Tag: Bekim Sejranović

JE L’ TI ROD?

Počinjalo je ljeto 1985. godine, a ja sam završavao osmi razred u O.Š. “Braća Ribar” u Bosanskoj Gradiški. Tu sam pohađao samo posljednju školsku godinu, i, da budem iskren, bila je to jedna od najduljih i najmučnijih godina u mom životu. Prvih sedam školskih godina išao sam u O.Š. “Zaim Mušanović” u Brčkom, i baš kad sam skupio hrabrost da se približim djevojčici u koju sam bio zaljubljen još od trećeg razreda, preselili su me k ocu u Bosansku Gradišku. Toj sam djevojčici tajnim kanalima slao poruke, nezgrapne i iskrene izjave dječačke ljubavi ispisane na komadu papira. Jednom smo čak otišli u kino, doduše s još nekoliko njenih drugarica i mojih drugova, ali nikad se nismo poljubili.
Vidio sam je ponovo nakon više od 25 godina. Izgledala je skoro isto kao i prije, ali ipak sam je jedva prepoznao. Možda jer sam se ja promijenio, razmišljao sam filozofski.
Teško sam se privikavao na novi obiteljski život kod oca i na novu školu i nastavnike, koji su me, uistinu bez ikakva razloga, maltretirali. Shvaćao sam ja da te, kad si negdje novi, svi žele testirati, vidjeti s kim imaju posla, ali bilo je tu i nekih drugih razloga kojih sam postao svjestan tek mnogo kasnije. Najgori je bio nastavnik fizike. Lupao mi je čvoke, vukao me za zulufe, nazivao me klempom, iako je zapravo sam imao klempave uši. Poslije je, u ratu, nastavio maltretirati ljude, samo ovaj put odrasle pogrešnih imena.
Pred kraj osmog razreda obično se ide na ekskurziju o kojoj svi maštaju da će im donijeti prva “prava” ljubavna iskustva, ali naš razred nije išao. Sad se više ne sjećam zašto. Ipak, nas desetak momčića dogovorilo se da ćemo na ljeto, kad nastava završi, otputovati skupa na more. Tada nam se činilo da ćemo zauvijek biti povezani nekom posebnom niti, drugarstvom koje nikad neće izblijedjeti. Sjećam se još uvijek tih lica, ponekih imena i pokušavam zamisliti njihove živote. Najčešće se pitam što im se desilo za vrijeme rata. Nagovarali smo i djevojčice iz našeg razreda da nam se pridruže na putovanju, ali se one, znajući da im roditelji ne bi dopustili, nisu usuđivale ni pitati ih.
Prilika za besplatno ljetovanje iskrsla je u obliku odlaska na Saveznu omladinsku radnu akciju u Savudriju pokraj Umaga. Dogovorili smo se da odemo tamo, jer, kako smo saznali, Savudrija je na moru i moći ćemo se kupati svaki dan. Gradiška je slala brigadu od pedesetak ljudi i nije bilo nimalo lako ubaciti se u tu reprezentaciju, jer velika je čast otići na radnu akciju i pomoći u “izgradnji svoje domovine”. Tužno je kako te riječi danas zvuče patetično i naivno, a ne bi trebale. Protekla desetljeća od nas su napravila cinike, to treba priznati.
Otac je odlazak na radnu akciu (nakon neuspjelog pokušaja da me pošalje u vojnu školu) smatrao još jednom prilikom da se naučim redu, radu i disciplini. Potegnuo je vezu kod komšije Žarka s drugog kata koji je bio neki guzonja u općini. U međuvremenu su moji školski drugovi jedan po jedan odustajali od našeg dogovora. Jedan će radije sa starcima na more, drugi kod bake u Crnu Goru, treći se mora spremati za popravni… tako da sam ostao samo ja. Ni meni se tada više nije išlo, što ću tamo sam i bez drugova, a i kad malo razmisliš, ipak je to mjesec dana rintanja usred ljeta. I ja bih radije na more ili k djedu i majci u Brčko. ali otac nije htio ni da čuje, bilo ga je sramota pred komšijom Žarkom kojeg je bio zamolio za uslugu, a sada neću da idem.
