrikastim sivilom, bijele su pjege s kamenja poletjele. I činilo se da vidim galebove koji su uskoro nestali na crnim površinama rasutog vulkanskog pijeska rasprostranjenog poput nemarno ostavljenih gradilišta razmrvljenog asfalta. Poznati miris iz djetinjstva pojačao je neizvjesnost, uzbuđenje i strah – kao kad sam kao djevojčica gledala kako frcaju crni komadići katrana ispod kotača spidvej vozača na zagrebačkom Hipodromu.

Mjesto susreta s Marlis u Reykjaviku se mijenjalo, i moja se prisutnost gubila kao krajolici koji su prolazili kroz mene: crne boje ugašenih vulkana, prozirne boje leda koji se topi i šumeće boje vrela koja ne prestaju teći. I tako sam se našla pred kućom u Reykyaviku na točnoj adresi, shvativši da sam u međuvremenu izgubila mobitel. Otvorili su mi vrata i vlasnik, visok i zgodan, i Gianluka, sustanar dobre duhice Marlis. Nakon što sam ostavila prtljagu, spustila sam se u hotel u kojoj se feštalo. Marlis je cvrkutala na engleskom i kajkavskom i uspješno organizirala potragu za mojim mobitelom. Ostao je u taksiju kojim sam putovala od autobusnog kolodvora do stana.

Iz skromnosti rejkjavičkih kuća ponegdje nikne neka obojena crveno, žuto ili tirkizno. Ponegdje se ulazi ljušte, što zbog vremenskih (ne)prilika, što zbog izostanka potrebe za uljepšavanjem.  Kao da je njihov smisao za lijepo posve usklađen s krajolikom u kojem su se našli kao prvi naseljenici. Gradski su stupići ostavljeni neisklesani, hrapave i neravne površine, a u mnogim gradskim vrtovima i parkovima samonikle su stijene i kamenje. Na ulazu u kuću u Öldugati (staroj ruskoj ambasadi) gdje sam smještena u društvu Dobre Duhice, kemičara Gianluce i glasnog Finca, na zidu stubišta izloženi su veliki oblutci. Ujutro mirišu novine za gazdu, a ključ se ostavlja iza tegle s cvijećem.

Gradsku je vijećnicu teško izdvojiti od ostalih zgrada uz jezero. Dok se izmjenjuju kiša i sunce, a vjetar zastane pa se ponovno pojavi, kuće se bijele poput ledenjaka. Neke se crne poput vulkanskog pijeska, a na njihovim crnim krovovima rastu gusti busenovi trave. Islandski crno-bijeli kontrast našla sam na slici koju je postavila umjetnica na ulazu u svoj izložbeni prostor na jednom od starih javnih zahoda tik do rezidencije predsjednice države uz poziv da joj se pridružimo u mračnom podzemlju i opasku kako nećemo biti oteti. Kontrast se u grubim i hrapavim potezima sklupčao u veliki crno-bijeli raščupani cvijet.

No, onda se te napetosti smire u ljupkim upozorenjima. U skloništu za pušače u rejkjavičkoj luci ispred Slippbarinna piše: Ovdje možete biti zajedno s našim gejzirima u zadimljenim oblicima koji će zagrijati vaše srce. Samo otpatke ostavite u pripremljenim smećnjacima. Na upozorenju kako treba paziti na djecu, pri ulasku u jedno gejzirsko jezerce na jugu Islanda domaćini „prijete“ kako će u suprotnome trolovi oteti djecu, a oni će zatražiti otkupninu. Pri ulasku u mnoge kuće kulture ili muzejske prostore pri izlasku je molba kako bi bilo lijepo, ako nam se svidjela izložba, doći – i zadovoljstvo podijeliti s domaćinima. I razveselila sam domaćina u rejkjavičkoj Kući kulture pohvalivši radove suvremene islandske autorica Harpe Arnadóttir koja tako sliče slikama Bijelo na bijelo Eugena Fellera, najmlađeg člana zagrebačke Gorgone i veliku crnu zrnatu kompoziciju sačinjenu od vulkanskog pijeska poznate islandske autorice Ragne Robertsdóttir koja u svojim djelima koristi djeliće islandskog krajolika: oceansku sol, školjke i kamenje. Klasik Torarinn B. Torláksson pak prikazuje divne realistične islandske krajolike: u mahovinastom i stjenovitom zaljevu odmaraju se čovjek i njegov mali konj. Zagledani u planinu umireni, nimalo osamljeni – dio su krajolika.

Prvo buđenje. Nakon što je Marlis bešumno ustala i otišla na posao, tišina se činila vječnom u prozoru obraslom bršljanom koji se nikad posve ne otvara. Trebalo je svladati male starinske mehanizme za njegovo pritvaranje i zatvaranje. Zidovi na kući su tanki, ali ne čuju se ni sustanari, ni vlasnici. Iznenada je tišina pukla, zamjauknuo je jedan od gradskih mačaka i pozvao me na ustajanje. Mijaukurikao je. Sinoć je jedan crno-bijeli spavao zavaljen u fotelju u izlogu prodavaonice prekrasnih starih stvari: torbi, bundi, kapa i različite odjeće. Jednog sam narančastog srela na putu prema gradskom groblju, uznemireno je – ali i nezainteresirano prolazio pored svojih lijepih sugrađanki, ostalih gradskih mačaka, koje kao kućni ljubimci s raznobojnim ogrlicama slobodno i bezbrižno šeću gradom. Mala je bijela mačka sa zvončićem oko vrata nepomično, poput statue, sjedila na grobljanskom zidu. Na jednom od gradskih murala suvremeni je grb grada s dva mačja lika, a na jednoj od muzejskih razglednica likovi mačaka dimenzionirani su u veličini gradskih kuća. Čak su i više, njihove divovske glave bdiju nad gradskim kućama i njihovim stanovnicima.

