HODAČ PO VODI
Nije ga bilo teško pronaći. U vrijeme kada sam krenuo na put, svi su već znali ko je Aijet i kako do njega doći. Uputstva su bila jasna: Od Gagre ideš na jug ka Picundi. Kod sela Kolhida (da, zaista postoji naselje koje nosi ovo ime, ali nemoj da te zbuni što isto selo neki nazivaju Psahara) okreni k abhaskoj crnomorskoj obali i nakon nepunih pet kilometara doći ćeš do njegove kolibe.
Pročitao sam stotine napisa o „čudotvorcu Aijetu“, o „starcu koji hoda po vodi“, o „čudaku pred čije noge na hodočašće dolaze ubogi, nesrećni, i skeptici i fanatici svih konfesija i sa svih osam strana svijeta“. Svi koji su ga posjećivali dolazili su s dubokim uvjerenjem da neko ko može da hoda po vodi sigurno može i da ispuni njihove želje – za bogatstvom, srećnim brakom, začećem, ozdravljenjem…
Ne razlikujem se od hiljada drugih, jer i ja sam se k njemu zaputio sa željom. Ipak, vjerujem da je moj novinarski pohod drugačiji od onih koji su mu prethodili, jer moja je želja da mu postavim jedno pitanje. Da, samo jedno.
I što sam bliže odredištu, sve manje vjerujem da sam zaista tu, stiješnjen u klinu između mirisa slanog vazduha i bjeloglavih vrhova Velikog Kavkaza. Sa zakašnjenjem, dabome, ali počinjem da sumnjam u mentalno zdravlje urednika, jer niko pri zdravoj pameti ne bi platio za tekst o stvari o kojoj je već toliko toga napisano. Još manje da me pošalju na drugi kraj svijeta s jednim pitanjem za sagovornika.
Stojim podno visokih krošnji palmi ispred njegove kolibe koja gleda na pučinu. Ćutimo dok priprema čaj.
– Sviđa vam se? – prozborio je na ruskom.
– Odličan je – rekoh bez razmišljanja.
– Jednom mjesečno brodom dobijam novu pošiljku. Nema boljeg od ovoga što raste na plantažama u zaleđu Batumija.
– Vjerujem. Premda, ja i nisam neki poznavalac čaja…
– To nije važno. Svakako niste došli zbog čaja.
– Ne, nisam.
– Onda? Koja je vaša želja?
– Da mi odgovorite na pitanje koje vam, ubijeđen sam, niko do sada nije postavio.
– Sumnjam da nije, mladiću – reče Aijet smiješeći se – ali hajde da čujem.
– Imate li vi neku neostvarenu želju? – istovario sam konačno svoj novinarski prtljag.
– To me zaista niko nikada nije pitao! Oni koji dođu uvijek pitaju i traže nešto za sebe.
– Dakle? Ima li čovjek koji hoda po vodi neku želju?
– Želio bih da mogu da se okupam u ovom moru koje gledam svakog dana.
____________________________________________________________________________
BERISLAV BLAGOJEVIĆ odrastao je i školovao se u Brodu, Pančevu i Banjoj Luci. Magistar je geografskih nauka. Prvenstveno je prozni pisac, ali piše i poeziju, eseje i književnu kritiku. Najvažnija djela: Revolucionar (kratke priče, 2012), Tiši od vode (roman, 2013), Mi u magli (poezija, 2015), Bumerang (roman, 2016), Upoznajte Gagarina, najšašavijeg psa u svemiru (ilustrovani roman za djecu, 2019), Monument (kratke priče, 2020). Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja od kojih su najvažnije: stipendija Fonda Borislav Pekić (2012), prva nagrada za kratku priču književnog konkursa Susjedi u organizaciji Gete instituta i Francuskog instituta u BiH (2010) i prva nagrada za najbolju kratku priču u regiji (2011) na konkursu časopisa Avlija iz Crne Gore. Prvi roman Tiši od vode ušao je u uži izbor za NIN-ovu nagradu 2013. godine. Učestvovao je na književnim festivalima Bibliobus (2012) i Kikinda short (2013). Učestvovao u radu Međunarodne književne kolonije Tršić 2014 u organizaciji Srpskog književnog društva, čiji je član od 2015. godine. Besjedom je svečano otvorio XVIII Međunarodni sajam knjiga u Banjaluci 2013. godine. Djela su mu prevođena na nekoliko svjetskih jezika: makedonski, malteški, španski, poljski, engleski, njemački, italijanski i japanski jezik. Uređuje sopstveni književnički blog. Živi i radi u Banjoj Luci.
čovjek-časopis 