Čitav život moja majka
ostavljala je Priče
da me čuvaju.
Na svakom koraku.
Moje tijelo je izbodeno njenim skaskama
(Neuhvatljiva majčinska akupunktura!)
Samotvoreći Bal pod maskama,
Karneval i zaštitna aura…
Prekriven kao uniforma maršala
Ordenjem njenim – zaštitom od zala.
Svikni. Tu je svaka logika tanka:
Majka je uvijek pomalo šamanka.
Priča mi majka:
Kad sam te rodila
bilo je šest i dvadeset ujutro.
Nije mi odmah krenulo mlijeko.
Dešava se to.
Pored mene je ležala mlada Ciganka.
Ja sam imala dvadeset, ona osamnaest.
Porodila se nekoliko sati prije.
Rodila sina Zdravka.
Kad su mi te donijeli
Okrenula sam se i zamolila
Ženu koja je ležala do mene,
mladu Ciganku,
Da te podoji.
Uzela te u naručje kao da si njen.
Tako bih i ja njenog Zdravka,
I podojila te.
Sjutra je i meni krenulo mlijeko.
Ali, zapamti, tebe nije prvi put
podojila majka, nego Ciganka.
Naći ćeš se ovamo, onamo,
čućeš u životu svašta
Ko zna što će Priče biti
Kada budeš imao moje godine.
Lako je biti loš, kaže uz osmjeh.
Ti nemoj tako.
Zapamti sve što je za pamćenje
Onda nikad nećeš pogriješiti.
Cijelo djetinjstvo gledao sam je
kako dolazi kod moje majke
sa svojim Zdravkom.
Dok su njih dvije divanile
Moj brat po majčinom mlijeku i ja smo
igrali oko zgrade.
Naučio me je kako da kamen bacim dalje.
Ja njega ničemu nisam naučio.
Zelenooka i ćutljiva.
Majka je za nju odvajala robu i hranu.
Uvijek bi joj dala i neku šminku,
karmin kupljen za nju…
Kad smo Zdravko i ja imali po deset godina
Njena čerga je otišla u svijet.
Nikad je više nisam vidio.
Moju Ciganku koja me je mlijekom
naučila toliko toga.
Kada sam sve ovo
Nekoliko decenija kasnije
Ispričao svojim prijateljicama
Rekle su mi da nisu sigurne
Da bi uradile isto.
Danas je drugo vrijeme.
Ali, takve su bile te godine,
Takva je bila moja majka.
Prirodna ljevičarka. Njena šarena roba.
Prosvjetitelji vrli uvijek pri ruci
Sedamdesetih je sve moglo da se proba
Ako ćeš čovjeku uvijek pomoći na muci.
Ne znam kako se to zove sada
Al nas je grijala ogromna Nada.
Vjerovali da pada Nepravda i Sila.
Neka se Praznina smiluje na nas!
Tada je i Laž ljepša bila
Nego što je istina danas.
Uvijek sam bio ponosan
Na tu kaplju ciganskog mlijeka.
Moj imaginacijski alibi:
Tome pripišem svaku melanholiju
Koja me začudi
I svaku noć koja se ne da.
BALŠA BRKOVIĆ (Podgorica, 1966.), iz zbirke pjesama “CRNO IGRALIŠTE”, Nova knjiga, 2017.
čovjek-časopis 