Groblje je poput velikog gradskog dvorišta ili vrta prepušteno vremenu. Kao da ga se ne želi spasiti od smrti. Buja mahovina, a kvrgava stabla rastu slobodno. Nakrivljeni spomenici prkose jednako životu i smrti. Stabla koja ne privlače svojom ljepotom, već natkriljenošću nad nekom tajnom, spomenici su napuštenom raju u kojem više nema ljudi. Umjesto križa na jednom je grobu postavljena skulptura debla odrezanih grana u obliku raspela s imenima pokojnika. I osjećam se spokojno – ni ja ne želim spašavati život od smrti – mnogi su moji prijatelji otišli, ali ostavili su mi svoju radost, svoju mudrost i svoje znanje. I tugu. I spokoj koji se širi upravo ovdje na rejkjavičkom groblju. Razvitak svijeta, razvitak raspadanja, neprekidna procesija umornih i umorenih iluzija. Nešto dosljedno i sveobuhvatno tjerano radom tuge. Ona je taj perpetuum mobile koji sam sebe hrani i obnavlja.

Vedutom grada dominira Hallgrimskirkja pred kojom sam se našla na Uskrs kada je turistima bio zabranjen ulaz. Samo vjernicima kako se ne bi remetilo bogoslužje. Tako sam obiteljsku tradiciju odlaska na misu u rano Uskrsno jutro nastavila i ovdje. Pri tome mi je bilo svejedno na kojem ću jeziku slušati misu ili kojeg će biti obreda, protestantskog ili katoličkog. U sličnom stilu izgrađena je i katolička Katedrala, od bijelog betona koji nije zazoran, svojom se neobojenošću i svrsishodnošću uklapa u jednoličnost, surovost i oskudicu islandskih krajolika.

Hallgrimskirkja je posvećena Hallgrimuru Péterssonu, islandskom pjesniku i pastoru, a izgradio ju je, kao i katoličku Katedralu, u neogotičkom stilu prvi islandski arhitekt.  Na učestale kritike u tijeku njezine pedesetogodišnje gradnje, graditelj je ponavljao kako je nadahnuće pronašao upravo u  islandskim stijenama, planinama i ledenjacima. Toranj Hallgrimskirkje istodobno je i opservatorij – i vidikovac za promatranje krajolika. Poduprt stupovima u obliku orgulja – i moderan je i sakralan. Glazba koja odlazi na nebo i raketa koja je lansirana u svemir.

Ispred crkve je skulptura  Leifa Ericssona s vikinškim rekvizitarijem: kacigom i sjekirom, sina Erika Crvenoga i oca Torgils i Torkella te supruga (što je u predaji vrlo važno) Thorgunne, prema islandskim sagama prvog Europljanina koji je doplovio na američke obale. Spomenik su podigli Amerikanci u povodu obilježavanja američko-islandskog prijateljstva.

Slične izvedbe u volumenu i pozi je i spomenik prvom naseljeniku Rejkyavika Ingólfuru Arnarsonu, no sa više simbola i stilizacije koje je zanimljivo razgledati i otkrivati. Tek sam kasnije, posjetivši  Muzej Einara Jónssona, prvog i vrlo plodnog islandskog kipara, otkrila da je to njegov rad u simbolici u kojoj su nesmetano živjeli poganski i kršćanski duhovi, ne ukidajući se, u svojim usporednim svjetovima. Viking koji je dao ime gradu sada stoji nepomično iznad svog Dimnog Zaljeva uz zmajevu glavu i boga Odina te dva gavrana Huginom i Muninom na stablu svijeta Yggdrasilu. Muzej sa stanom njegova autora  i njegove supruge nalazi se na najvišem gradskom brežuljku uz Hallgrimskirkju i izgrađen je prema kiparevim zamislima, nakon što je svoja djela darovao islandskom narodu. Okružen je parkom šumarkom ispod čije se uvele trave upravo sprema niknuti nova. I u kvrgavim granama niskih stabala obilje je listića koje, šećući gradom i okolicom promatram, strpljivije i s pažnjom kao nigdje drugdje.

Jónssonove su skulpture i reprezentativne, i mistične, i intimne istodobno. Mnoge su kompozicije od statua i reljefa i pripovijedaju nam o nekom čovjeku ili događaju. Na granici stvarnog i nestvarnog svijeta, njegovi likovi kao da se bude iz teškog kamenog sna odvodeći nas u drugi jednako stvarni svijet. Arhitektonski modeli crkvi, hramova i kapela univerzalni su, jednako kršćanski, antički i egipatski. Alegoričan prikaz vremena, svjetla, bitka, dana, proljeća, jeseni, ljubavi i kraja svijeta. Zaštita prikazana u liku majke koja zakriljuje svoje dijete učestalo se pojavljuje i u Jónssonovu kiparskom i slikarskom djelu. U prostoriji u kojoj je izložena kompozicija posvećena islandskom pjesniku i pastoru Hallgrímuru  Péterssonu, zastaneš kao da si se našao na kazališnoj sceni pa se dalje oprezno krećeš – od, na podu postavljenog cvijeta spletenog od crvene i ružičaste vune pa zavojitim puteljcima koji su ograđeni gipsanim figurama falusa, do izlaza – i ponovno se vratiš u šumarak u kojem sipi kišica. Ne treba ti kišobran i nastaviš dalje.  

