SJEĆANJE NA FILDŽAN KAFE
Petak je. Sjedim u kafiću Michelle i čekam Edinu da se napokon pojavi. Nerijetko ima naviku kasniti, baš kao što ima naviku potom se pojaviti s poklonom izvinjenja onima koji čekaju. Ovog puta, mene je obradovala buketom cvijeća. Muškarcima se rijetko poklanja cvijeće, a ženama divne priče, stoga prijateljicu koja kasni častim pričom koju sam veoma davno čuo. U Turskoj ljudi često kažu, počinjem pričati Edini, da kafa sa dragom osobom može nositi sjećanje i do 40 godina.
Sama pripovijest počinje na Üsküdaru, s Bilge Jusufom i grčkim ribarom Steloom koji se igrom slučaja zatekao u maloj ribarskoj kafani na Eminonu mostu. Kažu da je kalendar pokazivao 1895. godinu, mjesec vreli ljetni, kada je jedan osmanlijski zaštitar ušao u kafanu i povikao ugostitelju “Jusufe, svima po kafu od mene, samo ovom grčkom izdajici ne! Njemu je i novac za dati k’o i kafom ga počastit, haram.”. Bilge Jusuf odmah se prihvati dužnosti i spravi kafu za sve u njegovom lokalu i krenu je služiti, pa ipak kada krenu poslužiti kafu ribaru Stelou, zaštitar ga napade “Zar nisam rekao da je njemu i kafu ponuditi haram!” i već posegnu za svoju sablju u gnjevu. Jusuf, s oštricom na vratu odgovori smirenim glasom “Ne dajte vi svog ćejfa gospodine, vaše kafe ja sam već poslužio, a ova nije od Vas, ona je od mene i neka je halal!”, na što skromni ribar zahvalno, u tišini, pogleda Jusufa.
Godine su prošle i kako to već ide u ovim zemljama krvi i meda, 1905. počeo je ustanak s grčkog otoka Samos.
Ferit paša poslao je svoje vojnike na otok a među njima bi i Bilge Jusuf, više po dužnosti nego svojom voljom. To se odmah u boju vidjelo, jer u toku ustanka, već u prvoj obrani Jusuf bi ranjen te zbog teških povreda provede dvije godine na otoku Samosu u rukama Grka kao zatočenik. Pri kraju druge godine izvedu Jusufa na zatvorenički pazar.
Tamo, u gomili onih koji su tražili izgubljene članove porodice i kojima su potrebni kršni radnici Jusuf nije vrijedio mnogo, a Grci ga kao zatočenika nisu željeli još dugo čuvati na životu. Licitacija poče i stari grčki licitator krenu brzim jezikom proplitati i ponavljati ”7 zlatnika!”. Tišina. “5 zlatnika!” poviknu prodavač ovog puta još glasnije. Tišina. “3 zlatnika…” i muk. Potom se iz gomile javi glas “Dajem 10 zlatnika za tog vojnika. Oslobodite ga.”
Tako oslobode Bilge Jusufa pa ga uvedu u kočiju, i usmjere na put. Neko vrijeme kasnije, nakon duge i teške vožnje kočija zastade na morskoj obali te se začu glas ”Slobodan si Jusufe.” a Jusuf u iznenađenju pogleda onog u rukama čije milosti se našao. ”Ko si ti stranče, i zašto me sa slobodom ponovo sprijateljio?” upita, a na to mu Grk odgovori “Ja sam onaj kojem si prije 12 godina halalio jedan fildžan kafe.” Tu poče neobično prijateljstvo koje je trajalo, a pri svakom posjetu dvojice nesvakidašnjih prijatelja na stolu je uvijek bio po fildžan kafe, koji su pili dok su pričali priču o svome poznanstvu, narednih 40 godina.
Koliko će sjećanje na kafu s Edinom trajati, hoće li iz njega nekom drugom prilikom da proizađe neka druga priča ni ja sam ne znam, niti mi je znati. Stoga najbolje što mogu da kažem jest: to je priča za neki drugi fildžan.
