PJESMA AZERA TIPURE: DJETINJSTVO, RIJEKA

Povratak nije bio kako sam pamtio.
Sve je manje, skučenije.
Gdje su one šume
(tu smo brali cvijeće za kuće)
i igralište od livade?
Gdje sam tu ja
mršavi Rosi što šutao je lopte?
Gdje su svi? Bertoni – Kempes – Brio – Đentile?
Lepršavi Juventus bio je u modi,
Platini ali Bonjek nije (Poljsku u mom srcu
pjevali su stariji u Kulušiću, mi smo znali za Džuli)

Gdje su Kristijan i njegovo moćno njemačko biciklo?
Drug Marko i Anamarija, sestra mu starija,
moja prva voljena – jednom sam držao glavu
u njenom zagrljaju ili samo sanjao da sam
u krilu anđelu. Zvao bih je ponekad telefonom
i spuštao slušalicu na njeno molim.
Ne pamtim nijednu riječ njoj upućenu,.
to je bilo vrijeme kad su boginje još bile na nebu.

Gdje je Tomo sa svojim motorom
i svitom žena što ih sebi dovodio?
Hvatali smo im ciku pod otvorenim prozorom,
kakve su to nektare pile, šta im je radio
da su onako govorile
daleko iznad mjera naših želja.

Tonči – Cigo, kapetan broda.
Kružila je legenda – danima je plivao u moru
dok nije naišla Karpatia, gospa-vidjelica brodolomaca.
Žena mu Stana. Ozbiljna, stroga, ne znam
šta je radila, možda učiteljica. Vozila je Pežoa.
Vrtlarila. Uživala u kolonadama kapetanske kuće.

Crni Benito, nije Musolini
taj nije hodio, samo je trčao,
vijorio. Ćaća mu je stalno bio u bijeloj
potkošulji, a kuća pored prodavnice,
gdje smo pili koktu i sok od šljive.

Gdje su susjedi mirni podstanari Nada i Mirko?
Njihova blijedozelena parkirana Lada
banjalučke table nije mijenjala kao da je znala
da Krajina je čeka.
Ili Ingrid? Prva koja u imenu
nije imala -a na kraju.
Uzalud je lastiš igrala, za nas nije bila žena.

Jakov zvani Ni me volja, jedva bi se s nama
igrao. Pamtim mu oca mehaničara Antu, vječno
u plavom zamazanom kombinezonu i tihu
majku, Talijanku. Odselili su prije mene
u Pulu, Italiju.

Kod Ante visio je brko Todor
s dvosjednom Opel Mantom plavom,
holandske žute table,
zamišljao sam da igra za Fejnord.
Za njim se govorilo da je Srbin.

Mevludin iz drugog naselja?
Iz nekog bosanskog sela došli su on i njegova
majka, pokrivena.
Malo smo ismijavali zbog imena,
možda zato nikad nije dolazio nama, samo mi njemu
kroz šumu.

Adže Mujo – Mustafa, crveni Ford Kapri.
(nije ga auto činilo čovjekom, to je samo
u mojoj dječjoj mašti)
Vozio me na prvu utakmicu na Kantridu,
igrao je naš Velež, Bajević pred penziju.
Dva je gola zabio ali nije bilo dovoljno, to je bila
ona Rijeka što je umalo izbacila Reala
iz Kupa UEFA (u revanšu stara priča, malo do sudija i penala, malo do kralja
i gola u gostima).

Za curu ili ženu imao je Branku, raskošnu plavušu,
toliko dobru da su mi okolo psovali strinu.
Govorili su poslije da njemu sličim, u svemu
evo sjećam mu se lika i veći je frajer.
Učio me da Dinastiju ne gledam i nijednu dužu
seriju, kaže uvijek pretjeraju.

Umro je mlad tamo potkraj ovog vamo rata.
Za par dana stigli su lijes i njegov kofer u zavičaj
(Branke nije bilo, zadnji put je nije ni spominjao)
Dali su mi njegove fotografije i stručne knjige,
neke manje poznate Ruse i pisma zaljubljene
portugalske redovnice.

A ja sam samo bio na čekanju da oružje
otutnji, da preživim
i odem, odem na more njemu –
Rijeka je bila moja Amerika.

_______________________________

AZER TIPURA, rođen u Rijeci, živi i radi u Mostaru. Objavljuje pjesme u časopisima i po internetu.

POEZIJA AZERA TIPURE

U ZAGVOZDU, PERI GUDELJU

Tek sinoć kasno otkrih
– tim draže –
pjesmaricu zmija i krša.
Ojutros s naviljcima šušnja
skačem preko drače
da u podne nema živa stvora
sem pjeva zrikavca
ispod naherene kamene dače
čiji se uski prozori
propinju
da vide mora.

***

PISMO IZ ŠPANIJE

I dalje ti
ranjen
držim odstupnicu na Ebru

Why Carmela
why

Kašljem
Veliki poraz
za sve sitne
– unaprijed izgubljene –
pobjede

I gore knjige za Crveno-crne noći
što ne istrajaše
do Pazolinijeve Zore
– zalud-nade –
jer rijeka kad uteče
u more
nije više rijeka
nego neka
dvorana ogledala

gdje su izgubljene
sve velike riječi

ili odgođene.

***

ZELENGORA

Šta je sve djece izrodila Sierra Maestra
– ta bremenita Marxova žena –
zaigrane bomb(on)e slikajuće
samodopadne
Cheom tetovirane;
Ispljunute iz mliječnih bedara
na žedne šankove, crne kože
vječne Metallice,
na pedale Wolta,
zaštitare.

***

DIVLJI U SRCU

Onu drugu mene
ugrabio Kejdž
iz kaveza

Svevijoreći odjahali
do Arizone
gdje je ulovio i iskaišao
par zvečarki
pa mu šila jaknu
dok je usnama
sušio znoj
s mog porculanskog vrata.

***

JEDNO TIBERIJEVO ČITANJE

Litica Kaprija.
Pognut u hladu baldahina
strogo čita
još jedan od glasova
sa svih ivica
svog svijeta.
Juče maglene izvještaje
Iz teških germanskih šuma,
danas suho, pilatovsko
pranje ruku iz Judeje,
pristiglo od glasnika
tri dana prašnjavog,
koji drhtavo čeka
Njegovo mumljanje u bradu,
kad, gle! –
Iznenadno dizanje pogleda
na kamenčiće arhipelaga
u modrom obzorju:

bio je kao neki titraj
u zraku,
bljesnuće,
neki neznaj
lazarske pobjede nad smrću.

__________________________________________________

AZER TIPURA rođen je 1973. u Rijeci. Od 1983. živi u Mostaru. Radi kao profesor historije u srednjoj školi. Intenzivnije piše poeziju od vremena korone. Prvi put ozbiljnije objavljuje u javnosti.