Kako je Reykyavik malen i intiman grad, sve su crkve negdje na dohvatu koraka i oka. Katolička katedrala je nekoliko ulica poviše, a niže je označeno zemljište na kojem će se graditi pravoslavna crkva. Na šetalištu uz ocean do svjetionika Grotta, iznad novije četvrti bijeli se moderna protestantska crkva čvrsto urasla u brežuljak poput stijene, ali i dinamičnih oblika poput napuhanih jedara. S Perlana, velikog opservatorija iznad grada, promatrajući okolicu, zapažamo još jednu crkvu vrlo modernu. Ona objedinjuje sve vjere, a Teuta kaže kako je jednom prisustvovala obredu. U njoj se ne govori, šutnja je propisana.  Pa naravno, kažem: Čim progovoriš, nastaje razlika!

Ispred Katedrale Krista Kralja postavljeno je staro zvono s lancem na kojem je čekić. Prije no što se čekićem udari o zvono, treba izustiti napisanu molitvu za sve ljude, za dobar život i dobru smrt. Na Uskrsno jutro stigla sam do zvona i ušla u Katedralu u kojoj je misa služena na poljskom. Zanimljivo je kako je i katolička tradicija prisutna u islandskim sagama. U Muzeju saga u Reykjaviku lik posljednjeg islandskog biskupa Jona Arasona zauzima značajno mjesto. Svojevrsni mučenik, pjesnik, tiskar i vrlo sposoban poduzetnik prikazan je u trenutku kada je pogubljen sa svoja dva sina nakon što su protestanti osvojili Island. U nacionalnom muzeju u Reykjaviku pronalazim podatke kako je prvi samostan na Islandu osnovan 1030. u Borgarfjoduru, a posljednji u Fljotsdaluru 1493. O njima svjedoči samo nekolicina sačuvanih kamenih ulomaka i jedna čudovišna romanička glava.

Nakon nekoliko dana u kojem su se izmjenjivala različita godišnja doba, Uskrsni ponedjeljak  osvanuo je sunčan. Rastvorile su se šumarice u vrtovima kuća u našem kvartu. Krenula sam stazom koja je od oceana odvojena složenim gromadama raznobojnog kamenja do udaljenog rta na kojem je stari svjetionik Grotta. Gradski svjetionici na šetalištu uz ocean vrlo su moderni i vrlo žuti, no njihova žutost ne uznemirava, kao da se svojom statičnošću komplementira s plavilom snažne i pokretljive oceanske pozadine. Zaplavilo se i nebo i ocean pa se u toj svježini nazirala planina Esjan pokazavši se pitomijom no što mi se činila prvih dana. Tajanstvena i prijeteća činila se domom duhova, vilenjaka, trolova i divova, a sada sam zagledana u njezino otkriveno lice razabirala njezine crte, padine i udolinice sa snjegovima različitih oblika: mrlja, ploha i vitica. Uto sam se, ugledavši na tlu šetališta njezinu topografsku kartu iscrtanu bijelom kredom, nasmiješila: visoka je kao i naša Medvednica. Uz put su postavljene fotografije islandske faune pa zastanem kod gavrana, pliskavica, orlova i kitova. Njihova ih imena oživljuju –  kao da su im se priroda i ime stopili u jedno. Glas h koji huči iznad ostalih islandskih glasova, ostavio ih je prirodi ne želeći gospodariti njima. Hrafn je gavran, haförn je orao štekavac, hnufubakur je kit grbavac, a pliskavica je hnisa. Kad bismo njihova imena napisali velikim početnim slovom, otkrili bismo njihove duhove u ljudskom obličju u usporednim svjetovima.

Grotta je starinski bijeli svjetionik s kućom za stanovanje na najistaknutijem rejkjavičkom rtu. Plima je –  i nedostupan je prilaz od kojeg izviruju samo vrškovi kamenih gromada. Na obali je nasukana mahovina i uvela trava. U plavoj podlozi ovoga dana pojačane su mrlje oblaka, vonj riba, govor ptica i tragovi vodene pjene – i dim malog gejzira iza jedne od skromnih nastambi. Planina Esjan može biti i ženskoga roda pa mi je pri povratku bilo drago razmišljati o njoj kao o ženskoj planini ili možda o snažnim ženama, prvim islandskim naseljenicama. Jedna od saga govori o prvoj koja se zvala Esja – kao i ova, čas bliska, čas tajnovita, planina.

Kult žene posvuda je prisutan pa često zastanem kod spomenika ili spomen-bilješke nekoj Islanđanki. U našem kvartu na ukrašenoj drvenoj ploči s reljefom pauna (u starom djelu Reykjavika na mnogim su kućama takve ploče ukrašene reljefima životinja, najčešće ptica) na adresi Grjótagata 12, pored koje svakodnevno prolazim, spomen-bilješka je Laufey Jakobsdóttir, baki ovoga kvarta. U skromnoj kući ograđenoj kamenom ogradom obraslom mahovinom i procvalom žutim lišajevima stanovala je zaštitnica djece, mladih i žena, islandske kulturne baštine, novinarka i pjesnikinja, rođena na imanju na istočnoj obali, a umrla ovdje u Reykyaviku 2007. Zanimljivo je kako u islandskim prezimenima ostaje očevo ime u prezimenu i sinova i kćeri pa su oni Ragnarsson i Ragnardottir, stoga ne čudi da su odabir imena svoje djece ograničili samo na izvorna imena.