– Pa jesi l’ ti normalan, prvo si navro da hoćeš da ideš i ja ti sredim, a sada, gospodin, neće. Ima da ideš i ne vraćaj se bez udarničke! – grmio je moj stari po stančiću koji je dobio od poduzeća “VP Sava”.
I tako sam otišao na svoju prvu i posljednju radnu akciju. U Savudriji smo bili smješteni u velike vojničke šatore “Kozara”, a uz našu brigadu bile su još tri, i to iz: Virovitice, Grocke i Temerina. Radili smo na iskopavanju rupa za borove mladice. Svaka rupa morala je biti 90 cm duga, 90 cm široka i 90 cm duboka.
Sunce je pržilo po žarkocrvenoj istarskoj zemlji ispod koje je posvuda izvirivalo sivobijelo kamenje, mi smo zamahivali krampovima iznad glava, a harmonikaš Šemso stajao je nasred ledine i svirao nam zatvorenih očiju. Najprije bi svirao borbene, a poslije bi prešao na sevdalinke i narodnjake uz koje se iz nekog razloga bolje kopalo.
Već drugog dana počeli su mi pucati žuljevi na rukama pa sam narednih nekoliko raznosio vodu, što je također bilo prilično naporno.
Sprijateljio sam se s jednim Acom iz Grocke koji je bio nekoliko godina stariji od mene i koji mi je pričao da mu je otac umro od ciroze, majka mu se objesila i da on brine o mlađem bratu. Zaljubio sam se zatim u jednu djevojku iz virovitičke brigade koja se zvala Dunja Puškaš, imala pomalo kose oči, kratku kosu s dugim šiškama koje je tjerala na desnu stranu i napućene usnice. Bili smo skupa nekoliko dana, ljubili smo se u mraku iza logora, u žbunju pored terena za nogomet, hodali držeći se za ruke po plaži, kupali se, sunčali, smijali se jedno drugom bez razloga, gledali se kradom na postrojavanju i dizanju zastave, dogovarali kako ću je posjetiti poslije radne akcije. Pitao sam je da li joj je išta u rodu Ferenc Puškaš, ali ona nikad nije čula za njega. Predložio sam joj da pita svoje roditelje, oni će sigurno znati, ali nju to kao da nije zanimalo.
A zatim mi je jednog dana, poslije večere, rekla da se više ne možemo viđati ne navodeći razlog. Ja sam patio i pokušavao se zaljubiti u neke druge djevojke, ali nije išlo. To nikad ne ide. Ni tada, ni sada.
Kad mi je nedavno izašao roman, bio sam pozvan u Gradsku knjižnicu u Umag na književnu večer. Poslije čitanja ostanem s nekoliko posjetitelja i poznanika, večeramo, pijemo vino, razgovaramo o svemu i svačemu kao što to već biva. Ujutro sam trebao putovati u Ljubljanu, jer i tamo me čekao nastup na jednom festivalu. Bio sam mamuran i neispavan, pomalo sjetan, sijalo je jesenje blago sunce i ja ne planirajući, umjesto prema Kopru i Ljubljani, skrenem lijevo prema Savudriji. Ne prepoznajem krajolik, tek kad vidim jednu borovu šumu pomislim kako sam možda neke od tih stabala i sam zasadio. Pomislim i na Acu iz Grocke i pitam se što li se njim desilo. Je li postao alkoholičar, nacionalist ili se možda objesio? Da li me se sjeća?
I ponovo se u mene zabode oštrica davno iščezle ljubavne boli i opet se pitam: zašto me je Dunja Puškaš ostavila tog ljeta? I da li joj je išta u rodu Mađar Ferenc Puškaš, najveći golgeter svih vremena.