***
SVETA MUDROST
Pripremam kafu. Razmišljam zašto su “Sveta mudrost” bile prve riječi koje sam izgovorio jutros, u onom bunilu, prelazu iz slojeva sna u pojavnost. Svjestan sam dvojakosti onoga što je iz mene izašlo, te si priznajem da sam izgovarao ime hrama u kojem se moj san odvijao, koliko god osjećao u tom trenu da dostižem značaj riječi “Hagia Sophia”. Viđenja i osjećanja iz moga sna najbolje bih mogao da opišem kroz jednu od mnogih priča hramu.
Kažu da godina je bila 1847., a mladi sultan Abdul Medžid I je htio utemeljiti smjer svoje vladavine u carstvu koje je počelo slabiti, te je najbolji način za takvo šta vidio u restauraciji džamije koja je proživjela više od tisućljeća izloženosti promjena. Za ovaj pothvat sultan je naredio svojim podanicima da pronađu najbolje arhitekte vremena pa su tako, nakon dugog i temeljitog traganja, posao dobila braća Fossati.
Gaspar i Giuseppe. Rodom iz Tessina u Švicarskoj, arhitekturu rimske i renesansne građevine izučavali su u Milanu, dok su na dobar glas došli svojim restauracijama na pravoslavnim građevinama u St. Petersburgu. Po dolasku u Istanbul ambiciozno su započeli svoj rad sanacijom pukotina na kupolama Hagía Sophie, zamijenili sultanovu ložu koja je bila tu od Mehmeda II, dodali poseban ulaz za sultana, sagradili galeriju te muvakithan, sahat sobu.
Kažu da su, preuređujući džamiju, jednoga dana Gaspar i Giuseppe primijetili da se ispod površinskog sloja zidova hrama nalaze mozaici onih koji su se izvorno molili u hramu. Braća, impresionirana onim što su pronašli i sjajnim stanjem u kojem se njihovo otkriće nalazilo, odlučili su u potpunosti otkriti pločice zlatnog mozaika i pozvati sultana da ih vidi.
Kada je Abdul Medžid došao, baš poput arhitekata, s velikim je oduševljenjem promatrao mozaike, barem na trenutak. S problemima u carskoj riznici, i negativnim glasom na ulicama, zlatni mozaici su bili posljednje što mu je trebalo. Stoga je sultan ljutito napao braću Fossati misleći da su troškovi na kreaciji mozaika bili neodgovorni i rasipnički. Ipak, kada su Fossatiji došli do riječi i uspjeli pojasniti velikom vladaru da ono što gleda datira iz ranijih razdoblja, kažu da je sultan svoju ljutnju usmjerio u proklinjanje predaka koji su sakrili svu tu ljepotu i unijeli promjenu u hram.
Na kraju, srdžbu je morao usmjeriti na sebe i narod, jer zbog straha od negativne reakcije građana, naredio je arhitektima da nanovo prekriju mozaike, s nadom da će neki naredni vladar, u nekoj narednoj generaciji otkriti šta se krije iza zidova džamije, te biti spreman otvoreno pokazati svijetu.
Pijem kafu i razmišljam o “Svetoj mudrosti”, prvim riječima koje sam izgovorio jutros i njihovoj dvojakosti. Hagía Sophia u svojoj srži jeste sveta mudrost u tome kako je sve, konstantno, u promjeni. Kako smo osuđeni na prolaznost i da sve što imamo i ostavljamo iza sebe, slojevi su identifikacije koje na nas slaže i s nas ljušti ništa drugo do jednog beskrajnog, vječnog vremena.
***
ARMAN FATIĆ rođen je 13.8.1992. u Sarajevu, BiH. Završio je prvi ciklus studija filozofije na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, a za vrijeme studija gostovao je na Filozofskom fakultetu u Beču. Radi kao glavni urednik filmske platforme Duart News (Zagreb, Hr), te kao koordinator akvizicija i promocija u filmskoj produkciji i distribuciji Taskovski Films (London, UK).
Pisao je i objavljivao filmske i književne tekstove u nizu web i printanih magazina i novina na prostoru Ex-Yu, među kojima su: Pulse (Beograd, Srb), Kinotečknik (Ljubljana, Sl), Preporodov Journal (Zagreb, Hr), Oslobođenje (Sarajevo, BiH). Do sada je objavio dvije knjige „Meddah i Fildžan“ (Književna Zadruga, 2021) i „Sarajevski San“ (Književna Zadruga, 2021). Arman je digitalni nomad, te trenutno nije moguće odrediti tačno mjesto na kojem živi i radi.
čovjek-časopis 