Uz jezero Tjörnin veliki je park sa skulpturama, odmor od čudesne antitetičke poveznice praktičnog i bajkovitog, banalnog i mitološkog, mali dobrodošao odmak od kulta mačke i gavrana, susjedstva jedinog trgovačkog centra i Muzeja saga u rejkjavičkoj marini, neukroćene i veličanstvene prirode i uljudnih i skromnih stanovnika. Vlasnica kuće u kojoj stanujem je slikarica Tora i njezin suprug povjesničar umjetnosti, istodobno i čudesni i vrlo praktični. Kad smo prekršili vrijeme određeno za goste, a ja izazvala, svojim stalnim jutarnjim izlascima u mali park na svoju jutarnju kavu incident neviđen za ove prilike, objavila je Dobroj Duhici kako smo prekršili dogovor. No, tada su se pojavili novi dobri duhovi, Mario i Lidija, islandski Hrvati pa su me premjestili u novu kuću u istom kvartu. Marlis je, gotovo kriomice dostavila moje kofere u novu kuću u koju sam smještena zahvaljujući Mariu koji je otputovao na daleki sjever ostavivši plaćenu stanarinu u maloj bijeloj kući u istom kvartu u kojoj se ne zaključavaju vrata.

Dani u Reykjaviku sve su zanimljiviji, skupljam prekrasne gradske murale (jednako su vrijedni pozornosti smežurano lice starice i svježina poljubaca) i jedinstvene gradske kontraste. U Art muzeju u središtu grada čije jednostavno bijelo pročelje naliči stranici knjige na kojoj su uvećana i nepravilno raspoređena slova, ostajem dugo na izložbi koja pokazuje različite moderne dizajnerske radove autora iz Norveške, Finske, Švedske, Danske i Islanda. Pokazuje kako su obilježja pojedinih identiteta i dalje vidljiva u globalnoj kulturi i kako je zajednički pojam nordijski dizajn kao jedinstveni izraz čiste forme, jednostavne svrsishodnosti i korištenja prirodnih materijala – stereotip. I to vrlo uspješno u originalnim izvedbama praktičnih predmeta: stolica, lampi, boca i ogledala. Kontrast takvom umjetničkom diskursu opus je suvremenog islandskog pop autora Erróa i njegovih pretrpanih krajolika hrane, automobila, zrakoplova, riba, ptica i ljubavnih parova. Ponovno poziv na reciklažu, krajolici od stvari, životinja i ljudi posve su napučili prostore slika, jedino je u krajoliku ptica ostao djelić neba pa ptice slobodno lete iznad  njegova Fishscapea.

Jedan sam dan posvetila hodočašću do Asmundarsafna, fantastično zamišljenoga i ostvarenoga art studija kipara Asmundura Sveinssona (1893. – 1982.) desetak kilometara udaljenog od središta Reykjavika. Prekrasnu građevinu od bijelih geometrijskih cjelina osmislio je sam autor i u njoj radio i živio. Okružena je malim borikom i njegovim skulpturama, masivnim realističnim figurama iz prvog razdoblja stvaralaštva i kasnijim apstraktnim kompozicijama. Unutrašnjost je također jednako fantastična i praktična. Posjet izložbi započinje dobrodošlicom na dolasku, a završava razgovorom uz kavu i čašu svježe vode  u prostoriji namijenjenoj posjetiteljima. Ugodno je podijeliti oduševljenje s radovima Brynhidur Thorgeirsdottir, suvremene autorice, koji su izloženi u njihovoj galeriji. Njezine apstraktne skulpture od kamena i stakla jedinstvene su u snazi, ne samo osobnog, i ne samo nordijskog identiteta  – već upravo islandskog. Vegetacijski motiv pupoljka u skulpturi od crnog zrnastog kamena sa svijetlim tučkovima i plavim staklenim laticama koje se još nisu otvorile, okamenjeni je treptaj islandskog krajolika. I fantastično i stvarno kao i zemlja u kojoj se rodila. Mnoge su njezine kompozicije trajno izložene u krajoliku. I savršeno mu pristaju, upravo kako je rekla autorica: Nature and objects say: I belong with you and you belong with me.

Sasvim neobičnu izložbu mogla sam razgledati u maloj bijeloj kući u koju sam se premjestila nakon što je zagrebački Islanđanin Mario, njezin autor i stanar, otputovao na sjever. Kad sam ušla, na ruksak mi je prikvačio mali crni vulkanski kameni privjesak. I skinula sam ruksak s ramena i mali kamenčić sa srca i gledala posvuda po stanu divno crno kamenje, na zidu, na stolu u blagovaonici, maleni na ogrlici kao ukras, ogromni s lancem oko vrta za samoubojice. Neki su složeni u zdjeli za voće, a neki su postolje četki za pranje prljavog suđa. I tako je ugodno gledati ih jer šute – nijemi svjedoci krajeva i početaka svjetova. Kada sam se premjestila u stan i ostala sama s kamenjem, pročitala sam kratke priče svoga domaćina i ostavila poruku obrativši mu se njegovim pseudonimom: Dobro je, Budisavljeviću, nastavi pisati! Hvala na ručku i smještaju.

