AINU: LJUDI
Lezi u duboku travu i zatvori oči
Udahni zrak neizvjesnosti
budi mirniji od Tihog oceana i planine Fuji
Od tada
otopit će se i onaj ledeni vrh
a ti nećeš znati
utopit će se i ona daleka zvijezda u valovima
leda, a ti nećeš osjetiti.
Budi miris trešnjinog cvijeta
koji će da oživi onu blistavu noć
i njene krupne pospane oči
koje te gledaše i koje ti gledaše
pod oblacima dalekog neba.
Osjeti dodire travke na svome licu
koji te lagano škakiljaju.
Zamisli one ocrtane linije po njenome tijelu
kojih ćeš se vječno sjećati.
Nacrtaj je i oživi.
Pošalji u Zemlju mirnih snova,
Oprosti joj noći u tuđem zagrljaju
I budi onaj jedan cvijet usred ogromne živice.
Budi njeno utočište.
A sada, otvori oči
Ustani iz duboke trave
i pusti neka te večernji lahor vodi putevima novim.
Nije joj još vrijeme,
A kada bude, otkači lance i pusti je neka ide,
Možda je tamo negdje sunce
nad snijegom otopilo i njenu tugu
Možda je svoj miris pružila onome
koji ju je slomio.
Za sve vas – tako je trebalo.
*
Upita li te nekada neko
koju bi uspomenu,
kada bi mogao,
oživio?
Znaš li šta ćeš mu reći?
***
VRABAC
Promrzli vrabac je poletio
Na kalendaru
stoji decembar.
On je bez imena i prezimena
Nestao.
I od tada sve više i više nestaje.
Neće ga biti ni sutra
Ni 1. januara.
Na papiru je tek svoj potonji Vlasnik.
Tijelo bez gospodara (uma).
Oganj srčanih komora.
Osvrće se oko sebe
I svi oko njega negdje žure
Ni mrak im ne smeta
Ne smeta im ni on
Iako ih uporno sapliće.
Stranac. Već sada i starac.
Spava otvorenih očiju.
Kad se vrati s pijace
nikad ne isprazni kese.
Spaziš li ga?
/Ne moraš da pobjegneš,
a da nekamo stigneš/
Promrzli vrabac je poletio
Na kalendaru
stoji januar.
***
UMORNI KONJANIK
Ima nešto čudno
u ovoj zimskoj noći –
Zavijaju pohlepno vuci.
I vuci i jauci.
Zadrhtalo,
Okamenjeno srce,
kao vatreno đule
Pogodi ranjenika.
Zaokupljeni praznim prostorom
Ne bivaju stvarni ožiljci
U svijetu koji nije tvoj ništa te ne dotiče.
A duša nema ništa s tim.
Zaspe i budi se: prazna i ništa.
Prazna noć, prazna i ona.
Prazna žena i prazan čovjek.
Umorni konjanik
Tek pogođeni ranjenik
u praznoj noći
Put svoj će naći.
Tek da želje “razmaženog djeteta”
razbije na dijelove.
Onaj koji nas tjera da plešemo
gleda svjetlost u očima
i onaj pogled
iako blijed
kao i svaki posljednji drhtaj pred spavanje.
***
ISTINA
Mirno je
sasvim mirno
bez boli počinje novo jutro.
Licem ka tami okrenuto
Ali tiho, stameno.
Pokupi zlatno klasje,
zamotaj novo ruho
i ćuti
čekaj
sanjaj.
Od starog nastane novo
bezgriješno,
pravično,
usnulo.
Jedan je koji odlučuje,
jedan je koji osuđuje.
Oni su samo od onih što žele
ka izvoru istine
preplivati more neistine.
______________________________________________________________
ARNELA ŠABANOVIĆ rođena je 1991. u Zenici. Magistrica je matematike i informatike koja svoje slobodno vrijeme ispunjava pisanjem poezije. Pjesme su joj više puta nagrađivane i pohvaljene, a neke od njih su objavljene u časopisima Narativa i Afirmator te u zbornicima „Rukopisi 43“, „Silasci u godine – Memorijal Avdo Mujkić“, „Carpe Diem“ i drugima.
čovjek-časopis 