BEKIM SEJRANOVIĆ (1972 – 2020.)

Bilo je to u ona vremena kad sam bio mali. Rastom. U školu još nisam bio pošao i život je bio jednostavan. Nisam čitao, nisam pisao, ponekad bih gledao slike, crtao i maštao vidjeti golu ženu. Uživo. Granice svijeta bile su skoro istovjetne s ogradom oko naše avlije. A ona je bila velika. Imala je svoj urbani, cementirani dio, zatim ruralni, s travom, cvijećem i povrćem, čak i pokojim kukuruzom, a imala je u džunglu, odnosno stabla raznolikih voćki po kojima bih se ja pentrao. I to je bio cijeli svijet sa svim svojim geografskim i klimatskim varijacijama ovisno o godišnjem dobu i mome raspoloženju.
Ja sam bio kralj tog svijeta. Moćni gospodar travnjaka i vrhova krošnji jabuka i kajsija. Neko vrijeme sam imao i jednog mačka koji mi je bio vjerni pratilac u avanturama. Onda sam ga jednog dana pogodio ogriskom od zelene jabuke posred trbuha iz čista mira. Iz obijesti. Jer sam bio mali rastom. Mačak je otišao, nikad se nije vratio. Ne bih ni ja na njegovom mjestu.
Od svih voćki ja sam najviše volio zelene kajsije. Volio sam ih i kad su bile maaalo, malkice zrele. Verao bih se po krošnjama naših kajsija i tamanio njihove plodove po čitav dan, i mačak se verao sa mnom dok nije dobio otkaz.
Jednom tako, popnem se ja na kajsiju koju smo zvali “rana”, jer su njeni plodovi sazrijevali par sedmica prije ovih drugih. Već sam bio potamanio kajsije po nižim granama, pa sam se morao penjati sve više i više, nogama i rukama prošaranim modricama koje sam zaradio u svojim avanturama. I tako sve do samog račvastog vrha gdje sam udobno mogao smjestiti svoju kraljevsku guzicu. Tu je sve bilo puno velikih i sočnih kajsija, maaalo, malkice sazrelih. Najboljih.
Nakon što sam potamanio koliko sam mogao, nakon što mi se trbuh napuhao poput mješine i počeo proizvoditi čudne zvuke, a bogami i vjetrove, shvatio sam da je bolje da siđem na vrijeme. Tek tada shvatim da ne znam kako. Prvi put sam se bio popeo tako visoko. Grane ispod mene bile su tako daleko, a moje noge kratke i trbuh težak. Osjećao sam se potpuno bespomoćno. A kada je kralj bespomoćan jedino što mu preostaje je da se obrati Bogu. I ja odlučim u pomoć pozvati Boga.
– Majka! Maaajka! – počeo sam i ne tako glasno.
– Majka! Maaaajka! – ovaj put glasno i nestrpljivo.
Da bi te Bog čuo očito si morao biti glasan i uporan.
– Pa majka, hoš doć više! Maaaaaajka! – ljutito i razmaženo.
U to se pojavi moja majka, na vratima naše kuće. Majka je pravi gospodar kuće i avlije. Kad ona, recimo, hoće da pomete avliju, ni ja kao kralj, a ni mačak nismo smjeli hodati po njoj sve dok ona ne počisti svaki ćošak. Majka sa svojom slamnatom metlom. Ona je u stvari bila mama od moje mame, ali ja je zovem majka. Zaključio sam da ako sam ja kralj avlije, onda je ona Bog.
Najprije se pojaviše njene oči, uplašene da se meni nije nešto “nedajmibože” dogodilo.
– Molim! Šta je bilo? – još uvijek uplašeno.
– Ne mogu sić! – odgovaram ljutito. – Pomozi mi da siđem.- već sam prešao u plačljiv ton.
Tad se nešto u toj krupnoj i visokoj ženi pokrenu. Kao u pravih bogova iz njenih očiju sijevnuše munje dok je silazila niz stepenice.
– Polahko sine… de polahko… sad će majka.- govorila je oblačeći papuče na zadnjoj stepenici. Vukući starim papučama po betonu ona napokon dođe ispod stabla i poče me voditi umirujućim glasom:
– De sine, de… Evo stavi nogu ovdje… de. De sad ovdje… Tako… De, de još malo, još malo… Eto…
Nije mi više ni trebala govoriti, ali činilo se poput neke novootkrivene igre. Bilo je zabavno slušati majku i upravljati se po njenom glasu i jedva sam se čekao baciti joj se u naručje. Ali još dok sam bio na stablu, čim sam joj bio na dohvat ruke, majka me ščepa svojom jakom rukom.
– Jebo te babo babin… – i one munje u njenim očima opet sijevnuše.
– Hoćeš li se ikad više penjat tolko, arsuze jedan!?- i dobih udarac teškim majkinim dlanom po kraljevskoj guzici. Ali to nije bilo sve. Bogovi u našim krajevima su nemilosrdni kad se naljute.
– Sad ćeš mi pravo fasovat! Ne mogu ja tebe svako pola sahata snosit s kajsije. Neš ti mene više zahandravat! – odjekivao je majkin promukli sopran preko avlije.
I tako, dok sam ja drečao koliko god je to bilo moguće i zvao djeda u pomoć, majka me je vukla prema dunji. A ja sam znao što to znači. Majka će odlomit štap “tunjovac” i napraviti nekoliko šara po mojoj “kraljevskoj”, a ja ću vrištati i preklinjati i obećavati: “neću više nikad, neću više nikad majka…”. U to bi se obično pojavio djed, moj dobri duh spasilac, čija je moć bila daleko ispod majkine, a ponekad čak i moje. Ipak, njegovo molećivo:
– Nemoj ba majka… Pusti dijete… Ih, jesi mi i ti neka… – uglavnom bi pomagalo.
Ona kao i obično popusti djedu i mojoj pretjeranoj vriski. Otišao sam, onako uvrijeđen, u spavaću sobu, pokrio se svojom plavom dekicom na kojoj su bili bijeli psići, kupljenom na dan kad sam rođen i zaspao. Pravo je čudo kako djeca kad fasuju i otplaču slatko i brzo zaspe.
Kad sam se probudio, već se spuštao mrak, a majka i djed su u to vrijeme obavljali svoje rituale. “Drugi dnevnik” u 19:30 da se djed informira o događajima u nas i u svijetu, a uz to je obavezno išla turska kahva i “57” koji se dimio poput svih parnjača svijeta.
Ja izađoh iz spavaće sobe sramežljivo, još natečen od plača i spavanja. Pogledah tada u majku, ona me gledala nekako tugaljivo, kao da moli da joj oprostim. Nakon tog kratkog trenutka, ona poviče nekako nesputano, možda pomalo i trapavo:
– Hodi ti nani svojoj! Ne da njega nana za milijarde!
I ja skoro ponovo zaplakah. Sav naježen bacio sam se majki u krilo, a djed me nespretno, samo njemu svojstvenim načinom, škakljao po trbuhu. Ja sam onda majku ljubio u obraze, smijao se i grlio je. A djeda sam ljubio po ćelavom tjemenu na što se on hihotao, a majka odmahivala rukama i kroz smijeh govorila: Aman, aman…

BEKIM SEJRANOVIĆ (Brčko, 1972 – Banja Luka, 2020.), iz zbirke priča “FASUNG”, Naklada MD, 2002.