Radost i divljenje koje sam dijelila s ljudima, krajolicima i duhovima ovog otoka pri pogledu na ovo prekrasno crno kamenje različitih oblika i namjena činilo se tako nestalnim – ako ih ne zapišem. Ali moj literarni suputnik Francis Ponge davno prije zapisao je kako je kamen jedina (s)tvar u prirodi koja se ne obnavlja, već se smanjuje od gromade, oblutka, zrnca do besplodne blistave prašine. Moja se (ne)moć sklanjala u mogućnost pisanja: Pohvala prolaznosti i riječi koja ju nadživljuje kako sam naslovila tekst o postojanju kao umjetničkom djelu u Pongeovoj poetici nakon povratka u Zagreb.

I posljednje dane u Reykjaviku provela sam nezaključna i sama, razmišljajući o tome koliko je moguće da se u staroj kući nakon mojih učestalih izlazaka i ulazaka pojavio „provalnik“ koji nam je ostavio u predsoblju svoju jaknu. I divnoj neslužbenoj gužvi u kojoj su dolazili i odlazili prijatelji, partneri troje stanara. Prijateljica Gianluce, kćer Dobre Duhice i njezin dečko. Kemičar Gianluca je isprobao pekmez moje mame i pizzu na hrvatski Dobre Duhice i razgovarali smo o poljskoj književnosti, o Gombrowiczu i slavenskim jezicima, o sličnosti ukrajinskog i hrvatskog jezika. I povremeno bismo se našli u kuhinji, iako sam nastojala biti nevidljivom, ići u kupaonicu kad nikoga nema i poštivati stroga i dobrodošla pravila koje je postavila Dobra Duhica, ali zaribala sam ostavivši pastu za zube otvorenom i svoj donji veš u kuhinji na čekanju. Uzbudljivo je priključiti se alternativcima koji spašavaju hranu tako da navečer izlaze pred jedini rejkjavički trgovački centar pred spremnike otpisane hrane kojoj je istekao, dan prije, rok uporabe ili im je oštećena etiketa. I vaditi hranu iz spremnika za voće i  za konzerve i dijeliti ju s prisutnima i odnijeti ju kući i pripremiti je. Tako smo se nekoliko dana prehranili bez odlaska u kupovinu. Bilo je banana, soka od rajčice, sušija i konzerviranih čudesa osuđenih na otpad.

Spustivši se u naš stan, kućna se mačka ponaša arogantno i ne zazire od toga što je se Teuta boji. No, kad se uvali na moje papire na stolu u zajedničkom predsoblju, privuče Teutu i njezinog partnera dizajnera Vedrana pa ju fotografiraju, a njoj godi i zabacuje glavu.

I ne guglajte vremensku prognozu, kažu nam Islanđani koji ne vole planirati. Ovdje je prozorsko vrijeme, ušavši u kuću za sunčana vremena, pogledaj kroz prozor, već pada kiša! U tome smo tonu krenuli na putovanje na jug Islanda. Zastali u smo u Selfossu, mjestu u kojem smo kupili hranu za put – jer uskoro neće biti trgovina, ni restorana. Samo put, mahovina, stijene, gejziri, vodopadi, rječice, potoci i lokve. Nestvarno, umirujuće, ugašeno od potrebe da se vlada prirodom, a ona se mudra i skromna prikriva kako ne bi izazivala ljudsku prirodu, pa se pokaže kao prava i legitimna gospodarica ovog otoka. Njezini pak stanovnici, noseći to iskustvo u svojim srcima, poštuju je i pitomu i divlju. I takav mi  krajolik godi, njegova ga melankolija nadilazi pa se u meni odražava kao divna meditativna misao, kao molitva. I mogu bosa hodati hladnom rječicom i ući u špiljicu  kroz koju prolazi – i odustati od penjanja do jednog od većih vodoskoka na putu prema Viku.

Iz Reykjavika smo krenuli ispod dviju duga, obasjani svjetlom, koje se neprimjetno gubilo.   Postajalo je sve tamnije uz kišicu koja je stalno sipila. Posve uronjena u krajolik začarano sam gledala u planine i njezine gromade koje su zaustavljene na padinama svjedočile o trenutku stvaranja, a svojim vrhovima u obliku pagoda o svetosti postojanja. Vjetar se pojačavao i kiša je počela padati snažnije.

Kad smo se zaustavili na obali, jedva sam otvorila vrata automobila kako bih izašla i zavirila iza stijene u zapjenjeni bijeli ocean. Uzbuđenje je tako strašno, ali i divno kao da gledam u početak svijeta ili kao da idem na sastanak s čovjekom kojega ljubim najviše na svijetu. Nastavljamo dalje do crne plaže nedaleko Vika. Marlis je nevjesta vjetra i s mirnim ushićenjem govori kako su ceste često zatvorene zbog vjetra i djeca ne idu u školu  i kako nitko ne odgovara za zaleđene ulice u Rejkyaviku pa hodaš na svoju odgovornost. Ispod stijena s kojih se spuštaju uznemireni pramenovi vodopada ponegdje je selo od dvije-tri kuće sa spremištima poput kućica za trolove, obraslih mahovinom i travama i poduprtim kamenim gromadama.

Dolazimo na crnu plažu i hodamo po mokrom vulkanskom pijesku. Njegovu tajanstvenu crninu kiša čini nekako blistavom i svježom, a crne vitke stijene koje izviruju iz oceana, nestvarnim, a tako čvrstim. Vjetar ih zaobilazi pa se okrećući i vrteći se podiže snažne valove. Tada se čini da vitke stijene neobičnih obrisa izviruju iz bijelog grotla oceanskih valova i pjene. Odsustvo boje ovaj prizor čini nadnaravnim i odjednom je protekla povijest svijeta i kao da prisustvujemo danu prije no što je Stvoritelj završio njegovo stvaranje.

Ovdje je veliko upozorenje o opasnosti valova zbog kojih su mnogi posjetitelji smrtno stradali. Oprezno prilazim obali pazeći na njihov ritam. No, iznenadi njihova snaga i nepredvidljivost tako da me uhvate za nogu do gležnja i smoče donji dio tijela. Kao da te vrebaju, želeći te odvući sa sobom. Ispred mene, bliže oceanu zahvatili su čovjeka i oborili ga zajedno s foto-aparatom s postoljem. No, ostao je sabran, skupio rasute dijelove svojega fotografskog postolja i posve se mokar povukao na sigurniju udaljenost. I ja sam fotografirala svojim običnim aparatom u boji, no sve fotografije koje sam snimila bile su – crno-bijele.

Vik je mjesto od tristotinjak stanovnika ispod aktivnog vulkana Katla, sklupčano ispod blagog brežuljka na kojem je bijela crkvica crvenoga krova. Kad smo se smjestili u hotel, izašla sam u mjestašce, gubeći se u uličicama koje su završavale u nečijem dvorištu bez ograda. Sve je uspavano i mirno kao da nitko ovdje ne živi. Na putu prema crkvici na brijegu nisam nikoga srela. Osvijetljena je i sklonivši se u njezin skut promatram udaljenu crnu plažu i njezine čudovišne stijene koje izviruju iz oceana. I čini mi se kao jedno veliko Stvoriteljevo gradilište na koje nije zaboravio. Kao da ga je želio spasiti od ljudi i ostaviti u svojoj nedovršenoj ljepoti, shvativši u posljednjem trenutku kako je ljudima darovao previše dovršivši svijet u njegovoj raznolikoj savršenosti. Kao prebrižni roditelj koji unaprijed daruje, a djeca stanu rasipati i trošiti.

Putujući posve sam zagledana u krajolike, gledam se u njima, a oni prolaze kroz mene, ne mimo mene i blâže nesporazume koje mogu izazvati riječi. Beskrajna polja kamenja obrasla svježe zelenom mahovinom, razlivene vode (lokve, jezerca, potoci, rijeke), dimovi oblaka i gejzira, delte razvedene crnim sprudovima, tamne planine sa snjegovima, polja humaka kao bezbrojna zaobljena poprsja, uspravna s vrhovima poput bradavica božica plodnosti, tanki put na kojem se teško mimoilaze dva vozila, neugledni željezni mostići. I islandski mi jezik grgolji kao izvorska i čista voda (ovdje je ima u izobilju i nudi se posvuda, čak se ne preporučuje kupovanje vode u bočicama). I huči kao vjetar koji suši svu tu razlivenost, namreškan i mahovinast, neposlušan i snažan − kao i zvukovi riječi koje je imenovao.

Laufskalavarđa je polje između rijeka Holmse i Skalme na kraju vulkanskoga hrpta s mnoštvom hrpica ili gomilica složenoga kamenja, gologa ili obrasloga mahovinom. Privlači svojom nesamoniklošću i uređenošću te navodi na pomisao: Čemu služe te gomilice? Nakon rasprave, ne znamo pravi odgovor. U spomen na seosko imanje koje je posve stradalo nakon jedne od erupcija Katle? Ili poziv putnicima da zastanu, poprave ili dodaju kamen na jednu od gomilica za  dobar put? Glas đ u nazivu je mjesta odzvanjao stabilno i razmišljala sam koliko je učestao u islandskim riječima. U riječi stormbođinn, kako je naslovljena slika Einara Jónssona, pojačavao je svečano i neumoljivo značenje islandske riječi složenice, koja iako je  suprotnica našoj riječi blagovijest, ne zvuči nimalo strašno. Prekrasno platno Stormbođinn (Navješćenje oluje) prikazuje  personifikaciju oluje u liku bijele figure jahačice i bijelog konja u trku nošene krilima koji rastu iz konjske glave.

Sasvim luckastu izložbu na otvorenom, u posve osamljenom krajoliku zapazila je Marlis pa smo zastali da i mi ostavimo svoj prilog. Na dugom štriku vijorili su se grudnjaci i gaćice različitih boja i veličina. Prinos goloj Majci plodnosti. Ovdje tjelesnost nije tabuizirana, česti su razvodi, ali bivši partneri ostaju prijatelji i zajednički odgajaju djecu. U nekim je prirodnim parkovima uobičajen znak zabrane za kakanje sa sličicom.

U parku Gejzir u kojem se svakih dvadesetak minuta čeka erupcija gejzira iz malenog svjetlo plavog jezera, nakon korisnih upozorenja o opasnosti pojave, ležeran je zaključak: Jer je najbliža bolnica udaljena 62 km. No, njihovo slobodoumlje ne znači kako je sve dozvoljeno i kako je sve „slobodno“ od dužnosti i odgovornosti, čuvanja baštine i domoljublja. Jedan je Talijan, slobodni umjetnik, jedne godine upravo ovdje gdje te prirodni slap, iako ga iščekuješ, iznenadi svojom silinom i visinom, svojim skokom iz nepomućena bistra jezerca i poškropi te svojim toplim kapljicama, izveo predstavu bacivši umjetnu boju u jezero i obojivši prirodni vodoskok. Pravdao se kako je to pitanje slobode umjetnosti, no bezuspješno, kažnjen je kao prijestupnik, ali i kao loš umjetnik.

Istinita priča o veličanstvenom vodopadu Gullfosu, njegovu vlasniku i njegovoj kćeri Sigridur, samo je odjek islandskih obiteljskih saga u kojima su obitelj i  priroda i svi njezini stanovnici, vidljivi i nevidljivi, skladna cjelina. Ne prodajem svoga prijatelja (a prijatelj mu je bio tako moćan da je mogao za njega dobiti silno bogatstvo) rekao je Tomas Tomasson iz Bratthola na čijem posjedu je bio Gullfoss, kada su Englezi htjeli na njemu izgraditi hidrocentralu. Njegova kći Sigridur Tomasdottir (1871. – 1957.),  jedna od trinaestero njegove djece uspjela je zaštititi vodopad i potaknuti izgradnju prilaza kako bismo mogli i danas gledati s poštovanjem u njegovu izvornu snagu i ljepotu. Široka rijeka, zapjenjena, ori se tisućama šumova, strašna i divna, dok pada u hrapavi uski kanjon i umirena i krotka mrmljajući odlazi dalje. Gullfos znači zlatni vodopad i učestalo ga prikazuju s nadvijenom dugom koja se ogleda u njegovim vodama. Pri izlasku iz dubokog kanjona, pogledala sam nebo i zagledala se u još jedan pad. Kroz pukotine oblaka svjetlost se u krupnim snopovima slijevala na zemlju.

Voda u svim oblicima posvuda je. Opijenost krajolikom drži me između jave i sna pa se probudim kad me prene hladna ljepota ledenjačkog jezera i brijega pred kojim smo se zaustavili. Jezerom plutaju modrikasti i prozirni kristali leda različitih oblika. Ovaj je ledeni krajolik samo naizgled spokojan, ispod njega teče užarena lava, a laguna podno ogromna ledenjaka nastala je prije stotinjak godina. A mnoga su jezera, ledenjačke rijeke i potoci mlađi od nje. Glacijolozi tvrde kako je moguće u vodama koje nastaju zbog otapanja ledenjaka pratiti ubrzanu evoluciju pa je tako u mlađim lagunama tek začetak života, a u starijima se već razvijaju složeniji oblici. Na natopljenu zemlju vjetar donosi sjemenke i niču biljke i stabalca. Događaju se i ledenjačke poplave pa stanovnici grade brane kako bi usmjerili vodu, a prema morenama može se odrediti – kao prema godovima u deblima – koliko se brzo povlači ledenjak. U takvoj razlivenosti mogu niknuti i mala kvrgava stabalca breza koja sam promatrala u šumama Reykjavika na putu prema Perlanu. Naličila su trolicama u usporedbi s europskim brezama vilenjakinjama.

U jednoličnoj ljepoti, u bjelini i hladnoći, u oskudici boja nevidljivo je gnijezdo zmajeva iz čijih će se jaja lijegati dobre i zle sile koje će čovjek jednoga dana morati umilostiviti i prihvatiti. Prvi su se naseljenici oprezno penjali opasnim stijenama kako bi ubrali pokoje tupikovo  jaje da bi se prehranili, a ne da bi se prejeli. Čarobnjak Hrejdmar imao je sina Ottera koji je bio vješti ribolovac, danju je bio čovjek, a noću vidra. Kad ga je u liku vidre ubio Loki u pratnji Odina i zatražio prenoćište kod Hrejdmara ne znajući da mu je to otac, lukavi je Hrejdmar tražio otkupninu u zlatu koliko stane u kožu njegova sina.  Pohlepa ga je upropastila – jer je zlato oteto od patuljka, iz utrobe zemlje, donosilo nesreću, a ne blagostanje. Vikinzi su vjerovali burnici, najmanjoj morskoj ptici tegobna života u mrklom mraku pećina – jer im je donosila vijest o opasnosti i dolasku oluje. U drevnoj kuli iz željeznog doba na jednom od Šetlandskih otoka gdje su se gnijezdile burnice našli su sklonište, nakon brodoloma, dvoje ljubavnika bježeći na Island. O ženi tuljanici, njezinoj ljudskoj zaljubljivosti i odanosti moru govore mnoge sjevernjačke legende. Kako i ne bi, pomislim gledajući ju u otvorenom vrtu za životinje poprilično udaljenom od središta Reykjavika. Kad izroni glavom kako bi udahnula, pokaže prekrasno lice i oči željne zemaljskoga svijeta, a onda nestane kao božja aerodinamična podmornica oboružana perajama, repom i nogama.

I stapam se sa svojom (Čo)vječnom Djevojčicom jer ne trebam živjeti svoj stvarni život, pojačava se osamljenost kao radost. Moji suputnici prihvaćaju moju odsutnost kao zanesenost zemljom kojom zajedno putujemo. U daljini planine lebde između neba i zemlje. U dimu, u sitnoj kišici s nakupinama bora, crnim stazama, rasutim lokvama, razlivenim potočićima i slapovima, pokojom kućom s travnatim i mahovinastim krovom. A ipak tik do nas stada  konja slobodno pasu i piju vodu. Manji su od europskih, više snažni, no elegantni. Islandski tovari kojima je podignut i spomenik u središtu Reykjavika. Spuštamo se prema vodopadima Vjetar i kiša su sve snažniji oko nas, sa zemaljskog vrtloga nazire se daljina i dubina. Kao da padamo u nebo.

Marlis je aktivistica i ima s(pas) od prekomjerne mašte pa pristajem na njezine sjajne organizacije. No, toga dana kad smo se vratili s opuštajućeg kupanja u gejzirskom jezeru u posve neuglednom selu na jugu i skupno otišli na večernju predstavu u jedan od rejkjavičkih pubova,  standby  komičari činili su mi se dekadentni do tragičnosti.  Sljedeća epizoda govori o izostanku lijepe oskudice i obilju psovki, pića i nasilnoga smijeha – i izostanku dobrih duhova.  Spremni da budu upotrjebljeni, rezervni i drukčiji iskakali su na pozornicu na poziv voditelja. Na engleskom govore shizofrenici, heteroseksualci, lijepa žena s tikovima toliko snažnim da nestaje granica između stvarnosti i glume koju ukida na kraju svog nastupa, zadigavši suknju i  vadeći dokumente iz donjeg dijela korzeta. U gledalištu koje je pokretno od šanka do pozornice i stuba na kojima sjedim i stalno se pomičem gledateljima s kriglama piva u rukama. Najveći odjek izaziva Amerikanac svojim fakofiranjem – psovkama čija mučna prezasićenost potiče komunikaciju s jednim pijanim gledateljem. Čuje se nervozni ženski smijeh i silno glasan muški. Odahnula sam dočekavši kraj, a kada je dignut konopac za izlaz, udahnula sam svježi noćni zrak na mirnoj ulici. Izašavši, pijana skupina nastavila je raspravu koja je završila svađom i tučom. Tragični teatar nastavio se na ulici. Moji su suputnici ostali u gledalištu, a ja sam se uputila mirnim rejkjavičkim ulicama u naš stan.

Draži su mi svakako svakodnevni boravci u kafiću u glavnoj ulici gdje mogu predahnuti od traganja i lutanja, ponešto zabilježiti i planirati ostatak dana. Ležerno je, stolovi su drveni s vrčevima svježe vode i staklenim čašama, gosti različitih jezika i statusa – od šljakera s juga koji galame na poznatim jezicima, krupnih crvenokosih skitnica, umjetnika s mapama i lijepim crtežima do uglađene gospode s novinama i elektroničkom opremom. Utočište od snoviđenja. Rumpl iz kojeg ponovno krećem u potragu za viškom stvarnosti koji je posvuda oko mene.

Vrativši se, nisam znala pronaći ključeve svoje kuće. Sljedeće jutro već sam bila u razredu. Luka me ponovno razveselio jednom od svojih čudesnih ilustracija. Šimunovićeva Srna, Brunhilda, jedinica Janka i Emilije Serdar, izgledala je kao razigrane djevojčica koje sam promatrala u vrtu male bijele kuće u Rejkyaviku.  Ispod  raznobojnih kapa i zarumenjelih lica bijele puti vijorila im je kosa boje ugašenog zlata. I djevojčica, moja baka Marta, oživi u srcu ove razlivene bajke. U Lukinu viđenju Brunhilde, koja je prošla u čamcu ispod duge –  i ostala djevojčica – vidjela sam ih ponovno sretne i slobodne.

Na povratku u kuću razdvajala sam se u dva različita svijeta, (Čo)vječna Djevojčica ponovno je išla svojim putem, istina uvijek spremna za razgovor, a ja sam se zagledala u crno-bijelo mekano, dlakavo i sjajno klupko svog mačka Athosa  koje je poput dalekog otoka s kojeg sam se vratila, i bliskog i dalekog, čuvalo tajnu ispod mačjeg lica prekrivenog maskom šutnje. Kasnije sam pišući o poetici Francisa Pongea, svoga literarnog suputnika na islandskom putovanju, pronalazila utjehu. Ljepota je u središtu, nikad dosegnuta, uokrug nje sve je sređeno – ona netaknuta.

Proljeće, 2019.

________________________________________________

BISERKA GOLEŠ GLASNOVIĆ, pjesnikinja, putopiskinja, esejistica i kritičarka. Objavila je pet zbirki pjesama Priětelnice moe (2000.), Sasvim blizu. (2004.), Može i bez naslova (2008.), Tihe koja se ne dvoumi (2015.) i Poštovani gospodine Abélard (2023.), slikovnicu Ružna Toja (2009.), knjige putopisa Pun ruksak oblutaka (2015.), Karpatski listići (2020.) i Šarm oskudice (2025.) te knjige eseja i kritika Lusteri i knjige (2017.) i Čitanje udvoje (2021.). Suautorica je Antologije hrvatske antiratne poezije Cvrčci u trubi (2023.).
Objavljuje u recentnim časopisima za književnost i kulturu i književnim portalima. Pjesme su joj uvrštene u zbornike i u antologije hrvatskog i inozemnog pjesništva, a osvrti na njezino stvaralaštvo u mnoge kritičarske izbore. Recepcija njezinog stvaralaštva je poticajna, održava književne večeri i predavanja, sudjeluje na književnim susretima, znanstvenim skupovima i kolokvijima. Uredila je i nekoliko zbornika i monografija te priredila izbore iz stvaralaštva hrvatskih književnika. Dobitnica je nagrada za kratku priču, esej i putopise. Članica je Društva hrvatskih književnika.